Bitef

kazna« dramu, s time se, naravno, potpuno slažem; prihvatio sam kao pravilo da takve pokušaje nikada ne ometam; no ne mogu da vam ne skrenem pažnju na to da slični pokušaji gotovo nikada nisu uspevali, bar ne u potpunosti. Postoji nekakva tajna umetnosti po kojoj epska forma nikada nije adekvatna dramskoj. Čak verujem da za razne oblike umetnosti postoje i odgovarajuée poetske misli, tako da jedna misao ne može nikad biti izražena u drugoj forrni, koja joj ne odgovara. Druga je stvar ako vi što je moguće bolje preradite i izmenite roman, a sačuvate samo jednu, bilo koju epizodu, da biste je preradili u dramu, ili uzevši prvobitnu misao, potpuno izmenite siže... 1872. g. Pismo V. Oboljenskoj. Tu [u »Velikom inkvizitoru«] daje se nešto upravo suprotno gore izraženom pogledu na svet, ne po tačkama, nego, tako reći, u umetničkoj slici. To je ono što me i zabrinjava, tj. da li ču biti razumljiv i da li ću bar donekle postići cilj. A tu su, povrh svega, još i obaveze umetnosti: trebalo je predstaviti figuru skormnu i uzvišenu, dok je život pun komičnosti i uzvišen je jedino u svom unutrašnjem smislu, tako da sam, hteo-ne hteo, zbog zahteva umetnosti, bio prinuden da se u biografiji svoga monaha dotaknem i najbanalnijih strana,

kako ne bi naškodio umetničkom realizmui Zatim, postoji nekoliko pouka monaha protiv kojih će se dići velika galama - da su apsurdne, pošto su suviše zanesenjačke; naravno, apsurdne su u svakodnevnom smislu, ali su u drugom, unutrašnjem smislu, izgleda, opravdane. 1879. g. Pismo K. Pobedonoscevu. Za roman [»Jadni Ijudi«] nalaze da je razvučen, a u njemu néma ni jedne suvišne reči. U meni vide novu originalnu struju [Bjelinski i ostali], koja se sastoji u tome što ja stvaram putem analize, a ne sinteze, tj. ja idem u dubinu, i, ispitujući atome, pronalazim celinu; Gogolj, pak, uzima odmah celinu i zbog toga nije tako dubok kao ja. 1846. g. Pismo M. Dostojevskom. □

BRAČA KARAMAZOVI/PHOTO RADOVAN BÉLÉSŰN

ИТЕГ26