Književne novine
i:
TUOANA
| 4870
—
ea: ray a a -0-
"prof. Borivoje Nedić, jedan od prevodilaca Šekspirove jRomedije »Kako wam drago«, povodom izvedbe te ko-
____međije u Beogradskom dramskem
"pozorištu u mojoj režiji, objavio je
| Članak u kojem je .znio svoje zamjer»protiv nedopuštenog postupka
rem; tekstu«. i i
_ Prof, Nedić uzima u obranu »veli-
ke klasičare dramske književnosti« i
W fi · ____ neobaviješten čitalac mogao bi zaista
V per pi
a |
\ | : L
| ___pomisliti da je moj postupak & tekstom | ___u »Kako vam drago« »nasilje nad spo-, menicima najplemenitije ljudske mi-
: Pe __ sli«, Ja dijelim mišljenje prof, Nedi-
Ća (koje i nije samo njegovo), da au| VOorov tekst treba čuvati i poštovati, no i Nedić je iz tog ispravnog mišlje= izveo neistinitu tvrdnju, da ja to
kod »Kako vam drago« nisam činio — jako mu je poznato da je u ovom slučaju glavni problem u tome, što sam
| broj stihova iz prevoda Nedića i Živojina zamijenio odgovarajućim stihovima prevoda iste komedije, koji je za Narodno kazalište na Rijeci god. 1946. izradio Dr. Slavko Ježić. 1 to
| nisam učinio ni potajno ni samovla8no, već sam razloge za to iznio u mnogim savjetovanjima, od kojih je na nekima udjelovao i prof, Nedić, Posljednji stih Džejkvizovog monologa o sedam doba uzeo sam iz prevoda
|| pro. Julija Benešića (Priče iz Šekspi-
o:
ra, Savremena biblioteka, Zagreb, 1945). Prema tome nije točno kad mi prof, Neđdić za sve izmjene koje citira (neke i krivo) u svom članku, predbacuje da sam »umesto Šekspirovog teksta stavljaa svoj«, nego je istina da sam (ponavljam: minimalno i ne samovlasno) neke Ned:ćeve riječi zamijenio Ježičevim. .
Režiranje Sekspira ide u najteže i najzanimljivije redateljske zadatke i nipošto nije ograničeno samo na režij= Wko-glumačku komponentu, nego sadrži i važne scensko-tehničke, filološke, kambpoz.ci:one, historijske i dr. Nema slučaja da se taj autor danas prikazuje u originalnoj tvkstovnoj pot= punosti il: redosijedu prizora (»Kako vam drago« na pr. ima u originalu 22 · slike). Redateljska koncvpcija je za postavljanje Šekspira conditio sine qua nan — i iz njene scenske-iehničke strane rezuitiraju i sve one druge gore spomenute komponoente, pa i filološka. Prevodioci koji su Šekspira prevodili za izvedbu na sceni uvijek 6u se savjetovali s realizatorima te izvedbe, a iskustva nakon izvedbe urodila su mnogim preinakama u štampa-– nim prevadima, Zadatak prevodioca i redatelja je da prikažu autora. I ja mislim da prevod treba poštovati i njega se pridržavati (ili 'izeti drugog prevodioca), no prof. Nedić postavio je stvar tako, kao da je zamjena njegovih riječi mijenjanje Šekspira. Evo neko lika primjera:
U 1, 1 »kako će me on prodrmusati« promijenilj smo u »kako će se on okomiti na mene, Janu Smajliovu (!) nazvali smo Jana Namig Ja (II, 4), rječcu »tuna«) oznaka mjesta — JI, 7) pretvorili smo u »tu« u II, 2 »paštio« zamijenili smo s »trudio«,
" Mmjesto »ačiću se s njim« (III, 2) rekli smo »Šalit ću se s njim« — što je također proveo i prol. Nedić u drugom štampanom izdanju — itd. itd. U II, 2 Prvi lord u upravnom govoru iznosi Džejkvizove rije-
a ja sam te riječi stavio u usta samom Džejitvizu. Cetvrtu scenu III. čina završava Rozalinda s •pokaž'te put«.. Budući da se u ovoj prodstavi scen.. na ovom mjestu ne mijenja, nema potrebe ni mogućnosti da tko ikome pokazuje put, pa smo to olkrenuli u »pokaži prizor«, sasvim u skladu 5 prethodn:m Korinovim riječima: »Ako vaš zanima prizor«. Gargantuu u štampanom
izdanju ı sam prof. Neđić komentira zvjezdicom, a kako je noma za vrijeme pred-
stave takvo kumunti/van,e nemoguće, »usta jednoz Gargamtue« postala su »usta jednog Gollata«, kako bi publika mogla asociirati,
S istom svrhom sam u stihovima (II, 1):
»Zar navika ne čini ovaj svet sladim od „Jjarnog Onog bleska?...«
»Onoga« pretvorio u »dvorskog«, da bi publika točno znala o kojem se blesku radi. Ježićev svršetak
»I zapevajte! Ispun'te mi želju, "a sve se svrši u igri i veselju!«
uzeo sam zato, jer Nedić završava s
| U Književnim novinama od 28. IL ·
ako vam drago
»Hajdemo! Nek svečanost počne veseljem pravim, a njim se i dočne!
