Bitef

Odlomci traganja za Borisavom Stankovičem Odjednom i na istom mestu, prosto prožete, paradoksalno ujedinjene različitim vremenskim ravnima, vidim dva portreta Borisava Stankoviča. Jedan predstavlja mladog, recimo tridesetogodišnjeg, bradatog čoveka, čvrste i lepo oblikovane, mužanstvene glave, visokog čela koje blista. Pogled mu je oštar, samouveren poníalo tužan: snaga i dar udruženi s melanholijom koja če tek dobiti prevagu. Na drugom portretu vidi se skrhani, zborani starać, rošavog lica, mršavog vrata. Bledoplave, isprane oči gledaju prazno, umorno, teško rezignirano: očajanje i porazi udruženi sa ravnodušnoču. Ta dvostruka nimalo lepa slika istog - to je sažeta metafora uzleta i pada svakog srpskog, jugoslovenskog, balkanskog umetnika. (...) Stankovičeva imaginacija nikad nije napustila vidokrug usamljenog dečaka i nesrečnog mladiča. Njegove su književne teme bile unapred zadate kao surovi životni domači zadaci, jer ih je nosio u sebi poput nezalečenih rana koje se povremeno podljućuju, pozieđuju kad se njima hoče, same se leče i privremeno zaceljuju. Naizgled (ili stvarno) ograničene na jedan zabačeni, poluorijentalni gradič i njegove čudne žitelje, na strasti koje se ne mogu zadovoljiti, te Stankovičevske teme dobile su na dubini, upečatljivosti i onome što danas nazivamo autentičnost, na arhetipskoj silini, ali iza svega toga stoji, kako bi rekli psiholozi, jedna rana i doživotna fiksacija, bol koji ledi obrise sveta kao blesak magnezijumske svetlosti pri nočnom snimanju fotografskim aparatom. (...) Oproščeno rečeno, taj bolnohipnotički trenutak detinjstva ili mladosti koji je razorio celovitost sveta stvorio je dvojicu Stankoviča: „spoljašnjeg" i „unutrašnjeg”, karadertliju i umetnika (a možda i mnogo prelaznih između) jednog koji se trudio da se prilagodi okolini, čiftinskom gradu i stvarnosti da živi po tudim zakonima, da se

sakrije u običnosti, činovništvu, kafanskom utucavanju vremena. I drugog, koji se sukobljavao sa sobom i drugima, lomio, posrtao preko rečenica, sudarao se sa gramatikom i sintaksom, proganjao bledi odsjaj lepote u balkanizovanom mraku početka dvadesetog veka. Borba izmedu tog „spoljašnjeg" i tog „unutrašnjeg” Stankoviča bila je duga i bolna. Čovek Stankovič je završio u rezignaciji i beznadu, umetnik Stankovič u čutanju: ishod je bio mrtvac u kojern su se, još biološki trajuči, odmarala obojica onda kada ih više tako reči nije bilo. □ Vidosav Stevanovič Kalendar Borisava Stankoviča 1876. Roden je u Vranju, najverovatnije marta 1876, od oca Stojana i majke Vaske. 1881. Borisavu je bilo pet godina kada mu je umro otac, a nepunih sedam kada je ostao i bez majke (marta 1883). 1892. Završio je četvrti razred gimnazije. Profesori su mu bili Jaša Prodanovič, Svetislav Simič, Draža Pavlovič, Ilija Vujičevič, Milivoje Simič. Kao siromašan učenik primao je stipendiju, a materijalno su ga pomagali i sami profesori, naročilo Milivoje Simič, koji je Stankovičev rad pratio i kasnije. 1894. Somborski Globus objavljuje pesme ŽELJA i MAJKA NA GROBU SVOGA JEDINCA, sa potpisom „Borko". 1896. (3. februara) Borisavu umire baba, Zlata. U Brankovom kolu (P 21 1896) izlazi pesma POCUJ PESMU. 1897. Praktikânt Državne Stamparle (do 30. juna 1900). 1898. Prvu svoju pripovetku, Stanoja, objavljuje u Iskri, u istom časopisu Stampa tada još dve Durdev-dan, Prva suza) a u sarajevskoj Nadi (sličicu) Tajni holovi. 1899. Izdaje svoju prvu zbirku pripovedaka. 1900. Prvo izvode nje Koštane u Beogradskom Narodnom pozorištu. -Pripovetke: Gugutka, Naš božič, Stari dani, Naza. Počinje da objavljuje i Nečistu krv, u nastavcima ( Gradina , Niš, u br. 5,6, 7-8). 1901. Objavljuje sedam pripovedaka: Slojanke, Bela vranjanke, Kučko, Mico! Oni, Ca Petar, Bekče,

