Književne novine

)

(OSVRTI MA FNFGE

\

_ Jedan roman o | o onome što famo dofeščava

Roman doduše nosi naslov »Jedđan život«, ali bi sasvim opravdano mogao nositi naslov »4Jedno selo«. Da li selo svoje, ili neko dobro poznato selo, ili naše sela uopšte — zna ga u dušu pisac Jovan Nikolić. Pisac, kako beleška na kraju knjige kaže, vratio se iz borbe definitivan invalid: nema od dve ruke jednu, i nema od dva oka nijedno. Taj slepi #eljak napisao je roman o selu i seljanima, o ljudima i

_ ženama zaokvirenima u zagušni sistem

–

nekontrolisanoga seos'coga života koji, baš zato šta je nekontrolisan, izbacuje ekstremn. situacije iakih srazmera, Retko j” ko na selu, kao što je mnogo ko u gradu, čovek o kome se može reći đa se rodio i umro, i toliko. Selo je kazam koji pod poklopcem neprestano vri. Selo Fuja pod vrelinom života, bez vemtila. Mlađi svet na selu sav od životnih apetita, pršti i otskače kao mla3j purenjak na žaru. Moralni· rovaš im pada po životu danju-noću. Mladež na selu ne čita roman, nego juriša u iskustvo, halapljivo. Jedna kočnica je veliki i težak seoski rad, produžen, nikada gotov, Već je noć, a seljak, kao mesečar, polu bez svesti, korača, miče, dorađuje. I odmor mu je

· gato bez mere raspusan, Jud: nesito

pije, jede, karta se; već dogorele plotne strasti nanovo raspaljuje... Pa ipak, selo je utroba iz koje izlaze gradovi. Na selu živi mutna, šljakasta mašta iz koje ustaju nemiri mša, pobune, volje, dojktrine. Na selu su prljavi mučenici, umuzgani sveci, nečedni jumaci, ali tu su primerci i junaka i mučenika i svetaca. Niko se bogat i velikovarošanin nije posvetio... Sve te misli na= meće nam knjiga Jovana Nikolića. Mnogo se razlikuje ta priča o selu od mmogih ranijih naših seoskih slika i prilika u književnosti. Zasekao je pi6&ac u stvarnost seosku po seljački: razudio, iščupao đrob. Nije doduše ni sa jednim svojim tipom isterao u složenost onih seoskih tipova koji su materijal za folklor. Nema nijedan starac ili baba sa nekim od onih poraznih seljačkih argumenata pred kojima biste se, kao onaj Sviftov Džek iz »Priče o buretu«, rrosto obesili zbog poraznosti. Pisca je zamimala sudbina mladeži, zloupotreba mladih od starijih, i gloupotreba mladasti od mladih. Sa prvom svojom štampanom knjigom JoVan Nikolić je snažno ispričao Uurođenu, utrobnu tragiku sela, i snagu Bela da tu tragiku nadmoća, i vrlo složene puteve kojima se na selu ipak savlađuje kvarež i stoji pravo na kosoj ravnini. Nema u ovoj knjizi nijedan plemenitiji tip koji ne bi bio selom oštućen ili ranjem, ali uspeva jedan deo mladih seljana da ozdravi i

; & ia D Q os.

tih tipova; Ima ih odvratno amimalnih kojima na očigled čitaoca rep raste. Lice čiji je život dao romanu ime, žensko je lice: Cana je, rođom, normalna seljančica koja je kremula da radi i zaradi; pa je propala devojka; pa svačija devojčura — pisac je sa nemilosrdnim realizmom, skoro. ne mare-

Ći za norme života dao egzistenciju po- ·

srnule, ciničke, po mlade momžčiće opasne bludnice; — pa onda, jedmim drugom po sudbini, i jednom družinom iz blata izneta i u brak uvedena čena koja će potpuno prezdraviti, prednjačiti ozbiljnošću ij trpeljivošću; pa onda, društveno osvešćena i oduševljena saradnica boljih od sebe; pa požrtvovana saradnica, pa žrtva. Cana će najzad biti zaklana od četničke ka= me. Tu je pisac realist, poznavalac seoskoga društva i psihologije masa, dao jedan dramatski trenutak: u poslednjem času svesti, ova žena, mučenica, pokajnica i ispaštanica koja je pošteno odužila dug drugovima, selu i narodu, u poslednjem momentu svesti čuje davno nečuveno svoje nekadašnje

