Gledišta

meljcam na kojem se može mnogo naučiti i od koga treba početi graditi novu viziju lirvatske dramaturgije.”

RAZLOG br. 54/55/56/1967.

Između ostalih priloga iz oblasti poezije, proze, osvrta na probleme umetnosti, filozofije i socijalnih odnosa, u ovom broju „Razloga” nalazi se i tekst MILANA KANGRGE „Razgovor o etici”. Tekst ima formu diskusije koja se vodi između sledećih zamišljenih ličnosti: prosečnog čoveka, moraliste, normativnog etičara, pohtičara, sociologa i filozofa. Svaki od njih izražava svoj stav o moralnom problemu; međutim, iako na prvi pogled izražavaju različita mišljenja, iako se čini da stoje na različitim ih čak suprotnim pozicijama, svi se oni, izuzev filozofa, u stvarl, u biti slažu i nalaze na istoj poziciji, samo što se služe drugim rečnikom, tj. rečnikom svojih stmka. Autor teksta u licu filozofa završava diskusiju kritičkim osvrtom na stavove ostalih kod određivanja kriteiija moralnosti i ocenjivanja postupaka Ijudi: ~Vi ste usmjereni na ocjenu postupaka diugih, a riječ je o vama, o vašem djelovanju, u pitanje je stavljeno vaše vlastito djelo. Moralno prosuđivanje dragih promatra djelovanje unutar danih, već uhodanih moralnih odnosa i čvrsto fiksiranih moralnih pr.incipa, i tako od čovjeka ne tražite da bude nešto drago nego što već jest, nego da se uklopi u postojeći, u ovom slučaju moralni poredak iz kojega ste izvukli i svoje principe i svoje kriterije i svoje zahtjeve itd. Žehte samo to da pojedinac bude u skladu s vec uhodanim životom i trpate ga u te okvire, tako da on postaje samo objekt vaše subjektivne ocjene, koja je rezultat pukog svakidašnjeg mnijenja i zdravorazumskog prosuđivanja, isključujući sebe, da bi opet Vas sutra dragi u to uključili, i sve završava u cirkulusu licemjerstva, trača i ogovaranja. I to Vi nazi-

vate moralnim prosuđivanjem, Vašim moralom i moralnošću uopće... A ako već pitate za istinski kriterij, onda ću vam reći: to je čovjekovo djelo... Međutim, istinsko Ijudsko djelo ukida i prevladava taj promatračko-kontemplativni moralizatorski horizont. Pravo je djelo svagda prestup i prekršaj, dakle, bitno kršenje pravila igre uhodanog načina života, posvećenog vašim moralom i sankcioniranog tom vašom takozvanom moralnom ocjenom. Ono je usmjereno na zbiljsko mjenjanje postojećeg stanja, kojemu je postojeći moralni oblik adekvatan društveni i Ijudski, dakle svjesni, upravo ideološki izraz i odraz. U tom kontekstu i u tom smislu nikakva etika nije moguća, a najmanje marksistička ili čak Marxova. Moralnom ocjenjivanju podliježe samo onaj čin koji ne zadire u bdt postojećeg dmštvenog stanja i načina života, nego se kreće u danom i uhodanom okvim na pretpostavkama prihvaćanja starog i udomaćenog oblika i stila žavota. Stoga se može kazati da je, gledano s dmge strane, moralna ocjena ovdje svojevrstan pokazatelj: ukoliko je pojedinačno čovjekovo djelo bitno tangirano njome, onda je to najbolji znak da ono nije bilo usmjereno na prekoračivanje postojećega. Da mu polazna tačka i istinski Ijudski poticaj nisu proizilazili iz budućega, nego mu je bitna intencija bila: smještavanje u postojećem i snalaženje u njemu. To je ono što susrećemo oko sebe na svakom koraku. Uvjetno upotrebljavajući ovo određenje, može se vašim moralnim rječnikom kazati: Taj je čin sa stanovišta budućega, dakle, sa stanovišta bitne izmjene svijeta ostao nemoralan oin, premda po kodeksu uhodanoga ili tradicionalnog moraliteta, taj isti čin može biti, što je najčešće slučaj, ocjenjen kao moralan. Vidite, tu je ta granica, gdje se moralni kriterdj pretvara i ima pretvoriti u Ijudskd kriterdj, jer je ovdje riječ o revolucionamom činu fcoji ukida postojeće i njegov moral. Za jedan revolucionami čin postaje sumnjivo, ako je ocjenjen kao mora-

1057