Gledišta

nima koji iako prihvataju centralnu ideju Teza, ne prihvaćaju ovu tezu. Kritika ove teze (teze 6) mora se najprije objasniti nedopustivim primjerima pojedinih škola koje danas kao uvjet za upis učenika traže upisnine koje dosižu i više desetaka biljada dinara. Zastupmci teze o participacijl kažu, međutim, da školarine u tom smishi ne bi bilo u predloženom sistemu finanoiranja, već se radi o dobrovoljno izglasanim doprinosima roditelja, zasnovanih, pored ostalog, i na imovinskom cenzusu. Pojava školarina u sadašnjem sisiemu obrazovanja je objektima pojava koju nije mtbo zakonski inaugurirao, dapače, ona se javila održava se usprkos, najblaže rečeno, zakonske prazmne na tom području. Prema tome, ona se ne može zakonom riješiti, jer će postojati i dalje pod ovim ih onim imenom sve do trenutka dok se ne uklone njeni objektivni uzroci. No jedna takva pojava zahtijeva svoju analizu i kvalifikaciju u odnosu prema određenim svjesnim ciljevima društva... Zahtjev pojedinih škola da roditelja uplate novčane doprinose za škotovanje vlastite djece proizišao je iz materijalne situacije u kojoj su se one našle, budući da sredstvima dobivenim iz društvenih izvora rusu mogle pokriti ni minimalne troškove obrazovnog rada. Škole su, dakle, bile prisiljene da se odluče na takav korak. S druge strane, roditelji su to prihvatili, jer su zainteresirani za školovanje svoje djece. Pred njih se postavlja dilema; platiti ili ne upisati dijete u školu. To je bio smisao dobrovoljne odluke roditelja. Kada, međutim, pogledamo gdje su looirane škole koje su uvele upisninu, ili koje su to škole koje su ih uvele, vidjet ćemo da je uglavnom riječ o školama II stupnja u manje razvijenim podmčjima (koja imaju niže materijalne mogućnosti nego što su to potrebe. za školovanje .nj ibove’ djece), a u razvijenijim centrima unpisnine su uvele škole konjrmktumih zanimanja. Stoga je lako sagledati da sadašnje

školarine dalje uvećavaju nejednakost onmadine ipred vratima obrazovanja. Uneisimo sad iu ovu isituaciju imovinsiki cenzus, tzv. pravilo da porodice sa većim osobnim dohotkom plaćaju više, a one s manjim manje za školovanje svoje djece. Šta dobivamo? Da ,li će sve vrste škola na svim područjima trebati istu količinu dopunskih sredstava koje bi trebalo da se popunjavaju iz osobnih dohodaka roditelja, dJi će se te potrebe difercncirati prema konkretnom materijalnom položaju škole? Očigledno ovo drugo. Šta onda znači imovinski cenzus među školama od kojih jednoj treba prosječno 20.000 dopunsMh sredstava .po učeniku, drugoj 100.000, a trećoj ništa? Kada, prema tome, insdstirama na striktno društvenom karakteru izvora financiranja obrazovanja, koji se formiraju putem samoupravne konrtrole u'druženih ra,dnika kao društvenim viškom rada, onda taj zahtjev ne počiva na apstraktnom humanistaćkom princlpu socijalne pravde, nego to činimo zato jer je jedino tim putem moguće prevladati sve postojeće disproporcije i apsurde sadašnjeg sistema obrazovanja, obrazovanje kao potrošnju i njegove klasne ostatke, pa tako~i nejednake uvjete obrazovanja. Jediino tim putem moguće je prevladati suprotnost između obrazovnih potreba i mogućnosti, suprotnost između interesa građanina-roditelja i građanina-proizvođača, suprotnosti između želja i mogućnosti za obrazovanje.” POGLEDI br. I—2/1968.

MITO HADŽI-VASILEV: Teorijski aspekti društvenog položaja kulture u socijalizmu; KIRO HADŽI-VASILEV; Međimacionalni odnosi i razvoj kulture u samoupravnom drušitvu; DUŠKO POPOVSKI: Odlučno raskidanje sa etatizmom; DIMITAR DIMITROV; Vrednosna dimenzija kulture i kultuma politika; ANATOLI

1051