.ime: k... etino., Cana je potegnuta, pa

posle i sama klizala u parok zato Što na selu seljani seljane ne prihvataju. Ima nešto užasno u toj indiferentnosti 'koja je, uostalom, možda egzistemcijalni uslov seoskoga života: selo je klica grada i naroda, i mora imati žilav ži„vot klice koja sve nadživljuje. Kao što je Cana bila seksualno eksploatiBana, bio je to i dobar, plemenit i uman Beljak, mladić koga takođe niko nije prihvatio. Kao u onoj bajci, Ivan se

· Bam sebi peo na kolena i tako se iz-

vadia iz jame. A zatim je došla dručina, jedna od onih koj, još nisu u književnosti prikazane u duhovnome svome zanosu — nije ih ni ovaj pisac uspeo da prikaže snagom' umne &6inteze — družina, i družine, koje su izbavljale ljude, prihvatale ljude kao što se u negovalištima prihvataju ma=

la deca za koju treba učiniti sve što

se igda može. Te družine, i Cana, i Ivan, dokazuju da ni odviše duge i ružne painje i žrtvi ne, pretvaraju tca ljudi u kamen. Živofi Cane i, Ivana, a naročito život Canin — u tome je zasluga pisca u dokumentarnem smislu — ilustruju strašno hazardno ščšivijenje na selu. Nema na selu onih utvrđenih stanica između kojih, kao po šinanTa, &tereatipno klize životi omladine, Nego se, na selu, otisne momčić ili devojčica kao brvno niz vođu. Ni majke me prihvataju, po pravilu, svoju decu kako bi morale: kunu i kukaju kad se nesreća već desila. Kao

· prirođa, koja stvara da bi rušila, i ru-

ši da bi stvarala, mladež na selu prosto dozivlje megdđan ifs"dbinu. Jaki su kao prirođa, pretrajavaju, žive i rađe sa pumo ožiljaka, imaju moć da se sa poezijom sećaju onoga što ih je nekada zavelo, ponelo kao bujica. ~.

'U ovom prvome štampanom radu Jovana Nikolića dokumentama vrednost je jača od čisto umetničke; ali, valja dođati, dokumentarno bogatstvo sređeno je u literaran obhHk. Knjiga ova može zanimati selo i grad, i možda i zvanične krugove u selu i u gradu. Danas, kad se ne vodi o ljudima hladna državska briga koja halahkme ma jednom kraju žice a na drugome već zadrema, nego se brine čovečna, G6koro gođačka briga o ljudima — danas je

Isidora SEKULIĆ

pitanje kulture na selu pitanje ni hladno ni indiferentno. Misli se danas o tome: kako prihvatiti sela i seljake. Ali kulturni problem na selu velik je problem od nas još uvek. Douaje se kultura kao medicina, u malim kašičicama. ı rešno je da to što bolje napreduje. Jedan veliki pisac je dobro

- rekao: dok u jednoj zemlji nema kulture na selu, nema je ni u gradovima. Naravno, 5a sto krajeva se istovremeno ne može početi. Jedva su probili azbuke i traktori. Knjiga Tovan'. Nikolića korisno će došapnuti šta bi se avde onde, usmut, moglo započeti u smislu onoga morala za koji ne trebe hečrojstvo, naprotiv, treba dugotrajna strpr ljivost i puna sitnih samosavlađivanja. .

Jovan Nikolić je počeo sa romanom. nja i kad priča i kad opisuje. Ovo je jedan od ređih seljaka koji je video — vidi ioš nesrećni čovek —- veliku On ima đar lakoga i tečnoga izlaga=mena. Lepa je odlika pisca u toj liričnoj žici da veselo ili setno prikazu= je, kako se u tišini dešavaju veličanstvene prirodne promene. Opis: Nikoličevi, to su skoro samostalne lirske jedinice u njegovu žilavu romanu. Žile, doista, ima u tome romanu. Kroz tako, skoro usmeno tečno pričanje raspiužila se mreža žila kao neki tvrd nacrt koji je glavno. Krvi, to jest vesele životne krvi ima manje — cela je knjiga dosta tamna, mlad svet u njoj nosi veliki teret. A sasvim malo

