Književne novine
_ jeme moi ni alutiti kojoj će uZViše"
.
| Upravo ona divna točka n
#MRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU
GODINA tII BROJ 39
Administracija: Francuska 5, tel 2 490
Uredništvo Mrancuska 1, teL 28-098
S gR:Ć Say AVON SO NAAVĆ OJ PRA SO AU e Aa
Petar Lubarda: Studija,
BEOGRAD, UTORAK, 26 SEPTEMBAR 1950 |
PRIMERAK
BESIMA — ZA NVJETLONT VJEVOM LUKU
razgovora s tom djevojkom, Be-
simom B. Znam joj i prezime i selo, prepoznao bih je i sada među stotinu žena po onim njenim očima i nosu, tačno bih joj mogao pokazati mjesto gdje smo se sreli i ponoviti Eotovo u riječ šta smo razgovarali; i, ako me ikad nanese tuda put, neću moći da se ne raspitam je li njen život potekao dalje kud je ona očevidno željela a ja zamišljao, ili je bilo drukčije,
(Strast mi je tako da zamišljam ljudske sudbine pa poslije da provjeravam šta je u životu ostalo od tih mojih zamišljaja, Dugo sam, naprimjer, poznavao jednog advokata, doktora M., koji je imao pilanu, akcije itd, i vrlo mpronicljivu i tvrđokornu klasnu svijest. Godinama ga nisam viđao i, kako je nešto u njemu privlačilo moju pažnju, često sam ga se sjećao i produžavao u mašti njegov život poslije Revolucije, ako je ostao živ, nadolazeći pritom na sve moguće slike — samo ne na jednu! »Je li, bogati, Avrame«, upitam iz te radozna-
„ui jednog prijatelja s kojim sam se poslije toliko godina sreo, »a znaš li šta bi s doktorom M.?« — »Eno ga«, kaže mi Avram, »u jednom hotelu na moru svira u džez-muzici«, Slatko sam se nasmijao — ne iz pakosti; sve sam mogao zamisliti, ali da moj doktor sa negdanjim reketom cvili danas na prvoj violini, »prostakluku« na uveseljenje: Hrabroga drugara, husinskog rudara; sahranjuje četa partizana... — eto to je ono jeđino, i ujedno ono najljepše, na što moja mašta nikako nije mogla da dođe.)
I tako se ja često sjetim Besime. A ovih dana, kad mnogi muslimani u Bosni traže da se zakonom zabrani
E tog moga kratkog susreta i
I KNJIŽEVNICI JUGOSLAVIJE ; · IMAJU SVOJ DOM
ta u Opatiji, neki se je bogati Rus — inače generalni inspektor ruske pogranične vojske — zagle-
psuo jednog kućnog koncer-
_ dao u mladu pijanisticu Elu Š. Utvr__đen je već bio i dan vjenčanja u var-
šavskoj katedrali. Vjerenik je otputovao u Petrograd da pripremi sve što treba za svadbu, Vjerenica će čekati u Opatiji dok joj štigne njegov poziV. Sretna je. Bit će milionski bogata. od
Toga ima gotovo pola vijeka, a meni
