Bitef

JEDNA I DRUGA | THE ONE AND THE OTHER

IGRA GENERACIJA „Ponekad, kad hoću da otvorim usta, učini mi se kao da između usana imam nekakvu pokožlcu, pokožicu koja treperi. Pravi pravcati oralni himen Ni drhtuljava membrana koja mi, svaki put kad veoma jasno i razgovetno želim da izrazim neku misao, to onemogućava, a svaku nameravanu komunikaciju čini neprirodnom, sve prevodi u buku, unkanje ¡l¡ prasak. Da li se i vama to dešava?" (Botho Strauß, Das Partikular) U jednom svom proznom delu Botho Strauß kroz usta junakinje govori о suštini svog pisanja, značajnoj i za njegovu prozu i za njegova dramska delà. Junakinja kaže:„Kad te siušam, sve što kažeš kao da sedogađa i na neki drugi način i drugačije".Taj"poslednji od kritičara društva među nemačkim piscima" (kako ga je lucidno opisao Ulrich Greiner u Die Zeit-u), odnosno „najbolji anahronistični autor među avangardistima" (kako ga je okarakterisao njegov francuski izdavač Christian Bourgois) decenijama opstaje u dvostrukoj ulozi: autora kritičara društva i autora u potrazi za novim taktikama. Straußovi dramski tekstovi, u poređenju s tekstovima Jeiinekove, mnogo su klasičniji, dijaloškiji, nekakav su privid pièces bien faite. U njegovim tekstovima važna je protuvurečnost između angažmana i neodredenosti misli, namerno neisticanje, odsustvo suda vrednosti, ali istovremeno i neobiíno strukturiranje prekida i smetnji u komunikaciji, koji ukazuju na nemogućnost uspostavljanja megadiskusije o etici u savremenom svetu. Nasuprot njegovom novom autorskom čitanju Šekspirovog Tita Andronika, drami Skrnavtjenje (Schändung) koja je širiko odjeknula, gde je kroz savremenu priču o skrnavljenju (čitaj silovanju) Lavinije kao pars pro toto, progovorio o postindusrijskom i postkolonijalnom skrnavljenju planete Zemlje, Strauß je u drami u dva ciña Jedna i druga mnogo uzdržaniji, moglo bi se čak reći da je parata ktičan. Pretočioje u reči savnesklad između reči (ideologije) i delà (realnosti) iza to upotrebio klasičnu dramsku formu i sve njene raspoložive instrumente - priču, protagoniste, antagoniste, dijalog. Osim toga,„sve о čemu je reč, događa se i na neki drugi način i drugadje". Priča o dve majke i dva deteta je priča o prikrivenim sukobima između jedne i druge generacije: one koja je stara šezdeset godina (koliko i autor), to jest prevratničke generacije iz 1968, i to posle 30 godina, i post-televizijske, odnosno medumedijske generacije koja je trideset godina miada od generacije svojih roditelja, koja dañas predstavlja mladost uporedivu s generacijom njihovih roditelja u trenutku studenskog pokreta i seksualne revolucije. Jedna i druga u isto vreme može da bude i unutargeneracijska drama, odnosno drama osukobu dve majke i njihovih životnih filozofija, ali i o sukobu njihove dece, ¿erke i sina i njihovih životnih filozofija koje su i te kako povezane s filozofijama njihovih majki.To jedno i to drugo povezuje funkcija odsutnog muža i oca, koji je, naravno, za sve četiri ličnosti jedna te ista osoba. Dramu, Ni bolje rečeno ovu zamršenu farsu o komunikaciji protagonista, možemo da shvatimo i verovatno moramo da shvatamo kao generacijsku. Prva je ona izmedu oca i majke - generacija Botha Straußa - a druga ona njihove dece koja se svrstavaju u x generaciju, MTV generaciju, bumerang generaciju, hibridnu generaciju xy i generaciju y. Sve te generacije su odrasle ¡li odrastaju u senci takozvane baby boom generacije svojih roditelja. Tu tihu generaciju - koja je naizgled apoliticna, koju pritiska prethodna generacija - mogu da pokrenu na akciju sasvim beznačajne stvari - na primer, dvadesetosmogodišnju Elaine samo bol može da vrati u život ¡li joj se - kao i drugom detetu, sinuTimu - dni da je psihopatologija svakodnevnog života uopšte ne dotiče i da zato funkcioniše kao dobro uhodan mehanizam u studijskom procesu sa više mogućnih ciljeva, a to je, naravno - hoćeš-nećeš - neuralgična tačka Straußovog (samo)obračuna sa sopstvenom generacijom, koji je u isto vreme i obračun sa zapadnoevropskom dvilizadjom poslednjih trideset godina. Ipak, taj (samo)obračun je uvek nejasan, utišan, nikad giasno izgovoren, te se - pozajmimo uvodni citât -„svaka misao koju jasno i razgovetno pokuša da izrazi, pretvara u buku, unkanje ili prasak". Dakle, u osnovne šumove komunikacije. I baš zato je njegova drama intrigantna. U njoj se ne naziru autor - rapsod i njegov komentar. Uprkos tome taj komentar je stalno prisu-