Bitef

1 MALO POZORIŠTE .DUSKO RADOVIĆ' |

SAM KRAJ SVETA | THE WERY END OF THE WORLD

SAM KRAJ SVETA Jean-Luc Lagarce

Vlatko llić

Režija:

Prevođ:

Jovan Ćirilov

Siniša Itić

S ceno graf ija:

Kosíim:

Jelena Mihajlović

Igraju:

Dušica Sinobad (Katarina), Bojan Lazarov (Antoan), Jelica Vučinić (Majka), Mihailo Lađevac (Luj), Snežana Milojević (Suzana)

Sam krajsveta, prema tekstu Jean-Luca Lagarcea, predstava je„društvenih ugovora", njihove„neuspešnosti" koja se izvodi pred/za publiku. Osnova postavke su govorni mehanizmi, bihevioralne matrice, koje se nude kao snažniji pokretači od same motivacije likova. Drama u klasičnom pozorišnom smislu izmiče, ostaje neizgovorena, u naznakama ili tragovima, zapinjanjima, dok je ono što o(p)staje društveni stroj. Postavka ovog komada zasniva se na principima postdramskog teatra (Lehmann), pre svega„izostavljenog tumačenja"to jest„dokinute semiotike". Centar 'događaja' pomeren je sa pozornice u polje dinamične komunikadjske razmene na relaciji scena - publika, pogled je aktiviran, gledalac/gledateljka je taj/ta koji/koja dovršava predstavu, igra zahteva neprestano 'kadriranje'pogledom. Postupci autorskog tima predstave Sam kraj sveta nose ozbiljnu nameru re-artikulacije lokalnog pozorišnog prostora, pre svega problematizovanja dominantnog „predstavljačkog" modela, ideologije uređene mikroceline kao i zatvorenih društvenih identiteta. Umesto toga nudi se struktura otvorena za čitanje, disfunkcionalna i neprikladna. Vlatko llić Zaborav za kojim ćemo zažaliti U svojoj drami Sam kraj sveta Jean-Luc Lagarce je prikazao najpotresniju i najtragičniju apokaliptičku sliku savremenog čoveka. Kroz suptilnu dramsku analizu jedne građanske porodice,„naslednice francuskih kraljeva", i kroz analizu njihovih Ijudskih i porodičnih odnosa, ovaj veliki naslednik Beketa i Kamija, uspeva da izvrši dekonstrukciju klasične građanske drame uvodeći u nju elemente moderne drame - otuđenje, apsurd, nepostojanje dodira, ni komunikadje - pojačavajud tako do kraja osećanje patnje, stradanja i smrti... Pred ñama su najbliži članovi porodice, koji posle mnogo godina, u jednom kratkom susretu, pokušavaju očajnički da se ponovo prepoznaju i približe. Oni se više ne poznaju, oni se ne vole, oni su potpuni strand... U ovom artifidjelnom susretu Lagarce je pokazao čitavu istoriju i sve mitove savremenog sveta. On brižljivo bira i menja emotivne i intelektualne rakurse. Slažu se prizori, slike, trenuci, tišina i red. Duge monologe smenjuju kratki dijalozi. Lagarce sugeriše i produbljuje osećanje potpune usamljenosti i otudenosti u datoj situadji. U ovom svetu bez Ijubavi nema potrebe za nuklearnom, prirodnom, ili bilo kojom drugom katastrofom izazvanom spolja. Čovek se rastače sam u strahu i drhtanju. Bez krika. Ovaj Lagarceov molitveni vapaj, poetski oratorijum, ili šapat na samrtnoj postelji, čudesno uobličen u jednu veliku i ispovednu dramu, potresno odjekuje vaseljenom. Na kraju svoje drame on nas podseća da život ne prolazi, već samo prelazi u zaborav za kojim ćemo zažaliti. Milica Novković