Književne novine

GODINA IVBROJ 9

Uredništvo: Pranmcuska 1, tel 28-098

Admin'atracija:

Wnrdđeljeva 31 tel 24·001

ZAŠTITA SPOMENIKA NAŠE KULTURE ~

Kulturno nasleđe je ono sveđočan=

stvo prošlosti koje govori ne samo o starini jednog narođa već, i naročito, to je živi, slikoviti prikaz hoda jedne nacije kroz vekove, njen materijalizovani pogled na život i njen posebni doprinos opštem progresu čovečanstva? Narode, kao i pojedince, istorija ceni ne po onome što su smerali da učine na ovaj ili onaj način organizovani, već jedino po tome šta su stvorili i iza sebe ostavili. A naše savremene generacije mogu biti ponosne delima svojih prethod= nika. Njih je puna naša zemlja, uprkos svim istoriskim grozotama koje Bu se permanentno sručivale i na njih i na njihove stvaraoce, Spomenici naše kulture, koji obuhvataju razdoblje od 10 do 12 vekova na ovom tlu, dokaz su naše nacionalne vitalnosti, razvijenog smisla za uočavanje i prijem naprednih društvenih pojava ,i tekovina, i više no manifestacija jedne izvanredne obdarenosti za umetničko stvaralaštvo. Kako je mali vremenski razmak od izvojevane nezavisnosti u XII veku do umetničkog triumfa Studenice! Ili onaj u XIX, od Karađorđa i Miloša do Vuka, Branka i Njegoša!

Ti skokovi iz ropske tame u razigranu stvaralačku slobodu, nisu ni retke ni slučajne pojave kod nas. U takvom jednom momentu živi i dela 4 naša generacija. Ti događaji dolaze pripremljeni i izboreni, i uvek skupo plaćeni; ali kad dođu, bogato daruju ne samo savremenike, i ne samo naš narod. Oni su svetlosti koje se ne daju usko omeđiti. Zar su Turska i Austrija mogle istaviti ma kakve barijere protivu pesme tek oslobođene Srbije, tako prijatne duši porobljenih naroda! Zar će informbiroovska dževra na našim granicama moći ugušiti među potlačenim primer i nađu Jugoslavije! O svemu tome, O istoriskom putu narođa, o događajima i ishođima, o raznim sudbinama govo~

| re nam i spomenici naše prošlosti.

_ Onr nas oduševijavaju na podvig + G—

če sumiranim iskustvom, oni nam svedoče o prolaznosti nasilja i ukazuju na vrednosti ljudskog življenja. Ali, đa li mi ukazujemo dovolinu pažnju i.dužno staranje ovim neocenjivim nacionalnim vrednostima od kojih su mnoge davno i široko prešle naše nacionalne okvire? Da odmah govorimo: da i ne! S jedne strane izvanrednu, s druge — skoro nikakvu. Nikada ranije država kao organiza=cija nije se brinula o sudbini kulturnog nasleđa. Naprotiv, s njim se je ne jednom ružno špekulisalo. Sva zaštita ovoga blaga zavisila je od milosti sudbine i požrtvovanosti retkih pojeđinaca. Od oslobođenja do danas ranije stanje je iz osnova izmenjeno. Među prvim socijalističkim zakonima donesen je i Zakon o zaštiti spo menika kulture. Svaka republika obrazovala je svoj Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture, a zavođi su podigli čitav kadar za ovu svrhu specijalizovanih stručnjaka — Kkonzervatora, preparatora, arheologa, istoričara umetnosti, tehnologa, itd. Rađ na zaštiti i proučavanju materijalnih spomenika naše prošlosti razvija se planski, obezbeđuje investicijama, Samo NR Srbija za poslednje tri godine stavila je, pod za=štitu države oko 5.000 spomenika, među kojima ima i takvih koji sadrže po nekoliko stotina pojedinačnih đela (mšinastiri, galerije slika, rukopisne biblioteke, numizmatičke zbirke, i sl) Na ovaj posao NR Srbija je za isto vreme utrošila preko 14,000.000 dinara, uključujući tu i dragocen materijal za konzervaciju. To je opšti tok zaštite kulturnog nasleđa kod nas. Njim treba biti zadovoljan, pogotovu zato što će se vremenom svakako sve jače razvijati i usavršavati.. Ovakav odnos, koliko je nama poznato, nijedna druga država na svetu nije postavila prema svom kulturnom nasleđu. | No, kulturno nasleđe nije i ne može biti predmet staranja samo Vlađe, Ministarstva za nauku i kulturu, 1 za to obrazovanih ustanova. Ono se naJazi nagomilano širom zemlje, po seli ma i građovima, često po nepristupačnim planinama. Pri takvom stanju, ni najveći napori jednog centra ne mofu biti đovoljno efikasni. Briga o čuvanju i održavanju kulturno-isto=riskih obiekata mora biti opšta, počev od mesnih vlasti i sredine u kojoj se nalaze, pa do centralnih naučnih ustanova i najvišeg đržavnog rukovođstva. A baš takvog, opšteg staranja nema. Nema ga dovoljno u samom korenu, kod neposrednih pridržavalaca ovih opštenarođnih dobara, kod mesnih, sreskih i oblasnih narodnih odbora, pa prema tome ni kođ lokal-' nih kulturno-umetničkih društava i organizacija, odnosno nema ga u sredini u kojoj se spomenik nalazi. Šta više, širokog je maha uhvatilo jedno naopako shvatanje, naime: čim se noki spomenik stavi pod zaštitu države, lokalne narodne' vlasti svu brigu o njemu prepuste — Beogradu! Kao da stavljanje pod zaštitu isključuje a ne da uslovljava i nalaže veće staranje narodnih odbora. Ova se pojava mo-