selu

ima misli. Sabrao je Mikolić mnogo žjvoine građe, umeo ugraditi građu '' sklađan oblik, ali nedostaje koncizna misao, misaona sinteza svega emotivnoga i istorijskoga. Mora se od vremena na vreme zaustaviti tok pričanja, mora doći ona velika pauza kad misao sabere celu situacij'" ceo jedan život u metaforu·nad kojom je mozak glavni gospodar. To je onda ono što čini aa se priča ili pesma pamti, ne zaboravija, da nisu napisane za zadavoljstvo od nekoliko trenutaka. Problem: misaonih vrednosti kod Jovana Nikolića poseban je. Nikolić, seljak, sada slep seljak, niti ima kulture, niti sam sobom može organizovati sticanje kulture, naviku da živi sa misaonim vrednostima, da ceni književne produkte prema misaonim vrednostima. Mašta i um su saradnici, oni su nerazdvojni saradnici kadn god će nastati nešto što se ne zaboravlja posle pola sata. Misaona osetljivost u duši čoveka, to je ona večito otvorena rana koju iednako treba lečiti, goditi joj lepotom i poezijom. Jovan Nikolić i sam oseća da bez kulture nema pisca nikoje vrste. A možda ne zna da bez kulture nema ni ličnosti. A sigumo ne · zna. da u velikoj svetskoj književnosti ima pisaca koji žive delom, a ima ih koji žive jakom, neodoljivom ličnošću svojom, i ličnost je u tom slučaju poezija i snaga misli.. Ali kako pomoći Jovanu Nikoliću đa nauči što ne zna? Kako će se Jovan Nikolić staviti na probu da se vidi šta može i dokle može? Ko će prihvatiti i ovo dete sa sela?

SMIJEH SLOBODNIH LJUDI

(Povođom otvorenja Kerempuhovog vedrog kazališta u Zagrebu)

| Ervin

»Prijatelj« je počeo time, da je izrazio sumnju, sumnjao je u moju vjernost, baš u moju premđa sam ja bio jedini, koji je skočio u vatru za njega. Ovakva sumnja, naročito kad je praćena predbacivanjem svake vrsti, duboko vrijeđa. Čovjek se zbunjeno i ogorčeno brani, kad ga nepravedno optužuju. On će se braniti tim ogorčenije čim je optužba nepravednija. Da, ali to vrijedi samo do izvjesne granice. U ljudskoj psihologiji postoji neki dijalektički skok, a »neprija= telje ne bi smio zaboraviti na to, On me vrijeđa dok se zadovoljava sa optužbom da ga ne volim. Ali ako počne strasno vikati da sam, recino, OCO.

aa trag; ima bruta „argilgan.anaU ato ae Oath TO Gege RP UT: SDI

mam da otrujem i majku i djecu, pa uopće da upropašćujem čovječanstvo — takve već »prijateljeve« optužbe ne izazivaju niti ogorčenost, nego jedino neku nelagodnost. To je osjećaj sličan onome kojim trezven čovjek promatra i sluša verbalne i druge ekscese pijanaca.

Ako takvi ekscesi pijanaca potraju ne sat ili dva, nego danima i mjesecima, dapače više od godinu dana, prizor nije samo dosadan nego i moralno i estetski mučan, a čovjek nastoji da se oslobodi od stida što izaziva takvo buncanje i uopće prizor bestidnosti, Kako da se oslobodi? Zdravim, blagotvornim smijehom.

»Pour. ce que rire est le propre de 1 homme« — kako je pisao u prolo· gu Gargantue mRabelais. Tu istinu smo ' gotovo zaboravili, Bili smo dugo ozbiljni što se tiče »prijatelja« A otkada su v»prijatelj« i »prijatelji« postali lakrdijaši sa svojim lakrdijaškim optužbama i procesima i fo lakrdijaši koji loše imitiraju patetiku, lakrdijaši sa kletvama, prijetnjama i sa svim sredstvima dušobrižničke licemjernosti — sve je ovo poštalo tako prozirno da smo prasnuli donckle u smijeh, To je smijeh superiorne istine nad lažju, nad lažju koja je izgubila bitku, smijeh slobodnih ljudi, kojima se priča da nose okove, Valja o tome preokre'u, koji še O digrava u dušama, malo razmisliti. Trebalo bi, da razmisle o tome i »prijatelj« · »prijatelji«.

Prisustvovao sam predštavi noVvootvorenog Kerempuhovogz vedrogž kazališta. Dvorana zagrebačkog Malog kazališta bila je đupkim puna, Kroz dva i pol sata ljudi nisu prestali da se smiju. I-mijali smo nešto što ıas je još nedavno zbunilo i potresno kao nešto što je neshvatljivo i strašno. Ismijali smo nešto što je još nedavno djelovalo · o. grozno razočarenje i uvreda, nanijeta zemlji i lično svakome od nas.

