Borba, 08. 08. 1992., str. 29
..
o MO
(3
ww. ~
"Е
а
које пета
„Izdajnici sa crnim florom“ (Otvoreno pismo Ljubiše Rajica, Nedeljna Borba, 25-26. jul)
jubiša Rajić, profesor Univerziteta u ЕНИ i glavni urednik „Republike је jedno ćaskanje shvatio kao nešto veoma ozbiljne reči. Kada je to prepričavao, SV6S" no i namerno je izOstaViO VeOma bitne stvari: zaboravio je da smo razgovarali u prisustvu nekolicine ljudi. Stoga i ne čudi
_ što u tekstu „Izdajnici sa crnim florom“ la-
že! ii Rekao sam mu da sam aktivista Saveza komunista — Pokret za Srbiju! Svako obavešteniji o političkim prilikama i nerilikama zna da tako nešto ne postoJI. Ljubiša Rajić je sin nosioca Partizanske spomenice 1941. što mu Je omogućilo mnoge beneficije. ЛЕ Ljubiša Rajić sprovodio je mnoge delegacije i pojedince po Severnoj Evropi, u godinama vladavine Draže Markovića i Ivana Stamboića. Мр Zamorno je pisati odgovor Ljubiši Rajiću!:Zašto da mu ja dižem cenu? Ako baš želi da se dopisuje, neka to radi sa nekim komunistima. | ii Napomena: Priredio sam dve knjige, napisao sam tri naučno verifikovane knjige, završavam doktorsku disertaciju... Veljko Đ. ĐURIĆ Beograd
Čitate li novine
„Izdajnici sa crnim florom* (Otvoreno pismo Ljubiše Rajića, Nedeljna Borba, 25-26. jul)
Ne želim ulaziti u razloge zbog čega Ljubiša Rajić piše, a „Borba“ objavljuje ovaj pamščlet o SK-PJ, čija je argumentacija navodna rasprava sa „našim aktivistom*“ Veljkom R. Đurićem. Kao profesor Univerziteta u Beogradu i glavni urednik „Republike“, 1;. Rajić je, verovatno, informisan o osnovnim stavovima SK-P) jer su У1še puta javno objavljivani, pa ipak je ovaj slučajni susret iskoristio da nas neopravdano i bezobzirno napadne. |
No, da pođemo redom. Veljko R. ĐuTić, nije naš aktivista niti su njegova mišljenja stavovi SK-PJ. Verovatno se radi o зезеђјеуси ПР јоулсеуси, (5МО), ра одгоуоге potražite tamo. (Uzgred, i mi spadamo u One koji će od takvih biti „posmicani“). Već odavno zahtevamo da se sa ulica Beograda uklone naoružane jajare i gibaničari. Pa čitate li vi novine? Za njihovo eliminisanje, kao i siledžija sa ovogodišnjeg Vidovdanskog sabora u Beogradu i sličnih manifestacija nadležna je vlast u Srbiji. Što ona to ne čini, pitajte njih.