še objašnjavati, ali ne i pravđati. Tre- .

ba je gledati uglavnom kao posledi-

samo u njemu zaista

M. Pamć-Surep

cu /prakticizma, bacanja svih snaga na dnevne zadatke i, u mnogom, nedovoljne kulturnosti i nepovezivanja socijalističke stvarnosti sa svojom istoriskom bazom,

Nekoliko primera.

Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture NR Srbije uzeo je u neposrednu obrađu one najmonumentalnije objekte za koje su potrebna velika materijalna sređstva i visoko kvalifikovani stručnjaci. Tih spomenika je toliko đa će se godinama i gođinama morati raditi svim? snagama kako bi se samo sprečilo njihovo dalje ruiniranje. Jasno je da se takvo prvenstvo mora postaviti kao princip (da su Sopoćani važniji od knez-Miloševog amama) i da, prema tome, manje značajni ili manje ugroženi objekti moraju doći u drugi plan. Ali, u isto vreme, to ne pnači da ih treba prepustiti slučaju i vremenu. I na njima, i to već sada, takođe treba što-šta popraviti, zaštMiti ih, pogo– tovu kad taj posao ne iziskuje ni mnogo novaca, građe, ni radne snage. Toga radi, krajem prošle godine Zavod se obratio molbom svim oblasnim, sreskim i gradskim „narodnim odborima da u svoje budžete unesu izvesne sume za održavanje kulturno-istoriskih objekata na svom terenu. Zavod bi dao razrađene elaborate i stručne rukovodioce radova, a mesne vlasti novac, materijal i radnu snagu. Molba je naišla na razumeva– nje samo u Oblasti beogradskoj i Autonomnoj Kosovsko-metohijskoj. 1I nigde više, Čak ni u gradu Beogradu. Oblast kragujevačka, na čijoj se teritoriji nalaze dve trećine najznačajnijih spomenika Republike, nije odvojila ni dinara. Šta više, prošle godine pored novca koji je dala Vlada za restauraciju Amidžinog konaka u Kragujevcu, mesne vlasti tražile su da im se iz Beograđa pošalje čak i —

stauracija ovog divnog primerka na= rodne arhitekture XIX veka smatra> na je fako nevažnim poslom ,da on ni do danas nije obavljen, iako ga je s 10 radnika trebalo svršiti za dva meseca. A u tu zgradu, kad se restaurira, useljava se Oblasni muzej!