je kao da je sada čujem: | — Vi znate kako ja volim književnike i umjetnike uopće. I evo — kad se udam, ja ću za sve vas ovdje u Opatiji (pokazala mi i mesto!) dići krašan dvorac gdje ćete se odmarati i stvarati nova djela... . Jadna Bla! Rus krenuo vjerom, i sve palo u vođu. I udaja i dvorac, Sve Osim sižea za moju novelu »Mutni vidici«, J Da, ali misao na dvorac nije propala. Ostvarila ju je ova naša nova Jugoslavija. Tamo na drugoj strani, na kraju gradića što se ljupko, anfiteatralno pruža prema Preluku. Tako za” ista i izgleda Volosko gledano sa strane mora: baš kao neki anfiteatar. Narodna pjesma pjeva o njemu: Predrago Volosko, lipi moj d'jamante, U tebi se goje tri vile galante... Nazor je u prvu kiticu sVOE soneta »Volosko« utkao ta dva stiha ovako: Volosko drago, lipi moj d'jamante, Ti dika jesi hrvatskih gradova. U tebi cviće i vile galante, | Pred tobom jato bilih galebova. · »Tako — nastavlja pjesnik — KME hu negda mlađe Vološćice«. Pjeva 8šu i Vološćaci — svi. Svi su oni neizrecivo voljeli svoj »lipi dijamant«. krupnijih stvari iz istorije Voloskoga baš i nema mnogo. I Valvazor kad go vori o »Volouski« (tako on pozivi naš »dijamant« vrlo je šrkt u pođac ma. Spominje Preluk, »tuneruć za lovljenje tuna i mletački rat, kojom šu zgodom Venecijanci zapalili VoloSško. Ostatak od desetak, kuća viđi o ı na bijednoj slici, što ju Je autor pr dođao oskudnom Selralui A 46-46 M |. i inje. Crnikovice i ne spom ie Rofojke
x O” — okružen bujnom baštom diže sami ar n dvorac 33 odmaralište književni
ka Jugoslavije. | U dodao) Doloviki prošloga E:S u tom je dvorcu boravio i umro PS znati mađarski državnik Đula 8 :: Andraši. Nekoliko godina prove ode u tom zatišju i nadđvojvotkinja Ma ciji A Antonijeta, iz loze toskanske, laza" ja je habzburškoj kući liferovala ara 0 suštih manijaka. No to nije Va no. Glavno je za nas da je Crniko (CB danas naša i da se je u njoj saču 7 koji će odsađa služiti, 8vih naših narođa, u puno ljem smislu te riječi. Sačuvao 5č Pata to ga je gotovo prije jednoB MV a zamislio čovjek našeg roda, KOSbaM , a sagradile ruke naših ka ee ških majstora, Nisu ti ljudi u On0
Viktor Car Emin
noj svrsi biti jednog dana namijenjeno ono djelo njihovih ruku! To je još sve bilo sahranjeno u pritajenim snovima dobrog genija naše lijepe domo= vine, nove Jugoslavije, koja je imala tek da dođe. I došla je, a s njome i ova naaš Crnikovica,
Da ova moja skica buđe što potpunija, dodirnut ću se jednim kratkim potezom i klime ovog našeg odmarališta. Neću se pozivati ni na Reomira niti na Celzija već na način kako su mjerili temperaturu naši stariji. Ima jedan vjetar »trmuntana«, što se sa kranjskih planina, sad jače sad slabije, lijeva u Kvarner i po njemu se lepezasto širi. Ta »trmuntana« ljeti razblažuje, ugađa, dok zimi brije i probada, ponekađ i vrlo ljuto. U Voloskom je osobito žestoka, u Opatiji je rjeđi gost, tako da su već naši stariji govorili da je u zimsko doba između Voloskoga i Opatije razlika u temperaturi — za jedan kaput. Ovih dana uvjeravao me je jedan moj dragi prijatelj Vološćak da ta ista razlika u temperaturi postoji i između Voloskoga i Crnikovice, ali u korist ove posljednje. Koliko ima u toj tvrdnji istine, imat će naši književnici | već prilike da osjete — na svojoj koži.