»Prijatelji« su olišli predaleko i baš time što su nam ovaj put stvarno pomogli da sćč potpuno oslobodimo naših iluzija i svake sentimentalnosti. Postali smo slobodni i u tom smislu, ı i

Mnogo s&#e pisalo i govorilo kod nas o tragičnim posljedicama, koje ima informbiroovska politika za „međunarodni radnički pokret. Sve što, je ! o tome rečeno istina je, koja se dan za danom očituje u svjetskim doga= đajima. Ali tragedija znači i katarzu. Zato bi se moglo govoriti i o pozitivnim posljedicama informbitoov6ke politike. Raspršila se neka magla, Moglo bi se govoriti i o tome da su kao posljedica informbiroovske politike postale vidljive istine, koje su se skrivale, da jasnije vidimo, još odlučnije i još svjesnije koračamo naprijed, još vjernije i još čvršće, nego ikada.

Upravo zbog toga, jer smo tako ozbiljno prihvatili nametnutu borbu za pobjedu istine i jer smo tako oz_ biljno shvatili veličinu te borbe | ve-

' ličinu naših zadataka — upravo ta naša duboka ozbiljnost. na5 za smijeh, To nije smijeh lakomislenih, površnih nego je smijeh #lo-

osobljava ·

ŠINKO

bodnih ljudi, smijeh slobodnog naro_ da, koji ne poznaje ni sumnju ni strah u borbi. | Kerempuhovo vedro kazalište ima sve preduvjete da se razvije u naš satirički politički teatar. Već u ovoj prvoj predstavi sudjeluju najbolji glumci zagrebačkog Narodnog kazališta. Ali se me radi samo o takvim preduvjetima. Danas se kod nas naglo razvija socijalistička kritika i 5ocijalistička svijest i. postoji potreba i želja da se tai kolektivni revolucionarni duh smjelo manifestira, da dobije w:ibinu | na daskama pozornice. Za tu pozornicu, bolju publiku ne može ni zaželeti glumac i pisac. Dokaz kako se razvijala svijest naših

„ljudi „jesle. io. đa- je jedna od najsr-.

dačnije primljenih tačaka bila ona cd Bmila Kutijara.“ On je držao monolog tj. predavanje ruskog profesora Budalašta. Istina, odl:*nom glumom i u odličnoj maski ali čitavo njegovo predavanje nije bilo izmišljeno nego citati, niz citata sovjetskih učenjaka o tome da je Ahil bio Rus i da su sve učinili Rusi i nitko drugi. Publika se smijala, naša publika, kojoj je svaki uski nacionalizam, velikoruski Šovinizam i svako potcenjivanje drugih naroda jednostavno smiješna glupost, Druge točke kao što su: »Zdrave snage«, slika iz života jugoslovenskih »polit-emigranata« u Rumunjskoj, »Kulački raj« aktovka sa našeg sela, Zbor derviša, dramatizirana pjesma Skendera Kulenovića kao i komični balet pod naslovom »Devalvacija« imale su jednak uspjeh i ono što naročito impresionira jeste to, kako publika kao jedan čovjek shvaća svaku aluziju sa pozornice.

Uprava Kerempuhovog vedrog kazališta sasvim je pravilno shvatila, da ne fireba čekati dok dobije neka veća satirička djela ođ literarne vrijednosti. Aktovka i pjesma, grote_ skni balet i recitacija se mijenjaju, a svi imaju jedan jedini zadatak da oblikuju i izgovore ono, što publika misli, osjeća i što je tišti. Za sada je najvažnije da program bude raznolik i aktuelan, uvijek u tijesnom kontaktu sa događajima i problemima današnjeg dana. ;

Reditelj Mato Grković i Pero Budak, glumci, „scenograf, koreograf, crtač kostima, majstor maske, svi su unijeli u svoj rad neki radosni e:lan, Jedina primjedba jeste ta, da bi ·'konferencier, koji nastupa u kostimu Kerempuha i inače dobro vrši svoju ulogu, morao viš. improv:xirati, smjelije i slobodnije, baš zbog još jačeg kontakta. sa publikom. Zadatak je naših književnika, i ne samo književnika, da osiguraju Kerempuhovom vedrom kazalištu raznolik i aktuelan program.

i _————__ ____ _______ ____—

Dušan Petrić: Starica, /

- RRJIŽEVNE'NOVINE | |_MATERIJALI O RADU DRUGOG KONGRESA KNJIŽEVNIKA JUGOS

/w-8>

i ;

Prvi kongres književnika Jugosla_ vije postavio je platformu s koje su naši pisci sigurnije pristupili pisanju 'djela.koja ispoljavaju duh naše nove, šocijalističke zajednice, Ali, na 1 kongrešu nije moglo biti detaljnijeg govora o pojedinim područjima naše književnosti, a dakako se zbog kvaliteta, a i kvanliteta „radova još nije moglo govoriti o djelatnosti mladih pisaca i književnih početnika, kao i o specifično njihovim problemima.