Našu strategiju o nacionalnom pitanju ne .nenjamo svaki čas kao neke građanske partije, recimo SPO. Prvi smo u Srbiji digli glas protiv hajke koju srpski šovinisti i fašisti organizuju nad Hrvatima, Muslimanima i Mađarima. U Hrvatskoj i BiH mnogo naših članova poginulo je boreći se da spreči međunacionalne sukobe, što i dalje činimo. Mi nastavljamo borbu za zajednički život naroda i narodnosti na jugoslovenskom prostoru. |
Mi nismo militaristi ali ni pacifisti, koji iz kukavičluka pristaju da budu robovi. Svaki narod ima pravo da se bori ako je napadnut ili fizički ugrožen, kao što je slučaj sa Srbima u Hrvatskoj i BiH. Ali taj narod nisu četnici V. Draškovića, V. Šešelja i M. Jovića, čije zločine nad hrvatskim i muslimanskim narodom osuđujemo, kao što to činimo i za zločine ustaša i izetbegovićevaca. Stevan MIRKOVIĆ član Izvršnog odbora Jugoslovenskog Odbora
SK-PJ Od frača do istine
„Izdajnici sa crnim florom“ (Otvoreno pismo Ljubiše Rajića, Nedeljna Borba, 25-26. jul)
; Čitaoci „Borbe“ mogli su da se uvere iz pisma Ljubiše Rajića, glavnog i odgovornog urednika „Republike“ i profesora Uni-
verziteta u Beogradu kakvim se sve izmišljotinama, lažima i podmetanjima služi aktivista jedne stranke u međupartijskim odnosima. Radi se o aktivisti Ujdija — Udruženja čiji je rodonačelnik Branko Horvat, široj političkoj javnosti poznat po strasnom zalaganju da Kosovo dobije status Republike. Uvidevši da politički nije produktivno da to udruženje i dalje radi pod dosadašnjim imenom, preobražava se u Republikanski klub i stupa u koaliciju sa
_ sličnim strankama koje stvaraju Građan-
ski savez. Glavni stožeri Građanskog saveza postaju Reformska stranka Ante Markovića — stranka izumrla na svim prostorima sem u Beogradu i Socijaldemokratska liga Vojvodine kojoj je autonomaštvo, najblaže rečeno, osnovni programski i politički cilj. Ovo ističemo ne da bi osporavali pravo da neko može da pripada i toj političkoj orijentaciji, već da čitaoci lakše prepoznaju ishodište prljave političke podmetačine.
Pismo političkog aktiviste Ljubiše Rajića, školski je primer.niske političke kulture koju može da stvara samo čovek malog ili nikakvog naučnog ugleda, pa svoju inferiornost u nauci nastoji da kompenzuje političkim aktiviranjem, i po njega i po našu sredinu, na najgori mogući način. Optužbe 1 laži koristi kao argumente, a „Borba“ mu izdašno pruža deo svog prostora „istine“.
Člankopisac Rajić pronađe čoveka, proglasi ga aktivistom SK-P}, kroz njega izgovori reči patološkog sadržaja, koje može da proizvede čovek pomračenog uma. Kad je ceo otrov izručio, aktivista Rajić javno se obraća 5К-РЈ па паст иуе2banog policijskog islednika.
Ina kraju, ne radi aktiviste Rajiča, već radi dobronamernih, a neobaveštenih с1talaca „Borbe“ ističemo da je Savez komunista pokret za Jugoslaviju partija leve, demokratske" i jugoslovenske orijentacije. Privržen je idealima demokratije, političkog pluralizma i izgradnji društva zasnovanog na slobodnim izborima i vladavini prava. Zalaže se za ravnopravnost naroda i građana, za poštovanje prava nacionalnih manjina i za bogato i pravedno društvo u kome će ljudi politički i ekonomski biti ravnopravni.
Informativna služba SK — PJ
Ključna profesorova
greška
„Izdajnici sa crnim florom“ (Otvoreno pismo Ljubiše Rajića, Nedeljna Borba, 25-26. jul)
Možda sam se dva-tri puta u svom ŽIvotu oglasio u novinama, jer nisam baš sklon „javnom komuniciranju“. Ipak, ovaj put prosto nisam mogao da „odolim“, jer me je tekst Ljubiše Rajića, profesora Univerziteta i glavnog urednika „Republike“, sa naslovom „Izdajnici sa crnim florom“ podsetio na potkazivanja u ime pravovernosti i uz, naravno, dosta podmetanja. Želeo bih, takođe, da se razumemo — nisam član SK-PJ, već Srpske radikalne stranke.