Već su tu — ti naši književnici. Jedni su već, nakon kraćeg ili dužeg boravka, otišli. Drugi dolaze. Vidim ih, kako se veselo spuštaju k našem »lipom dijamantu«, gdje ih čeka jedna vil. galanta — Vila Crnikovica. Eno ih već uz ogradu »proscenijske lože« otkud im oči zadivljene obuhvaćaju svu kvarnerksu pučinu, jedinstvenu pozornicu, na kojoj i sunce i zvijezde i oblaci raznobojni izvode svoje igre kao što je i istorija izvodila svoje sa mnogim zbivanjima, pokatšto i nevjerojatnim, Počnimo sa legenđom, sa argonautima, 8 onima »od zlatnog runa«. Izbili su tu negdje u blizini, spustili u more čamac, ukrcali su i potegli put Lošinja koji se još onda nije tako zvao. U čamcu je i Medeja sa svojim Jazonom kome u neke naredi da ubije Apsirta, rođenog joj brata. Ne bih to spominjao, đa nisu naši donedavni gospodari u SVOJU šovinističku frazeologiju uvukli i ime one legendarne, krvoločne žene da ga samovoljnc prišiju našoj ubavoj uvali Medveji. Na slične toponomastičke falsifikate nailazit će naši književhici na svakom gotovo koraku. Upoznat će se i sa raznim drugim krivotvorinama: istori-
i nim, So čubtlje u vjekove, koliko se je lažnih »dokumenata« — čak i u obliku »krpica« — nakupilo samo od vremena Marije Terezije! A što dđa se kaže tek o nepojmljivim, često i grotegknim mistifikacijama, kojima su, naročito za posljednjih godina, bile po prištem ove naše plave vođe i obale što ih obrubljuju! Eno vam —o na priliku — takozvanog fijumanskog „plebiscita« od 30 oktobra 19181! A zatim sve
političkim. Da ne sila-.
ono što je slijedilo neposredno nakon okupacije, za vrijeme Danuncija i poslije njega! Sve će to moći naši književnici sa &voje proscenijske lože se= bi da dočaravaju. Moći će s nje da utvrde, tamo pred Malim Vratima „i položaj bijele jahte »Elektre«, s koje su Danuncio i Markoni jednog jescnjeg dana rasturili u svijet takvih budalaština o Rijeci i o nama, te bi se moglo pomisliti, kao đa su obojica u onaj mah izišli iz neke kominformovske kuhinje, Međutim, mnoge su od tih laži, izmišliptina i mistifikacija već dolijale, a naši književnici imat će zgode da sami, na licu mjesta provjere, kako su se svi ti falsifikati a s njima i sve one neke bučne i lažne radioemisije razbile o glavu njihovih autora najviše zato što ih je njihova kratka pamet postavila na vrlo kratke i krhke nožice.
Pa imat će naši književnici da vide i dobrih stvari. Tako će moći da iz dana u dan prate sve ono čudesno što se sada stvara.u ovim stranama našim. Moći će okom da prate i one prekooceanske kolose, što ih je izgradila ruka naših majstora, od građe iz naših rudnika, iz naših šuma. A kađ se u suton sve smiri naši će pjesnici i pisci prikloniti uho k moru i slušati njegovu vjekovnu opomenu:
— Sretne li zemlje koja me ima i koja umije da me čuva i drži!
I onda — uvijek sa one svoje lože — naši će kulturni trudbenici pustiti oku da otpočine na onom „čudesnom kutiću ljepote, nad Opatijom našom, što se i danju i noću blista i sjaji kao Pjesma nad Pjesmama.
Oa želje za tihim mirom
Ruka mi metak prvi ni na ko4 još ne baci,
a raskršću jedne od zvezđa živimo skromni i mali, ako se hrabrošću zove slobođa — mi smo junaci,
na njenoj vatri još nismo ni ruke ogrejali.
Zamutili nam vrela pohlepni osvajači... Tek nam se kroz mrak, mučno, probilo sunce da zrači.
Za muke vražije smo znali: vcutevi kaljavi, stari, kolibe, daščare bedne... A sad smo neimari.
Svetlosti ima malo, po mraku noga kroči. A mi sad palimo svetlost u žarulje, i oči.
Za nas tek počinju polja cvetati mrazovcem ranim. Da strčim u livađe cvetne? Smem li? Ja prag svoj branim
Skender Kulenović
zar, ta mi djevojka izađe pređ oči ma šta o tom da pomislim. Šta li je sada njoj u duši? Sigurno se udala i možda pokrila, to jest možda su je pokrili? Ili ide otkrivena? Ili, možda, nosi zar, — ali diže valu na licu gdje god joj se ukaže prilika, i lice joj gleda u svijet kao i onđa kad smo se sreli, iako sad načeto ranim venenjem?