Danas je stvar drugačija. U vrijeme našeg II kongresa radovi mladih pi. saca i početnika i kvalitativno i kvantitativno su takovi da traže posebnu pažnju, osvjetljavanje osnovnih karakteristika kako već stvorenih djela, fako i samog stvaralačkog procesa, koji zahtijeva posebnu analizu. Jasni su zadaci koji stoje pred našim mladim piscima u vrijeme izgradnje sOcijalizma u našoj zemlji. Ali je naročito danas potrebno ove zadafke podvući, jer mladi pisci i početnici čine nerazdvojnu cjelinu s cjelokupnom našom omladinom, njenim idealima i stremljenjima.

Sekretar Narodne omladine Jugoslavije Milijan Neoričić u članku »O Narodnoj omladini« (Komunist br. 4 1949), kaže ozađacima naše omladine: »Da bi bila jasnija uloga Narodne omladine u našem đruštvenom životu,

Stvaralački problemi naših mladih pisaca

Josip BARKOVIĆ.

njeno mjesto u sistemu naše narodne demokracije, treba istaći karakteristi_ ke Narodne omladine, One se sastoje u tome što je Narodna omladina pomoćnik i rezerva Partije, što je ona 'masovnha revolucionarna organizacija i što je vaspitna komunistička omla_ dinska organizacija«., i TŠ Spajanje SKOJ-a i Narodne omladine izvršeno je prošle godine na Zajedničkom kongresu SKOJL_a i Narodne omladine, Ovo spajanje bilo je sprovedeno u život kroz Narodnu revoluciju u Oslobodilačkom “ratu. Ono je već tada bilo osnovni imperativ koji je stajao pred našom 0omladinom u njenom cjelokupnom djelovanju. Gleđajući stvaranje muladih pisaca i književnih,početnika pod o-

vim uglom, tj.koliko su oni svojim ·

literarnim radovima pridonijeli stvaranju socijalističkog društva, — možemo pravilno ocijeniti njihove re_ zultate rada od svršetka rata pa do danas.

Uzimajući ovaj kriterij kao osnov“ ni u ocjeni onoga, što su mladi stvorili na polju naše književnosti, možemo pristupiti razmatranju ostvarenja mladih, njihovih uspjeha i ne_ dostataka.

Poezija

Odmah poslije rata, pojavom časopise »Mladost«, a i omladinskih listova »Omladina« i »Mladi borac«, čije su se kulturne rubrike počele puniti pjesmama i ostalim literarnim prilozima, u našoj suvremenoj književnosti osjelio se značajan priliv mladih, čiji su radovi prelazili okvire početništva: Mira Alečković, Risto 'Tošović, Slavko Vukosavljević, Antonije Marinković, Radomir Konstantinović, Slobodan Galagoža, Slobodan „Marković, Dragoslav Grbić, Mirko Vujačić, Vasa Popović, Branimir Živojinović, Radonja Vešović.

Pored zrelih radova već alirmiranih mladih pisaca, mi iz mjeseca u mjesec nailazimo po omlađinskim časopisima i listovima na takve pjesničke pokušaje, koji nagovještavaju pojavu sve većeg broja mladih titalentiranih ljudi, kojima su u socijalističkoj . domovini otvorene i date sve mogućnosti za pravilan razvoj i uspješan rad.

Mladi pisci osjećaju danas na svakom koraku pomoć i brigu Partije, podršku Partije u njihovom nastojanju. da stvore djela dostojna napora koje naši narodi ulažu u izgradnju 50cijalizma. To je jedan od najvažnijih “momenata koje ireba istaći, kada .je riječ o fazvojnom putu poezije mladih u Srbiji i u svim ostalim našim republikama. Posljedica svakidašnje brige Partije za naše umjetničke na_ raštaje svakako je i novoosnovani, Klub mladih pisaca u Beogradu, koji postaje važan činilac u okupljanju 9 izdizanju mladih pisaca, osobito početnika, kao i u Beogradu nedavno

' održano „savjetovanje omladinskih književnih redakcija i njihovih sa_ radnika.

Pored časopisa »Mladost« koji je kao naš centralni omladinski časopis skupljao ij objavljivao radove s izvjesnom umjetničkom vrijednošću, krajem prošle godine pokrenut je kao organ CK. NO Srbije časopis »Polet«, Osim toga u većim gradovima Srbije izlazili su književni časopisi kao što su »Naš put« u Nišu, #Zvezda« u Šapcu, »Naša stvarnost« u Kragujevcu, Ovi su časopisi omogućili pojavu novih imena. Sve to govori o bogatim mogućnostima u kojima se mogu razvijati talentirani početnici u Stbiji.

