Bitef

še uopštavati. U svojoj predstavi pokušavamo da se uzdržimo od prikazivanja stvari na način koji dopušta da se kaže Aha, to znači to i ovo znači ovo. Ima prizora, slika ■ koje su mi veoma privlačne sa osečajnog stanovišta i sve one sadrže seme protivrečnih istina. Polarnost, u kojoj je svaki pol podjednako istinit. NOG: Kako vam je palo na pamet da tog jevrejskog krojača smestite medu bandu cangaceiros-a, brazil- : skih razbojnika? Eugenio Barba: Ne jednom sam iskusio da je ono što se naziva društvenim redom, nešto čime upravljaju razbojnici. Neki od njih šetaju u uniformama, drugi su civili sa ordenjem na grudima. Prema tome, ima gangstera koji imaju kontrolu i onih koji bi nešto drugo. Ti tragaoci često naiđu na gangstere. To je uobičajena slika a ne samo mašta. NOG: Ipak, nije li to pravi kulturni šok - hasidski Jevrejin medu brazilskim cangaceiros-ima? Eugenio Barbo: Kažem, cangaceiros, južnoamerički razbojnici. Ali, lako bi mogli da budu i nešto mnogo bliže nama. Na našem sopstvenom kontinentu. Nemojte da vas kostimi zavaraju. NOG: Sad stižemo do suštine. Mislite na mafijaše, Eugenio Barba: Zašto mafijaše? Mislim da je to još mnogo bliže. Televizijski dnevnik u Danskoj koji počinje u pola osam i završala se u osam. Kad biste uzeli sve vesti iz dnevnika i umešali ih u predstavu, dobili biste ono što ste videli u Oksirinškom jevandelju. Predstava je istovremena panorama svih vesti. Komad sam nazvao Oksirinško jevandelje. Mogao sam da ga nazovem još na milion načina: Rt dobre node - onda bi se poistovetio sa Južnom Afrikom; ili Zemlja u kojoj rastu kedrovi - i onda bi mislili da se radi o Libanu. Dovoljno je da se misli gledalaca usmere tako što se da konkretno ime umnom prostoru koji stvara niz glumačkih radnji. A publika onda kaže Pa, to je očigledno, radi se o tom i tom. Toj i toj zemlji Mogao sam komad da nazovem Plači voljena Mesopotamia i svi bi tačno znali o kom mestu govorim, o kom mesiji, o kojim ljudskim sudbinarna između Tigra i Eufrata. Mogao sam i da ga nazovem Te Deum 1984. NOG: Uzmkno, za trenutak, ove cangaceiors mada kažete da nisu, a možda i jesu, stvarno cangaceiros. Cangaceiros, naime, zauzimaju posebno mesto u kulturno-revolucionarnom krajoliku današnjeg brazilskog filma. Istovremeno ih

predstavljaju kao zločince i moguče revolucionare ... Eugenio Barba: To je proizvoljna romantizacija. Istorija pokazuje da su, s retkim izuzecima, bili krvoločni lopovi koji su napadali uglavnom one koji nisu mogli da se brane. Kad narušite zakone nekog društva, postajete pobunjenik. I tako, onaj koji übije svoju majku ili Ijubavnicu, ili ukrade od slepca, postaje pobunjenik ili revolucionar. Međutim, u Oksirinškom jevanđelju cangaceiros nisu prikazani kao pobunjenici. Sasvim suprotno, To su ljudi koji su našli rešenje za pitanje kako treba upravljati ljudskim odnosima. Rešenje koje svi od sveg srca prihvataju ... osim Antigone. NOG: A način na koji ti ljudi opšte medu sobom prikazanje kroz sliku: porodični portret čiji se okvir koristi za prikrivanje oružja. Eugenio Barba: To je jedna moja uspomena iz detinjstvä. U crkvi sam čuo da je naš Bog Gospodar vojski. Tek kad sam odrastao, shvatio sam da se radi o anđeoskoj vojsci, četi anđela, a ne doslovno o armiji. Ako nešto što se zove božanska pravda postoji, onda če ona biti isto tako neminovna kao mač koji pada. I to je ono ti cangaceiros misie, oni što upravljaju društvenom mašinom. To je svojstveno ljudima übeđenim da su u pravu, koji misie da su oruđa neke Više pravde. Oni za sebe ne misie da su cangaceiros već Anđeli koji dele Pravdu. NOG: Jedan od njih se zapravo uzdiže do položaja Andela ~. podiže se kao Andeo sa črnim krilima. Eugenio Barba: Da, to se dešava u jednom trenutku. NOG: Ali, nije reč samo o predstavi o užasima i okrutnosti našeg doba. Antigona se, naprimer, sparuje sa Hristovim telom pre no što ih oboje iseku na parčiče. Eugenio Barba: Kažete da je to Hrist. A ja odgovaram: to i jeste i nije Hrist. U predstavi mu je ime Polinik i Antigonin je brat. Oboje su deca Edipova koji se, saznavši istinu, oslepio. U isto vreme on je i Bludni sin koji se vrača očevoj kuči da bi mu se priklonio dok se Polinik vrača u svoje rodno mesto, Tebu, da bije napao. Predstava je zamršeno klupko niti u kojima se suprotnosti prepliču i odgovaraju tačno temperaturi duha našeg doba, vremena kad ljudi prihvataju svirepost kao nešto potpuno normalno, nešto što podjednako ne iznenađuje kao ni povratak Bludnog sina ili sahranjivanje pobune. Upravo tu temperatu: ru giuraci i ja pokušavamo da pre. čistimo emotivnim putem kroz

