Književne novine

|P

IRANA 4

KNJIŽEVNENOVINE

BROJ 16

MONTER BRANKA MADŽIĆ ~ IZ IDEOLOŠKE BORBE PRE RATA

»Kopala sam, orala, ovce čuvala. Misliš, nisam mogla, bila sam mala. Jesam, jesam jošte kako! Otac odlazio na nadnicu, odasvuda ga isterivali, govorili mu: skitnica, bundžija. Strašno sam tada želela da se bijem, sama ne znam s kim...«

. Tako je počela da priča o svom životu Branka Madžić, prva žena monter u našoj teškoj industriji, i zabacivši glavu nasmejala se slobodno i zvonko, Prosto tako, radosna je.

»Evo kako ti je to u našem šelu Selevcu bilo: oni koji imaju više zemlje još, još. A mi smo imali četiri hektara i sedmoro nas u kući, A i ono četiri hektara. nenađubreno, pa slabo rodi«, .

Branka je visoka, vitka, Sada ima dvadeset i dve godine, okruglo dečje lice, mali pravilan nos i žive varničave oči oivičene dugačkim zavrnutim trepavicama, Guste obrve sastaju joj se U okomitoj bori nad nosem; kad govori stalno nabira čelo i podiže tamni lik obrva. Sve je na Brankinom licu u stalnom pokretu, čak i jedan potpuno beli pramen što se izdvojio iz crne mase njene kose, povezane sivkastom, na teme zaturenom maramom. Iz čitave njene pojave izbi_ Ja energija, smelost, a na mahove i tragovi dečjeg nestašluka. | »Živela sam ti ja tako seljački-sirotinjski do čedrdeset i prve. Nisam ni znala da se drukče može živeti. A iz sela nikud makla nisam, Pa sve miSlim, da pobegnem nekud, da učinim nešto...«

U očima joj sija toliko čistote i dobre nesebične samosvesti da čovek ne može u nju gledati a da se ne nasmeši. Sedeli smo u dvorištu industrije motfora, na suncu. Brankin radni kom-

binezon sav je impregniran mašinskim '

uljem. Ima ga i na rukama i po licu. Primakla nam se bliže, kao da sad dolazi nešto poverljivo što treba da nam kaže, protrljala ruke o kombinezon i zagrlila nas:

»I tako, četrdeset i prve, o ustanku, došli u moje selo partizani. I naši se digli s njima. I govore narodu: valja isterati okupatora i stvoriti boljii život za sirotinju. U Kosmaju su tada bili Nemci i partizani. Ja, mala, ali vidim, treba s partizanima tući Nemce, A posle došli i četnici, zaklali nam dva seljaka i naši ih ljudi videli s Nemcima. Jasno, dakle. Pošla ja drugarici Kiki i molim je: primi me u odred. A ona, veli, mala si još, ne možeš u odred, ali možeš da poma– žeš na terenu, Lepila sam letke za partizane, trčala za njima i sve jih molim: dajte nešto da učinim, nešto veće, nešto — pa nisam im znala· reći šta ia to hoću. ;

»Onda se naši povukli, ali ja sam i dalje znala za kosmajske partizane, — radosno nastavlja Branka. — Skupimo se mi, deca iz celog sela, poteramo stoku: A pre toga samo čuj9š dovikivanje: ne zaboravi hleba i soli, gore ima' patlidžana. Davali su nam i roditelji, ali to je bilo za njihov račun, a mi smo hteli da nosimo i za svoj, dečji račun. I nosimo tako u Marinkovu šumu, tamo je bila veza. Dođe Mara, terenka, i Olga, pa s nama u razgovor. A mi kažemo sve što smo videli i čuli. A kađ naiđu četnici mi igramo klisa: nismo videli partizane, ko zna gde su oni. A dve terenke s nama igraju klisa.. — i opet je Brankin smeh zazvonio dvorištem.

»Četrdeset i treće uhvatili me četnici i zatvorili. Neko me tužio da odlazim partizanima. .

— Vidiš li ovo? — pitaju me bradonje i pokazuju kamu. — Govori:

»Ružna stvar ta kama, a još gora ruka koja je drži. Znam, ako jednu reč priznam, oni kolju, a ja sam skot. Ćutim, ne znam ništa. Ako me i zakolju, mislim, bar neće nikog drugog uhvatiti. Međutim, oni me pustili, vele, ako još od nekog nešto čuju, zaklaće me sigurno.