Današ se već u oblasti poezije u Srbiji mogu konstatirati plodovi ra_ da mladih pesnika. Pored zbornika »Poezija mladih« veći broj mladih

pjesnika javio se sa posebnim zbir-"

kama S. Marković, S, Galagoža, D. Grbić, M. Vujačić, S. Vukosavljević. Ove zbirke pretstavljaju u izvjesnom smislu neki izbor, tako da se na o_ snovu njih može sagledati i ocijeniti razvojna linija pjesnika, vrijednost njihova rada i njihova fizsionomija. Važna oblast književnog rada koja stoji otvorena i nedirnuta od strane naših mladih pjesnika jesu prijevođi stranih i domaćih pjesnika.

Mlađi pjesnici Srbije javljaju se pretežnim dijelom najviše i najčešće proizvodima kratkog daha, kroz parcijalna lirska kazivanja i saopćavanja izvjesnih lirskih uzbuđenja i utisaka, No, pored toga postoje pokušaji da se prijeđe na širi i obuhvatniji poetski zamah. Tako je na pr. Mira Alečković poemom »Dvanaest na pločniku« pokušala da obradj jedan herojski motiv iz naše Oslobodilačke borbe, Osim ove poeme koja je više ogledanje Mi-

· Te Alečković na ovom području, ne| go sasvim umjetnički dovršeno i dorađeno ostvarenje, nedavno se u čagsopisu »Mladost« pojavila poema »Sr_ ce u požaru od R. Konstantinovića. Ta poema i pored izvjesnih neđostataka znači u ovom pravcu među mla· dim piscima korak naprijed. · 'Tijesna . povezanost sa životom, 8 narodom, karakteristična je za mlade pjesnike Srbije, Znatan broj mladih učestvovao je u izgradnji omladinskih pruga, kao i na ostalim većim' radnim akcijama. Pored drugih ostvarenja M. Alečković dala je poemu »Stanka« kroz koju je pokušala kronološki povezanim lirskim isječcima dati lik omladinke koja odlazi jz sela na prugu i tamo izrasta u svi-. jesnog graditelja socijalizma, R., Tošović je sa Omladinske pruge “donio ciklus pjesama pod naslovom »Prve laste«. Slavko Vukosavljević, Olga

koje govore o veli vizima naše omladine, Nesum-~

_ Jovanović i drugi napisali su također aoBibass ad deo ae

·

njivo je đa mlađi pjesnici nisu obuhvatili stihom &ve strane naše socijalističke izgradnje, a to se naročito može reći za socijalistički preobražaj sela. U pjesmama koje dodiruju ili tretiraju naše savremeno selo dominiraju remantična i idilička raspoloženja kojima se često krivotvori istina o životu na selu. Uopće uzev, selo pretstavlja temu u kojoj se mla_ di nedovoljno za nju pripremljeni, teško snalaze. Isto je tako težak problem za njih. lik našeg radnog čovje_ ka. Razumljivo je, da se lik našeg čovjeka ne može dati u pjesmama kratkog daha i da takva tema iziskuje širi raspon. Tom problemu pri_ stupili su dosada ozbiljnije Mira Alečković j R. Konstantinović, Potrebno je da se na tom važnom do_ menu ogledaju i ostali mladi pjesnici. Svakako da ova vrsta poetskog stvaramja zahtjeva i smišao za naraciju koja je jedan od bitnih činilaca u poemi.

Važan elemenat, koji se mora uočiti kada je riječ o poeziji mladih u Srbiji jest nesumnjiv utjecaj domaćih _j slranih pisaca na stvaranje mlađih. Može se odmah primjetiti da su li utjecaji i ugledanja najraznovrsniji. Međutim, fireba odmah primjetiti da se mladi pisci često nekritički odnose prema uzorima, tako da se mnogi od njih ugledaju u slabe strane poezije koja je na njih utjecala, te ne mogu taj uljecaj prevaziči. Otuda pojava da neke pjesme zvuče arhaično ili pak da se u njima osjeti intonaćija i faktura stiha preuzeta od nekog našeg starijeg pjesnika.

U Sarajevu je književno stvaranje mladih pisaca i početnika dosta živo. Mladi su 1948 izdali svoj »Almanah« u kojem su skupljeni neki prozni ra. dovi kao i pjesme, U »Almanahu« su među ostalim zastupljeni pjesnici: Josip Lešić, Branko V. Radičević, Vladimir Čerkez, Risto Tošović, Vlado Dijak. Stihovi V. Čerkeza, R. Tošovića, B. Radičevića imaju izrazitih u_ mjetničkih kvaliteta te se o njihovim pjesmama može govorili sa kriterijem.

