Bitef

MAIN PROGRAMME

99

DOK SAM RADIO NA PREDSTAVI BRECHT-THE HARDCORE MACHINE Kolima dolazim iz Sente u Suboticu. Volim mesto odakle odlazim, a isto tako i ono u koje cu i stick Mada su i to samo lazi. Slusam cd Einstiurzende Neubauten: tabula rasa. Odlucujem da ce se nasa nova predstava koju cemo uskoro izvesti u Berlinu zvati Brecht the hardcore machine. Najverovatnije ce se tumaciti da je predstava brehtijanska tvrda masina, ili da je säm Breht jedna hardcore masina. Dok smo radili na predstavi, boravili smo vec dvaput tamo, uglavnom upoznajuci Brehtovu ostavstinu, taj ponekad smesni kult tog veoma paradoksalnog coveka. To me ponekad i frustrira, no pozoriste nije pisac, a izvodenja Brehtovih komada u Nemackoj nisu nam se ni dopala. Tokom razgovora shvatam da se ne ocekuje ispitni rad Brehtovog studenta, i pocinjem smatrati sebe ucenikom. Zastajem na mestu gde je Breht parkirao svoja sportska kola. Pre nego sto je stigao do Berliner Ensemlbe preuzeoje volan da bi tako imponovao zenama... jezivo je shvatiti slobodu u Istocnoj Evropi, shvatiti slobodu odredenog coveka. Bukovske elegije su pisane u vreme revolucionarnog radnickog bunta u Istocnoj Nemackoj, pedesetih godina, koji se stavlja u u istu ravan sa Madarskom 1956, mada to nije isto. Elegije su i neka vrsta spisa о razocarenju. Moj domacin Feliks sa starim vartburgom vozi nas iz Berlina u Bukov, gde je Breht ziveo, a njegova porodica je i sada tamo. Krecemo nekadasnjom Staljinovom alejom, sada Alejom Karl Marks. Dok kruzimo, pogledam kroz prozor na ulicu. Nalazim odbacenu, prljavu radnicku rukavicu. Ne secam se da li desnu ili levu. U torn gradu, bez obzira na to na koju stranu krenula vlast, to se tumacilo vrlo odredeno. Mesecima kasnije dobio sam veoma slicnu rukavicu kao premijerski poklon od naseg madarskog producenta Jozefa Baloga, koji, dok ceka predstavu, seta se gradom i na Aleksanderplacu nailazi na istu takavu. Podigne je za mene i donosi je u nekoj fancy najlon kesi. Smejem se: rukavica je bacena... Citam grafite: Roza Luksemburg je terorista, nalazim malu galeriju sa slikama Hermana Nicea dok trazimo izlozbe istocnih umetnika... sa svojim glumcima prelazim liniju nekadasnjeg zida kao mali turisticko-hodocasnicki performans. Stalno se pitam о mogucnosti zivljenja usred toliko mnogo secanja. Nema milosti, ziveti se moze... Glumci su u odlicnoj formi. Mesec dana treninzi sa Heni Varga svakodnevno po cetri sata. Dogovorimo se da ne pravi koreografije, ali cilj treninga je da od glumaca ucini samo aktivna tela, da se svi uvuku u sopstveni fizicki svet, bez postojanja bilo kakve intelektualne, emotivne sfere licnosti. Da se odricu (nesvesno) svega sto nije telo. Naravno, samo na probama. Zamolim je da se ponekad seti onih nasih sletova za 25. maj... Ovo je prva prilika da takvu predstavu radim sa nasa cetiri mlada glumca, predstavu koju dozivljavam i kao sopstveni autorski ein... predaju se, ocigledno i veruju, mada nisu nacisto. Bez pitanja ulaze u zadatke, istrazuju. I date okolnosti, i sebe. Znaju da jedramski tekst za mene daleko od onog sto mi je teatar. Glad, seks, politika, fizicki napor, ideologija,opet glad i glad, smrt. Po ko zna koji put, istorija se cini neverovatnom i nemogucom: covek je bespomocan; ne volim to osecanje. Silard Mezei ipak ne pravi industrijalisticki zvukza mene. Krece u sopstveni slobodni dzez pravac, sa aluzijama na savremenu nemacku muziku. Mislim da mu je ta najbolja pozorisna muzika, od onog sto je za mene napisao i odsvirao... citamo da je Breht svojim proleterskim sesirom mahao ruskim tenkovima kad su usli u Istocni Berlin da «nahrane» izgladnele radnike,