Bitef

Bio sam ljut zbog toga. Smatrao sam da Haris zaslužuje vise prostora. U stvari, samo se potvrdilo da je pozorište marginalizirano, da umjetnlci nemaju šansu u konkurenciji sa hipnotizerima. Simptom bolesnog društva. Hipnoza je uzela maha. Ne samo da Harisa néma na programú, nema ga vise ni na BITEF-u. Otišao je u Holandiju kod prof. Dragana Klaiéa, a bez njih dvojice BITEF gubi na težini. Hipnoza je uzela maha. Ne znam da li je ona kesa na pomenutom mjestu ili su je novi stanari u mom stanu negdje premjestili. Znam samo da ja u nju ne mogu zaviriti kao što bi sigurno učinio da me je Jo van Ćirilov zamolio da napišem ovaj tekst u normalnim priiikama. Ništa mi drugo ne preostaje nego da zavirim u sjeéanje, da prebiram po uspomenama o kojima nemam materijalne dokaze. Zato ovaj tekst boluje od impresija i ne može da dâ stvarnu kritičku analizu rada jednog reditelja kakav je Haris Pašović. Ipák, vrijednost teksta je što može ponuditi možda neko novo zapažanje ili podatak o Harisu. Pred kraj Ijeta 1981. godine vodio sam sa Harisom uz liker »Sabru«, koji tek što sam donio iz Izraela, jedan razgovor koji smatram bitnim za definisanje njegove pozicije u pozorištu. Dvije stvari pamtim iz tog razgovora. Prva je opis njegovog osječanja izgubljenosti u trenutku kada nije pročitao svoje ime na spisku onih koji su primljeni na konkurs za studij režije u Zagrebu. Druga je njegovo pitanje upućeno meni kao studentu komparativne književnosti i fflozofije zašto ne studiram pozorišnu akademiju ako mislim da se bavim pozorištem? Mada me ovo podsjećanje na razgovor navodi na pomisao da sam počeo da pišem nešto poput »Moji susreti s Titom« ili »S Krležom iz dana u dan« iznosim ih želeći da objasnim Harisovu poziciju u odnosu na pozorište. Njegov stav je stav izvornog stvaraoca, za njega pozorište predstavlja život såm i on od pozorista i za pozorište živi. Kreirajući pozorište on kreira život. Pošto sam ista generacija kao i Haris, u dosadašnjem praćenju Harisovih predstava uvijek sam odgovarao na tada postavljeno pitanje, dokazujući da i ja pripadam pozorištu, ali kao njegov interpretator. Istina, to je sekundarna pozicija, ali takođe kreativna, mada se s pravom može reći kako ona omogućava da se može živjeti i bez pozorišta. Sa te pozicije pozorište posmatram kao ogledalo života, kao vračara koja uz pomoć kristalne kugle tumači život. Haris živi u toj kristalnoj kugli i sposoban je da u nju uvuče svoje saradnike. U susretu s njim uvijek prepoznajem prezrivi stav posvećenika, koji je vlastiti život uložio za idejű, prema laiku koji je ideje složio i slaže u pretince svoga mišljenja, a život vodi neovisno od njih. Od prve Harisove predstave koju sam gledao, do danas, odlazim na njegove predstave s punira povjerenjem. Znam da izanjih stoji rad posveéenika koji kao zálog uspjeha predstave ulažu svoj život. Prva predstava Harisa Pašovića koju pamtim bila je »Marat-Sade« Petera Weisa u izvodenju Teatra »Promena« iz Novog Sada. Prikazan je na programú MESS-a u Skenderiji, gdje je jedna mala sala pretvorena u ludnicu Seraton. Postulati Artoovog poimanja pozorista lako su se prepoznavali u ovoj predstavi. A glumci, pohmagi ili potpuno nagi oslobadali su energiju

HARIS PAŠOVIĆ