Bitef

Rat 1809. godine, u koji su Srbi polagali vrlo velike nade ispao je, usled mlitavoga rada na ruskoturskom bojíštu, nesrećno po Srbe. Turci su, posto nisu bili jako zauzeti sa Rusima, udariii sa velikom silom na Srbiju. Srbima je već samo po sebi bilo teško, da se odupru nadmoćnoj turskoj sili, ali su akcija i otpor njihov još vise oslabljeni time, što je medu vojvodama zavladao bio razdor i omraza, koja ih je često navodila, da zaborave na zajedničke interese i da ih žrtvuju ličnoj mržnji i osvetí. ISTORIJA SRPSKOG NARODA St. Stanojevič

Suština oboljenja Opis napada Napad nailazi usled razgovora, igre, šetnje, pri jeiu ili leganju, na predavanju ili predstaví, konferenciji, pred pretpostavljenim, u vozu, na stráži, u stroju ili na maršu, za volanom automobile, na skupu ili na masovnom mitingu. Napadu prethodi “smutnja u glavi", stezanje u grudima, igranje u stomaku, žmarci u rukama i nogama, leđima, po celom telu, tmjenje pred očima, nehotično sklapanje očiju. Neki naprosto vele da im pre napada “dođe teško“. Zatim neurotičar legne - ne môže se reči da pada, nego se većinom sposta na posteiju, pod zemlju, sa uzvikom “Napad! napred, proleteri, braco, borci, drugovi" ili siičnim bordenim poklikom. Oči su mu zatvorene, diše übrzano sa giasnim ekspirijumom, podiže nogę i udara njima snažno o pod, udara se rukama u grudi ili oko sebe, udara glavom o pod, steže pesnice. Imitira stav, pokret i zvuk pri pucanju iz puške, mitraljeza i drugog oružja, pri bacanju bombi; ležeéi na leđima ili na trbuhu, izvodi nogama pokrete marševanja, trčanja, skakanja, prikráda se, i izvija (arc de cercle); hvata, savlađuje, vezuje neprijatelja, strelja ga i kolje, sve to uz giasove "dududududu, trrrr, bau!", uz komande kao "Držte ih! Žive ih hvatajte! Ne d i rajté ! Tíšina! Komandiri na svoja mesta! Desetari na svoja mesta! Bombe, pa na bunker! Bataljon, mimo! Pomeraj se u koloni! Stoj!", uz uzvike kao "Brže! Boško pogibe! Ej, nečeš umaói! Streljaj psa! Daj kamu! Udri izdajnika!", uz psovke i pogrde. Dok ivicom šake prelazi po sopstvenom vratu kao da kolje, dotle u isto vreme imiti-

ra krkljanje i izdisanje svoje žrtve, i Ijuti se: “Još živi! Još krklja! Ne môžeš ga übiti!" Cepa košulju na sebi, jastuk pod sobom, čaršav, ujedá svoje ruke, čupa (bradu četničku), psuje, vice, peva, telefonira, telegrafiše, tera kamion, pije rakiju, sahranjuje poginule drugove. Poneki, smirivši se malo, održi i govor drugovima, u kojem podseóa na svoje žrtve i zasługę, žali se па one kóji s njim ne postupaju kako treba. Naposletku, poležavší još maio, ustaje, protrija oči, očisti i uredi odelo, i produžuje svoje ranije zanimanje. Neki neurotičari imaju u početku napade u kojima ne govore, mimo leže ili samo pantomimski prikazujú borbu; pošle izvesnog vremena tu pantomímu propračuju govomim tekstom. Napadi su vrlo raziičitog trajanja: od nekoliko minuta do preko tri čaša. RATNA NEUROZA JUGOSLOVENA Hugo Klajn