Bitef

glumač Ernst - Josef Aufrich, koji je odlučio da postane producent, iznajmio Theater am Schiffbauerdamm. Bila je to - nekim čudom očuvala se do danas - čudna erveno-belo-žuta ukrašena stara kuča, ulepšana gipsanim nimfama, tritonima, herubinama i sličnim kičem. Postavljena u samom centru pozorišnog dela, nekoliko koraka od prometne Fridrihštrase, stajała je kao da je niko nije primečivao, okružena sa svih strana velikim zgradama, ostavljajuči utisak bačene igračke. Aufricht, pun optimizma, otpočeo je da traži dramski tekst, koji bi učinio još svečanijira, ponovo otvaranje ovog pozorišnog prvenca. Za umetničkog direktöra angažovan je Heinrich Fischer, za režisera Erich Engel, a za scenografa Caspar Neker. Počeo je lov na dramu - kod izdavača, izdavačkih agenata, po legendarnim kafanama, gde se sakupljala pozorišna ciganija. Kod Schilchtera, uspeo je Aufricht da privoli Brechta. I, zaista, Brecht je intenzivno radio na novoj drami, koja još nije bila završena - osim njemu, Brechtju je ob-

ečao i drugom producentu. Medutim, tu je i druga, čijih je šest scena, koje nisu specijalno napisane, več bilo dovršeno; naravno, Aufricht je sve to več mogao da pogleda. Nekoliko dana kasnije, jedne kišovite večeri, Aufrichtova služavka pojavila se kod Brechta da uzme rukopis, koji je übrzo posle toga vratila potpuno ovlaženog od kiše. Pročitali su ga i Aufricht i Fischer i obojica su zaključili daje to upravo ono što traže! Za prvu predstavu! Naravno, biče potrebna muzika. Aufricht mi Je poslednje godine pričao šta se dogadało kad je Brecht, donoseči sledeče scene, napomenuo i to daje neki Kurt Weill več i muziku napisao. Aufricht se iznenadio. Da li je to onaj Weill o kome se priča da je enfant terrible atonalne muzike? „Dobro, neka bude” rekao je Brechtu. Potajno je angažovao mladog muzičara Thea Makkebena, koji je pregledao originalnu partitura Pepuscha, i trebalo je da je pripremi umesto onoga što če napisati Weill. ,. Dvadeset osmi avgust Aufricht je odredio kao datum otvaranja pozorišta. Obaveza da se pridržava

termina prenerazila je Brechta. Hitno je sazvan savet, na kome je odlučeno dajejedini izlaziz situacije da se odmah otputuje iz Berlina kako bi Brecht i Kurt na miru mogli da završe ceo materijah Ali gde? Neko je predložio miran gradič na francuskoj Rivijeri. Poslati su u svet telegrami za rezervaciju stana i več prvog juna Kurt i ja smo vozom, Brecht, Helena Weigel i njihov sin Stefan automobilom - krenuli na jug. Brechtovi su iznajmili kuču blizu plaže; mi smo stanovali u obližnjem hotelu. Obojica su pisali i übrzano preradivali dramu, sa kratkim pauzama za kupanje; sečam se Brechta podvijenih nogavica, sa kapom na glavi i cigaretom u ustima, kako hoda po vodi. Dobila sam uloge Spelunken-Jenny (Aufricht danas tvrdi da je tek posle preslušavanja tanga-balade umom izvođenju odlučio da odustane od partiture Pepuche), Helena Weigel je trebalo da igra ulogu spremačice i kučepaziteljke javne kuče - radili smo kasnije na svojim ulogama. Kad smo se vračali u Berlin, Brecht i Kurt su imali skoro sasvim zavr-

šen primerak za Engla, režisera predstave: Neherov dekor več je bio projektovan, crteži su čekali nekoliko nedelja. Prva faza rada bila je iza nas... Medu probranim gledaocima koji su prisustvovali probama, sečam se samo romanopisca i dramaturga Liona Feuchtwanger-a, kome zahvaljujemo za genijalnu ideju sa naslovom. Fauchtwanger je predložio novi naslov drame: Die Dreigroschenoper, sa čim se Brecht složlo bez razmišljanja, unoseči taj naziv na afiše (...). Kao što se i predvidalo, poslednja proba kostima protegía se do pet ujutru. Svi su bili izmoreni neprestanem vikom i svadama (~.). Činilo se da predstava traje čitav sat duže. Aufrieht se na sve strane raspitivao da H neko zna nekakvu drugu dramu koja se može pripremiti za tih nekoliko preostalih dana. U cenjenim berlinskim krugovima proširio se glas da Brecht i Weill smeraju da stvore puhlici afront nekakvom smešnom mešavinom opere, operete, kabarea, bulevarskog pozorišta, čudnog američkog džeza i če ga još ne; zbog čega predstava nije skinuta pred pre-

