Bitef

samo jedan lik, vec ¡gramo sva nasa iica i likove. Ono što sam znao u početku i to što sam otkrivao tokom samog procesa, reklo mi je mnogo šta o menl samom. O onom što se dešava око mene, Odavno nisam kopao tako duboko i, ako ćemo iskreno, mislim da sam mogao da odem jos dublje. Pre svega, zbog ansambla sa kojim sam radio. Ne mogu da ti opišem sa kakvom su lakoćom glumei ulazill u improvizadje i traganja na sceni. Kao rezultat toga, oni su izgradili jedinstveni stil glume, iako pripadaju razlidtim generadjama i giumačkim „školama". Izvesne predstave mogu da se urade samo na određenim mestima. Predstavu DonŽuan mogao sam da uradim samo sa ovom ekipom glumaca. U ovoj predstavi je angažovana velika glumačka ekipa, od najmlađih glumaca, iak i studenata, pa do glumaca koji su vec dugo и penziji. Da li je tvoj rad na Don Žuanu bio povezan sa teatrom kao kolektivnim ćinom i sa samim glumačkim umećem, naročito imajući na umu činjenicu da je i Moliere bio glumac i vođa pozorišne družine и vreme kada je pisao Don Žuana? Da li sa krajem predstave umire lik kog sam turnado dtave večeri? 111, da II sa premijerom prestaje moja povezanostsa predstavom? Nikada mi nije polazilo za rukom da nekome ko ne pripada pozorištu objasnim da jedan deo tebe zanavek ostaje zarobljen u predstavi, koja, posle izvesnog perioda, prestaje da postoji, Gde mi to postojimo, ili, taenije, gde ja to postojim? Samo dok sam na sceni. Ovo napolju je jedan imaginarni svet koji ima svoja pravila i zakonitosti na koje vrlo teško, ill, рак, uopšte ne utičem, Pozorišna pravila su mi bliska, draga, prepoznatljiva. Tamo mogu da umrem, pa da ponovo ustanem. Tamo je sve mogućno. Ne znam zašto bi neko tražio nešto drugo? Razume se, to je bekstvo od života i reainosti. Velika je nedoumica otid posle spuštanja zavese. Ñas Don Žuan ostaje posle predstave DonŽuan. Kao da gledaš sebe iznutra.Tako bi mogla da glasi i žanrovska odrednica ove predstave. Moliérov Don Žuan u doba kontrareformacije, kada je pisan, ostro su napali kierikalaci, koji su uspeli da izdejstvuju njegovu zabranu. Nisu slučajno protivnici Učenih žena i Tarrifa prepoznali same sebe u petom dnu drame, u коте Don Zuan oblad mantiju lažne vere i priklanja se sveopštem Hcemerju, „Bezbožnik" Molière u svojoj jeretickoj drami preispituje i hijerarhijske i bogoslovske odnose i pitanja, koji su povezani sa uvreženom predstavom trojice Вод/ Kralj-Otac-Sin. Kod Molièrea, Don Žuan ruši institudje kraljevstva, baštinjenja, nasleđivanja i prestaje da bude prirodni i verni sin - naslednik svog oca... U tvojoj postavei Molièrovog déla, и četvrtom änu, Don Žuan, odnosno Nikola Ristanovski igra sopstvenog oca, Don Luja, a statua Komandora, koja na kraju drame treba da kazni nevernike zbog njihovih grehova, izostaje, ne pojavljuje se, odnosno Javlja se и nekakvom parodijskom obliku, naznaci, и obliku lobanje, koja kao da je nekakav postmodern'! citât Hamleta (Mašine). Mnogo smo razmišljali o tome ko će igrati Don Žuanovog oca. Na kraju smo se odludli za varijantu koja mije vrlo draga. Niko ne može bolje da odigra oca od samog Don Žuana - Don Zuan sam izgovara red oca koji vise ne postoji kao snažna patrijarhalna i etička odred-

