Književne novine

SMRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU

BROJ 46

CODINA 1II

Uredništv.,

Admintstraci}ja: Francuska 5. tel % 1900

|

'rancusks 1 tel 28-098

EVNE

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

BEOGRAD, UTORAK 14 NOVEMAR 1950 |

DOVOR NA PLENUMU NACIONALNOG KOMITETA JUGOSLAVIJE 7A ODBRANU MIRA

JUGOSLAVIJA I MIR

centru pažnje čitavog «svijeta.

Na udaru mržnje, tako slijepe i tako strastvene, kao možda još nikada u našoj prošlosti, naša zemlja, naši ljudi, čitav naš narod vrši svoj svakodnevni posao takvim mirom te se nekome od zapadnoevropskih posjetilaca pričinilo da to i nije nikakva smirenost nego nehaj, kao što se taj putnik izvoleo izrazili: »nehaj istočnjačkog fatalizma«. Tačna je opservacija da se mi spram ove kampanje koja nam u ime socijalizma i internacionale prijeti vješalima i topovima, odnosimo zaista smireno te mislim da nije pretjerano ako se kaže, dostojanstveno. Taj naš superioran stav, ta naša moralno intelektualna atitida spram elementarne bujice mržnje i prijetnji, spram ovog vihora «koji zviždi oko naše lađe (da upotrebim lenjinsku frazu »čuđestveno odvratno«) ta naša dostojanstvena uzvišenost nema u sebi ničeg fatalističkog. To nije fatalizam, to je samosvijest sazdana na našem historijskom iskustvu, da su nam stoljećima prijetili vješalima i topovima i da su bezbrojni naši krvnici nestali u požaru i u dimu historije ,a naš narod da uprkos svemu danas — ipak — izgrađuje svoj vlastiti socijalizam.

Staljinska Rusija prijeti nam ratom u ime međunarodne, hboljševičke solidarnosti, u ime jednog #vojničkog bloka od nekoliko desetaka milijuna pušaka. Ovoj našoj maloj zemlji, koja tek što se spasila iz jednog historijskog brodoloma, oni prijete umorstvom i to umorsivom najodvraftnijim, umorstvom pravnim, na temelju cinički falsifikovane političke smrine osude. Megafoni ove propagande političkog umorstva prijete nam, kao što je dobro primjetio drug Kardelj u Lejk Saksesu: dvadeset čcfiri sata na dan, da smo »baluardo d'rategico«, placdđarm imperijalizma, da smo atlaniska vojnička baza najvećeg stila, da smo — u jednu riječ — plaćeni palikuće za račun financijalnih potpaljivača trećeg svjetskog

Desni zemlja naša nalazi se u

rata. : Mi znamo — po crti svoje vlastite savjesti — na liniji svog svakodnev-

nog iskustva, na temelju poznavanja . naše historiiske i suvremene stvarnosti, da to nije istina.

Nije istina da ova sprema rat. .

Na ovim cestama koje spajaju Dunav sa Solunom i Alpe sa Venecijom, na ovim našim cestama koje su vjekovima gazila tuđinska kopita na Svome putu u Carigrad i na Jadran (i obratno), ova zemlja, kroz koju su proputovali gotovo svi evropski ratovi za posljednjih devet stoljeća, bila je uvijek ratnom žrtvom, a nikada palikuća ili napadač stranih i tuđih granica.

Gospodi štokholmskim i moskovskim pacifistima, koja se sastaju u Varšavi, da bi tamo odsvirala svOJu, zaisn dosadnu gramofonsku ploču o tom# kako Tito lično, kao međunarodni agent provokator sprema treću imperijalističku vojnu, treba da se kaže 8 ovoga mjesta da svijesno ne gBOVOre istinu, to jest da lažu.

