Bitef

zapanjujuće fizičko pozorište i nežnu parodiju primenjuju na Shakespeareove sonete u L.O.VE., znaće šta da očekuje. Znojavo, grubijansko, do suza smešno i beskrajno pametno - remek-delo komičnog preterivanja.« ■ The Herald

»Volcano are the first word in physical theatre.« ■ The List »Volcano je prva reč u fizičkom pozorištu. ■ The List

JEDNA ERUPCIJAZA DRUGOM Pomislite na Ibzena i zămislite potisnute napetosti i želje tvrdoglavih lilcova stegnute u ludačke košulje društvenih normi i konvencija. A sad pogledajte Kako žlvefi (How to Live), radikalnog Ibsena Volcano Theatre Company iz Svonsija u Velsu: žena (Fern Smith) u grču seksualnog klimaksa prilazi stolu na sredini Dozornice, na kome leži gola beba (zapravo, utka), dok druga glumica (Jane Arnfield) comentările. Dok se približava svom umišljenom klimaksu, Smithova baca bebu na pod; i tako - sve dok još cetiri bebe ne dožive istu sudbinu. Dok se predstava odvija u odlomcima iz norveškog dramatičara i prelazi na informacije o seksualnim napetostima četvoro izvođača, član trupe Paul Davies ukazuje da sve to néma mnogo veze sa Ibzenom. Pa - i da i ne. Volcano Theatre Company postavlja Ibzena na glavu, a iične strasti i javne ambicije su svima pred očima u bleštavom, sportskom jurišu kroz pisca. Glumei živahno skaču ili padaju sa stolova i stolica, posle strastvenog tanga jedan glumac (Richard Ryder), ostaje go, a glumica histerično prolazi kroz publiku pre nego što upuca drugog člana trupe. Nikad se ne zna lead će sledeća erupeija. Kako živefi suočava se sa unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima Ijudske sudbine, s dinamizmom koji publiku ostavlja bez daha i reči. Višeoktanska

drama. ■ South China Morning Star

KARO ŽIVETI Silovita, hitra dekonstrukcija Volcano TC svodi Ibzenove replike na robotičke montre emotivne potrebe; manični gestovi i krivljenja lica ruganje su onom što trupa izgleda smatra šmirantskom melodrámám i smešno krutom dramaturgijom. Cisto verbalni elementi komada najmanje su uspeli: puko ponavljanje, dranje i kreštravi zvuci ničim ne osvetljavaju Ibzenov značaj niti odaju dužno priznanje razornim žudnjama njegovih protagonista. Kad se probudimo iz mrtvih sudara se sa Ma/sforom gradifeljem, odjekuju pucnji, stake Malog Ejolfa plutaju po ribnjaku a Fern Smith jurca okolo u taftenoj haljini, suludo se cereći. Kao što čovek i očekuje od reditelja Nigela Charnocka, fizički napor je zapanjujući; četvoro izvođača trče naokolo, sudarajući se međusobno i s nameštajem, naizgled nasumično ali u stvari po opsesivnom obrascu i s ponavljanjima neke reklame. Jane Arnfield, iskvarena nevinost u detinjoj haljini, Ima razdražujuću naviku da namerno uzmahuje suknjom (svilenkasti umetak vidi se bar koliko i lice); ali upravo u času kad sve počne da deluje kao svrha samom sebi, cure uzvrate ludo smešnim kradomičnim diseciranjem dvojice svojih kolega, Richarda Rydera (mnogo se znoji, budalast) i Paula Daviesa (održava erekciju satima zahvaljujući pumpici za astmu). I Charnock dobija svoje jer je ženomrzac. »Sviđa mi se ovo parce«, priznaje Arnfieidova, dok Smithova bučno prikazuje kako žensko seksualno ispunienje übija bebe. Sva ova psiho-seksualna besmislica pomalo gubi zaplet, ali družina svoje finale izvlači pravo iz Henrikove kutije s trikovima, okreće svetlo ka publici - i to je sjajno. ■ Time out, Suzi Feay. Watermans

HOW TO LIVE Calling this a celebration of the work of Henrik Ibsen is a bit like saying that »Cold