Bitef

87

nacin pisanja Tolstojeve, definisao ovako:„U njenim kratkim pricama postoji snazna muska energija tradicionalnog pisma koja je u ironijskom kontrastu sa opisom nesrecnih beznacajnih sudbina. Autorka je spremna da prigrli i podrzi svoje nesrecne junake, ali je takode svesna cinjenice da im je pomoci ili spasti ih tesko, ako ne i nemoguce, Pobednici su lukavi, rdavi, sumnjivi; pobednici su grabljivci, sto ne znaci da su grabljivci u pravu, nego prosto da u zivotu nema logike ni pravde, ali ima nekih snova koji pulsiraju. Nazalost, tu se ne moze nista...". Takva predstava je Sonja, u kojoj vidimo svet pun snova koji pulsiraju i protivrece stvarnosti, ali upravo su snovi ono sto daje zivotu boju, mada u stvarnosti tuzniju. Da bi se izbegao bombastican utisak (bombastican je danas prilicno pogrdna rec), prica о usamljenoj Sonji, koja postaje zrtva smesne, ali okrutne sale, ispricana je kao parodija. Mada Hermanisov pozorisni jezik deluje hiperrealisticno (npr. scenski enterijer je uraden do u detalj), on se u ovom komadu koristi sredstvima parodije, ironije i citata iz pozorisne tradicije i tako postaje realisticno pojacana teatralnost i samostalan svet umetnosti. Scenski prostor je, па primer, citât pozornice kao „spijunke", pozorista„cetvrtog zida", dok se gluma zasniva na detaljnim gestovima preuzetim iz stvarnosti, samo sto glavnu junakinju price Sonju igra muskarac... lako Hermanisovo pozoriste izaziva emocije i simpatije gledalaca, to ide samo dotle dokle to dopusta groteskna i tragikomicna dramaturgija njegovih predstava. I usled tog parodijskog pristupa koji je mesavina ruganja i razumevanja, mi se ponovo setimo usamljenosti, straha od starosti i smrti, zudnje za ljubaviju i ispunjenjem snova. A„ne-bombasticna" poruka Sonje mogla bi da bude: nasa sreca je u nama samima. Martina Vannayové, utisci sa gostovanja predstave Sonja na festivalu Divadlena Nitra

MAIN PROGRAMME