Mi smo materijalisti i mi svi znamo veoma dobro, da ratovi ne pada ju s neba kao anđeli u apokalipsi. Ratovi su solidne zemaljske pojave i valja ih prema tome tumačiti zemaljski. Kađa je riječ o irećem eventualnom svjetskom ratu, ne treba ga uzeti izolovana, kao da taj rat ne bi bio organski vezan o Drugi svjetski rat, isto tako kao što se ni Drugi svjetski rat ne može definisati bez Prvog svjetskog rata. Sva tri „rata, dakle, vezana su horizontalno i Vvertikalno, politički, ekonomski pa prema tome i misaono o čitavu jednu strukturu ekonomskih i moralno-Intelektualnih problema. Govoriti, prema tome, o Titu, da je upravo on izolovano, lično, agent provokator irećeg svjetskog rata, u najmanju ruu je naivno, da ne kažem neinteligentno, a marksističkih glava svakako nedostojno. Nije nam da dajemo prognoze O Ćventualnoj kataklizmi. Sve što bi se o tome moglo reći bila bi samo parafraza poznatog Engelsovog predgoVoOra brošuri Sigismunda Borghajma: »Zur Krinnerung fur die dein n Mordspatrioten 1806-7« (Nemačkim rodoliubima ubicama — na spomen).

Engels god. 1887, dvađesetsedam BO dina prije Prvog svetskog rata — deje svoju proročansku prognozu me 918 narodne katastrofe iz god. 1914 šiba ovim riječima: »Bio bi to svjetski do neviđenih razmjera i snage; ONO deset milijuna vojnika klat će J drugoga i izjest će i ogoliti čitaVu Hvropu taso kao, što je nijesu OPUStošila još nikađa jata biblijskih s ie kavaca, Opustošenje nalik na ono f 30-godišnjeg rata, protegnuto na Kit menski raspon od 3-4 godine, pro: 6 će se prekn čitavog evropskog, OCR nenta, grad, epidemije, sveopća O: nulost armija i narodnih gomila, |: zvana okrutnom bijedom i Da 1

masa, beznadan metež evropskog V)JEštačko» mehanizma u trgovini, u 005 dustriji i u kreditima, sve će 9.

svršiti sveopćim bankrotom. Slom starih država i slom starinske drža votvorne rutinirane mudrosti, slom

naša zemlja

Miroslav Krieža

tako fatalan te će se krune valjati po trotoarima, a ne će biti nikoga ko bi htio da ih pridigne; apsolutno je nemoguće predvidjeti kako će se to svršili i ko će ispasti kao pobjednik iz ove borbe. Samo je jedan rezultat apsoluino siguran: sveopća klonulost masa i armija i stvaranje uslova za konačnu pobjedu radničke klase«. Na temelju iskustva Drugog svjetskog rata mi znamo da se varijanta ove Engelsove prognoze ostvarila u

Ke.

28

(Crtež Pjera Križanića) Miroslav Krleža

dvostrukim dimenzijama: mjesto 23 godine, drugi svjetski rat trajao šest punih godina, a mjesto 10 milijuna vojnika klalo se 20 do 30 milijuna. Bankrot evropskog „mehanizma trgovine i industrije i kredita bio je isto tako dvostruko veći od onoga iz godine 1918. Sveopća klonulost i rezignacija masa i armija u Drugom svjetskom ratu bila je duplo tako intenzivna od one koncem 1918. Udvostručimo li ove cifre na 10 do 20 godina trajanja, pomnožimo broj vojnika na 40 ili 60 milijuna, povećamo li pojam evropskog ekonomskog bankrota na interkontinentalne razmjere, to bi otprilike mogla đa bude jedna od varijanata za prognozu trećeg svjetskog rata, za koji je danas (po Engelsu) »apsolutno nemoguće predvidjeti kako će se to sve svršifti«...

