Bitef

j Beogradsko Dramsko Pozorište j

ŽIVOT BR.2 | GENESIS №2

Ivan Viripaev ŽIVOTBR.2

Režija:

Anja Suša

Novica Antić

Prevod:

Scenografija;

Marija Kalabić

Kostimografîja: *

Maja Mirković

Kompozitor:

Srđan Obrenović

Organizator;

inspicijent:

Dejan Popović

Igraju:

Daniel Sič (Glumac u ulozi proroka Jovana), Ivan Tomić (Glumac u ulozi boga-Arkadija lljiča), Milena Pavlović (Glumica u ulozi žene Lotove /Antonjine Velikanove/)

ŽENA LOTOVA: "...Ivane, fabula je iluzija smisla, a smisao je sam po sebi tragičan" (Ivan Viripaev: Životbr. 2) Kada sam prvi put proëitala ovaj tekst u meni su se pomešali različiti utisci. Ushićenost, radoznalost, zbunjenost i ponovo ushiéenost... Od ranije sam znala da je Viripaev potpuno apartna pojava u savremenoj dramskoj literaturi i premda sam i pre citanja drame oëekivala da ću morati mnogo da razmišljam о tome„šta je pisac hteo da kaže", teško je opisati šta mi je sve prolazilo kroz glavu dok sam čitala ovaj komad koji je definitivno najradikalniji od svih koje je pomenuti autor do sada napisao. Ono što me je odmah privuklo ovom tekstu jeste aktivno prisustvo autora u drami i njegovo neposredno obraćanje publie! u prvom lieu. Poigravanje elementima ličnog, privatnog u kreiranju dramske strukture. Osećala sam da i ja, kao reditelj OVE predstave imam tu obavezu. Ovde sam, dakle, ¡mala zadatak ne da proizvodim iluziju već da je ukinem, da manipuiišem njom selektivno, tj. da upotrebim teatar ne kao mesto za bekstvo od realnosti već kao mesto susreta sa njom. lako je komad konstruisan око biblijskog mita о bezimenoj Ženi Lotovoj i deklarativno se bavi traganjem za smislom i suštinom Ijudske egzistencije što je esencija umetničke inspiracije od kad je sveta i veka, on, po mom uverenju, ima sasvim drugačije namere od odašiljanja spakovanih egzistencijalističkih poruka gledaocu. On, zapravo, nudi gledaocu/posmatraču slobodu da, kroz potragu za smislom koju u komadu sprovodi Antonjina Velikanova, razmisli о sopstvenom razlogu postojanja (a gledalac može odlučiti da tu priliku ne iskoristi), istovremeno nudeći izvođačima inspirativan okvirza preispitivanje sopstvenog izraza i izražajnih dometa savremenog teatra, tj. svog scenskog postojanja. Mislim, dakle, da ovo nije ni komad o religiji, niti о duševnoj bolesti ili makar ne samo o tome. To bi bilo suviše jednostavno i ne previse originalno. Ja ga doživljavam kao autoironičnu i duhovitu posvetu teatru i svim njegovim mogućnostima ali i zabludama. Ovo je, između ostalog i preispitivanje naših očekivanja od teatra bilo da stojimo na sceni ili sedimo u public!. AnjaSuša