Pored ovog zbornika mlađi bosan_ ski pjesnici objavili su nekoliko zbirki pjesama: Risto 'Pošović »Stihovi sa Košura«, Vladimir Čerkez »Na livadama« i »Majska lirika« i poemu »Zastave Krajine« i B. V. Radičević »Pjesme«; Derviš Sušić — dvije knji. ge: »S proleterima« i »Svjetlo u ka_ sabi; Čedo Kisić — Knjigu eseja (u štampi); Izet Sarajlić — zbirku pjesama »U susretu«.

U Crnoj Gori mlađi pjesnici ili bolje rečeno početnici objavljuju svoje prve radove u raznim časopisima u našoj zemlji, Rad među njima poči_ nje da se punjije razvija fek ove godine i zato su dosadašnji rezultati bili prilično skromni, Većina mladih,

· pjesnika iz Crne Gore vezana je'po-

slom ili studijama za naše druge, krajeve (Mirko Vujačić, Radoslav Rotković itd.), Književni časopis »Stvaranje« otvara mladim svoje stranice. Dosada je priređen jedan književni natječaj za mlađe, za koji je W&tliglo oko 150 omlađinskih radova. Po ovom obimu vidi se da je interes za literarno stvaranje zahvatio širi zamah među mladima u Crnoj Gori, Poezija u Makedoniji ima dublji korijen i bolje uslove razviika nego proza. Narodna pjesma, bogata raznolikošću motiva, životna,i realistična, bila je čvrsta podloga, s koje su pošli stariji pjesnici, a iz: koje i danas i mladi i stariji crpu poetske sokove, Prva zbirka stihova poslije oslobođehja bila je zbirka mladog pjesnika Ace Šopova »Pesni« — na-

\ pisana u NOB-u. Zatim se javlja zbit_

ka Slavka Janevskog »Krvava niza« — takođe napisana u NOB. Jedan od najmlađih Goga Ivanovski izdao je dvije male zbirke pjesama, kroz koje se može uočiti nadarenost, ali i svi nedostaci koje početništvo nužno nameće, Pazu početništva brzo je prebrodio Slavko Janevski, on se svojim pjesničkim ostvarenjima već izdigao do izgrađene pjesničke

PLMVOROSUN a O CL AUN.

_ Pored dobrih strana poezije mladih u Makedoniji mora se naglasiti da po. stoje, ili bolje rečeno da su postojala, u većoj mjeri neka zastranjenja

su kočila pravilan razvitak mla-

ko. ; SO je u prvom ređu epigonstvo.

Nije rijetko da su od starijih, osobi-

"rime „pa i cijeli stihovi, Ovo D

strožim .

tiv njega!

OP to od Venka Markovškog, posuđ ivane

žavanje umrtvljuje vlastito stva laštvo i umanjuje napor koji ti

originalnom, vlastitom pjesn izrazu. Ono krije-u sebi i Opš prepjevavanja tematike na sta čin, starim jzražajnim sreds kojima še ne mogu odraziti naša dr šlvena zbivanja. tv-a i

Uz sve ova spomenute nedostatke ji mlade makedonske pjesnike u ve=” Čini slučajeva karakterizira nepravi-. lan metod pri pristupanju poetskom materijalu. Njemu se prilazi više manje šablonski i formalistički, Bitno” se podređuje formi, koja često pred stavlja glavni cilj i smisao pjesničkog rađa. Logično je onda da sadržaj ispada lažan, najčešće u smislu crno bijelo i da takav put u najvećoj mjeri koči razvitak naše mlade po• ezije, Mladi pjesnici Makedonije da- ie nas više ne potpadaju pod direktni 5 utjecaj narodne pjesme, kao što je” ! to bio slučaj prvih godina poslije oslobođenja. i ' Ali uz ove karakteristike kod mladih makedonskih pjesnika vidi se težnja ka realističkom prilaženju izabranim temama. 'To je ujedno i naj. bolja značajna poezije mladih u Ma= kedoniji, i ona će, savladavši prve po. teškoće koje mlađi moraju kao po četnici da prebrode, ići sigurnim re alističkim putem. U ovom pnastojanju zapažaju se uspješni napori Ace Stankovića i Svjčetanke Organdžijeve.

Aca Stanković rješava se starih banaliziranih formi, a i po tematici je živ i raznorodan.