»Idem ja selom i razmišljam: jesam li ja ovca, šta li, pa da čekam da me zakolju. T kakav mi je to podvig, pu-

sav Neorić, pokojni, i Miloš Labudić da daju glasove za komunu, za pravdu: a kad su stigli na biralište i kad su im date u ruke one majušne crne gumene kuglice...

— Uzdanu pokojni Radosav, veli »Bogme je ovo slabo oružje da se „njim pravda izvojuje; trebale bi fu poveće kuglice, one olovne su dušu dale za ovu našu rabofu«. Bio je pametan, pošten čovjek, al ovo mu je valjda najpametnija riječ. I #vidiš, došlo je vrijeme za te olovne! Već tri-četiri godine se narod preglasava, vrijeme je i meni došlo da glasam pa da idem...

— Ako ćemo pravo, prekida ga Labudić — ti si za ovu stvar izglasao! Dao si onakvog sina...

— Ako ćemo pravo, sin me nije ni pitao dam li ga ili ne dam, sam je uzeo pušku, A ja mogu da dam samo sebe... ; |

— Biće vremena i za to, nestrpljivo siječe odbornik i navija za svojom mišlju i potrebom — Striko-Luka, diži se da idemo!

— Ajde ti za poslom, — veli ovaj ne docni se zbog mene, Mogu se i sam do Previje izvući a dalje mi ne tre'ba. Ajde, ajde, srećan put! Ajde! ubrzao je starac kao da ga tjera Vidiš, izbili su na Čekanjdo, eno: dim! Eno nastupaju, Ajde, zadržah te pričom, požuri! j

Učestaše puške a odmah za njima zagusti mitraljeska vatra. Iz Rapa poče da izvire beskrajna, pokretna, izrastrzana a ipak nečim čvrstim povezana kolona. Kad stiže do sredine livada, počeše da je kose partizanski mitraljezi s Drezge i nagnaše je da ubrza nastupanje i potraži zaklon u nizini doline i zelenilu pored rijeke. Odbornik, koji še za nekoliko trenutaka bio pretvorio u samo gledanje vidje kako za ovom neprestano izviru i ižu nove kolone od Rapa, Čekanjdola i Stupice. Učini mu se da šu

- Roksanda NJEGUŠ

stiti da te zakolju. Ne'š, bogami! Ako nisam mala za klanje onda nisam ni za ratovanje. I odem pravo na vezu: primajte me za borca, ja se kući ne vraćam. I primili me drugovi u Kosmajski odred.«

Na ovom mestu Brankino lice postalo je ozbiljno, iz očiju su nestale iskrice nestašluka, ona se zamislila za trenutak kao da proverava nešto u sebi, strogo i vrlo odgovorno, nešto što se odnosi baš na onu zimu četrđeset i treće ,kad je ona kao bosonogi borac prvi: put dobila mogućnost da učini »nešto izuzetno, veliko«, kako je to odavno želela, |

»U prvoj borbi s neprijateljem, veli Branka, — hoću da se istaknem. Ispravila se ja u prvoj liniji i hoću da vidim metke „gde su meci, đa pokažem kako ih se ne bojim, Pričali meni u odredu kakvi su junaci skojevci, smrti se, rekoše mi, ne boje, A ja još i ne znam šta su zapravo skojevci, ali ako. oni podvige prave zašto da i ja ne učinim. Isprsila se ja tako kako ti kažem, kad li meni veli jedan drug, komunista: Podvig je, kaže, drugarice, kad ti hrabro biješ i pobeđuješ neprijatelja, kad pomažeš drugovima i kađ ti je smelost razumna, Vidim ja, osuđuje on moju želju da se tako istaknem, ma da ne govori o tom, Bi mi krivo u prvi čas. Ali me ubrzo skojevci naučiše 'da shvatim, i

ađ mi dadoše mitraljez u ruke sva se moja duša pretočila u njega. Bilo je to u jednoj borbi, kad smo stajali na četrđeset metara od neprijatelja, A on nas pribio k zemlji rafalima. Pored mene pogibe najbolji mi drug, skojevac. A u meni uskipe sva krv, digoh iŽe povikah nešto drugovima da polete, da pobiju skotove i poleteh prva. A posle onaj isti drug, komu nist ,reče mi: to je, Branka, junače, podvig.«

O svojim drugim velikim podvizima Branka ne priča. Ali nama su o tom pričali njeni drugovi iz rata. Bila je jedan „od. najhrabrijih mitraljezaca

