Gledišta

revolucionarnog prevrata oktobra 1923. Izvoma podloga izlaganja zasnovana je na objavljenoj i neobjavljenoj dokumentaciji. Velika je šteta, međutim, što je za tretirano pitanje arhiva Komunističke internacionale (pohranjena u Moskvi) još nepristupačna. Opšta i granična pitanja autor je uglavnom tretirao na bazi literature. Koristeći postojeće radove o ovom pitanju, pisac vrši kritičko preispitivanje mnogih rešenja u literaturi zbog njihove antikomunističke ili dogmatske orijentacije. > Svoje izlaganje autor nije reducirao na faktografske rekonstmkcije. Utvrđivanje činjenica on koristi za problemske analize niza kmpnih pitanja; sektaštva, sindikalne politike, suštine radničkih veća, savezništva u revoluciji, ideoloških sporova, taktike Jedinstvenog fronta u periodu 1921 1923. Sa metodološke tačke gledišta, pisac razvoj KP Nemačke u ovom periodu razmatra u širem, društveno-političkom kontekstu Vajmarske Nemačke. To je preduslov za kompleksno osvetljavanje organizaciono-političkog razvitka KP Nemačke, za utvrđivanje porekla njenih teorijskih koncepcija i karaktera praktične političke akcije. Opšta nacionalna i socijalna kriza posleratne Nemačke ne može da ne udari snažan pečat na izbor akcija i određivanje programa KP Nemačke. Pomenutu krizu karakterišu opšte privredno rasulo, pritisak inflacije, dmštvena dezintegracija, međunarodna izolacija zemlje. Pisac isto tako tumači razvoj KP Nemačke u međusobnoj povezanosti s ostalim radničkim partijama, stmjama i pravcima. On raščlanjava mnogobrojne tokove političkog života u Nemačkoj, od fašističkih do radikal komunističkih stmja. U radu se poseban značaj pridaje Kominterni i shvatanju o revolucionarnoj situaciji u svetu nakon prvog svetskog rata, što je razumljivo ako se ima

u vidu da je to osnovna strateška koncepcija revolucionarnog krila radničkog pokreta grupisanog oko Komunističke intemacionale. Utvrđivanjem činjenica i izvođenjem analiza u ovoj studiji dolazi se do više značajnih zaključaka o politici KP Nemačke u ovom periodu. Autor, pre svega, odbacuje tezu da je KP Nemačke bila instrument Kominteme. Obrađujuči proces obrazovanja nemačke levice, pisac ističe da je ona kao samostalna revolucionama gmpacija izrasla na nemačkom tlu još u toku prvog svetskog rata. Nasuprot socijaldemokratiji i centristima, nemačka levica izgrađuje svoju političku platformu i taktiku pre pojave Oktobra. U osnovi politike te levice nalazi se, po piscu, najšira antiratna borba kojoj ova levica želi da da revolucionarnu perspektivu. Pisac ističe da su se spartakovci na osnovu sopstvenih saznanja približavali shvatanjima i rešenjima Lenjina i cimervaldske levice u pitanjima rata, revolucije i Internacionale. Ova levica, po piscu, nije međutim u toku rata uspela da se izdvoji u samostalnu organizaciju, jer je pridavala i suviše veliki značaj idejno-propagandnoj, a ne organizacionoj strani pokreta. Decembra 1918. KP Nemačke se konstituiše kao krajnje levo krilo radničkog pokreta u opoziciji prema kapitalističkom sistemu u celini, Ali, pisac istovremeno zaključuje da KP Nemačke nije bila ni organizaciono ni politički pripremljena za kmpne istorijske zadatke koje je nametalo to bumo vreme. Analizirajući strategijske i taktioke koncepcije KP Nemačke, autor zaključuje da su ove koncepcije nastale, s jedne strane, kao rezultat unutrašnjih prilika u zemlji, a, s dmge, kao posledice jakih uticaja oktobarske revolucije i usmeravanja KI. Pisac isto tako ističe da su 1919 1920. u celom komunističkom pokretu vladale parole i rešenja koja su gubila iz vida specifičnosti pojedinih nacionalnih pokre. ta S obzirom na ovo ne za-

1768