Bilo je to 1947, septembra; nalazio sam se na jednom mjestu između Nemile i Zenice, gdje je na hiljade Omladine vršilo posljednje radove na ovom feško shvatljivom djelu koje se suho zove Omlađinska pruga, a unijeće u ovu zemlju uskoga kolosijeka nov vazduh, kao neka promaja vjekova; zaista, pruga se nije izgradila samo brzo, za sedam mjeseci, nego se radila i smišljeno, kao za seđam budućih vjekova: u vrandučkom tunelu vidio sam da se misli i na ono što je potrebno za buduću elektrifikaciju ove željeznice.
I baš zato što se u tim trenucima život otvarao tako preda mnom prepun i nedogledan bi mi u prvi mah mučno, bi mi upravo uvredljivo, kad na tom radilištuecmravinjaku spazih grupu muslimanskih djevojaka, zbile se kao ovce, nijeme i — činilo se — spremne da što prije krenu odatle. Bio sam se spustio u hlad pod jednu vrbu uz rijeku Bosnu, umoran već od dugih razgovora, hodanja i razgledanja; djevojke su sjedjele na nekoliko koraka od mene na jednom trupcu; čekale su valjđa da s onu stranu vode dođe žičana skela, pa da se prebace tamo negdje u svoje selo.
Tu, između same trase i rijeke, vrio je i bučao logor omladinskih brigada. Bvo — mislio sam se — ovdje se slegla omlađina od Čapljine i Gostivara, od Negotina i Trbovlja, iz Švedske i Grčke, iz Engleske i Bugarske, da kroz ovu tijesnu dolinu provuče široki kolosijek, kojim će sutra zviždati ovim djevojkama vozovi ispod sela, — a one? Sa pletenicama po plećima, s kosom pod maramama, u živim cicanim dimijama, bijele prema ovoi preplanuloj omladini, one sjeđe skutrene i kao otsutne u čitavom ovom zaglušnom i zadimljenom kolopletu rada...
No one nisu ćutale, kako se meni u prvi mah učinilo, nego su u početku razgovarale tiho, dok im razgovor nlje postao glasniji, na mahove i sasvim razumljiv. Za onoga koga privlače ljudi, ono skriveno u njima, ništa nije privlačnije nego neopažen slušati kad razgovaraju slobodno, kad postaju onakvi kakvi su. A djevojke su me još i posebno zanimale, pa im se malo primakoh iz hladovine, ne pođižući očiju, kao zapisujući nešto u sVvOJ dnevnik, a sav uho. No nisam jak mogao da čujem sve; razabrao sam samo dijelove njihovog razgovora, one glasnije.
— Rasim meni priti da će me ođerati ko kozu, nek samo okušam...
Ž- Pjano jedan škoravi! A što on nakilja ženske po Zenici, pa ga istuklo, nismo ga mogli poznati?!
— Vala ako ovoga puta ne dobijem značke, neću je nikad ni dobiti! Fakriji dalo, a meni šipak!
— Baš si ti blentava. Ko da mi radimo za značke!
— Nek mene puste na domaćinski kurs u Ilidžu, ne freba mi bolja značka!
Nisam mogao izdržati da im se ne primaknem još bliže; znajući da bi se one odmah zatvorile prema stranom čovjeku dobacim neočekivano i pomalo izazovno:
— Može li se planđovati, drugarice? I ja bih tako, bogami, da sam malo mlađi...
Ućutaše snebiveno na tren, ali se jedna brzo snađe i odgovori mi sva uskipjela kao da će skočiti na mene: — Otklen ti znaš da mi ne rađimo? A šta radiš ti? ea
— Hoda čoik od hlada do hlađa, eto šta radi! Dembelbaša! — dodade druga, i sve prsnuše u smijeh.
: — A ko si, zbilja, ti? — upita tre-
a.
— Putnik nahodnik što bere travu ugornik. Ja sam, djevojko, jedan ašik-dedo ikoji kuca na pendžere gredom, otvori progovori, na jednom bih ti obrazu razlomio kukuruzu, a na drugom slatko sir umako, nek si zdravo, bog ti dao čavo!