Jedini rezultat iz katastrofe Prvog svjetskog rata 1914-1918, za koji je Engels pretpostavio da je »apsoluino siguran«, a to je »stvaranje uslova za konačnu pobjedu radničke klase«, taj jedini rezultat ostvario je Lenjin na ruskom sektoru, Oktobarskom revolucijom. Jedini socijalistički rezultat u katastrofi Drugog svjetskog rafa na našem terenu hila je Titova revolucija bila je revolucija koju je ostvarila KPJ i koju svi mi danas pretvaramo u konstruktivno, socijalističko, arhitektonsko djelo od historijskog značenja. I kada nam danas govore da smo potpaljivači novog Svjetskog rata za račun imperijalista i kada nam prijete ratom, smrću i vješalima samo zato, jer izgrađujemo svoj vlastiti socijalizam, kada te naše samozatajne revolucionarne napore kleveću kao fašizam i oligarhiju, mi znamo da to nije istina. Ti isti ljudi, · koji su pjevali ode Titovu konju, pišu danas o konjaniku da je špijun, imperijalistički agent i ubica.

Govoriti o progrozi trećeg svjetskog rata, »apsolutno je nemoguće«, ali je isto tako apsolutno sigurno i apsolutno logično da se na lažima i umorstvima ne stvaraju uslovi za pobjedu radničke klase u međunarodnim

jerima.

OPCO je vjerovatno da bi taj treći svjetski rat mogao da svrši razaranjem svih sredstava ne samo evropske nego i međunarodne proizvodnje i ako je vjerovatno đa bi takva katastrofa mogla da izazove sVeOPpcI bankrot ne samo produkcije nego i intelektualne superstrukture, onda isto tako nije vjerovatnc da bi metođe nemoralnog, beziđejnog i kriminalnog terora kakav se danas upotrebljava protiv naše zemlje mogle da prevladaju onaj haos koji ponovno prijeti čitavoj civilizaciji. Jer ovo što se danas govori o nama, o Tita O Politbirou naše Partije, o čitavoj našoj zemlji sa strane partija i država organiziranih pod ruskom kontrolom, to su Tnetode razbojničke a nisu 5Ocijalističke. To je bezidejno nasilje a ne socijalizam.

U Inauguralnoj adresi Prve internacionale, Marks je u pitanjima vanjske politike preporučio narodima direktivu moralmu, t. J. Marks kaže, da

bi najbolje bilo kada bi se narodi pridržavali načela da se proglase jednostavni zakoni morala i prava,

kakvi upravljaju odnosima pojedinaca, koji bi isto tako imali da budu osnovnim zakonima u odnosima

međunarodnim. d

Čitava naša politika sa svim svojim elementima „vanjskim i unutrašnjim

počiva na ovim Marksovim principima i mi se kao zemlja nikad nijesmo ogriješili o ove jednostavne moralne direktive, da narodi, bili oni veliki ili ne, treba da se vladaju u međuna– rodnim odnosima kao pojedinci, Da govore istinu, da ne ugrožavaju jedni drugima slobodu na egzistenciju i da ne prijete jedni drugima nasiljem, terorom, ratovima i vješalima. Da smo se tako vladali kroz vjekove dokazom je naša krvava historija, a da se danas vladamo isto tako, to je poznato čitavom svijetu.

Gospodi u Varšavi treba da se kaže, da im to poručujemo iz zemlje koja je više od 30 puta u historiji bila razorena i poklana po legijama bezbrojnih agresora od Siska do Soluna i od Ljubljane do Zadra i do Beograda. Govorimo toj gospodi pacifistima koja nam prijete ponovnim ratom i uništenjem iz grada koji je više od 250 godina bio Dar-Ul-Džihad glavni otomanski ratni stan, koji je bio srušen do temelja godine 1521, 1689, 1712, 1780, 1914 i 1941 a da nijedan od tih slavnih „osvajača nije preživio svoga triumfa! Poručujemo tom Kongresu mira na kome se govori o našoj smrti, poručujemo u ime jedne socijalističke zemlje koja nema nikakva razloga da ratuje (jer je svojom vlastitom, krvavom i teškom borbom osigurala sebi sve pređuslove, da prevlada svoju zaostalost i siromaštvo, kao rezultate šesstogodišnjih ratova), da im je ta njihova parola o našim raftničkim pripremama međunarodno utvrđena laž.