Oblast Titovo-užička još je tipičniji primer. Već tri godine Zavod za zaštitu pokušava bez uspeha da nađe jednog poverenika za Srez užički. Ovih dana Zavodu je zvanično, aktom odgovoreno da se takav čovek u njihovoj sredini ne može naći! Kao da su ovaj oblasni građ i ceo srez bez ijednog učitelja, profesora, pastavnika, muzejskog radnika, sveštenika, ukratko, bez ijednog kulturnog čoveka. |

Koliko Sreski narodni odbor u Gornjem Milanovcu ceni prošlost sVOB kraja dokazuje brvnara u selu Ljutovnici. Ova retka i sasvim originalna građevina XVIII-—XIX. veka sasvim je dotrajala i preti da se sruši, Meštani Ljutovnice u plemenitom nastojanju da spasu opštenarodnu vrednost, bili su obrazovali odbor, skupili novac i našli ljuđe koji bi po uputstvu Zavoda izveli konzervaciju. Trebalo je samo dobiti odobrenje za nabavku građe. Međutim, Sreski narodni odbor to odobrenje nije dao, a radilo se o veoma maloj količini materijala. Nešto slično đešava se i u Kruševcu, malom lepom građu čije nas ime potseća na najtragičnije dane naše prošlosti. Od srednjovekovne tvrđave, iz koje su pošli u poslednji boj oni legendarni kosovski zatočnici, u Kruševcu se, pored divne crkve Lazarice, nalazi još samo polurazrušena Lazareva kula. I umesto da bude predmet najvećeg pijeteta, nacionalno svetilište, ona je danas gradsko smoetlište! Nikakvi saveti, uputstva, trogodišnje molbe nisu mogle promeniti njeno žalosno stanje.

Ovakvih primera moglo bi se još navesti, no i ovo nekoliko dovoljno je da bismo sagleđali problem. On je u ovome: materijalni istorisko-umetnički spomenici naše prošlosti sastavni su đeo naše nacionalne kulture, našeg nacionalnog života. U socijalizmu oni su to više nego u ma kom drugom društvenom uređenju, jer su opštenarodno dobro, jer im je samo tu omogućeno đa potpuno progovore svojom dokumentarnošću i da potpuno, za svakog, zrače svojim „estetsko-umetničkim kvalitetima. Da bismo u njima uživali, i đa bismo ih mogli svestrano koristiti za dalje unapređenje i naše i opšte kulture, treba ih čuvati i brižljivo negovati. Treba se starati o njima bar toliko koliko to činimo prema praktičnim objektima. To staranje mora biti opšte, raspoređeno prema mogućnostima. Oblast beogradska ima oko 395 zaštićenih i evidentiranih nepokretnih spomenika (gra= đevina i arheoloških terena); Oblast kragujevačka oko 566, Titovo-užička 250, Niška 560, Timočka” 282, Kosovsko-metohiska 270, AP Vojvodina 422. O svima njima voditi efikasnu zaštitu iz Beograda, blagovremeno ot-

· kloniti štetu ,popraviti ih — nije mo-

gućčno. Centralne, republičke ·ustano~

ve čine to prema onim najznačajni-, jim, a osposobljene su da pomognu uputstvom i stručnošću gdegod se ukaže potreba i stvore materijnIni uslovi. Zato lokalne vlasti i ustanove moraju na sebe primiti staranje o masi manjih objekata, odvajati za njihovo održavanje potrebna novčana sredstva i materijal. Takvu pomoć iziskuju naročito spomenici gradske i seoske narodne arhitekture — stari konaci, hanovi, brvnare i rodne kuće znamenitih ljudi prošlosti. Za dobrc shvaćenu dužnost na ovom sektoru neka posluži kao primer Oblast beogradska, koja u ovoj godini na zaštitu svojih kulturno-istoriskih spomenika troši više od milion dinara. i Autonomna Kosovsko-metohiska Oblast koja daje oko 350.000 dinara.

At ŠOGOGDV

-— T ti ojde...

ı

y * · Li v \

Na krstopat zastanuvam fiho.

Srce, zošto ti vo nokjta tažiš? _ Godinite minat kako vihor, —

bevme deca, a sega sme mažL

— Jas sum, dedo, eve đojdov denes. — Na krstopat? — Ne, domot go tražam, samo neznam kade da se krene... A toj šepna: — Odi, ke ti kažam.

——_—_____ ____________________-- —--- —5415w""Č/"s' —

| _/Ua Crgfopat

(fragment)

:: olči gradot vo smrznati đrei, vo bel pokriv gradot mrtvo spie. Samo patem, pod niskite strei, studen sever neumorno vie.

Bie veter. I toj vij se sliva kako poroj, kako bura gnevna. „A sred taa vijulica diva polnokj bie od kulata drevna.,

I pametam: damna, kako dete, son mi beše seka nokjna zvezda. Dali site ovoj zimem veter

„jke. gi skrie.ve. nekoja .besdna? „.,

Na krstopat snegot gust me Već.

