Gledišta

prirodno, logično i nedvosmisieno, jer stalno ponavljamo da čovek treba da bude aktivan i slobodan subjekt a ne pasivan i mrtav objekt. Humanizam je, dafcle, presudno vezan za subjekt i zato možemo da ga nazovemo subjek tivizmom. Humanizam kao društvenoistorijsko događanje jeste događanje subjektivizma, aktivizma i 510b0de....” „ ... Ako je smisao čovekovog bitisanja: biti subjekt i ako će se mase zbog stalnih intervencija kritičke svesti pre ili kasnije podići na nivo ove kritičke svesti i ako će tako postati pravi subjekt, ondaje stvarno očigledno da je čovek subjekt postavljen za cdlj i smisao celokupnog iistorijskog događanja, ali istovremeno se ipak postavlja i sledeće pitanje: ko može da mi potvrdi da je to stvarno pravi cilj? Ko može da mi garantuje i ko može da me übedi da je stvamo najpametnije ako za cilj istorije i smisao svog bitisanja prihvatim baš to što jeste i što mi pruža čovek-subjekt: Gde da nađem 1968. godine odgovor na to pitanje? Na pitanje, kome stvamo možemo da pripišemo presudni značaj, može da mi odgovori samo subjekt na svom privilegovanom mestu, jer ovaj subjekt nije samo kritička i heretička svest, već često i istina sutrašnjeg dana. Ali pi tom, svakako, nastaje sledeća teškoča: naime, ako ovom subjektu neću da verajem i ako mu se suprotstavim sa stvamo radikalnom sumnjom i pitanjem,_ shvatiće samo to da sam ja ona folkioma i haotična svest, ili će moje radikaino problematizovanje proglasiti za posledicu moje sklonosti da u potpuno „ozbiljnim i stvamim” zapisima odjednom dozvolim sebi lakrdijaške i vragolaste parade reči i uzgred svome protivniku stavim ludački šešir i onda se sam kikoćem svojoj dosetki, zbog čega će sve moje ispitivanje moći da se reducira na mcj poseban hobi koje se naziva „privatizacija institucija". Ne, treba da se popravim; sve to p e će da učini, to je, naime, već učinio i tako dokazao da čovek-subjekt ništa ne može da mi pomogne u tom radikalnom pitanju..

PROLOG br. 1/1968.

Zašto istupamo? DARKO GAŠPAROVIĆ: Mogućnost kritičkog angažmana u suvremenoj hrvatskoj drami; MIRO MEĐIMOREC: Studentsko kazalište što i kako; STJEPAN MILETIČ (1868—1908); dr NIKOLA BATUŠIC: Kazališne kritike Stjjepana Miletića; dr BRANKO GAVELLA: Neke misli Oko najnovije krize zagrebačke drame; Kazalište samo dijeli kritičnu sudbinu naše 'kubture iu ovom čaisu. U raspravi sudjoluju: T. Durbešić, B. Hećimović, R. Marinković, D. Radojević, F. Šovagović, V. Zuppa i drugi. DARKO GAŠPAROVIČ; Mogućnost kritičkog angažmana u suvremenoj hrvatskoj drami. Predstavljajući se čitaocima svojim prvim hrojem Redakoija „Prologa” -donosi manifest pod naslovom ~Zašto istupamo?” U tekstu manifesta stoji, između ostalog; „Po'krećući kazališni časopis j’rolog’, želimo, razumljivo, uz ostalo, ispuniti jednu neshvatl jivu prazninu u zagrebačkom i hrvatskom kultumom životu, prazninu koja se osjeća čitav niz godina i fcoja je tim apsurdnija uz činjenicu da je Zagreb, usprkos svemu, još uvijek jedan od najjačih i umjetnički najkvalditetrdjih kazahšnih centara u zemliji. Da su kazališni radnici tu prazninu i te kako osjećaM, najboljim je dokazom što su u posljednjih dvadesetak godina pokretali nekoliko kazališnih časopisa, koji su, međutim, bili vrlo kratkog vijeka (tako je .Scena’, pokrenuta 1950. doživijeia tek jedan broj, dok je „Teatar’ živdo znatno duije, ali još uvijek nedovoljno da bi ostavio jačeg 'traga), iii su pak tiskani samo za uski krug teatarskih Ijudi i na taij način nisu ispunjali svo ju bitnu funkciju djelovanje među kazališnom publifcom, među čitateljstvom. Takav je slučaj s časopisom .Hrvatsko narodno fcazalište’ koji je prestao izlaziti (krajem pretprošle godine. Caisopis ,Proiog’ • žehmo to odmah nedvosmisleno izjaviti

1055