Mirko Vujačić:

II —_——

Politika naše zemlje, t. j. politika druga Tita Centralnog komiteta KP Jugoslavije, t. j. politika mira i mirne socijalističke „izgradnje, jedini nam je garantom naše egzistencije.

| Po dubokom zakonu našeg vlastitog

vitaliteta, po kome smo preživjeli Carigrad i Rim, Vatikan i Lateram, Mletke i Aachen, i Beč i Budim, po tragičnom iskustvu naše prošlosti mi stojimo danas pred historijom spokojni, vjerujući sa Titom u pobjedu razuma, istine i mira. i

Bilo je takvih ratova u historiji koji su odigrali ulogu kao »historijske lokomotive progresa«, ali da je ovaj moskovski rat koji nam prijeti uništenjem lokomotiva smrti to je izvan sumnje. Da je ta lokomotiva rakošijevske i anapaukerovske karikature socijalizma, da je to lokomotiva koja donosi narođima Rajkova vješala kao simbol slobode, to je jasno danas svima socijalistima svijeta koje optužuju zbog titoizma. Taj rat pretstavlja negaciju svih socijalističkih principa logike i morala i on je prema tome danas opasnost po evropsku socijalističku civilizaciju. Mirovna politika naše države, kakvu danas sprovodi naša delegacija pred Ujedinjenim narodima, politika je kojom se koeficijent opasnosti svodi na Oonaj realan minimum, koji je, kako stvari stoje, danas, jedino ostvarljiv. Tu politiku mira koju danas sprovode maršal Tito i CK KPJ i ministar Kardelj u Lejk Saksesu mi pozdravljamo sa našim najdubljim pacifističkim simpatijama u nađi da će svima snagama reakcije uprkos pobijeditfi zdrav razum na korist našu i budućih pokoljenja čitavog čovječanstva. LIST IZLAZI JEDANPUT NEDBLJNO

PRIMERAK 4 DINARA

KOLARCEV NARODNI UNIVERZITET TEŽI NAVIŠE

\sidora

e li nivo te ustanove dosada stojao nisko? Ne; ta naša doista ugledna kulturna kuća nije nikada malaksavala; u toj kući ima živa snaga, znaju to svi koji su

u njoj radili ili rade, Kad je bom- _

bardovana Zadužbina plamsala, puckala, pušila se, gledali smo i to nekako s verom onoga srednjovekovnoga čoveka koji je znao da za pravđu ima da pođe na lomaču i govorili smo njegovim rečima: U dobri čas i to! ja volim vatru! Zaista, u dobri čas je u duši Ilije Milosavljević iz sela Kolara krenula misao kulturne ustanove za sve slojeve društva. U dobri čas je zgrada ozidana i prorađila. U dobrim rukama je bila i pre i posle rata. U dobri čas, verujemo, održan je sastanak Odbora Zadužbine i proširenoga radnoga kolektiva, Kolegijuma, sastanak sa svega jednom tačkom dnevnoga reda. U dobar čas i to, i za dobar znamen našim uobičajenim dnevnim „redovima čiji se kraj ili ne dostigne, ili u opštem zamoru prokune. Jedna tačka dnevnog reda bila je: podići nivo nastavničkoga i izvođačkoga rada, dakle nivo u svima granama rađa, u svakoj funkciji onih na estradi i onih u parteru slušaonice. Tu i takvu jedinu tačku dnevnoga reda postavio je pretsednik Odbora, profesor A. Belić. A ko će podmašiti i podići naviše feret? Ljudi, kolektiv Odbora i Kolegijuma, saradnici kuće, u koje spadaju i slušaoci. Neka se slušaoci ne čude kad im, evo, poručujemo da oni nisu pasivni deo procesa. Gde god su nivo rada i dejstvo od rađa visoki, nema prisutnoga čoveka koji bi mogao biti pasivan.