Taja, Jovča. 1902. Izlaze mu tri knjige: Stari dani, Božji ljudi, Koštana. Započinje da objavljuje, u nastavcima, drugi svoj roman, Pevci (Delo, 1902) 1903. U Kolu objavljuje i treči roman Gazda Mladen. Izašlo je šest nastavaka. Kao pravnik koji je po struci ekonomista, prelazi (početkom 1903) u Ministarstvo finansija, gde najduže i ostaje sa službom (do 1913), uglavnom kao kontrolor trošarine u Bajlonijevoj pivari. Rada mu se kči Desanka (26. I 1903) Kum na krštenju je Branislav Nušič. Dobija stipendiju Ministarstva prosvete i, sa piatom pisara Ministarstva finansija i dodatkom iz Finansijskog pregleda, odlazi u Pariz, juna 1903. 1904. O Stankovičevom jednogodišnjem boravku u Parizu nema mnogo podataka. Tražio je da ostane još godinu dana, ali mu to nije odobreno i, pošto mu je prethodno ukinut dodatak štipendiji, repatriran je. U znak protesta, upučuje otvoreno pismo tadašnjem ministru spoljnih poslova Nikoli Pašiču (preko Dnevnog lista, 28. 4. 1904) Po povratku u Beograd, ozlojeđen na svoje pretpostavljene, podnosi ostavku, ima neprilike u službi (upučuju ga za carinika u Mokru Goru, za poreznika u Niš) i pridružuje se književnicima koji su se, iz sličnih razloga, osečali suvišnim u Srbiji. Radoje Domanovič to zamera Stankoviču i uvlači ga u polemiku. Rada mu se druga kči, Stanka (3. IX 1904). Kum je sada Janko Veselinovič. U božičnjem broju Pravde objavljuje pripovetku Rista bojadžija, prvu sa nadnaslovom Iz moga kraja 1905. Po treči put prerađuje Koštanu i stampa je u Brankovom kolu. 1906. Objavljuje još tri pripovetke sa nadnaslovom Iz moga kraja: Jedan poremečen dan, Stari Vasilije, Stevan Čuklja, a u dodatku božičnjem broju Politike u Amamu (bez oznake da je tekst odlomak iz Nečiste krvi). 1907. Novu verziju Nečiste krvi počinje da Stampa u Delu; izlaze četiri nastavka. \9o9.Tetka Zlata štampana je u Letopisu, a Politika objavljuje još dve pripovetke: Moji zemljaci i Jovo-to. 1911. Pripovetka Gospo'n Tasa u Politici. 1912. Drugi čin Tašane (pod naslovom Paraputa) u Zvezdi U Sofiji (sredinom maja 1912), sa ansamblom beogradskog Narod-

nog pozorišta. Koštana je tamo bila prikazana sa velikim uspehom. 1913. Premešten u Ministarstvo prosvete i vera, na dužnost referenta crkvenog odeljenja. Rodila se treća Stankovićeva kći, Ružiča (11. VI). Objavljuje drugo, prerađeno izdanje Božjih ljudi 1915. Pošteđen vojništva i učešča и ratnim naporima nalazi se jedno vreme u Vranju, zatim dolazi u Niš, gde je bila prešla vlada sa čitavom državnom administracijom. 1916. Posle kapitulacije Črne Gore pošao je preko Bosne za Beograd, ali je na putu zarobljen i kao poluinternirani zadržan u Derventi. 1917. u Zagrebu izlazi Nečista krv sa predgovorom Milana Ogrizovića. Zbirka novela, pod naslovom Vrela krv, objavljena je u Sarajevu. 1918. Nečista krv izlazi u Ženevi, kao izdanje Biblioteke Jugoslavenske književnosti. Na istoj je dužnosti referenta, posle rata, i u novom minis-tarstvu vera kraljevine SXS. 1919. U listu Dan objavljuje uspomene Pod okupacijam. Turneja beogradskog Narodnog pozorišta, sa Koštanom, po novim krajevima i vračanje njenog pisca u državnu službu, povod su Politici za teške napade na Stankoviča i njegovu saradnju u Beogradskim novinama. 1920. Postavljen je za referenta Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete, a zatim za admn. inspektora ministarstva. 1922. Postaje šef odseka za statistiku Ministarstva prosvete. 1924. Većim brojem članaka, razgovora i sećanja obeležen jubilej Borisava Stankoviča - 25. godišnjica njegovog književnog rada. Moji zemljaci poslednja pripovetka koju Stankovič objavljuje. 1926. Branimir Cosič objavljuje svoj čuveni Razgovor sa Borisavom Stankovičem. 1927. Premijera Tašane u Narodnem pozorištu (1. jula). Telesno iznuren, Stankovič sve češče poboljeva. Umro je u pedeset drugoj godini života.