Po mojem mišljenju, ključna „greška“ uvaženog profesora Majića je to što je parafraziranjem i objavljivanjem jednog privatnog razgovora sa poznatim istoričarem Veljkom Đurićem pokušao da stvori jednu javnu i političku „sliku“. Ovakvi pristupi, sa „gorkim ukusom naše prošlosti“, sigurno ne odgovaraju konceptu građanskog društva, koje zagovara Ljubiša Rajić. Otvorenim pismom glavnog urednika „Re"publike“ se, dakle, hladnokrvno „precrtava“ jedan od najvažnijih pojmova demokratije i civilnog društva — pojam privatnosti. Dalje, vrši se klasično „podmetanje“ ili je možda bolje reći ide se na „konstrukciju radi diskvalifikacije“. Naime, Savezu komunista — Pokretu za Jugoslaviju se „imputira“ da Je Veljko Đurić njihov član i zatim se pravi čitava „kuća od pitanja“. Ostaje nejasno da li su profesoru Ljubiši Rajiću uopšte važne činjenice ili je „jeftino“ hteo „jednim udarcem da ubije dve muve“. · O pitanjima koja je postavio profesor Rajić ne bi trebalo diskutovati jer su ona „refleksija“ različitih „viđenja“ iste stvarnosti. Ali, i sama „viđenja“ su deo stvarnosti, pa stoga i ne mogu da se otmem utisku da je objavljivanje pisma profesora Ljubiše Rajića povezano i sa nedavnimr pojavljivanjem Veljka Đurića na „državnoj televiziji“, kada se on vrlo kritički osvrnuo na „neo-totalitarizam“ dela srpske opozi"cije. A; po principu „ako nisi sa nama, pro-
tiv nas si“, lako je „izgraditi mozaik isti-
=
Ipak, izgleda samo za političke „dalto-
niste“. Dragoljub DAVIDOVIĆ-Mrki Sremčica
Lomača uz „demokratsko“ arlaukanje
„Braća po strasti“ (Tekst Ivana Đurića, Nedeljna Borba, 4-5. jul)
Članak Ivana Đurića mogući Je obrazac plemenitog intelektualno-političkog angažmana među, nervoznim ratnim mlataranjem, osakaćenim ljudima novooktroisanih državica, pa i na samom, takođe osakaćenom „jugoslovenskom prostoru“, koji „jednostavno iziskuje novu političku artikulaciju”“. Geostrateška logika ove artikulacije „nameće prioritet političkom Beogradu“, budući su „demokratske prome„пе u Beogradu ključ za promene ! mir na jugoslovenskom prostoru“. |
Ovim gospodin Đurić zarad čistote svoje vizije „integralne prošlosti“ i moguće budućnosti previđa snagu centrifugalnih socijalno-političkih sila (već pedesetih godina Boris Kidrič ih je identifikovao kao šest „državnih kapitalizama, partikularističkih prema cjelini, birokratsko-centralističkih na dolje“ koji su sada samo praktično pokazali da ih „ništa ne može iznenaditi“ u njihovoj „odbrani i zaštiti“ bilo da Je podupiru marksističkom ili religioznom ideologijom!) koje su nas sve skupa dovele tu gdje i kako jesmo.
Da. paradoks i ironija budu veći smrtna lomača Jugoslaviji 1991. godine pripravljena je i potpaljena uz silno „demokratsko“ arlaukanje od kojeg samo što nije konačno ogađen ovaj drevni pojam I vječiti duhovni i socijalno-politički ideal. Prisjećajući se stoga svojevremeno Engelsove riječi da je onovremeno sadržajno određenje demokratije — komunizam, očekivati je da će nešto slično morati pokušati i pisci intelektualnog i moralnog
formata g. Ivana Đurića. U protivnom, ju-
goslovenski prostor predugo će vapiti za
literarnim i realnim akterima „nove političke artikulacije“ i integracije.