I sad treba da »počne« zavišna, umilna, pastoralna pjesmica, puma mnježnosti — na Šlagvort »dočne«, koje zvuči kao da je netko na krivom mjestu udario činelu među violine i flaute. |
Naveo sam toliko primjera, a ima ih još, da se po njima prosudi i vidi, je li to nasilje nad Šekspirom i falsiTikat, i zašto je »reditelj menjao... frazu, jezik, gramatiku, stihove i prozu« prevodilaca. Naveo sam ih više nego prof, Nedić, a navest ću i mjesta( prof. Nedić ih ne spominje sva, pa to činim ja), na kojima sam »svojim« tekstom završio scene koje su kraćene, pa ih je trebalo harmonično završiti, To je finale druge slike (prije prve velike pauze): Orlando doznaje da mu brat Oliver sprema mučku &mrt, te odluči, jer ne će više da robuje, da ode u Amndensku šumu, gdje vlada sloboda i kaže: j
»Jer u slobođi bolje je i stracćat
no kukavički ropstvom dat se svladđat!« sasvim u đuhu djela, scene, lika — i u stilu čestih Šekspirovih završnih dvostiha) prizor pred „ovim završava slično Rozalinda — po Šekspiru). Posljednu veliku tiradu Kremena skratio sam i umjesto otpalog dijela stavio rečenicu: »Zar swe avako glupo može živjeti igdje osim na dvoru?« opet u duhu lika i u skladu s naglašenom fendencom da prikažemo komtrast između mračne atmosfere dvora i vedrog života u Ardenskoj šumi. Vidio sam mnogo Šekspirovih predstava i proučio mnoge redateljske knjige, i redatelji su uvijek i svuda tako sebi pomagali — a vjerujem čvrsto da je to i prof, Nediću dobro poznato, U potrebi spajanja dviju scena umetnuo sam i daa ludi Kremenu jednu rečenicu za koju prof, Nedić tvrdi da je banalna, Možda ona to i jest, no čuli &u je mnogi i dopustili da ostane.
Prof. Neđić navođi i da sam »uvredio duh našeg jezika upotrebom nominativa umesto vokativa kod tuđih imena«. No ni to nisam učinio »kako se meni a&viđi« i to nije plod samo mojih »jezičnih pogleda i navika«, već rezultat jedne šire konferencije, o kojoj je prof. Neđić također bio obaviješten (još povodom izvođenja njegova prevoda Šoove komedije »Zanat gospođe Uom«), a a čemu je već pisao T. Tanhofer,
Što se pjesama tiče, uzeo sam Ježičev prevod, i lojamo to naveo na Dplakatu, jer je po mome mišljenju, mu= zika komponirana na taj prevođ mnoga kvalitetnija od krmje muzike koju mi je naknadno poslao prof, Nedić,
U diskusijama o mom referatu i na kontrolnim probama (na kojima je opet sudjelovao prof. Nedić) odobrena je da se djelo prikaže kao da se doga– đa u Britaniji (logičmo tome u predstavi se ne kaže: »U Francuskoj«, neEo » u celoj zemlji«), i da kostimi budu iz XVI. vijeka. (Djela je napisano oko god, 1600. i nije ograničeno na usko-cdređenu historijsku epohu). Da li je tako trebalo staviti na plakat ili ostaviti publiku da misli svaki svoje — i to je možđa stvar za diskusiju, ali to nipošto ne »ilustruje nehat«, već upravo podrobnu brigu da se dosljedno sprovede odobrena „mredateljska koncepcija. Tu brigu đijelili su sa mnom svi odgovorni faktori, pa i predstavljači. Čitav mladi kolektiv Beogradskog dramskog pozorišta, očekivao je, očekuje i želi pravilan, argumemtiran, stručan sud o svakoj svojoj predstavi, a naročito o ovoj, u kaju je uloženo mnogo truda. Jedmostranim zamjerkama prof. Ned:ća sud o ovoj predstavi intoniran je u pravcu koji ni glumcima ni ređatelju u pogledu umjetničke, teatarske, stručne strane njihova rada ne pomaže i ne kazuje ništa konstruktivno.
