Bitef

3. “Mise en vie" uvek ima polaznu tačku izvan teksta. Naša polazna tačka su palotini iz Ravene, koji već vise godina pohađaju “neskolu" pozorista Teatro delle Albe. Ima ih vise od tri stotine i došli su iz ravenskih srednjih škola - iz ove kovačnice će nastati hor paletina koji će okružiti Májku i Oca Ibi. 4. Romanja i Bretanja. Jany je uvek spajao inferiorno i uzvišeno, populárnu i visoku kulturu, i uvek je tragao za bretonskim korenima, keltskim jezikom i tlom svog podneblja. Ideja o smrti, neprestano istraživanje onostranog sveta, potreba za apsolutnim jesu izrazi velikih mitova koji su prethodili hrišćanstvu. Za Jarrya je bretónski jezik modus književnog stvaranja, njegovog "langue de l'affectivité". Iza Ibija pre Gargantee, postojao je div Hok Bras, pohlepni i glupi Ijudožder iz bretonskih legendi. Pre palotinija, nasilnih vojnika i slugu Majke i Oca Ibija, postojali su Korrigans, neobuzdani patuljci, stvorenja noci, neprijatelji hrišćanskih slmbola vezanih za svetlost dana, koji neupućenog pútnika mogu uvući u svoje kolo i iznuriti ga igrom do smrti. Jarry svoje stranice ispunjava ovim divljim, mračnim i arhaičnim slojevima duboko usadením u psihi švih Ijudi. 5. Jarry je čekao na nas: upotreba dijalekta, povezanost sa korenima i tradicijom, mešavina popularne kulturę i avangarde, farsa i alegorija, već mnogo godina je tipično za naš rad. Jarry je čekao na nas: Romanja і Bretanja, Compiano і Laval. U Romanji su Korrigansi nazivani Mezapégul: zìi, pakleni demoni koji izgovaraju zle reči i čvrsto drže ženske vratove kad su u krevetu. Otac i Majka Ibi imaju пеке od predaka koji žive u tradiciji Romanje - divovske

lutke, maske kője se pomaljaju iz podzemlja, đavole і đavoiske duše kóji proždiru žive Ijude, a izlaza tu nema. Oni su čudovišta, zmajevi. Oni nas zasmejavaju. Camporesi je pisao 0 Romanji koja je nalik jugoistočnoj Irskoj, ukazujuči na to koliko su duboki u ovom kraju, u seoskim klanovima 1 gradskim plemenima, uticaji magičnog keltskog sveta. 6. Ko su Otac i Majka Ibi? Oni su futuristi. Oni obožavaju automobile і cement i poziraju poput kipova. Ne žive na selu, oni prebivaju na autoputu, usred neona i "silovitih električnih meseca" kóje evocira Marinetti. Oni žele sve i odmah. Ne znajú za strpljenje, tu starú vri in u ovog kraja. Iz koreňa čupaju sve što im se nade na putu, stablo ili čoveka. Oni proživljavaju futurizam, izmedu televizije i pucnjave, automobila übica. Frižiderje prepun hrane, ali ih muči atavistickí strah da će ostati bez ičega. Preziru Japance zbog toga što su svi isti, prepuni novea i što prisvajaju slobodu da sve kupé, a duboko u svom sreu (mada da li uopšte imaju sree?) oni žele da im isčupaju mozak. Oni koriste dijalekat, prošaran italijanskim rečima i engleskim frazama iz kalifornijskih televizijskih serija. Činí nam se da je to šaljivi jezik ovih teških lutaka, nadrealistički jezik dela koja nam se obracajú u snovima, bliža "patafizičkoj" verbalnoj inventivnosti Jarrya nego običnom italijanskom jeziku. Italijanski nije dovoljan jer nema utrobu: njegova útroba je dijalekat. 7. To je očigledno: svakome ko pati od nostalgije. Kada pričamo o "populárnom" ne misiimo (niti smo ikada misilli) da umočimo naše pero u mastilo pastoralne idile. Ono što je "popularno", "čudovište", prebiva u nesvesnom 111 proleće autoputem. Marco Martinelli

з4OЩI)сГ I