· najpre u Kosmajskom određu, a doc-

nije u Šestoj ličkoj diviziji, sve do oslobođenja zemlje, Njeni snovi vezali su se neraskidivo sa velikim zađacima Partije, koja je u surovoj borbi stvarala dobre i jake ljude,

U maju 1944 Branka je primljena u Savez komunističke omladine. Njema bujna smelost i energija služila je Bada svesno velikom delu oslobođenja zemlje i ljudi i svakim danom rasla sa rastom narodne revolucije. Skojevska organizacija naučila je Branku na disciplinu, izdržljivost, samopožrtvovanost.. Ona je upoznala veliku idejnu i organizatorsku snagu koja je vodila Narodnu revoluciju — a koja se zvala Partija.

U avgustu četrdeset i četvrte Branka je postala član te Partije, a u decenibru poručnik narodne vojske.

»Često preturam po mozgu ceo svoj život, i onaj moje familije, i svih ljudi koje sam poznavala, — kaže nam Branka. — Imala sam u odredu drugaricu, bolničarku, komunistkinju. Nikada je neću zaboraviti. Pala je kad

smo oslobađali Zagreb. Iznela je sa ra-”

tišta stotine i stotine ranjenika, a svaki put kad je neki drug padao ranjen bol joj je grčio lice kao da je ona ranjena, skidala je kapu, takav joj je bio običaj, i u dva skoka našla bi se kraj njega. O drugovima se brinula, o drugovima govorila i mislila, za njihov se život borila. Ko je stvorio takvog čoveka? Poznavala sam skojevce koji su svesno ginuli za spas drugova. Ko je stvorio takve omladince? Poznavala sam borce koji su smatrali najvećom čašću — najteže zadatke. Ko je: stvorio takve ljude? A moja porodica, šta je bila, beda i nevolja. A sađa? Otidi u zadrugu u Selevcu pa da ih vidiš! Ko je stvorio te zadrugare? A sve ove udarnike u mojoj fabrici? I svuda u našoj zemlji? O svemu tome više Duta razmišljam i čini mi se da nema tog sunca koje mo~

premrežile sav prostor, poblijeđe i uplaši 6e: a ako Druga ne izdrži ovaj prvi napad... S nekom tankom nadom đa će starac, koji se malo zanio pričom, ipak i bez njegove pomoći potražiti i naći neko sklonište — Labudić ga ostavi bez riječi i iz sve snage se raskraka »za svojim Dposlom« prema Previji. ;

A starac osta sam.

Sunce pripeklo sasred neba a on se naslonio leđima na tronožac i gleda kako izvire i teče strašna vojska, kraja joj nema. Na Stanjevcu i Drezgi, dva naspramna brda između kojih mu je život prošao, zadavili· se mitraljezi bez oduška. Topovi i bacači prebijaju u nejednakim razmacima a samo pješadija vrvi i nagrće kao. da iz zemlje izvire i neprestano puni usku dolinu kraj rijeke. ; %3i v-

Sad su stiglj u Neorića kuće računa starac i čeka da dim potvrdi tu njegovu ocjenu. Međutim, umjesto dima počinje žestok okršaj u brvim bregovima iznad sela, oštar, kričav, pun bombi i povika, išpleten iz hiljadu glasova ljudskih i metalnih, Za trenutak se čini da sva.ona vojska

\odozdo gura uz brdo prema Drezgi

neki džinovski valjak; Trese se zemlja pod tim, drhti vazduh ij ljuljaju se ivice neba nad prekolimskim viso-

vima okićenim četinarom, i — valjak

se opet okreće dolje meljući drvo i kamen i sitne. ljudske kosti pod sobom. ; 3 ; Fr

·— Koliko je tu kugla i kuglica, kolo nebesko! Pa: iz toga mora nešto izići: ili bašcpravda ili sasvim krivda...