A treba težiti za konstruktivnom kritikom, koja će nas stručno voditi naprijed,
Marko FOTEZ
POVODOM KRITIKE REŽIJE „STANOJA GLAVAŠA*“
(Nastavak sa treće strane) set godina da bi nam danas o njima govorili, Usto, ne bih našao ni gde da pročitam nešto o tome, jer stari kritičari nisu imali običaj. da nam opisuju pretstave svojih savremenika, Ne bi o tome, razume se, ni Ciplić mogao da me obavesti. Ali ostaje kao činjenica da danas, 1950, jedan kritičar tvrdi za jedno pozorište da je svesno povampirilo jedan komad u istom onakvom obliku kakav mu je dat pre sedamdeset godina, Na osnovu čega"lo tvrdi? Bilo bi zanimljivo da nam odgovori, ali činjenicama, nekakvim dokazima koji se mogu kontrolisati, _ Najzad, Čiplić kaže kako je »za diskusiju da li je trebalo »Stanoja Glavaša« postavljati uopšte romantično« Po njemu, Čipliću, Jakšićevu tragediju je trebalo postavljati realistički. Nisam siguran da li se ovde ne rađi o terminološkoj zbrci, kakva se kod ponekad javlja u sličnim slučaje-
as Šina kad ljudi u vreću realizma trpau sve što stignu. Ili je to, možda, ne-
_ Ka koncepcija koju „treba objasniti? Jedno je sigurno, U »Stanoju Glavaču« ima vrlo mnogo realističkog elementa, više uonomekako je shvačen dramski materijal nego u obliku kojim je on literarno obrađen, Romantičar Jakšić, iako raspevaniji i liričniji od
Wvih dramskih pisaca svoga vremena, še polazi o34 apstraktne osnove u graenju svoje frageđije. Nije bitno koli-
_ ko se on držao »istorije«, Bitno je to
| da njegova radnja i njegovi likovi noše karakter živoine ubedljivosti, Kod
- mjega nema ni one podvučene ideali
___gacije prošlosti koja je dramu našeg
____devetnaestog. veka, i ličnosti u toj dra-
mi činila suviša prigodn'm i lišavaja
___Hih vorodostojnosti, U dramskoj knji
Šovnost; onoga vremena Srbi su de
nošemi u stilu apsolutne herojike , a Turci u stilu apsolutne perfidije, zločina, kukavičluka. Jakšić je umeo da svoje ličnosti, i jedne i druge, diferencira po karakternim crtama, da ih spase od šablona time što ih ne dono= si kao gotove, nepromen]jive ,apstraktne, već kao žive liude koji se menjaju i razvijaju, čiji su postupci rezultat ne samo individuslnog karaktera nego i sklopa okoijnioetı Ovaj način crtanja karaktera govori o Jakšićevu smislu da u ogvire i štimunge svog romantičarskop shvatanja uklopi ljude od krvi i mesa. Ovakav Jakšićev it uantizam čita pesr:ka bliskim i razumljivim čoveku našeg vremena. Za Jakšića se može reći da je i romant:čarski nadahnuto i realistički verno slikao jedno istorisko vreme u »Stanoju Glavašu«, da u njegovoj slici ima koliko istine o onome što je bilo toliko i perspektive koja nagoveštava ono što će. biti. Pa ipak, Jakšić je rvmantičar, naročito u načinu umetničkog izražavanja, u svojoj bujnoj, živopisnoj retoričnosti, Takav pesnik se ne može scenski oživljavavi »sasvim realistički« ,njemu se na pozornici ne može naturiti stil koji njegovoj literaturi ne odgovara, Mogućno je nešto drugo. Mogućno je ići za tim da se pe snikov tekst ne donese kao prazna »deklamaoiona« reč, kao spoljnc virtouzna đikcija, već da se on ispuni ljud. skom sadržinom, da zazvuči tonom živa Čoveka. U rađu na »Stanoju Glavašu« to je: bio glavni zadatak, a ne da se nekakva preživela forma, ne znam zašto, izvadi iz muzeja i povampiri posle sedamdeset go-
dina. Ovo drugo pretstavlja puku Čiplićevu y»inveneiju« | nema veze sa i ntencijama Narodnog DOZO "išta, ni sa nredstavom »Stanofa Glavaša«. a
Fr
Skoro i nije važno đa je nastao u Sisku, Vjerovatno bi bio napisan i pod zeničkim grdosijama, u sjeni jesenič-
kih tornjeva, u Ljubiji ili Varešu, sa.
onim dimljivim, magličastim bojama, koje kao da se isparavaju, blijede i kopne — od vreline, blijeska rastaljenog željeza što tamo teče i zvoni, Sporedno je da je zabilježen u toj bivšoj garnizoni i pecari ,gdje dvije mutne vođe — Sava i Kupa — presijecaju monotoni, ravničarski pejsaž svojim zmijolikim koritima, Učinilo mi se da
· su i one, skupa Sa željezničkom pru-
gom, došle do jednospratne, izdužene Sisciae samo zato, đa bi teški gvozdeni šlepovi i duge vagonske gusjenice mogli da pristanu u toj plavnoj luci sa tovarima ruda i koksa, dok ih bijele, široke ceste, koje vijugaju kroz ziratnu vlažnu majčicu, smjenjuju i pomažu u feškom poslu savlađivanja daljina.