Ljubo KRALJEVIĆ
Podgorica
Otpor „Kristalnoj noći“
„Brujanje socijalističkog fašizma (Kolumna Radoslava MRatkovića, Nedeljna Borba, 11 — 12. jul)
U našoj publicistici (a naretko i stranoj) koriste se, gotovo po pravilu, dva pojma da bi se, na odgovarajući način, definisalo to što se na prostorima (nažalost) bivše Jugoslavije zbiva. Jedan od njih je građanski rat. Taj pojam često koriste publicisti i nedoučeni političari, opisujući prirodu ratovanja u Bosni i Hercegovini (a, doskora, i u Hrvatskoj). Međutim, i Jedni i drugi zaboravljaju, pri tom, da je građanski rat isključivo rat između klasa. Tako Je, bar, dosad bivalo u istoriji. To u nas, rekao bih, nije slučaj. Jer, ovaj rat koji se danas vodi u Bosni i Hercegovini nije građanski već etnički i/ili verski (međusobno se bore, uglavnom, nacionalni odnosno Verski entitet!), što je bilo karakteristično za Srednjevekovlje, a delom i Novovekovlje. Drugi se odnosi na korišćenje pojma fašizam. Fašizam se temeljio na „na diktaturi jedne jedine partije, nacionalističkoj egzaltaciji i korporativizmu (Larousse), ali ne i na rasizmu, što je bilo karakteristično za nacizam. A šta je nacizam drugo (pored ostalog) do stvaranje etnički čistih teritorija nasilnim putem. Nezavisno ko i zašto to čini. Zar nije ono što se zbiva u Bosni (mada ne samo tamo) drugo do „demografski terorizam“, što je samo drugo ime za nacizam. Ta tendencija se manifestuje (na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj meri) u svim republikama bivše SFRJ (ona nije nepoznata pojava ni u drugim zemljama Evrope). Da nas, pak, ovde u Srbiji ne bi iznenadila neka nova „Kristalna noć“, moraju se ujediniti sve društvene snage, svi društveni pokreti i isprečiti uvek mogućem prodoru nacizma. Jer, taj put... mogao bi biti put bez povratka“ (R. Ratković)
Dušan PIREC Beograd
Monarsi, nemačke Krvi
„Republika pod krunom* (Tema nedelje, Nedeljna Borba, 27 — 28. jun)
Imao bih neke sitne primedbe u vezi sa dva članka u Nedeljnoj Borbi. Sa uređivačkom politikom Vašeg lista se u potpunosti slažem, a u načelu i sa pomenuta dva članka, u kojima navodim neke manje netačnosti.
' (1) U prvom članku stoji da je Finska PARLAMENTARNA MONARHIJA, iako je i pre i posle rata bila republika.
(2) U članku Dragana Bisenića piše
(za princa): Sve dok ne govori MATERNJIM JEZIKOM one ne predstavlja... Svi evropski monarsi sem Aleksandra I, kralja Nikole i Ahmeda Zogua bili su nemačkog porekla, ili su s njima bili krvno srodni. Baba princa Aleksandra II, Marija, rođena u Goti (blizu Drezdena) je iz dinastije Hohenzollern — Sigmaringen, dok je njen sin Petar II oženio majčinu rođaku Aleksandru, grčku princezu poreklom iz bavarske dinastije, koja je jedina u prošlom i ovom veku vladala u Grčkoj. Petar II i Aleksandra bili su rođaci. Imali su zajedničku prababu britansku kraljicu Viktoriju iz Hanoverske dinastije ı pradedu princa Alberta — konsorta — Nemca.
Prema tome, princu Aleksandru srpski nije maternji jezik već eventualno grčki ili nemački, a pošto Je rođen i odrastao u Britaniji glavni jezik mu Je, svakako, engleski. Mislim da je, međutim, njegovo poreklo sa 3/4 nemačke krvi najmanje važno, jer zasad nema u Evropi monarha čisto narodne krvi kao što su bila gore pomenuta trojica balkanskih vladara. Diana (Dajana) je posle više vekova prva Engleskinja koja je ušla u kraljevsku kuću i ako njen sin doživi da bude kralj, to će biti vladar sa čak 50 odsto, „narodne“ krvi. Njne svekar Filip je iz nemačke porodice Battenberg koja je u prethodnoj generaciji promenila prezime u Mountbatton.
Posle rata se ove stvari ne uče ni u srednjim školama pa Je razumljivo da autori i lektori slične nepreciznosti i ne uočavaju, naročito ako nemaju pri ruci neku inostranu enciklopediju.
R. K.
profesor u penziji (Ime i adresa poznati redakciji)