Kamena staza iznad kuće odjednom zatutnja i njom se preko samog obo~

„ra. u. bezobzirnom bjegstvu sruči u dolinu čitav njemački, vod. Vidio je

samo da su im šliemovi nabijeni pre-

"ko noseva i začudio se kako tako ćoravi pogađaju put pred sobom. Išče- .

zoše prije. nego je izvukao pušku da opali. Dođe. mu da im dovinke nešto

Odgovotmi urednik:

že tako da zasija kao čovek koga je vaspitala naša Partija, tako da ogreje život kao ona. «

Gde je Branka Madžić, čobanče iz Selevca kraj Smederevske Palanke, naučila da tako govori? Rat je 'bio prva i najveća škola. Posle rata ona je bila narodni milicionar i povezala se novim nitima sa svojim narodom. Pa je otišla da gradi prugu BrčkoBanovići, na sektoru Majevice, gde je bilo najtvrđe, i tamo je do kraja zavolela knjigu i mašinu, poeziju i tehniku, Sa pruge je otišla u fabriku tekstila, za tri nedelje svladala rad na mašini u predioni i dva puta uzastopce bila proglašena udarnikom. Ali je sve to bilo usko polje za njena krila. Otišla je da gradi prugu Šamac—-Sa– rajevo, gradila je i svršila šoferski kurs pa sa tridesetak drugova došla u Rakovicu. Tu su oni svršili automeha– ničarski kurs i ostali na praktičnom rađu. '

»Kad smo polagali kvalifikacije, opet zvoni vedri smeh Branke Madžić, — sama ja žena. Čude se radnici, majstori, A jedan mi veli:

— Za tebe je da učiš za krojačicu a ne da se ovde petljaš s motorima.

— Čekaj, čekaj, — odgovaram mu ja. — Još ćemo se mi takmičiti, pa da vidimo ko je bolji.

I bilo ti je takvih teškoća koliko hoćeš. Ali ja uporno, kao Čkalov: dokazaću im! I lane sam postala udarnik, a neverne Tome sad drukčiji, hvale me na sva ušta«.

Branka sada montira automobile, teretnjake, i pohađa pripremni razred za radnički Tehnikum, Škola je pred Brankom otvorila »široko, preširoko« polje. U svojim snovima Branka već zamišlja kako pravi motore i to druk= čije od ovih koje sada montira, ali o tim snovima ona neće da kaže ništa, samo nestašno zaškilji i smeje se kao dete koje su uhvatili u trenutku kad je bliskim ljudima spremalo nekakvo iznenađenje.

Kad uhvati vremena Branka ide u svoje selo da popravlja traktor u zadruzi. Sa zadrugarima je ona uspostavi la još neke veze, prilikom savetovanja zadrugara u Beogradu. Delegati su došli da vide i »Brankinu fabriku«, Jedna zadrugarka iz Bosne gleda tog dana kako Branka, radi, pa sve joj nekako neverova!nce, kad li je žer3 ov = kva čuda nauč:ja,

— Iz koga si mesta došla? — pita ona mladu monterku.

— Iz sela, kao i ti. Do oslobođenja Beograđa nisam grada ni videla.,

I one su se sprijateljile, a sad še redovno dopisuju. Zadrugarka piše Branki da će svakako postati traktoristkinja i da će svakako kćer svoju poslati u Brankinu fabriku, a Branka joj otpisuje da će ona svakako naučiti da pravi dobre jugoslovenske traktore za nju.

Branka je zasad jedina žena u odeljenju montaže. Premašuje normu pro> sečno za 30%, a njeno odeljenje izvršilo je tromesečni plan ove godine sa 106%. Dok o tom priča, u devojčinim očima opet sija rađosna bujna smelost spremna na podvige. Gledam u te nasmejane poštene oči, a Branka, kao da je pogodila moje misli, kaže:

»Jest, podvige treba praviti za ovu zemlju, podvige, Naši racionalizatori več su počeli da ih prave, Ne znaš ti šta smo mi ·sve proživljavali ovde, u našem kolektivu, knd smo čekali kug]lagere i drugo iz Čehoslovačke, A. oni meće da šalju. Čitala si sigurno u štampi pismo koje. smo poslali u Čehoslovačku. Njihovi rukovodioci skrivili su što smo ponekad morali da pa= uziramo, što smo lane na jednom sek= toru nešto malo podbacili, ali smo še i pameti naučili.

»Jednoga dana slušamo ti preko radija šta oni sve lažu o nama. Veruj, zvučnike smo hteli pokidati u prvi mah, da ih ne čujemo. Ali posle, mislimo, treba čuti, zapamtiti, odgovoriti našim kugl-lagerima i našim motorima. Naučili smo mi svašta u hiljadđama bitaka. Ej, kroz kakve je sve vatre naš narod prošao...

podrugljivo, prkosno i veselo, ali se onda sjeti da oni to ne bi ni čuli ni razumjeli.