Kroz NOB nije zapaženo nijedno ime mladih iz Hrvatske koji bi svojim prilozima odskakalo od početništva. Tek početkom 1945 štampana je u Splitu zbirka stihova »Bijeli kum« od Žiyka Jeličića. Uz stihove koji su ukazali na pojavu darovitog pjesnika zbirka je kao cjelina nosila pečat subjektivizma do te mjere, da je pjesnik na mjestima postaiao &sVOjom simbolikom nerazumljiv, irealan i stran našem čovjeku, No u svom da> ljem radu Jeličić se svijesno hvata u koštac s ovim subjektivističkim metodom prilaženja tematici i u tom traženju vidi se kidanje 8 tim me• todom. .

Od mlađih pjesnika koji su bili zapaženi i prije rata razvio se Jure Kaštelan. Svakako je najviše intere„ sa pobudila Vesna Parun i to najprije svojim pjesmama objavljenim u »Re= publici«, a zatim svojom prvom zbir. kom »Zore i vihori«. U prvoj zbirci »Zore i vihori«, osim u nekoliko pjesama iz ciklusa. »Zemlja« gdje: je do. segnuta umjetnička snaga, kroz većinu ostalih pjesama protežu se forma_ listički stihovi. 1!

U drugoj zbirci »Pjesme« V. Parim traži druge sadržaje, različite od onih u prvoj zbirci, Ona je, stvara„ jući svoju drugu zbirku s više odgovornosti, pregnula da dade poetsku sliku našeg vremena.

Poslijeratna pjesnička generacija u Hrvatskoj brojno je, a i kvalitetno, prilično slaba. Ta poslijeratna poja• va nije se mnogo popravila ni do đanas. Odmah poslije rata počinju objavljivati svoje pjesme Đuro Šnaj. der i Slobođan Novak, Nasuprot često nekritičnoj raspjevanosti i idea» lizaciji kao »poetiziranju« svega što postane sadržaj pjesme kod nekih mlađih pjesnika u Hrvatskoj i drugim republikama, ovu dvojicu karak, terizira postavljanje težišta pjesme na realni ugođaj jednog stanja ili zbivanja. Od ostalih mladih pjesnika, koji su još u fazi traženja vlastitih puteva, možemo istaći Naška Agano- · va, Milivoja Slavičeka, Vlatka Pavle. tića, Zlatka Tomičića. ~ . a

Od Ivana Cankara i Srečka Ko sovela, koji je umro u svojoj dvađešet –·

i drugoj godini, pa preko radova Mi. leta Klopčiča | Tone Seliškara, sve se

jače u slovenačkoj književnosti izme.

đu dva rata ispoljavala socijalističe ša misao, y KP,NN

Razne buržoaske vladajuće garniture izdavale su za omladinu niz kulturno-političkih časopisa čiji je” cilj bio kanalizirati politički i kultu no-stvaralački rađ omladine onako” kako je to odgovaralo vladajućoj klasi. U tu svrhu izdavani su časopisi, koji su bili vrlo slični, — ispunjeni većinom raznim malograđanskim ljubavnim pričama počevši od liberal_ nog časopisa »Naša volja« i »Naša rastis— pa do dosta rasprostranjenog klerikalnog »Mentora« i klerofi ke »Straže v viharju«, . |

Napredni omladinci priv: emeno preuzimaju u svoje ruke ovaj i 0. naj časopis (na pr. »Našu rašt«), ali oni pokreću i svoje napredne časo-= pise. Takvih naprednih omladinskih. legalnih i polulegalnih, časopisa bilo je uoči Drugog svjetskog rata pr. »Mladi Prekomurec«, »Sred šolec«, a najznačajnija je svakako biJa »Slovenska mlađina« koja je 3 aku pila relativno đosta saradnika. Na talentiraniji među saradnicima » venske mladine« bio je Karlo Desi nik-Kajuh, Njegove tađanje pjes formalno i izražajno još priličn dotjerane i odižu jakim utjecaji) ali često snažno djeluju svojom dizlji vom socijalnom notom. (»Moj ded«, »Pismo Jezuščku«), Ali proces okup* ljanja sve zdrave omladine i mladih pisaca pod progresivnim parolama razvijao se kroz NOB.

Tada se pred mlađe i starije pisce postavilo pitanje: Sa narodom ili pro=

· Priličan broj mladih pjesnika 9 „i javljuje svoje pjesme po rasnim pw-= tizanskim izdanjima kao što je sluaj sa Francetom KosmađMom, Ivanom Minatinjem, Petrom Levecom, Vidin Brestovom i drugima, U ljeto 1944 pti Glavnom štabu Slovenije izišao je zbornik pod naslovom »Pesni naših borcev«, u kome neki od spomenutih

(Nastavak ma četvrtoj strani)

2_I