Naime, ovdje se podiže novi metalurški kombinat. Putevi, vode, izvori energije i rudišta rađaju crne, snažne Esene i Zenice, pa su pređodredili da se i ovdje zabode još jedna zastava: Sisak nije ostao samo na rafineriji, taninu i ciglama, nego je pored srebrenih rezervoara, skladišta i pecara, dobio i visoke peći. Pored njih će se pruŠiti duge betonske hale i tako će početi da se govori o novom centru orne metalurgije, baš na tom mjestu, u predgrađu, kod zelene vode, po kojoj promiču alasi sa svojim širokim barkama i crni remorkeri bacaju svoja sidra i cime, |
Gledaju zamišljeni momani u šumrak tamo prema željezari, gdje se sve to dešava, u polumraku i mraku, večeri ij noći, i vide kako oko kupola bjelasaju svijetli, žućkasti otsjevi tečne, izlivene kovine, I zar ne misli jedan od njih, kako sve to skupa ipak izgleđa samo jedna zvijezda, osamljena ,bez drugarica, na somotu bezgraničnog mraka? -
Ima ljudi koje muči ona nestrpljiva želja da se što prije pronađe takav kraj, takav grad i dvorac u kome hnema blata, prljavih, krivih nastrešnica, a sve je izravnano, polirano asfaltom i bijelim kamenom; žudnja da se zeJene ledine, premjerene i iscrtane u biroima, konačno prekriju željeznim, betonskim blokovima, ciglom, šinama, traverzama, kranovima, cijevima, parom, dimom, pepelom, hulktavim brujamjem, A sve je tako sitno, krhko, maleno. Ako zažmiriš i metneš pred oko prst, ne vidiš, osim onog što si davno gledao. Sve je skoro isto. FEto, jedan mali vršak prsta zaklanja ono što se promijenilo, I onda — čemu: naše oduševljenje? Ministar je držao govor, radđnici šu klicali, ilustrovani listovi su donosili snimke preko čitavih strana, naslovi su pruženi preko četiri stupća i oštampani duplim mitlom, inžinjeri i praktikanti su se radovali kao djeca i sve je bilo u prazničkom raspoloženju, kao da je svaki od tih ljudi dožiyio lično neizrecivo prijatnu radošt. A o čemu se zapravo radi? |
Stoji u Sisku nova visoka peć sa ka} pacitetom od 150 tona. Svaki od pet montiranih pregrijača veći je od nje. To nije silno, impozantno zdanje. Valjaonica u obližnjem šumarku ima zasada samo obrise, To su tek zidovi. Čeličana je još uvijek samo „projekat, složen u tvrdo ukoričenom planu izgradnje Metalnog kombinata za izradu bešavnih cijevi. Dodajte da je izgrađena pruga, da se uklanjaju mnogi
· provizoriji, da je u zidđanju hidropne-
umatska stanica i u montaži druga peć sa kauperima — i to je sve. Cijela zemlja učestvuje, napreže snage u ovom duelu sa zaostalošću, a to je nekada učinio sam, jeđan, bivši gospodin! Ne poznajete Radana?
Podigao je prvu peć u Sisku,
A da bi se podigla i druga već je bilo potrebno da se razvlasti ,izjednači u pravima i mogućnostima baš sa Sšvojim bivšim topioničarima Josipom Trojkom i Milanom Vongom, zvanim Kinezom, Priča je uzela zanimljiv tok 1938 i 1939, kada je taj Radan ostvario svoj poduzimački san, shvativši da se u Sisku može ne samo peći dobra šljivovica, kako je to radio Teslić, nego i poći savremenijim putevima. U ovom agrarnom ambijentu — mislio je
—gvožđe je pravo zlato. On je prvi ocijenio, na svoj način „ljepotu ovog kraja, kroz koji teku zelene, mirne vode i presijecaju propisne tračnice eVropskog kodeksa; kotu, sa koje se može čuti šapat rudonosne Bosne i odakle mreže i putevi spremno čekaju na robu. Lično, topioničar Milan Vong i inžinjer Adamič, koji je od starog željeza gradio Radanovu peć, mogu posvjedočiti da je tako bilo. I onda, čemu naša hvala, kada je ono sa čim se mi ponosimo, učinio jedan Radan, sam?
Davno prije šesnaest mjeseci donesena je odluka da se ovdje podigne kombinat za izradu bešavnih cijevi, na crti politike privrednog osamostaljivanja zemlje, Te bešavne cijevi .— taj tehnički termin. koji nas, priznajemo, ostavlja ravnodušnim — jedan je od važnih proizvoda potreban u skoro svim industriskim granama; bez njih nema brodđogradnje, fabrikacije lokomotiva. bušaćih garnitura. Od Bosne do Gorenjskog ispitivao se teren na kome će se smjestiti objekti, dok nije nakraju odlučeno da to bude u Sisku, gdje je već radila stara Radanova peć: Izgradnja peći povjerena je tehničaru Ceraru, inženjer Pretrer zadužen je podizanjem valjaonice, Drat čeliča· nom. a glavni rukovodilac i direktor budućeg kombinata je Gradišar. Sa svih strana desetine fabrika, preduzeća, komisija i ekirp. poslovalo je oko ove sisačke peći, samo da bi proradila. Kako to razumjeti? Zar onaj mornar u svojim bolećivim, slabim časovima — ima pravo? i
Radan je sve to učim sam, iz starog gvožđa, uz pomoć svojih poslov nih kompanjona. I kads je procurilo sivo željezo. niko ošim nega lično n.je bio uzbuđen. Okružavš:a su ga mrka.
začuđena, ravnođušna hica, osmjesi stručnjaka, „sazrelj iz tehnokratskih nobnudza. ijiava lica mekolićine pisar
KNJIŽEVNE'NOVINE
iy Živko MILIĆ
čića „jostale gospode, koja je prisuštvovala tom »po naciju simboličnom činu«. Tek devet godina kasnije radnici su 29 novembra 1949, osjetiii radost zbog toga što je procurilo željezo, Radost!