slike koje napadaju cula, pojedinačne uspomene, sečanja na našu ličnu istoriju i Istoriju. NOG: Jedan od bitnih sastojaka predstave je kamen koji se u određenim trenucima pokreče i pušta varnice. Međutim, pošto smo iskusili razne obike pogubljenja lomaču, giljotinu, kamen prestaje da pušta varnice i mesto toga pušta da ga probije mač. Eugenio Barba: Da, a zar jednom davno nije postojao mač uklješten u stenu, koji je čekao da naide čist, snažan, pošten čbvek da ga izvuče? Danas je mač uklješten u svoju stenu, ali jednog če ga dana neko ponovo iščupati. Sigurno če naiči naraštaj koji če biti kadar da mač oslobodi iz stene. NOG: Hoče li? Na kraju predstave još uvek je tamo, kao krst na grobu. Eugenio Barba: Odnosi nisu večni. Ne možete da razmišljate samo u smislu vi i ja. Biče onih koji če doči posle nas. NOG: Kažete to sa dosta übedenja. Jeste sigurni da če neko doči? Eugenio Barba: Siguran sam. NOG: Nije li ovo pre misa za prvi dan nego za poslednje dane? Eugenio Barba: U predstavi se kaže, a i u programu piše: Samo je Zima. A Zimi se seje seme da bi se injelo Crvenog leta. Leto če svakako doči. Čak i ako nas više ne bude, biče ljudi koji če žnjeti. Svoje seme moramo da posejemo čak i ako nikad ne budemo mogli da vidimo ishod. NOG: Možete li da mi kažete nešto o tome kako ste pripremali predstava? Eugenio Barba: Zamolio sam sve glumce da izaberu neki lik da sebe provere, da se nadahnu, nahrane, da izaberu neku vrstu anđela-čuvara ili saputnika. Übrzo nakon toga smo otkrili niz takvih ličnosti: Jovanku Orleanku, Antigonu, Velikog inkvizitora iz Brače Karamazovih Dostojevskog, Sabataja Zevija, Lažnog Mesiju iz 17. veka, Bludnog sina. Te su ličnosti sobom donele vrlo mnogo ličnih podataka, istorijskih konteksta, asocijacija i implikacija. Mobi Dik, naprimer. A za mene je Mobi Dik bio sve vreme tu čak iako ni u jednom času nije oživeo. Još je uvek tu. U obliku tog belog, bledokožog tela koje povezuje pojedine prizore. Deluje kao most, ali je ustvari kostur belog kita, poslednjeg medu belim kitovima. I tako, počev od likova i priča koje su uneli pojedini giuraci, počeo sam da tkam predstavu, razvijam izvodački tekst. NOG: Ipak, tekst je prvobitno bio vaš, a ne glume čki.

Eugenio Barba: Neki giuraci su desìi s idejama, drugi sa zahtevima, treéi sa podrobnim predlozima. U jednoj fazi proba želeo sam da napravim sedam različitih predstava koje bi se izvodile istovremeno sazdajući neku osmu predstava. Jedne bih večeri nazvao predstavu Antigona i svi bi prepoznali Kreonta i bratoubilačku borbu pred kapijama Tebe. Druge večeri bih je mogao nazvati Jovanka Orleanka, Seljančica Koja Želi da Se Njen Kralj Suprotstavi Svojoj Istorijskoj Sudbini. Trece večeri bi to mogla da bude predstava o cangaceiros koji svoje zločine prikrivaju pod maskom istorijskih ličnosti, NOG: Zbirka Noms de Guerre ? Eugenio Barba: Tako nešto. A ti cangaceiros bi jedan drugom govorili šta su te osobe čija imena oni nose, uradile. Istovremeno bi im pomagali i opravdavali ih: Aha! Ti si znači Jovanka Orleanka? E, pa, onda češ goreti! Kobajagi, ne treba prava vatra, NOG: Bez prave vatre? Ali kraj njenih nogu se polaže upaljena bakIja, Eugenio Barba: Da, ona se pravi da je spaljuju. Ali onda je opet vidite, odmah zatim, kako aktivno pomaže da se suzbije pobuna, to jest, Antigenu. To ima neke veze s tim kako pričate priču. Sta ljudi očekuju od pozorišta? Treba li pozorište da priča ono očigledno do u najsitniju pojedinost? Ili treba da stvara umni prostor, neku vrstu labirinta u koji se übacuju zapažanja i svesne spoznaje gledaoca? Svaki gledalac mora da se bori da pronade izlaz, mora da se odmerava u odnosu na ono što vidi, oseča, zapaža, zamišlja. Prirodno, to deluje samo kad predstava podstiče. Ako ga komad nije podstakao, onda je vreme provedeno na predstavi Odin Teatret proćerdano. NOG: Mnogima je dopušteno da vide poslednje probe pod uslovom da vam napišu kako su ih doživeli. Jesu li ta pisma bila podsticajna? Eugenio Barba: Izuzetno. Neverovatno je kako su individualne slike koje vide, način na koji se izražavaju, način na koji se orijentišu prema onom što su proiiveli Taje reč stalno vaskrsavala. Neke su reakcije bile tako upečatljivo formulisane da ste mogli da osetite kako su doživeli nešto što je prodrlo pravo do srži, nešto što je za njih kao pojedince bilo suštinsko. Najbolje za mene uvek dolazi od dece. Deca su u stanju da u jednoj rečenici prečiste sve što se oko njih dogada. Sve dok deca mogu da formulišu neki utisak, siguran