Kade sega? Koj pat da go zemam?

Se e pusto, zavejano se e,

i pateka, činam, nigde nema.

No od blizu poznat glas me vikna:

— E-heJ, momče, što na studot stoiš? \

Dedo Nasko nenađejno nikna kako junak ođ zvezdite moi.

— Koj si, da si, vo gradot si došol, edno mesto za tebe ke ima, sal vremevo nešto ni e lošo, ke ne sotre kučeškava zima. •

Taa zima stuđot ke e krvav, mnogu rano po kukjite kopa... Na planina cel den zbirav drva, a veterot gi rasea po pat.

Dedo Nasko težok tovar smetna,

i štom stasa pod lambata bleda, luda radost vo oči mu svetna:

— O, gospodi, zar vnukot go gledam!

\

I trgnavme. Po našite lica bie sever bezmilosno, grubo. Rodna kukjo, raneta sum ptica, no me gree deđovata ljubov!

Za dđetstvoto zošto da se žali ; d koga večno vo srcetio gori?...

Dedo Nasko pak ognište pali

i za sebe zamisleno zbori:

bar da e so srekja,

pa neka e pusltelija gluva.

Sedumđeset jas nosam na plekja,

a kukjata treba da se čuva.

Vo Whukjata ke vivnuva plamen živa noga dur po pragot gazi,

no na ispit štom trgnam pređ boga ogništeto koj li ke go pazi?

Šumi ognot, igra plamen blikav, temni senki na zidot se ređat, i čuvstvuvam: ođ žoltata slika zagriženo majka mi me gleđa.

Nemo, krišum so oči ja prašam' eve, majko, pak đo tebe sedam, prikaži mi za sudbata naša,

i zošto si umorna i bleda?...

Dedo Nasko kako da me seti,

ko da razbra što od nea sakam, nasolzeni zenici mu svelat,

toj gi briše so trepetna raka.

' — Zboruj, dedo, se što ima kaži, zarem ušte pusto srce trae? Deca bevme, no sega sme maži, se što bilo treba da se znae!

Se e pusto zavejano se e.

Puka mrazot, studot kravav seče. / No večerva, večerva me gree prikaznala vo soba što teče.

Tiho, tiho kako đa me rosi, kako toplo, kako meko krilo prikaznatn večerva me nosi vo vreme{o damna što se zbilo .

|N, |S ~—~2=—=—=—=~

IZG

ako mi to sa radđio-talasima dolaze scene iz minulog rata, ka'ko to pred mojim očima rastu jasme vizije sa riječima jednog običnog ratnog izvještaja? I moja muyjka sluša radio izvještaj, mučno joj je, pa me moli da radio pustim »na ono mjesto gdje nema rata«. i Proljeće hiljadu devet sto četrdeset i četvrte, Tople, tihe kiše mame travu iz zemlje, kaćuni rastu po livadama i njihovi bijeložuti cvjetovi vire ispod džbunja i kamenja. Dan je toplotom obnažio oranice — zemlja je bremenita, rodđiće. Na jednom polju vidio sam tog dana starca šezdesetih godina kako jarmi volove, cijepa košulju i parčad od nje nadijeva na teljige. Veli, on će se pretrpjet bez košulje, a i ovako mu je već ostarila, žao mu je da mu »voke« ubije jaram. U čitavom selu ostala su dva — tri starca (svi su momci u vojsci) i na tih šest nejakih ruku, na tri otančala i slaba raonika čekala je sva zemlja. Ona ne smije da ostane pusta i jalova — kako bi zemlja bez klijanja, kako bi ljeto bez zrijevanja i klasanja! i Tek što je starac naprutio njivu, nabubrila zemlja zamirisala pod srebrnim sjajem tanka komada čelika; tek što je ispod bosih stopala osjetio toplo bilo zemlje željne klijanja, —

„iznenada „iza planine, kroz tanku za-

stavu bijele prolječne magle naletjeli su avioni. Starac — ratar digao je ruku iznad obrva, okrenuo se da vidi kuda će i na koju stranu. Volovi mu strecaju, a on im tepa, jer se

. plaši đa mu ne slomiju onaj krnja-

dak rala. Jedan od aviona izgubio se

Sava Nikolić: Crtež

iza planinskog vrha, a drugi se kao kobac savi u luk iznad orača i pusti seđam-osam dugih rafala po dolini. — Ja sijem žito ,a on olovo, beštija luda!... progovori orač bezazleno.