Stajali su sakupljeni oko gvozdetiog cvijeta, obojenog svijetlocrvenom miniumovom. bojom, tog želi:eznog grozda nad zemljom, oko peći okićene zastavama, parolama, zelenilom i T.tovim slikama, Drhtavi kao +rkači, koji su na dugoj napornoj maratonskoj stazi stigli na cilj zgrčenih mišića, izboranih i oznojenih lica, Prsti na ruci tek što su ispustili čekić, kijuč, polugu, zavarivač,
Nigdje nije bilo cilindra. U prvom redu, stari zamašćeni šeširi, kačketi, titovke, kombinezoni, a za njima krugovi: vojnici, seljaci činovnici — masa, narod, Komunisti — sa mišlju da su uspjeli: kako je dug put od partiskog sastanka do ovog čeličnog tijela, što ovdje, među zastavama, stoji kao u prkosu, išaran, nakićen! Put od onoga dana kada je svaki od njih uzeo obavezu da radi — dvanaešt sati dnevno! Kako? Pa osamčasovni dnevni rad, to je parola sa kojom smo ššli u štrajk, prema naperenim puškama..?! Odgovorili su na konferenciji kolektiva svi, do jednoga, kađa su radnici primili obavezu komunista kao svoju. Metalci sa Rađanove bivše peći, od poslovođe do troskara, odlučili su da drže produkciju sa ljudstvom dviju smjena, dok je treća radila na našoj, novoj... Monferi »Đure Đakovića« sa Stevom Rajičićem, gledali su gore, na vrh postrojenja na kome su radili često — bez skela, jer se žurilo, mnogo žurilo. Stambolija iz mehaničarske radionice, nije vidio ništa osim — dezintegratora, koje je izrađivao sa svojim kolektivom i koje je danju i noću imao pred očima, samo da bi se danas slavilo, Planer inženjer Tomičić mislio je kako je ono što je izračunao bilo izračunato dobro i kako se i sa elemen= tima elana i svijesti može dobro služiti i matematika. Tu je štab sa. Gradišarom, Tu je Milan Vong sa svojim kineskim licem, u azbestnoj pregači i kožnim štitnicama na nogama, tu je Trajko, bezbroj radničkih i seljačkih glava iz frontovskih brizada, koje su obavljale zemljame rađove, tu su i imženjeri i tehničari, koji su istovremeno planirali i građili samo da bi se išlo brže naprijed, da bi se ispunila zadata riječ. Kolektiv, pa pojedinac, pa opet kolektiv. A odatle, dalje, u dalekim radionicama i fabrikama, Rijeci, Brodđu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Varešu, biju kao damari otkucaji tie radosti, Tamo radnici znaju, da će Ovoga časa, blok, mašina, agregat, koji su oni izradili, početi da živi u tijelu i složenom mehanizmu nove visoke peći. Ti Kinezi, koji su dosada uvijek stajali pod kupolama i nad fanama kao željezari, ugljari, troskari, vozari, kiblari, mođelari, crtači, monteri, brava– ri, inžinjeri, ložači, mehaničari, električari, — stoje danas i gledaju u bogatstvo, koje je procurilo — baš sada pokuljalo pored Vongovih nogu, vijugajući malim kanalom — u zlatnoj, uzavreloj boji — kao na Svoje vlastito blago! Svaki je od njih danas, u jednom određenom smislu, Radan. Ne Radan koji će oteti, prigrabiti u tonama, ali dioničar, koji će dobiti u gramima plod svoga znoja i snage. Liv, oni ogromni blokovi, koje će ova peć, neprestano, bez predaha, svaka četiri sata rigati, dijeliće oni na šesnaest i više miliona dijelova, malih „sitnih iglica. I baš sva radost izvire iz toga! Te poboljšice, te sitne svakodnevne zadobijene mrvice, to su njihove dividende. One će doći do njih u komplikovanom sistemu, u skoro nevidljivim
Nešto o portijnosti u književnoj kritici
(Nastavak sa prve strane)
me radi se o »praksi čak i jedne idđeologije«, nego naprotiv, radi se baš o praksi jedne određene ideologije, ideologije marksizma koja baš i sadrži misao da će »samo u jednom poretku stvari gde neće biti više klasa ni klasnih suprotnosti društveme eVolucije prestati da budu političke revolucije.«
Mi stvaramo i dosada sma dosta i stvorili uslova za jedan takav poredak stvari, a sam proces gomilanja kvantitativnih elemenata za izvršenje »skoka u carstvo slobode« nameće (nužda)
· podređivanje svih ljudskih snaga za
ostvarenje toga cilja.
