Bitef

Fotograf: Damir Žižić Grafičko oblikovanje: Katarina Eljuga Koordinacija projekta: Nataša Mihoci Izvršne producentkinje: Iva Milley, Nataša Mihoci Asistentkinje produkcije: Hana Grgić, Petra Milojković Odnosi s javnošću: Nataša Mihoci Podrška za odnose s javnošću: Ana Mikin Projekat finansirali: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Hrvatski audiovizualni centar, institut „Otvoreno društvo", Zaklada „Zajednički put" Partner! projekta: Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade „Pogon", Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski", Medunarodni centar za usluge u kulturi „Travno", Centar mladih „Ribnjak", Centar za kulturu „Trešnjevka", Zagrebačko kazalište mladih Medijski pokrovitelji: Večernji list, Radio Sljeme, tportal, net.hr Produkcija: MONTAWSTROJ In memoriam Marijan Frkovic (1946 - 2013)

Projekat 55+ nastao je u sklopu dugogodišnje misije Montažstroja prema kojoj umetnost mora preuzeti odgovornost za zajednicu u kojoj nastaje. Već vise od dvadeset godina Montažstroj beskompromisno progovara o gorudm problemima našeg društva stvarajući inovativne multidisciplinarne projekte. U tim projektima Montažstroj se bavi socijalno najosetljivijim grupacijama u društvu ne samo tematski, već ih aktivno uključuje u svoj rad kao ravnopravne sukreatore umetničkog čina. Nakon beskućnika i napuštenih pasa, nezaposlenih žena, kao i nakon populacije mladih, Montažstroj daje glas građanima starijima od pedeset pet godina u organizacijski najkompleksnijem projektu do sada. U sekundama koje nepovratno prolaze oni koji su do sada proživeli trideset miliona minuta ili više pozivaju vas da ih poslušate.

11 Sva moguća zia i nesreće pregazili su te [jude koje je Montažstroj akcijom izveo iz njihovih kuća, priveo ih jedne k drugima i doveo pred nas, pubiiku prepunu generacije njihove djece i unuka. Vidjeli smo u tim minutama i plač i smijeh, pies, pjesmu, zamišljeno letenje raširenih ruku na jednoj nozi, ispovijesti cugera i kiadioničara, ali i svjedočanstva [judi ciji je život obilježio otpor prema raznim obiicima nasilja. A seansa je počela tako što je mikrofon u proiazu pokupio njihova razmisljanja o smrti. „Smrt je sasvim prirodna i obična stvar, ali samo da to ne budem ja i samo ne baš sada“, rekao jejedan. Branimir Pofuk, Večernji list

11 Borut Šeparović posljednjih je godina pretvorio Montažstroj u kazalište obespravljenih. Dakako, posrijedi je parafraza kazališta potlačenih, koje je razvio brazilski umjetnik Augusto Boat, teorijski u pedesetim, a praktično u šezdesetim godinama proslog stoljeća. Boal je razvio vise tehnika toga teatra čiji je temelj sudjelovanje gledateija koji izlažu svoju egzistenciju i dmštveni položaj spontano, u toku izvedbe. (...) Šeparović je Boalovu ideju nadogradio tako što je zamislio svojevrsni teatar u teatru. U njemu, naime, giedatelji nisu direktno uključeni u zbivanje, nego tek svjedoče demonstraciji takvog postupka na pozornici, gdje naturščici prekidaju „profesionalnu" izvedbu vlastitim životnim pričama. Tomislav Čadež, Jutarnji list

26

A 7 BITEF 13

TEŠKO JE BIT!