Pomenuti Odbor i Kolegijum, naravno, svi na raznim stranama već zaposleni — zađuženi, kako se to danas strogo i pravilno kaže — imaju da se zaposle još korak dalje, još napor više, Mi s tim u vezi nećemo kagati poznatu ironičnu: možda je čovek guma elastika; mi ćemo kazati, i iz rođenoga iskustva, da čovek ima obim i volumen mnogo: veći no što

Fruškogorsko predvečerje

ruška Gora miriše na mrtvu

jesen mirisom dotrajalog lišća.

Lagan dašak vjetra sažaljivo, kao da se plaši da ne povrijedi lisne drške udara u gustiš gore, Čujemo pritužne akorde užutjele, kasne jeseni.

Ali vjetar opet na mahove, kao gnjevan, izazvan nečim „nevidljivim, zabrunda i opustoši listove što kao vazdušasti, žuti medaljoni padaju po ozebloj travi. A na brijegu, tamo na vjetrometini, jedna lipova grana stalno se otima vihoru što je omahuje. Ona je pred njim slaba, nejaka. Njene se grančice pletu jedna oko druge, pletu se i uvijaju, a on ih ćudljivo rasplijeće, po koju otkine i nosi negdje u nevidljiv prostor. Lišće joj je već davno opustošio a grana se brani, uvija gola, nemoćna. Žao mi je te lipove grane, tih vitkih nejakih Jljetorasta. Ona je do nedavno po travnoj ledini, pijanoj od mirisa fruškogorskih, spuštala sjenku, treperila lišćem i čuvala četiri mlade ptice u novo svijenom gnijezdu. Pod njom su se sreli dvoje mladih čobana i jedno drugom ogledali se u zenicama. Trgali su lišće i vrijeđali granu a nijesu primijetili ni ptice ni gnijezdo. Oni to nijesu vidjeli u zanosu mladosti. Pretekli su ih ljubav i prolje-

će! Gdje li su čobani? Možda pire vatre u fruškogorskim kolibama i slušaju kako vjetar vrše po slamnim krovovima. I ptice su poletjele, Gdje li su ptice? Možda cepte negdje u mokrom ozeblom granju i drijemaju u mrtvu jesen skvašenih, slabih krila? Ili su odletjele daleko na jug: za suncem, za morem! Šetaju li negdje po pijesku blagog jadranskog žala ili im krila zvone nad talasima što načinju i rune obalu? A lišće poleglo ispod grane, lijepi se za zemlju, ćuti i zebe bespomoćno. Ah, žao mi je što nikada više neće biti zeleno, ni sjenku neće dati, niti će kroz sebe puštati mjeđene strelice sunca da se tope u nabujaloj planinskoj travi! Grana sama čami, otima se vjetru, boji se zime i u ozeblom sićušnom pazuhu čuva pupoljak da ponovo na proljeće zapjeva zelenilom i mirisom. Grana je sama: čobani se udaljili, ptice odletjele, a lišće vjetar pokupio! Grana je sama, ječi, a vjetrovi se njome igraju i ne daju joj mira!

Nad Fruškom Gorom natušteno, zadimljeno, mrko nebo kao da je sačinjeno od hajdučkih obrva. Plove Oblaci nad Panonijom surovi i umorni, plove i spremaju se da iz crnih vedara prospu kišu na zaspale oranice, na bijela krda ovaca, na čoba-

~—~—~

Božena Vilhar: Pejsaž

“~~~ do ~ ~: =, =,~—. ~ i < .*Z“Ir—~

ne, na Dunav što se usidrio i oka-, menio na vojvođanskoj zemlji debelici. Plove zgusnuta runa i nigdje im kraja, a ispod njih, tamo u daljini, grabe »Minapolisie po zadružnim njivama i za sobom ostavljaju crne prostirke site podfruškogorske zemlje; grabe oblacima i poznom danu jeseni, ostavljaju klijanja, da dođe otežalo klasje i zvonjava žita na večernjaku.

