Gledišta

gljujući akciju borbe i transformišući se više formalno nego stvamo. Istorijska ineroija i intertnost staljinizma pom£ižu mu da ostane osnovni talog i sila koja je protiv bržeg preobražaja socijalističkih društava, koja više nisu toliko ekonomski i kultumo inferioma da bi se etatistički tip socijalizma mogao istorijski pravdati. Samozadovoljstvo i zatvorenost političkih struktura etatističkog sooijalizma još su jedan znak njegove krize; oni postaju sredstvo odbrane parcijalnih interesa birokratije i drugih slojeva koji imaju monopolski položaj u dmštvu. Tome treba dodati da je radnička klasa tek formirana nakon političke revolucije i, ujedno, indoktrinirana. Indoktrinacija radničke klase svodila se na indentifikaciju interesa klase (kratkoročnih i dugoročnih) sa postojećom politiokom strukturom (državom, partijom i sl.). U takvim uslovima razvoja socijalizma jedan deo starih revolucionamih snaga prestaje da bude revoluoionaran; on se, zbog svoje objektivne pozicije, preobražava u svoju suprotnost: postaje konzervativan. Naravno, pored tih snaga, još deluju reakcioname i antikomunističke snage, koje su ili ostatak prošlosti, ili proizvod kasnijeg razvoja. Istovremeno, narastaju i nove revolucioname snage. To je, pre svega, modema industrijska radnička klasa, kao i dmgi socijalni slojevi, čiji je objektivan položaj blizak položaju radničke klase. Razvoj i ekspanzija obrazovćmja stvaraju uslove za nastanak inteligencije, čiji su izvesni delovi veoma progresivni. Naravno, treba imati u vidu da se među intelektualcima nalaze sve stvame socijalne tendencije ohčene u različitoj idejnoj, teorijskoj i političkoj opredeljenosti. Novim revolucionamim snagama pridružuje se narooito omladina (radnička, srednjoškolska i studentska), koja nije opterećena rezultatima napretka i iluzijama starijih generacija. 3. Kriza političkih institucija je samo egzoterioni izraz ezoterične krize: prevaziđenosti klasičnog nasilja oličenog, pre svega, u državi i njenom monopolu nasilja. Klasično sredstvo vladanja Ijudima državna sila dovedeno do konsekvencije primene pokazuje svoju neracionalnost. Oni koji poseduju golu silu ne mogu lako i da je piimene a da ne dovedu u pitanje i svoj položaj, a time i samu državnu silu kao takvu. Omladina i studentski pokret nove levice protiv cinizma i hipokrizije klasnog nasilja državne sile istupa sa novim nasiljem. Živimo u vreme idealizacije novog nasilja. Time, pored ostalog, treba objasniti i privrženost studentske nove livece idejama Herberta Markuzea, koji nikada nije odbacio nasilje kao sredstvo revolucioname akcije. Ali, idealizacija nasilja nije bez novih ideala ili, tačnije, starih ideala, koji tek sada postaju istinski istorijski aktuelni i mogući. Studentsko i omladinsko (u Francuskoj) i radničko nasilje nisu idealizacija nasilja kao takvog, nego se pretvaraju u nasilje idealizma, novih istorijskih šansi društva, koje je iscrplo klasne mogućnosti razvoja i dovelo ih do apsurda. Nasuprot klasnom oasilju, kao krajnjoj mogućnosti i sredstvu vladanja i kao celokupnoj političkoj sktrukturi koja izra-

988

RAJKO DANILOVIC