Na vatri te naše vevolucionarne prakse, a ne na asnovu nekog »merila u praksi« i naša književna kritika može da da svoj prilog za ostvarenje toga cilja, Marks uvek podvlači »prevrafničku praksu« a to je osnovno.
Nije svaka praksa kriterij, nego samo ona praksa koja u sebi sadrži i napredak: revolucionarna praksa, 'Ta prevratnička revolucionarma praksa
'rešava svakodnevne probleme, a ne
gubi iz vida perspektivu razvoja i prema tome, to je jedina objektivna praksa. Ona ruši svako samozadovoljenje, svaku .samoživost i postavlja kao prvu tačku dnevnog reda prevrat sa ciljem ostvarenja komumizma.
Prema tome, sloboda kritike, kritika nije u suštini svaka ljudska praksa, a to bi se moglo zaključiti iz Šegedinovog izlaganja, nego samo ona praksa, koja svesno, a to znači i to nas ovde i najviše interesuje, organizovano negira preživele i slučajne pojave i postavlja temelje za rešenje problema na bazi slobodnih individua koje u svojoj svakodnevnoj delatnosti wotvrđuiu objektivnu istinu * ne suprotstavljaju se nužnom »skoku u slobodu«.
Traženje i postavljanje »ljudskog smisla« nc treba da počne izdvajanjem od objektivne, revolucionarne prak;je (tj. od svih Onih praktičnih mera koje su uslavljene . klasnom 9Sorbom, a to znači, u našoj stvarnosti, od svih onih mera koje naša Partija i država danas primenjuju), nego naprotiv treba da počne uključivanjem u sadržaj borbe
\
česticama, "To su ona plavljena, gomilanja, koja u 8silnim i naglim skokovima daruju velike darove blagostanja. Svira muzika, ječe trube, preko mikrofona odzvanjaju riječi govornika; vrućina je, Žagor, tiskaje, Pogledajte naslove naših novina! Na tornjevima lepršaju zastave. Preključer su lepršaJe u Bosnina gradilištu hidroelektrane. Prije dvije godine nad Željeznikom, prije tri mjeseca u Jesenicama, Stotine naslova, malih i velikih vijesti, u biti indentičnih sa ovom, koja je puštena danas. Proradđila je nova visoka u Sisku! Još sa jednog izvora je oteklo željezo. | : Radan a dizao jednu peć, Njegov
| domet je bio tamo, na fridesetom. metru, gdje kibla prazni SVOj teret i pu- ·
mj peć rudačom, koksom. Sve drugo,
ostajalo je u razini zemlje. Njemu je ~
bilo samo do toga da poraste i ojača on, Radan. A ovdje se zapravo i ne radi o peći, ni o čeliku, domet je daleko veći. Radi se o tome da se izađe iz ovih
magluština. koje su pritiskale Panoni- *
ju, Dinaride, Kanpate. Naš domet nije, 4 Ga Titojito? Njega su svuda pohvaljiva- .
ova peć, dva puta veća od Radanove;
nisu to ni zeničke od preko tri stotine ·
tona — domet će biti život dostojan čovjeka. Radđam je prestavljao komičmi
nat onoga Što je poirebno deseti- . Diod M a ovi : novo u monteru,· i a Mi. hoćemo svih sto po sto. Njegova ~ metara nad zemljom, ima nešto veli-
nama miliona civilizovanih građana.
peć je bila puna, čitava slika; naša je samo mali isječak, dećalj.
A to preobražava zemlju, i velika, a mala. Velika po prostorima koji s uneiskorišćteni, velika po bogatstvima koje kyije u brdima „kao teŠkim, masovnim trezorima, Ta kudgod se okreneš, nalaziš mjesto za fabriku, rudnik, radil'šte, spomeni&, vrt, šanatorijum, Velika po mogućnostima i skrivenim snagama toi'ko, da i ova visoka peć izgleda kao dječja igračka,
Mala je, kada izmjerimo njene daljine i pobrojimo ljude, a sve ono što je stvoreno u tom skučenom geografskom prostoru, veliko je i premašuje snagu njenih ljudi,
Ali, razbuktati maštu, poštrojiti u mislima sve ono što je podignuto; skupiti zovove sirena svih novih pogoma
u jedan zvučni mlaz; nanizati plodove · rada u paviljonima i vitrinama; izra> ·
čunati dužine pruga i vozova, naslaga-
ti trokatnice jeanu do druge, zbiti ih” bregove; · horove združiti u jedan, sabrati: napor-
u gradove; od zrnja pudičći
ne, prekovrenmoene časove prijegora i rada — znaći otkriti sulrašnjicu, život zgusnut u jednoj slici, u jednoj riječi. Postaće nam jasnije da se i pejsaž promijenio, da se on svakoga časa i dana i mijenja. U onim nado:azećim česticama, u stainim plavljenjima. Mijenja se kao što se mijenjaju polja; na kojima talasi zadružnog žita obaraju sitne zidiće i raziivaju se u jedno more , koje nalijeće da sve preplavi, spoji.