Kroz šipražje, ispod Stražilova sopti voz, jekti, ostavlja garave grive za sobom i nosi, nosi ljude i pjesme... Na raskrsnici čekaju se njih dvoje: zbunjeni ili od rađosti, ili od žute jeseni, ili od oblaka što otvaraju prve pljuskove, ili od strujanja panonskih prvih košava? Krave žure ka stajama, vimena im mirišu na jesenju varevinu; a ždralovi se dozivaju iznad oblaka, hitaju, zatežu tetive na krilima i granaju se u sive niske ispod spuštenog neba. Bijelac konj vilastih nogu razigrava se, mjeri poljanu i ko= pitima potire suvu jesenju travu, Vrišti i galopira uz strelicu munje što svojim ognjenim lukom presijeca jesenje žutilo Fruške Gore, presjeca i gasi se u Dunavu. Griva mu se rasplijeće i barjači, a za njim ostaje skoro krilat i vidljiv trag. Oči sa željezničkih vagona prate grivu, piju vatre žutih fruškogorskih pejsaža. Oči su uvijek žedne, švrljaju po zaraslim partizanskim stazama i oči predaju srcu sve te jesenje ljepote. a

U jednom pazuhu, zaklonjenom od” vjetra, cepti rukovet jasika. Jesu li to jasike ili plamenovi što na njima dogorjeva jesen ?...

Putem, ispod Stražilova, niz pozlaćeni čestar neko jeca: ili jesen, ili Branko za utrnulim i uvelim lišćem; jeca za sobom, za pjesmom za zelenilom! Mrče, gase se žute vatre i jasikove rukoveti, Dunav pokriva mek hladan suton, a oči lokomotive, umorne od hođa i rađa, sve silnije sjakte i rastapaju vlažan mrak.

Nađ Novim Sađom grozdđovi svjetiljki, iza prozora djevojka trza tamburicu, a na jarbolu od sedam aršina plamti bojama rađa i slobođe naša zastava koja ne mari za magle jesenje!... Sekulić

sluti sve dokle god ne radi mnogo, vrlo mnogo. Pretsednik nam je, uz smešak rekao: »Malo žrtve, drugovi! drukčije ne ide. A «zna pretsednik vrlo dobro, kao i mi svi što znamo, da »malo žrtve« ne postoji ni u teoriji ni u ostvarenju, jer žrtva onda ne bi bila žrtva. Kako nije bilo druge tačke dnevnoga reda, nismo imali kud da zamaknemo; dakle su, logično i neizbežno, sakupljeni počeli ne da ovo ono predlažu, nego da u jednom pravcu pitaju. Pitaju oni, koji su već uprli oči u zadatak. Pretsednik retko vičan čovek pretsednikovanju uz jednu tačku dnevnog reda, odgovara mirno i vrlo kratko, to jest, elegantnim pokretom vam odmah dobaci vašu loptu natrag. Ubrzo je bilo jasno da zaključak izrasta sam po sebi, i kaže: Valja se zaposliti dalje, sastaviti snage i mišice, i ho-ruk! Zanimljivo je bilo gledati onaj zbor raznih fiziognomija, doba starosti, profesija i simpatija. Vrsta lekcije iz humanizma. Ali ne onaj nekadašnji humanizam: u kabinetu, i iz kabineta. Sada, evo puna soba ljudi od vrlo visokih položaja, trepću očima od brige, ali nešto odaje da će podmašiti, složno dići jedan komplikovan mehanizam rada, i na reč ho-ruk podići ga još malo više,