mijera (.. .)? Sve do scene u štali publika je ostala hladna i apatična, uverena u to da je došla na unapred pripremljeni neuspeh. Tek kasnije, posle kanonovog songa, podigla se neopisiva graja i od tog trenutka smo več sigurno znali (a bilo jeto divno) da smo pridobili publiku. Ipak, narednog jutra, u očekivanju prvih izveštaja, obuzela nas je nakakva glupa nesigurnost u vezi sa sinočnjim događajem; uopšte nismo bili tako sigurni u uspeh. I izveštaji nas nisu u to uspeli uveriti: mišljenja su bila podeljena. Holander je napisao da je prespavao celo vete. Alfred Kerr, najuticajniji, bio je oduševIjen i izražavao je sumnju u to da če ova predstava na neki način uticati na razvoj berlinskih pozorišta. (...) .Od tog dana Berlin je obuzela groznica Opere za tri groša. Na ulicama nisu zviždukali druge melodije. Otvoren je bar Za tri groša u kome su svirane isključivo naše melodije. Stil Brechta i Stil Weilla našao je odmah pokorne sledbenike medu dramaturzima i kom-

pozitorima. A Kertova predviđanja ostvarila su se neverovatnom brzinom. Šetajuči parkom Tiergarten, mimoišla sam zamišljenog slepog jadnika, koji je viknuo za mnom: „Fraulein Lenny, da li gospoda samo na sceni obrača pažnju na slepe prosjake?" O celokupnoj kasnijoj atmosferi najbolje govori činjenica da su svi oni koji su, puni svete zlobe, omalovažili našu premijera počeli sada govoriti da su prisustvovali prvoj predstavi, da su bili u gledalištu, da su unapred znali kakvu če senzaciju izazvati Opera za tri groša. Čak i sada, svako ko je tih godina bio u Berlinu, dolazeči da me vidi posle 28 godina u njujorškom Theatre de Lys, oseča obavezu da povišenim tonom izgovori: „Pa, naravno, video sam vašu premijera!" I mada se sečam, sala pozorišta Schiffbauerdamm imała je nešto manje od 800 mesta, to im uvek odobravam. Jer, stvarno, zašto bi bilo drugačije? □ Lotte Lenya, Theatre Arts, 1957.

Trljurnf ličnosti Iznenađenje pozorišne Varšave je potpuno. Ne samo time što se Jerzy Grzegorzewski poduhvatio Opere za tri groša Bertoka Brechta več i rezultatima njegovih radova. Grzegorzewski je stvaralac naizgled malo efektnih predstava, pesnik scenskih tama, režiser veoma teške dramaturgije, koja radije prodire u dubine nego što mari za mišljenja široke publike. A ovde je mjuzikl Brechta i Kurta Weilla koji dostiže rekordne uspehe! Na primer, na Brodveju, u Théâtre de Lys, ova predstava igrana je posle rata sedam godina, dostižuči dve hiljade izvodenja. To je istovremeno najbolji znak promene vremena u kome se negde izgubila društvena oštrina Opere za tri groša, a ostala njena izvanredna gledljivost. Podsetimo se daje poljska prapremijera (režija: Leon Schiller) 1929. u Teatru poljskom, jedva godinu dana posle od berlinske prapremijere, završena skandalom. Nije pomogło čak ni to, što su se u glavnim uloga pojavili popularni i obožavani glumci; u ulozi Mekija Noža nastupio je Mariusz Maszynski, u ulozi Poli Pičam - Marija Modzelewska. Za kaznu, zbog toga je Schillera zabranjen rad u prestonici. Danas tako nešto ne preti Grzegorzewskom. Mada treba priznati da Brecht posle rata dugo nije igran kod nas. Trijumfi socrealističke estetike to nisu dopuštali (čak i pored gostovanja Brechta i Helene Weigel i njihovog pozorišta 1952). Tek je 1954. prvi put posle rata u pozorištu Slowackog u Krakovu igran Kavkaski krug kredom, nekoliko meseci ranije studenti varšavske PWST (Državne više pozorišne škole) izveli su Brechtovu jednočinku. Posleratna premijera Opere. . ■ održana je 1957, u Teatru poljskom u Vroclavu. Godina 1958. postavljena je Opera. .. na varšavskoj sceni u Savremenom pozorištu, u režiji Konrada Swlnarskog. U glavnim ulogama, sa izvanrednim efektima, nastupili su Kalina Jędrusik i Tadeusz Pluciński, Schiller i Swinarski - Grzegorzewski je imao velike prethodnike. U toj svojevrsnoj konfrontaciji uspeo je da se odbrani zahvaljujuči tome što je sačuvao sopstvenu