Prošao je davno taj slavni dan, Sasušilo se zelenilo i vjetar ga raznio. Razderao je i parole; stolari su rastavili i odnijeli tribinu,
Teče Sava i usput, u svom krilu ljuljuška šlepove, natovarene naftom, željezom, drvom, Mornari su ustaii prije svitanja, očekujući da se pojavi remorker,. Neki izlaze na obalu da bi popušili koju. Od željezare dopire isti, jučerašnji šum. Neprestano, danju i noću bruji. Sinoć do kasno, gledali su tamo i svaki je mislio svoje. Jedan i o osamljenoj zvijezdi, Za koji čas će zarudjeti na istoku, nastaće užurbanost oko spremanja za put. Remorker će trznuti nekoliko puta konopćima, a onda će sve poći niz vodu u drugi, no. vi krajolik, I misliće sjeđeći ma krmi, da se vraća onakav žlkakav je i došao u ovu malu, beznačajnu
naše Partije, proširivanjem nužnog sadržaja u formi te borbe. To takođe znači da je objektivna nužnost, i njeno savlađivanje nužno i neapozivo, opšti „problem i za svakog pojedinca koji želj da deluje revolucionarno na ma kom sektoru društvene delatnosti. A samo traženje »ljudskog smisla« nezavisno ad rešenja osnovnih problema koje naša borba ističe evakodnevno u prvi plan, može i dovođi samo do kompromisa.
Ovakvo isticanje »ljudskog smisla« ne razlikuje se u wuštini od Fojerbahovog isticanja »ljudske suštine«, »Al ljudska suština nije meki apstraktum koji je svojstven pojedinačnom individuumju., U svojoj stvarnosti ona je sveukupnost društvenih odnmosa« (Marizs, Teze o Fojerbahu).
Širina baze naše Partije ni u kom slučaju nije kompromis, nego je jedino i isključivo, za naše uslove, oštvarenje one Marksove misli da proletarijat oslobađajući sebe oslobađa i celo društvo. Ako taka priđemo i problemima naše kritike onda nužno dolazimo do zaključka da partijnost nije u tome što ćemo zađovoljiti ovoga ili onoga pojedinca u njeg»vim zahtevima, nego što ćemo omogućiti svima ljudima da svoje zahteve postave ob-= jektivno, tj. u skladu sa nužnošću koja u sebi sadrži i nužni »skok u slobodu« tj. nužni prelaz u komunizam,
Jasno je da naša kritika he može da pođe od pretpostavke da su rešeni Svi politički problemi, da je kod nag dostignut stepen razvoja društva koji isključuje potrebu „političke „prakse, Naprotiv, praksa naše književne kritike mora da bude deo opšte političke prakse, a to znači da mora da bude partijna, tj. ideološka, mamksistička Tako ona „kroz ideologiju marksizma, očiaje (nabolje pomagač Partiji, Je-
ino taka kritika taj BOE postaie oružje u
Izlišno bi bilo đokazivati da NK. – nističko društvo znači potpunu CB maciju ličnosti, da·će u komunističkom društvu svaki pojedinac delovati. ži. veti slobodna, bez stege i bez pritiska »odozgo«, |
| ——_-_— ——
Ud&vVOrm) urednik: Jovap Popović Beograd, Frapcousks broj ? ~ Stamp rija „Borbae Beograd,KRardeljeva 81,
koja je .
K |
luku. Zabornaviće da je šinoć gledao dugo, dugo ka željezari u otsjaj vatre
pod kupolom visoke nove peći, Neće
primjetiti da je to ostavilo traga na
njemu, na njegovoj svijesti neće zna. ti da je i to noćas bilo jedno od onih
gomilanja i narastanja, kao što nije
primjetio ni to, da su ga počele uzne,
mirivati stvari, koje se ne tiču lično
njega, stvari sa obale: tovari, perspek,. tive, zdanja, tempo, promjene. Tako će
to ići, dok se jednog dana ne začudi
kad spozna da je sve to usvojio, u jed. nom strahovito brzom procesu,
Zar monter, koji vezan konopcem oko pasa, Visi dvadeset metara nad ze. mljom, ne zna više o Sebi nego čovjek sa lađe? Možda je komunista sa parti. skim ukorom Zbog nediscipline? jli luče svoju drugaricu? Ipak, on se hladnokrvno, ljudski penje na željeznu traverzu, da bi uz riziko da slomi kičmu, mogao da zavari dvije tri nitne. On neće da stvaća pozornost na sebe, neće da traži podizanje skele, jer zna da bi to kolektivu oduzelo pet sa_ ti radnog vremena i iskorištava trenutak, dok neko to ne opazi i ne zatraži poštuju propisi Zaštite rada, Ili
li i nagrađivali, ali zar je kod njega sve u redu? Naravno da nije. Nije on, gotovo movi čovjek kao što naša zemlja nije nova. Ali ima nešto kvalitativno koji visi dvadeset
ko u ovih hiljadu trudbenika, koji su ~
:· svakoga dana radili preko #vojih osam _ sati i to primili kao obavezu, dobro
voljno ,sa govorima, pozdravnim telegramima. i zaikletvama. Ko je njih mo. gao natjerati da za kapitalistu rade i pola sata više? Ginuli su za to svoje pravo, a danas, oni izgaraju u &vakom j satu, htjeli bi da ih produže, oplode učine što bremenitijom. Dosta je njima osamsatnog radnog dana, poslije koga se životari, Oni hoće da žive bogato, mirno, sito, Svaki od njih nosi breme, . ali u svakom od njih ima svijesti da. se patti i radi za veliku i svijetlu stvar, Po treba vidjeti, iskopati iz duša. Otvarati školjke, vaditi krupno i sitno.
