Bitef

da se odupre želji da übije prijatelja? Odakle ova krunica na običnom lastišu u njegovim rukama? Magbet nalazi Magbeta übicu. Tri Nebeske sestre ponovo nalaze svoje cipele, priéaju izmedu sebe i odlaze razoéarane. Ovako se završi svaki žur. Uvek se nåde neko ko hoée zbog »krune« da übije. Bar da je prava kruna... Čuje se kiköt nebeskih sestri. Prepričavaju prošlu noé ili su je veé zaboravile... □ Irina Gilié

ambijentalnosti, Unapređujući sve elemente važne za učinak koreodrame, on se ipak prvenstveno obraća klasičnoj vrednosti vrednosti telesnog dara i profesionalnoj perfekdji. Ali, uzorita profesionalnost, za Pajoviéa nije tehnika i mehanički vizuelni sklad - on nastoji da kod izvođača probudi sve čelije izražajnosti i ne samo plesnu aparaturu. »Mapa« ljudskog lica i jezik mine u stanju su da zamene i sažeto saopšte intenzitet literarne naracije. Pajovičev koreoteatar nije teatar grandiozne i spektakularne privlaénosti, veé rafinirana scenska dramatičnost koja sebe ostvaruje minimalnim piesom i totalnim gestom. »Slika Dorijana Greja« [1991] predstavlja kulminaciju telesne ekskluzivnosti, što je znak prepoznavanja grupe »Signum«. Lepota koja se ne stidi sebe veé se artikuliše prema zahtevima intenzivnih emotivnih stanja kakva dominiraju Pajovićevim predstavama. Bez teksta ali čitljiv, sažete fabulativnosti. táj növi ples se brani energijom naše savremene muzike i autentiénim, fono-slikama prirodnih izvora. Scenografije takvog poimanja teatra katkad su bogatije fono-elementima nego zbiljskom rekvizitom. Ispisujuéi novu azbuku teatra pokreta i plesa, Pajovié s posebnim žarom afirmiše putenost kao predznak erotske tenzije ali i vizuelne ekstaze. Takvo shvatanje putenosti i uopšte, ekskluzivnost tela, u najnovijem projektu »Magbet traži Magbeta« dovedeni su do stanja zvučnosti. □ Branka Krilović

Probuđeno telő drame Kad je 1989. godine u Studentskom kulturnom centru najavljena »Tibetanska knjiga mrtvih«, prvi celovit koreografski i rediteljski rad Dejana Pajoviéa, u Beogradu je veé bila provaljena misterija »monodrame«, te pomodne hoh-forme. Tim pre što je iza tog termina za novi pies ponekad stajala diletantska namera da se »na brzaka« dođe do uspeha. Izvesni koreodramatori su verovali da će agresivnim plasmanom fraza o »novom konceptu« pokriti blef i koješta od svoje umetnosti. Dejan Pajovié, medutim, nije mnogo obečavao: obiéan mladić, koji puši, ponešto popije, obuče šta stigne i u stanju je da éak i na važnim prijemima sagovorniku gieda u oéi duže od jedne reéenice. Nema blefa ni u zanatskom delu njegove biografije. U koreodramu se upustio pošto je odradio sve faze igraéke prakse, od revijalnog plesa, folklora, disko-ritma, do klasiénog repertoara i vodviljske duhovite egzibicije. »Dom Bernarde Albe« 1990. u Bitef teatru prikazaée i Pajoviéa i grupu »Signum« u punoj kreativnoj i profesionalnoj superiornosti. Za razliku od koreoautora éija imaginativnost kulminira u dodiru sa ambijentalnim senzacijama, Pajovié ne igra na tu vrstu efekta. Tempirana u korpusu i izražajnosti plesaéa i rediteljskoj fantaziji, ekspresivnost Pajoviéevog rada ima konstantnu vrednost i u asketski jednostavnoj scenografiji i u baroknoj

ИТЕГ26