· Međutim, to veselje koje nije imao s kim da podjeli, ne potraja dugo. Nov buran krkljanac nasta na samom Vr= hu Drezge pun muklih i kratkih pucnjeva koji pogađaju i poslije kojih mora da nastane strašna i crna tišina. Muklo pulsira ogromno i sve veće krvavo srce bitke. Skoro se više ne čuju puške i automati — rade samo bombe i bombe, tovarima, tonama, i nikako da prestanu.

— Sigurno su riješili da provale! nagađa starac misleći na Niemce i pokriva oči rukama da ne vidi i krivo mu je što ovako star, nogom u gro” bu, a mora i to da doživi.

Najzad kao da se oblak istresao, ostaju samo odjeci prostrijeljeni oštrim zracima metaka i vikom koja se sliva u znano, sigurno i veselo naško »O-o-o-o« koje raste, leprša i po zadimljenom nebu vješa svoje svijetle· zvučne barjake. Stari Ostojić sluša te povike ne šamo ušima nego i očima zamagljenim od suza i sunca, i otvorenim ·poluosmjehnutim ustima, i rukama koje su se podigle do naspram lica kao da bi htjele da otklone, priguše i odlože za poslije sve druge zvuke i sve drugo.

Tako ga je i zatekla pobočnica jedne od onih relativno odmornih njemačkih jedinica bačenih u borbu tek onda kad se otpor na Drezgi pokazao suviše čvrst. Ljuti zbog neuspjeha: a i od straha pred opasnošću, vojnici bi ga možđa prije svega ubili, kao.mnoge druge, ali ih zainteresova. čudan izgled starca i ta njegova molitva, obred, šta li — jer se njima to tako učinilo... · o

— Star-rik — viknu na njega jedan od onih što su bili na istočnom frontu i pokaza mu da ga drži na mušici puške.

· Starac skloni ruke, ugasi osmijeh

· proko fronošca. Pade · rudinu mirisnu od kamilice, a još se

Borba buržoazije u Jugoslaviji protiv naprednih demokratskih „snaga vođena je sa velikom žestinom duž celog perioda između dva rata. Ona se manifestovala u teroru nad onom štampom koja je zastupala interese proletarijata i koja je bila izraz re-

volucionarnog pokreta, kao i nad O ·

nim književnim časopisima koji su obeležavali „revolucionarnu misao, koji su smelo putem #beletrističkih priloga i članaka, iznosili prava raspoloženja naroda protiv režima nasilja i eksploatacije, i snagom umetnosti, istinitog prikaza stvarnosti, progresivnim duhom i idejnošću delovali na svest masa.

Buržoazija se ustanovom oštrih cenzura, Presbiroa, policiskog nadzora nad štampom i književnošću, javnog tužioštva, pa i fizičkom silom borila protiv svake manifestacije napredne misli, protiv svakog bunta na njenu eksploataciju koja je svakom godinom postajala sve surovija i b:3somučnija. No te njene mere slabo su bile efikasne, ma da su teško pogađale stvaralaštvo naprednih pisaca i darovitih publicista, jer se zbog izigravanja cenzure moralo dovijati na sto načina da se kaže ono što se nije smelo reći, jer se moralo pisati i ezopovim jezikom. Aparat koji je buržoazija stvarala na ideološkom planu za zaštitu njenih interesa od proletarijata nije bio dorastao za borbu protiv naprednih snaga. Sastav Presbiroa u kome je bio centar cenzure bio je vrlo problematičan, bez autoriteta u građanstvu. Jezgro su sačinjavali korumpirani publicisti, mahom oni koji nisu mogli ni po svojim publicističkim sposobnostima da opstanu u redakcijama građanske štampe, oni koji su se prodali policiji i najmili se fašističkoj propagandi. Jedno vreme (prvih godina režima Petra Živkovića) vršila je policija direktno cenzuru nad štam pom i književnošću. Ta cenzura je vršila svoj posao prosto makazarski, gledajući više u potpis onoga koji je sastav pisao nego u njegovu sadržinu. Ta cenzura je bila u osnovi glupa, plitka i neznalačka, ali vrlo gruba i brutalna. Buržoazija je stalno živela u velikom strahu od komuniz=ma. Komunistička partija, čije je prisustvo u životu naroda dobro osećala, bila je za nju bauk. Njen aparat je znao da Komunistička partija rukovodi borbom naprednih demokratskih snaga. On je nju tražio iza svake napredne pesme, proznog sastava, kritičkog članka. Čim je neko pisao o dostojanstvu čoveka ili o slobodi i časti naroda bio je podozriv da je u sferi akcija Komunističke partije.