' biserje. Tražiti ono što raste, mlada· lački buja, što će postati čovjek. Naći
ćemo pored svijesti ljubav, negdje vo- · lje, optimizam, radost. Ali, zaustaviti se i praznoj školjci: nasmijati se i rase tužiti! Zabilježiti i ono čega se teško
-· oslobađamo. Ali bilježiti brzo, jer će, · mornar u slijedećoj luci vidjeti kako |I
se gradi radničko naselje. Tamo, u | Brodu toga ima. I biće drukčiji. Se i Čelik još nije procurio. Čelik je još perspektiva. Još smo daleko od kombi- nata. Peć nam ne radi punim kapaci- tetom. Informbiraši su otkazali mnoge isporuke. »itreći maj« je prenatrpan | poslom, valjaonicu treba sagraditi od |" betona. Treba dovršiti pumpnu stanicu, jer mašine rđaju. Već sada leži va• ni 600 tona uređaja za valjaonicu. Treba podići čeličanu sa najmanje dvije Simens-martinove · peći, pripremiti kvalifikovanu radnu snagu. Samo u valjaonici radiće oko 500 kvalifikova=" nih radnika. Bešavne cijevi se kod nas | dosada misu izrađivale, I u inostranstvu rađe po starim sistemima. Naša. valjaonica biće usavršema, Mi ne kparimo kao Radan, Do prve peći, gra= di se već druga. Montira se već druga livna hala, a) & i
Kasno popodne kada su remorkeri odvukli šlepove „podaci na prvim stra- – nama bloka, bili su već zastarjeli, a opet činilo se da je sve ostalo isto. Bi-_ li smo ipak bliže čeliku, tom čudnom produktu visokih temperatura, bliže. čovjeku, koji se rađa iz jedme velike, istoriske borbe, |
Y
Ali treba podvući da mi još nismo. u komunističkom društvu, da mi tek idemo ka njemu, a da je osmovni faktor koji će nam omogućiti ulazak u komunizam naša narodna država, na ša Partija. Prema tome, i književnost. i književni kritičar doprineće afirmaciji »ljudskog smisla« jedino ako stva – ra u skladu sa potrebama naše narod- ne države, naše Komunističke partije, A izvesne pojave u našoj kritici na koje aludira drug Šegedin me smeju da budu razlog da se postave zahtevi koji ne odgovaraju interesima borbe naših naroda, . |
U našoj konkretnoj stvarnosti, a to.
zači u igima borbe protiv potčinjavanja ižvitoperenoj, šablonizimanoj i antirevolucionarnoj brajksi »državo-
bvornih«, »velikoruskih« ·whvatanja borbe ugnjetenih naroda protiv ugpnjetača nije dovoljna formula »ljudskog · s&miksla«, a Ljudski smisao onakav kakvog ga shvata | marksizam nije ništa izolovano od rešenja osnovnik problema revolucionarne klase, nego je u suštini sadržaj osnovnog problema, stalnog i jedinog cilja i nužnosti: komunizma. · Jer danas, u uslovima borbe „protiv buržoaskog nasleđa & jedne, i kontra revolucionamne, revizionističke prakse Informbiroa, s druge ebrane, »ljudski Smlisao«, bez isticanja i bez borbe pro tiv mjegove suproimosti tj. bez borbe protiv kontrarevolucionarne prakse ne Tešava problem borbe baš za pobedu »ljudskog smisla«, .
- — “Or. _ _____ __
Redđakcioni odbor
Jovan Popović, Čeđomir Minderović, Marijan | Jurković, Ivan Potrč, Vjekoslav Kaleb, isak Samokovlija, danko mĐonović i Dmitar Miirev
BODUELATA ZA KNJIZEVNE NOVINE ć Pi u zemlju na 3 meseca 35 dinare a 6 mes, 70 dinar" · na godinu dan eo 140 dinara, i a inostranstvo: na 3 meseca 50 dinar, na 6 meseci 100 dinara | na godinu dan? 200 dinara,
Rukopisi se ne vraćaju, Broj čekovnog računa 198" 9060378 [ Poštanski fah 617 "lj