Bitef

im ulijete poverenje, istovremeno budeći njihovu prijemdvost za vaše ideje, Ponekad se to međusobno iskljuduje, Neki bi rado da ih uputite, a drug! više vole da ih pustite da sami rade, Teško je to. Ali se ud raded. Sve vreme se stidu takva iskustva, Ponekad pokušate da izvučete šargarepu, a izvučete samo lišće. A tehnika nije odlučujuća za pevade. Afektivna telegrafija i, pre svega, iskrenost, eto to je važno, a ne zahteva nikakvu tehniku. Ne traži se dar za dtanje ill pevanje. Bitno je modi izraziti neko osedanje. To mi tražimo kad odlazimo u pozorište. Hodemo da smo s nekim solidami. Dakle, što vise produbljujete svoj rad, to de osedanja publike biti dublja. To je ideal kome svi mi težimo. Wilson: Najvažnije je mod stvoriti osedanje solidarnosti s publikom. U KOŠTACU S INOVACIJOM Betty Nansen je bila jedna od velikih dama danskog pozorišta XIX veka. U doba kad je vladala svojim pozorištem, ono je bilo središte pozorišnog života ne samo u prestonici Kopenhagen ved i u celoj Danskoj. I danas Pozorište “Betty Nansen" još nosi baklju otkako su Peter Langdal i Henrik Hartmann uzeii upravu pozorišta u svoje ruke. Za ovih devet godina umeli su da stvore umetnidku dinamiku koja je u stanju da privude najbolje glumce, da obrazuje nove reditelje i scenografe i da okupi velika imena zanata. Energija bukvalno zradi u Pozoriitu "Betty Nansen", pozoriitu koje danas nudi neosporno najlepše mogućnosti za zadovoljavanje široke publike, ne podilazedi ropski njenom ukusu. U podetku smešteno u jednu od onih malenih starih dvorana pozorišne detvrti Frederiksberg u Kopenhagenu, potom dodavanjem napuštene elektridne centrale kao druge scene,

nazvane Edison, Pozorište "Betty Nansen" je tokom devedesetih godina istovremeno negovalo široki repertoar i klasidnih i angažovanih dela, Vremenom je Pozorište imalo mnoge ciljeve: tokom jednog perioda bilo je važno istraživanje granice izmedu pozorišta i stvarnosti, u drugom dobar deo godine je posvećen tematski brzom čitanju pojma moći. U drugim prilikama, pak, Pozorište je saradivalo sa uglednim slikarima i vajarima, usmeravajudi istovremeno na v "domade" dramske pisce, poreklom, što je ironija, iz susedne Švedske, dok su se ostala danska pozorišta usmerila na nove danske pisce. Pozorište "Betty Nansen" takode je imalo hrabrosti da kaže ne. Ponudilo nam je, naprotiv, čitav niz nacionalih i svetskih premijera dva najveda nordijska pisca; Larsa Norena i P.O. Enquista. I, što je izuzetno, Pozorište "Betty Nansen" je uspelo da privuče zvezde strane avangarde, kao što su William Burroughs i Tom Waits, čiji je Crni jahač postao kultna predstava krajem devedesetih. S druge strane, Bob Wilson i Tom Waits su prošle godine, za Pozorište "Betty Nansen" posebno, postavili jednog Vojceka na osnovu originala Georga Buchnera, pred kojim je danska pozorišna sredina ostala bez red. To je omogudlo ne samo Pozorištu "Betty Nansen" već danskoj sceni u širem smislu da se uhvati u koštac s evoludjom sveta koji nas okružuje. Razume se, nisu svi projekti imali podjednaki uspeh. U staroj sali Pozorišta "Betty Nansen" u Frederiksberg aleji, međutim, reč “inovacija" nije stran izraz, kao uostalom ni reč "tradicija". U toj prostranoj i plemenitoj kud su trgovački, I politički i umetnidki smisao sustanari bez kompromisa, a pozorišle ovde prirodno ispunjava svoju ulogu platforme umetnidke, intelektualne, estetske i kulturne rasprave, ulogu koja je već odavno Pozorište "Betty Nansen" pretvorila u drugu nacionalnu scenu Danske.