nica.To su rečenice koje nikada nisu bile izrečene, očinji prekor koji nikada nije bio izgovoren. To je otac onakav kakav odjekuje u Don Žuanovim unutarnjim hodnicima. Narodto sam ponosan na taj deo predstave. Mislim da Nikola tu igra nešto vrlo dragoceno. Statuu nisam od početka želeo da imam jer ne volim naivna scenska rešenja, osim kada su namerno naivna. S druge strane, on ulazi u Komandorovu grobnicu. Poznavajud Don Žuana, nad kim sam radio već četiri čina pre ulaska u grobnicu, udnilo mi se potpuno iogičnim da on želi da zaviri i u sam grob. I tako nam se, odjednom, na sceni pojavio Hamlet sa lobanjom и ruci. Znači, ¡mamo duh očev, i ovde bih spomenuo i scenu sa Don Elvirom, koja na kraju drame dolazi da se oprosti od Don Žuana i da mu prenese poslednje upozorenje Neba. U prvom deiu. Dona Elviru igra miada glumica sa Akademije, Dragana Kostadinovska, a u četvrtom činu, umesto nje, pojavljuje se Milica Stojanova, koja tvrdi da je ona ista Elvira s početka. Njen stav je majdnski i tu dobijamo scenu između majke I sina (majka, je, рак. Ilk koji nedostaje dtavoj drami). Qtav četvrti čin u sebi sadrži nekakvo iudilo i smanjivanje prostora za beg Don Žuana. Ambivalentnost, posebno и dramskom raspletu Don Žuana, uvek je omogućavala nove interpretaeije. Čini se kao da Je Molière namerno ostavio bar dva kraja ovo] „komediji". Tako, s jedne strane, peti čin, sa svojom „pohvalom Hcemerju"i lažnim Don Žuanovim preobraćenjem, izaziva Skandal i zabranu komada. Taj kraj spušta zavesu preko maske licemerja koju je Don Žuan primaran da stavi kako bi preživeo, dok drugi, „zvanični" kraj drame ¡este onaj pomalo deas ex machina kraj, и кот statua Komandora oživi i Don Žuana stiže zaslužena kazna zbog njegovih grehova, čime su zadovoljeni nebeska pravda i božanski poredak. U tvom viđenju drame, čini se da se „kulminadja" ostvaruje u trenutku kad se Don Žuan preobrazi и licemera, kad se prikloni religiji novog doba. Don Žuan, ličnost izuzetne transgresse i antikomformizma, и predstavi kao da ostaje zaglavljen, zatočen и svetu kolektivnog Нееmerstva. Mislim da je tako iskrenom čoveku, kao što je Don Žuan, izuzetno teško da prihvati stanje licemerstva. Prema mom mišljenju, on nije lažov, on u tom trenutku zaista tako misil i oseća. Na kraju i postupa u skladu sa svojom prirodom. Činjenica da mora da se prikrije povezom licemerja za njega je poražavajuća. Uživam u njegovim idejama. On osvaja Donu Elviru. Spreman je da učini sve kako bi je doblo za ženu. Zašto bas Donu Elviru? Zato što je obećana nekom drugom. Bogu, On sebi postavlja težak cilj. On uspeva da preotme devojku nikom drugom, do samom Svevišnjem. Razume se da jedan takav čovek ne moie lako da preuzme ulogu licemera. Pa to može svaka budala. Svako dañas, manje ili vise uspešno, igra ulogu licemera. Veština je da stvari uradiš na drugačiji način. Način na koji opisuje priklanjanje religiji novog doba jeste jedan zastrašujući monolog. U prvom trenutku mijezvučalo kaofašističko ludilo. Rečenica kojom se završava monolog: „Samo pomoću licemerja čovek može da se izbori sa porođma u vreme u kom živi". Verujem da je tada, kada je napisana, ta rečenica zvučala moćno; dañas je njena snaga udvostručena.