Djevojke su se kikotale, kao da vise po pendžerima. Jedna mi doviknu kroza smijeh:
— Imam curu za tebe, eno te čeka u selu! Bile kose, a oči joj krmeLO pa rose. Moju nenu, ha, ha, ha,
a!
— MBezobraznik jedan bezobrazni! — upade opet ona prva, ljuta. — Pobilio ko ovca, a šta govori! Mora da si ti špijum?
— Nisam, ženska glavo, špijun već hećim što bere travu kantanijum.
— Laže, on je željezničar! Ja sam
njega nigdi vidila... — javi se druga. — On je švercer! — treća,
Ismet Mujezinović: Omlađinka
— Ti si onaj što govori »što će nam široka pruga, kad ni za usku vagona nemamo«! Vidi ti se na nosu! — četvrta.
— Ja bih njega za noge pa u vodu nek se malo rashladi! — peta.
— Lopatu bih ja njemu u šake, pa nek nam vadi pisak! — šesta.
— Manite se, cure bone, zar ne Vidite da je čoik šaldžija?
Te ' posljednje riječi, na koje su sve djevojke naglo zašutjele, rekla je jedna koju do tog ftrenuika nisam bio ni primijetio; rekla je te riječi skočivši na obalu sa jednog drvenog ispusta nad vodom na koji 5e istresao pijesak dovažan preko rijeke.
— Mi ovdi, druže, radimo dobrovoljno svake hefte po jedan dan. I sjede pokraj mene. — Mi smo Oodozgo iz onog, vidiš, sela... Ti si, Vidim, musliman?
Bila je to Besima.
Skela je već bila pristala, i djevojke su na nju skakale; jedna se pritom okrenu i viknu:
— Hajde, jadna, nećemo te čekati! Ostavi toga ašik-dedu! Kazaćemo ti Hasibu!
— Hajte vi, eto mene! odgovori joj Besima pa se okrenu meni. — Da ti nisi generalni?
Da joj kažem šta sam— znam da ne bi razumjela, a i ono što bi joj
ako se hrabrušću zove ljubav, i tiha seta na rastanku sa drugom, — onda smo junačka četa.
Za tol'ko vekova nismo đo danas đanuli dahom, živeli smo sa „uškom pod jestukom, i strahom
da neće ko oteti detinjstvo malem sinu, da neće ko u ognju sažeći domovinu.
Za nas su tek počela polja cvetati mrazovcem ranim,
al' ako treba đa pođem i slobodu da branim,
· rođenu svoju .uču. Svi znaju moja đa je
a ipak nasrće neko, stalno, i pas moj laje.
Još uvek uzbunu čujem — od žanđarma i žbira 3o izdajice, silnika, — a ja mn željan mira!
Ja bih spustio ruku s oružja drevnog svoga,
u tihu pošao luku i sina iedinoga
poćiću, — i ne zato što se smrti ne bojim, već što bih ljudski u miru đa živim sa sinom svojim.
Reći ću i njemu: — Sine, zato smo mi junaci što podlosti u srcu ne postasmo jataci, — žao nam buđuće sreće, današnjeg našeg dleta,
od želje za tihim mirom — mi smo junačka četa.
imenom krstio mira, imenom ljubavi trajne, sa praga .noga tuge da umuknu beskrajne.
~”: o o o — |— __" a — | Ko ——_——
,
Mira ALEČKOVIĆ
rastumačio ne bi sigurno shvatHa dokraja, pa se zbunih i jedva se nekako snađoh: i:
— Nisam. Meni ovdje radi kći, pa sam došao da je malo obiđem.
