Bitef

Prisećajući se Sofoklove Antigone kao asocijacije koja njegov komád povezuje s tragikom čovekove raspolučenosti izmedu božijih državnih zakona, Głowacki definiše vlastito emigrantskú iskustvo umetnika kóji se, uzmičuči pred represivnošču jednog sistema, suočio s represijom drugog, te na uzbudljiv način svedoči 0 razočaranju u stoleče kóje je započeto u znak vere u Progres, a okončava se sumnjom u budumost. Suštinu čovekove tragedije on razmatra iz vizűre koja ukida laž 1 samozavaravanje, s društvenog dna kóje je opisao Gorki, medu klošarima kakve srečemo i kod Beketa. Otuda njegova Antigona nije princeza vec njujorški beskučnik, Eteokla i Polinika personifikuje njen mŕtvi sabrat, a zastupnik Zakona, Kreont, jeste pozornik. Slutnju dávno zaboravljenog poretka predstavlja Šaša, ruski slikar kóme su politika i alkohol oduzeli umetničke moči. Pisać zna da je politika u ovom svetu privid suštine, no i da taj privid odreduje sudbinu, te ona ostaje izvan čovekove volje. Draskovic drámu prepoznaje na način kóji korespondira s piščevim idejárná, ali і kao priliku da u tu priču, bez patetike samoispovesti, utka svoju sudbinu. Realizujúci predstavu on se duhovito poigrao žanrovima, katkad žestoko, ironično, no uvek nežno, prefinjeno, svestan da su glumci stožer pozorišta. Njima on podreduje koncept, a neka komplikovaná ili problematična piščeva rešenja, uz pomoč scenografa i kostimografa Maje Draskovic, te Ivice Klemenca, autora scenskog pokreta, realizuje maštovito, potvrdujuči da je genijalnost u jednostavnom.

Šaša Voje Brajovića otvara nove dimenzije u igri ovog glumca, pokazujuči mogučnost efektnog spoja humornog i tragičkog. Milica Mihajlović Aniti daje uverljivost ne eliminišući ništa od onog šlo podrazumeva pozicija žene s dna, a u surovosti nalazi fine valere nežnosti. Branimir Brstina je, kao Buvica, savršeno kontrolisao energiju, briljantno plasirajuä scensku silovitost, potvrđujući svoju karizmu. Branimir Popović je u teškoj roli Policajca uspeo da brehtovski razara teatarsku iluziju i ostane uverljiv kao čovek kóji kontroliše situaciju. Klemenc je virtuoznošču postigao nemoguče: pretvorio je leš u aktivnog aktéra, dao delikatnim scenama dinamiku i humor, onemoguävši patos. Muzika Zorana Erica je lirizmom ukazivala na tragiku koja nas se bolno tiče. Aleksandar Milosavljevič

POZORIŠNA KRITIKA

Velika sansa Komád Janusza Glowackog Antigona u Njujorku možemo tumačiti kroz vizuru Beketovog ili dramskog opusa Gorkog, môže se Glowackom "ogrnuti i šinjel" Mrožeka, u ovoj drami se prepoznaju mehanizmi antické tragedije, mnogo toga môže biti polazna osnova za analizu, ali je zaključak jedan: izuzetna drama! Fascinammo je u kojoj meri Głowacki na izgled ne obraca pažnju na stilsku ujednačenost, pa Ірак za rezultat ima skladnú celinu. Naime, dok citate ovu drámu taman kad pomislite da ste usred surové i dobro skrojene naturalistické price, pojavi se trag apsurdnog, a sledeći taj trag pisać vas iznenada vraća u vode realističkog. I opet sve, svákom novom

situacijom, srasta u koherentnu i uzbudljivu drámu. Głowacki vodi raduna o svim nivoima percepcije. Najpre, namece bogát scenski jezik, insistirajuói na svim čulnim senzacijama, zatim iako piše o sudbini ekstremno siromašnih emigranata kóji žive u jednom njujošrkom parku, ne zatvara se u okvir socijalne vizűre, već svoje junake smešta u kontekst gde vladaju vrlo značajna etička (pa i politička) pitanja, čija rešenja duguju svoju zavodljivu neobičnost, specifičnost situacije u kojoj se postavljaju i karaktéra kóji ih postavljaju. Rediteljska koncepcija, kóju u scenskoj realizaciji nudi Boro Draskovic, u potpunosti je saglasna sa piščevim namerama. Naime, Draskovic diskretno vodi računa о apsolutno svim elementima dramske strukturę, stvara niz zaista jedinstveno uzbudljivih subklimaksa,

kóji neminovno vode u katarzičan kraj. Pritom, reditelj svemu daje autentican i, u našoj pozorišnoj praksi, nesvakidašnji lirski pečat, dovodeči gledaoce cesto do, da se izrazimo rasinovskom terminologijom, visokog štepená ganuča. Paralelno s tim, u ovoj predstaví pleni i izuzetna usaglašenost glumačkih energija. Nenametljivo vođeni od strane reditelja, Vojislav Brajović, Branimir Popovió, a posebno Milica Mihajlović i Branimir Brstina, odigrali su svoje, do sada svakako, najbolje glumačke role i jasno pokazali da ne robuju sablonima u kóje ih cesto nepravedno svrstavaju, već da su spremni і sposobni za istinski naporan rad sa rediteljem kóji zna šta hode i kóji ume sa glumcem. Željko Hubač