Sa rastom fašističke propagande rastao je i teror nad „naprednom štampom i časopisima. Pojedini pisci nisu se mogli pojavljivati ispod sVvO>

Velibor GLIGORIĆ

jih sastava svojim pravim imenom. Policija je vodila nadzor nad štamparijama, zaplenjivala je materijal koji joj se činio podozriv u štampar– skom slogu, u štamparskoj ekspediciji. Brutalnost policije nije mogla lako da iziđe na kraj sa dovitljivošću, spretnošću i smelošću boraca koje je odgajivala Komunistička partija, Akcija ovih boraca bila je sve razno, vrsnija i prodornija. Ona se ljuto hvatala u koštac sa opasnošću fašizma veš na nekoliko godina pre rafa. Ona nije znala za prepreke, doskakala je i cenzuri i policiji, odlikovala se velikom „neustrašivošću i požrtvovanošću. Bilo je agitatora i propagandista prekaljenih u školi Komunističke partije koji, su umeli da očuvaju živ i nepresušiv kontinuitet ideološke borbe, iznenađujući aparat buržoazije sve smelijim poduhvatima. U krilu aparata buržoazije formiran je Antikomunistički komitet, agentura policije, koji je „okupio: in= telektualce profašiste, ljotićevce, Koroščeve i policiske agente. To je bila prava razbojnička jazbina iz koje su se fabrikovale dostave, denuncijacije, referati za policiju i falsifikovani materijal za štampu. Tu su pripremani spiskovi onih pisaca i publicista demokrata, koje je trebalo slati u koncentracione logore ili likvidirati kada fašisti dođu na vlast. Iz ove mračne jazbine izlazio je zapenušeni gad, otrov za sve što je napredno, demokratsko, kulturno, prosvetno, ljud= sko. ?

Antikomunistički komitet u dosluhu sa dvorskom, generalštabnom i policijskom špijunažom, u dosluhu sa ljotićevcima i mračnim policisko=klerikalnim kabinetom Korošca, ustaško-klerikalnim domom #Mačeka, belogardejcima i drugima, fabrikovao je falsifikate o životu i rastu, pro= gresu i snazi Sovjetskog „Saveza. Dvor sa buržoazijom hteo je da opaše Jugoslaviju tamničarskim zidom pre= ko koga se neće moći videti šta se

'događa u Sovjetskoj Rusiji. Sve što

je dvor sa buržoazijom zidao preko dana od te ograđe, Komunistička par= tija je preko noć rušila. Komunisti= čka partija je energično, izvanredno aktivno i uspešno branila istinu o snazi i progresu prve socijalističke države, Naročito je ta propaganda o moći Sovjetskog Saveza kao centra borbe proletarijata u svetu bila u= zela snažnog zamaha kada je na če-= lo Komunističke partije došlo novo rukovodstvo s drugom Titom. Svi napredni listovi i svi napredni časopisi koje je osnovala Komunistička

RE.LILNE

MARGINALIJA UZ CENZURISANA MESTA U PREDRATNOM NAPREDNOM CASO PISU

Beline su barutom nabijene istine bez reči izrečene,

Beline su prkosi i ' nabujale brzice,

mne —

zategnute strune,

Pre proleća olistala grana, beline. su vesnici ovih naših dana,

Beline su prethodnice,

vtbojite strele, prve smene.

Za oči — samo trake bele, beline nebrojene,

za srce, za unutrašnje lice, do ivica ispunjene ·—

one su čvrste smernice,

plameni jezici,

pobedne zastave crvene,

i klimnu glavom kao da je baš očekivao ovakav razgovor preko nišana. Upitaše ga gdje su partizani, a on, pošto nije razumio ni vjerovao da se takvo pitanje može postaviti, pokaza rukom na drugu stranu — kamenite "grebene kroz čiju se pustoš rijeka probijala iskiđanim slapovima vodopada . Time ih nehotice sve odjednom ·zbuni — jer, ako su partizani i tamo stigli, onda nije dobro nijedno mjesto ovdje, Jedan od Njemaca, plećat feldwebel četvrtaste glave, odmah poteže durbin i upravi ga na tu stranu.

— Jel vam ovo ofincir? — upita Ostojić pridižući kožuh sa zemlje.

— Oficir? Ja-ja! — grubim glasom roknu sam feldvebel i krajičkom oka iskosa baci pogled na starca.