Ona kao đa granu; granu onim kao potkožnim sjajem lica i onom svjetlošću očiju koja kao da izbija sa njihovog dna. Ni jedna joj se pritom crta nije promijenila, ni titraj da joj je zaigrao oko usta. Ćuti, ne trepće, a kao đa kazuje sve. To iz nje struji ono zračenje što ga svak od nas (ako samo nije tupe osjetljivosti) tačno osjeti iz svoga sagovornika; svak tačno osjeti šta kazuje to zračenje, a niko ne umije tačno opisati kako, kojim nam znacima ono govori; i to čudno i neuhvatljivo zračenje struji evo i iz me
po instinktu, kao što ga i ja primam iz nje i sasvim tačno shvaćam po instinktu, čiji smisao još nismo odgonetnuli. Zaista, Besima ćuti, ne trepče, a ipak mi kazuje sve; i što god bi mi rekla, ničim me ne bi iznenadila. Kao da sam je pratio od kolijevke. Ne zaboravljaju se ti susreti.
I, na čovjeku, kad ga tako osjetimo, sve najeđanput postane neobično važno :meni je sada Besimin košćat, pomalo grčki nos otkrivao nevinu i divlju snagu njezine volje; njene sasvim obične zelenkasto-plave oči činile su mi se kao dva mirna, bistra vrela prosjana suncem do pijeska na dnu; njeno duguljasto lice, posuto tankim ma-– ljama i pirgama, bilo mi je kao plod divljake na koju bi trebalo kalemiti; i onaj njen maloprijašnji gipki skok sa ispusta govorio mi je sada o nekakvom nemiru njene duše. Kao da se znamo odavna, a, opet, ja o njoj ne znam ništa, ni ona o meni.
— Koga imaš kod kuće? — nastavih razgovor, u kom dalje zaćufti čas ona čas ja,
— Jednog su mi brata otjerale Švabe, a drugi mi je poginuo u partizanima, — odgovori mi Besima kao da sam je pitao koga ona više nema, a ne koga ima,
Zaćutasmo.
— Bogati, volio bih znati, drugarice, šta govori selo za vas koje ovdje radite? — Svašta. Ima ih pa lipo, ne govore ništa. A ima ih pa kažu da smo se mi uspalile i da ćemo ovdi izgubiti ono, znaš već, nevinost...
— A šta im kažeš ti?
— Ne kažem ništa. Mislim nek jiđu nečist!
Zaćutasmo opet.
— Jesi li išla u školu?
— Svršila sam alfabetski tečaj.
— Pa voliš ]i da čitaš?
— Uh, plaho volim, samo đa mi ima ko objasniti.
— A šta onako najvoliš da čitaš?
— Najvolim o onim avjjatičarima što su pali na led. Ima iz našeg sela jedan avijatičar, Bećir V,
— Da se to počem i ti nisi spremila u avijaciju? — nasmijah se, i nasmija se i ona sa mnom. — Kako je tebi ime?
Ona sakri lice rukama:
— Besima B. — pa nastavi tako da se smije sebi u ruke.
— Ozbiljno, Besima, misliš li dalje na kakav tečaj?
Ona još đublje zagnjuri lice u ruke. — Što mi, bona, ne bi rekla šta bi voljela dalje? Moja će kći u inženjere! — bubnuh joj tako za svoju kćer, koja seyjoš nije bila ni rodila. — Što se stidiš, svoji smo, \
Na moje navaljivanje, ona najzad otkri lice i oborenih očiju stade da kruži palcem bose noge po zemlji:
— Upisana sam na domaćinski.
— Pa je li ti po volji? Možđa bi na drugi? 1
— Eh, nejma ovdi takog tečaja... id — šarala je i dalje nogom po zemlji,
— Koji, koji? Možda bi se i našo?,
Ona ponovo pokri lice; od smijeha su joj lagano podrhtavala ramena; kađ više nije mogla đa izđrži, skoči i bez pozdrava, bez osvrta, otskaka na obalu, lomeći se u struku i u plečkama. Ni ođatle mi se nije okrenula. Cekala je skelu, a skela je tek polazila a one obale. n
Da pođem za njom? Da joj reknem kako bih joj poslao knjigu? Da je zamolim nek mi piše? Da joj kažem kako ću joj potražiti Bećira V., avijatičara? No nisam mogao ni smjesta da
se pomaknem — sve mi je to izgleda
lo i uzaludno i smiješno, Besima tako skoči na skelu i, kad bje negdje na pola vode, okrenu mi se i mahnu
kom, 4