U norveškom pomorskom gradu čekali smo na obali đa vidimo kako će nov brod kliznuti po suhu, pa zaploviti na talasima, poprskati se živom mokrom penom od čipaka. Sve nam se čini da se već irese od pokreta ogromni labud. Srce nam u ustima, niko ne sme vilice da rastaži. Nešto je tad negde zašištalo, pa stade da vrti i tare; čekrci neki zapevali, mašina neka stade da huji. Jedan marljivi kolektivić od onih koji su sagradili džina, iskoči tađa i baci se na jednu veliku polugu. Podbočiše, odbočiše, uglaviše se u neki skoro strašan mah. Ho-ruk! Dok smo mi progutali srca i zinuli, brod, eno, udešava ritam svoj na vođi, a gde je · maločas stojao, zjapi ogromna praznina, i po njoj veselo skakuću oni što su maločas bili skoro strašni na onoj poluzi, na teško odgovornom poslu... Harmonija ljudskih napora, to je dinamika, ali i etika i estetika. Ona odgovorna svest koja se javlja kroz magičnu reč ho-ruk valjda bi, kad bi je samo mogla dočepati, pomogla i zemljinoj osovini, Nešto vasionsko ima u moći složenoga ljuđskoga kolektiva, Kolarčeva ustanova bila je u jedan mah na;jživlja kuća u Beograđu. Od samoga jutra razne probe za priredbe; oko jedanaest neki skupovi, od četiri-pet pa do ponoći vrvi svet napolje i unutra na dva ulaza i na dva izlaza. I sve je to bilo manje više škola, nastava, dizanje na bolji nivo. Sad, zadatak je da se ceo taj aparat, kao onaj brod, naveze na još moćniji element. "Treba programe i metođe izabrati; predavače, tumače i izdavače oduševiti; iz slušalaca kulturnu volju izmamiti. Sve to zajedno, i jednom rečju, pitanje je vrednosti, pitanje kvaliteta, na sve strane, Čovečanstvo je veliki izum izumelo kada je pronašlo iđeju vrednosti. Od rođenja te ideje počinje odlučan razvoj čovekove svesti na visoku nivou, počinje uspon u moralu, u rađu, u produkciji, u stvaralaštvu, u kritici, u otporima. Oživeti moramo u sebi iđeju vrednosti svi koji težimo da se na viši nivo ispne rađ u Kolarčevu narodnom univerzitetu. Svi. Slušaoci, brojem i kulturnom voljom svojom dižu smisao ustanove; predavači, spremom svojom i lepom formom spojih pređavanja đižu i smisao i kvalitet nastave; izvođači umetničkih priredaba, to je praznik kuće i svih ukućana. Sve to vezuje jedan živac, Od slušalaca dolaze želje i potrebe, od predavača i izvođača utoljenja. To je kao neki dialog akcije: ho-ruk odovud, ho-ruk odonud, Kri-

tika odavde, kritika odande. Ali ne kritika od dva i četiri štampana stupca, nego kritika pravih i strasnih rad nika koja ima samo naslov i potpis. »Držite, izdržite! — Ne valja! — Sad je dobro, ne upuštajte za živu glavu! — Potegnite jače, probudite se iz te-

melja! — Ćutite! ko ne zna ćutati, ne zna ni raditi. Aristodem, u jednom Platonovu

tekstu, dobro se najeo i napio, pa zadremao i zaspao, kao i još nekolicina uz trpezu za kojom se, kod starih Grka i Rimljana. poluležeći sedelo. Pa se Aristodem trgao: onako bunovan vidi ipak i razume: da svi spavaju, samo Sokrat i Aristofan, dve najveće vrednosti, budni nastavljaju diskusiju sinoć započetu, Pitaju se, traže, uzajamno kritikuju, đižu vrednost čovečjeg uma. Snažan simbol: oni koji bdđiju i neumorno rađe. I ka-

ko su nekađa davno Grci tako poče- ~ .

li, ceo svet do danas nastavlja da diže vrednosti i nivo života. To PA hteo i Kolarčev narodni univerzitet: da bdije, da mnogo rađi, da sve bolje radi,

OVINE