Nije imao vremena ni da se pokaje za svoju oholost, jer se u sljedećem trenutku iz starčevog kožuha na čudan način izduži čađava i ružna puška upravljena u njegove grudi. Kao od šale i kao đa hoće da je prvo poljubi ili pomiriše, Ostoijć prinese čađavicu više nosu nego oku i dade vatru. Feldvebel ispusti durbin, prelomi se u pasu kao da se klanja pred seljakom ı zaroni, šljemom i bradom istovremeno, u zemlju, Bilo je nečeg smiješnog u ozbiljnosti lica, u izn9nađenju s kojim je primio ovaj pućanj i svoju smrt, u posljednjim pokretima donjih djelova tijela i repova kabanice — tome se starac osmjehnu spremajući se da još jednom Opali. Ugrabiše ga brzometke. Puška mu ispade iz ruke a noge se spotakoše potiljkom na

smiješio usnama i brkovima kao da je sve to u šali. Vojnici s mržnjom opališe još desetak pušaka u mrtvo tijelo — ali više ništa nije 'moglo da zbriše osmijeh s tih usana.

Ova mala čarka „privuče pažnju nekog partizanskog odjeljenja odozgo i sa prvog visa počeše da režu rafali

Gvido TARTALJA

po sljemenu kuće i po udoljici. Vojnici prvo pokušaše da odvuku feldvebela, prevrnuše ga, ali kako je on bio težak i kako se to moglo ostaviti za drugi put. nađoše za najbolje da prvo sklone svoje kože.

Tako pred starom kućom na oboru ostadoše sami ginjenici, sad obojica zagledani u zadimljeno nebo,

A borba se produži cio dan donoseći samo privremene ı sitne: promjene, Noć zateče Njemce u pribrežju a Drugu proleteresku na vrhu Drezge, Te noći pogibe Vasko Mrkić i žena mu Gospava — strijeljali su ih pred kućnim vratima a poslije su im preko:'lica nabacali pseću lješinu, valjda da se tako narugaju vjenčanom vijencu. Sjutradan pogibe i Vukola — Pačaralda malo drukčije. Još uveče je bio doznao da četnici i s njima njegovi sinovi neće doći jer su zauzeti teškom prekolimskom borbom. To mu ne bi milo. a još više ga razdraži noć ispunjena topovskom paljbom, Ujutru, kad doznade za Vaskovu pogibiju, riješi da se skloni iz sela, ali kako nikad nijednog mrtvaca nije ostavio bez sanduka — uze sa sobom daske, eksere i alat s namjerom da tamo u zaklonu spremi tu stvar i oduži dug. Na izlazu iz sela uhvatili su ga bijesni albanski fašisti, koji su ovom prilikom zamenjivali četnike i svršili s njim po kratkom postupku. Po podne se okupilo pet-šest baba iz sela pa su u bašti iznad puta iskopale tri plitka groba i sahranile lješeve bez žalbe i bez sanduka, a onda se razbjegle i posakrivale zamatajući uši kosom ij maramama da ne oglunu od paljbe. |

U udoljiči pred opustelom kućom LUke Ostojića sušila su se na suncu dva lješa i taj dan i sjutra đan — Njemci ili nijesu imali vremena da traže ili, vjerovatnije, više nijesu mogli da pronađu izgubljenog oficira. Treći dan poče borba u pozadini, povuče se njemačka vojska odjednom kao u osjeci i — Selo ošta prazno nekoliko

ovan Popović Beograd, Prancuska broj 7 == Stamparija »Borbae, Beograd, Dečanska 51,

· partija i koji su bili pod njenim uti-

cajem donosili su literaturu i informacije koje su govorile našim narodima o džinovskoj tvrđavi socijalizma koju podižu komunisti u Sovjetskom Savezu. Sovjetski Savez takvom akcijom postavio se kao uzor demokratije i društvenog napretka u svesti našeg čoveka. Uspevalo se da i u građanskoj štampi koja je bila u vlasništvu kapitalista probije istina” o Sovjetskom Savezu. A s kakvom je tek žestinom suzbijana paskvilintska kampanja Antikomunističkog komiteta i svih fašističkih najamnika, kako se umelo da se svi njihovi fabrikati falsifikata izvrgnu ruglu, da se ismeju, da se učine ništavnim i bezopasnim u akciji. Pod rukovodstvom i staranjem Komunističke partije vojevao je čitav odred naprednih pisaca i publicista na tom frontu. Okup= ljeni su svi demokratski pisci, naučnici i publicisti, istinski rodoljubi, u” jednu kompaktnu celinu koja je bila

