Bitef

pokuša da razume i shvafi, možda graničnu liniju, koja nas vezuje čas za plen, čas za uništioca. Eto zašto se poslednie ostvarenje Josefa Nadja, smišljeno za deset plesača, među njima i jedna žena, i dva muzičara, zove Anafomijo zveri. Neka predstava počne! ■

OD JEDNE DRZAVE DO DRUGE Josef Nadj je svoju predstavu Pekinška patka prikazao u Pozorištu Bastilja u aprilu (videti aprilski broj »Pour la danse«). Nadj je sve iznenadio torn predstavom, njenom težnjom uostalom ka bliskosti evropskoj kulturi, kojom je prožeta koliko i sećanjima autóra. U njegovom slučaju, nemoguće je razlučiti čoveka od zemlje, delo od njegovih korena. Zato mu danas dajemo reč da razvije priču o torn poduhvatu i pravljenju komada. Roden sam na severu Jugoslavije, 15 kilometara od madarske granice. Granica izmedu te dve zemlje pomerala se s ratovima i moji deda i baba pamte promene zastava. U Kanjiži, mom rodnom mestu, živi 90% mađarskog stanovništva. Polovina moje porodice živi u Maaarskoj. Posle rata, na primer, moj se ujakvratio iz Rusije peške, zaustavio se u Mađarskoj, gde se oženio i zasnovao porodicu. Detinjstvo U detinjstvu sam uvek mislio da ću se baviti likovnom umetnošću. U jedanaestoj godini sam već izlagao, školovanje sam nastavio u srednjoj umetničkoj školi ao 1 8. godine. Potom sam odlučio da odslužim vojsku pre upisa na univerzltet. U Jugoslaviji je vojni rok 15 meseci. Otišao sam u Bosnu, u Sarajevo i bosansko-hercegovačke pianine. Prvl put sam se suočio s teškim fizičkim naporima, manevrima, dugim marševima i, pre svega, nemogućnošću da crtam i čitam. Za tih petnaest meseci shvatio sam da su mi potrebni drugi načini izražavanja ősim pera i slikanja. Bilo mi je jedino dozvoljeno da u ažepu nosim sveščicu, gde sam beležio svoje utiske, a u giavi sam vrteo mali film, pogledom i s prepolovljenom kutijom šibica, koja će kasnije biti scena Pekinške patke. Sve sam montirao tada, a to ću sada pokušati da snimim. Taj će film biti nastavak Pafke , isti táj svet.

all u drugom prostoru i s drugim materijalom, kao što su vodă i văzduh, kője nisam mogao da iznesem na scenu. Sarajevo Po dolasku u Sarajevo doživeo sam vélik! šok pred zgusnu+im austrougarskim i turskim uticajima. Ima u tóm gradu nekog posebnog ijudskog kvaliteta, s mešavinom slovenskog i muslimanskog. I jezik je tananiji, srpskohrovatski dijalekt, vrlo mek jezik s mnogim »je«. U Sarajevu sam doživeo i sok pred tim jezikom. U to vreme sam počeo da se havim muzikom, počeo sam da sviram flautu na vojnim koncertima. Po dolasku iz vojske odlučio dam da u Budimpešti nastavim studije istorije umetnosti i muzike. Posle fakulteta hteo sam da se vratim u svoj kraj i nađem sve tragove mađarske, turske i slovenske vladavine i njihove uticaje na umetnost. Na predavanjima o filmu sreo sam jednu devojku iz svog sela, koja se bavila pozorištem i hrabrila me da i ja to učinim. Počeo sam svoj prvi pozorišni kurs: telesnog izražavanja -tehnike izražavanja između pantomime i pozorišta. Oduveksamse bavio borilačkim veštinama i grčko-hmskim rvanjem, što Jetradicija momaka u mom selu. Posle četiri nedelje pozorišnog kursa to me uhvatilo i svakodnevno sam radio sam pred ogiedalom. Pripremao sam solo onoga što se naziva pozorište pokreta; nikad pre toga nisam se bavio plesom. Taj prvi solo bio je odlučujući, jer mi je nastavnik savetovao da năpustim Budimpeštu. Tűje sad bilo značajno što sam Jugosloven, a ne Maaar, jer sam imao slobodu da năpustim svoju zemlju. Nastavnik mi Je rekao da odem u Pariz, gde sam došao pre pet godina s prtljagom i dve adrese prijatelja slikara. Prijavio sam se na nekoliko pozorišnih kurseva i tečajeva pantomime - Decroux, Marceau, tu sam upoznao Tnirry Baea, koii danas igra sa mnom. Vrlo brzo sam odabrao kurseve koji me interesuju. Pošto je bilo slobodnih dvorana, svakodnevno sam vežbao, probao sam sopstvene komade. Počeo sam učenje piesa s Yvesom Casatti, Lari Leongom i Japancima. Dobio sam angažman u trupama Josiane Rlvoire i Sidonie Rochon. Potom sam nastavio svoje igranje solo, u kome sam pričao pričice o životu i ljudima iz mog sela. Najjaä utisak iz mog umetničkog života je kad se vratim i igram u svom selu, pred porodicom i svim svojim prijateljima.