pokretna u svakoj akciji protiv obes-

cenjivanja, ponižavanja „i lažnog prikazivanja Sovjetskog Saveza, kao. i protiv svake fašističke propagande. Veoma mali broj bezdarnih pisaca i publicista otišao je u službu nasilničkih režima kod kojih je bila sve jasnija i očiglednija sprega sa fašizmom,. Narodima Jugoslavije pokazivana je prava slika rasta Sovjetskog Saveza u ciframa, činjenicama, do= kumentima, slikama, slika njegovog društvenog, ekonomskog, političkog, kulturnog uspona. A svaka uvreda Sovjetskog Saveza, kao i svaki pokušaj da se fašizam prikaže kao tftobož napredna, narođoljubiva sila u, svetu, dočekan. je organizovanim pokretom protesta, javnim demonstra= cijama, kolektivnim istupima na književnim i drugim priredbama. Kakve su eksplozivne snage nosile u sebi one literarne priredbe na Univerzitetu, na kojima je dolazila do izraza revolucionarna kompaktnost omladine rukovođene ođ Komunističke partije. Glas napredne literature tu je bio gromoglasan, tu je buržoazija u Jugoslaviji mogla zaista osetiti ono čega se u samrtnom strahu plašila i što joj je najavljivalo skori kraj njene vlasti i eksploatacije.

Pisci, borci u redovima Komunističke partije, mučeni su u zatvorima, osuđivani i slati u robijašnice, inter-= nirani u koncentracione logore. Apnrat buržoazije se služio svim šilama i upotrebom svih svojih metoda nasilja da ih i fizički uništi, a ako mu fo ne uspe da ih pređa na likvidiranje fašističkoj okupaciji. Stvara= ni su pripremni logori koji su imali za svrhu da internirane predaju fašističkoj vojsci i Gestapou na njihovom osvajačkom putu u Jugoslaviju. Oni napredni pisci i publicisti koji su predati fašističkom okupatoru streljani su zato što su svojim bele trističkim radovima i svojim publika= cijama budili i širili ljubav u naro= đu prema Sovjetskom Savezu i što su svojom ođanošću Komunističkoj partiji vodili borbu protiv svega što je antidemokratsko, antinarodno i protivljudsko. A. oni koji su pošteđeni od smrti, a uhvaćeni u zatvore, bili su izloženi đugotrajnim torturama i ponižavanjima u koncentracionim logorima i fabrikama smrti, gde su takođe pokazivali svoju nesalomljivost. sati, Zatim iz planine, iz zbjega, naiđe Marko Labudić sa desetak staraca. Namjerno ih navede pored Oštojića kuće — neko predosjećanie mu je kazivalo da će tamo imati šta da im pokaže. Izdaleka im se učinilo da se starac sunča u nekom čudnom društvu, izbliza — da še smije svojoj žrtvi. i ti — Reče on meni — brunđa Marko, a niko ga ne sluša — »hoću, veli, da glasam; nema pravde bez olovne kuglice...ćA ja sve mišljah splasnuće , to njemu, odložiće kao što bih ja odložio. Međer sam se prevario... A brežđanski i čekanjdolski starci stali, skinuli kape i očigledno zavide svom vršnjaku i drugu, Jer, iz Breze je dotle poginulo više od sedamdeset partizana i bilo je hrabrosti i za» laganja — al niko ne nađe fakvu na= smijanu smrt i da tako odgovara sta= roj zamisli lijepog završetka života: na Svojoj stopi, u borbi sa zlom, O» svećen i s puščanom ranom spreda. Mihailo LALIĆ KOSU UR UGUEE O ONO VU NISI LUG OBROKE REDAKCIONI ODBOR: Jovan Popović, Čedomir Minđerović, Marijan „Jurković, Ivan Potrč, Vjekoslav Kaleb, Isak Samokovlija, Janko Đonović i Dmitar Mitrev

PRETPLATA ZA KNJIZEVNEME NOVINE Za našu zemlju na 3 meseca 35 dirara, na 6 meseci 70 đinara i na godinu dana . 140 dinara 1 Za inostranstvo: na 3 meseca 50 dinara, na 6 meseci 100 dinara ! ma godinu dana n 200 dinara, Rukopisi se ne vraćaju. Broj čekovnog računa 1—1380603% Šš, Poštanski fah 617

Li Y pa · i •