Zadnji rafal ga je stigao i orač je ničice pao u brazdđu, zagrabio pune šake zemlje izorane, malo „podigao glavu i izdahnuo. Kađ smo ga ponije= li, jedva smo pronašli ranu: bila je zemlja zatvorila. Ralo je nemoćno ostalo čućeći u brazdi, a ruke nije bilo da ga prihvati. Ona jedna jedina brazda, poslije, zarasla u travu i korov kazivala je o krvavom nedooranom oranju, o mrtvom oraču!

Moja majka često je išla pustom brazdom i bilo joj je žao, neizrecivo žao, što tuđa ratar više neće proći!

I večeras dok radio-spiker čita izvještaj sa korejskog bojišta ja se sjetim onog mrtvog orača i želio bih da po toj dalekoj zemlji ovog proljeća ne ostaju puste brazđe! i

Ah, koliko samo ljuđi na svijetu dijeli želje mira!

Vidio sam kako utamničeni partizanski sedmogođdišnjak kroz mrežu bodljikavih žica čupa travu. Kaže,

· palo na um bolesnoj majci da obiđe

nešto zeleno. Stražar je na bajonetu digao torbicu sa travom i bacio je preko logorske ograde. Mali »ribelo« briznuo je u plač i molio da mu vrati majčine »ponuđe«:

— Daj mi to, bogati, umrijeće mi mama od gladi!

Rat otvrdne ljudska srca. Solđat nije čuo molbe. Dječak se vratio praznih ruku. 3

TI moja majka viđjela je ovog dječaka, i njegovu mrtvu majku, pa kako bi.se nasmijala! /

Tužna je pomisao na djecu daleke korejske zemlje ako će i ovog proljeća rasti irava da je ona plijeve između bodljikavih mreža!

„Htio bih đa se ne sjećam svega toga: ni mrivih orača, ni ratnih proljeća, ni onog dječaka što plijevi. bođljikave žice oko tamnica?*da donese bolesnoj majci ponude.

Sav sjaj očiju moig majke popili su pusti glasovi i tuge” One više ne mogu da se smiju. Sve bih dao kad bi leb majka mogla. koji puk, nasmiati! Na ulici februar slabim mrazevimn zavlači se pod Wkorijenia, čašica pupoljika ljubomorno se skuplja i čuva zelenilo, Wlicu pjesme godine — proljeće, tek pahwlie rijetko plešu oko sijalica — mnježne, čiste i bijele; —

;”

UBLJENISMIJ

Muko Vuračić

PRIMERAK ı DINARA ·

tako su lijepe i lagane kao da se nebo smije njima! | -

Dva dječaka, jedan smeđ. očiju boje

. zelene smirene rijeke a drugi vrane

kose. bezazleno prate pad baršunaustih ledenih krila, čeznu i boje se da li će napadati toliko da spuste sanke! Spiker čita izvještaj iz Koreje: »Hiljadu i trista mrtvih. sto zapaljivih Bombi... četiristo hiljdđa vojnika čeka u rezervi spremni za bojište...« ,

Majka sluša i sa memijivog lica,

kome se vješto smrt udvara bježi, izčezava ono malo vedrine od· dnimatin= ske pjesme. Majka uzdiše a riječi spi= kera lede joj srce. Veli da je ostarila računica mrtvih i ranjenih!

Izgleda da joj je krivo i na tu »ku=tiju«, koju je možda svega tri puta u” životu vidjela Zbunjuje se —- do maločas je slušala tako pitome pjesme našeg Juga — lijepe i skladne da ih

EH|

na ranu priviječš —·a sada odjedan= ~

put onaj »zaparadio« (kako veli), pa čita bilten ubijanja u KorejL

. Majka ne zna ni grije je Koreja. Pita jesu li tamo ljudi bijeli ili žuti. Poslije je zaćutala, skupila vj“die kao da je bole i vrijeđaju riječi spikera i rekla više za sebe kao da Je i ona tome nešto kriva:

— Žuti ili crni, svejedno — i tamo imaju majke djecu i djeca majke... a jesu li do juče ubijali?!

Moja majka je samo jedna milijardska čestica života na izmaku, ali mi se učinilo kao da čujem rijse majki svih kontinenata:

— A jesu li do juče ubijali?!

Lijepo je sjedeti u toploj sobi, poslije rada prelistavati Gorkog ı; Mopasana, ili naglas čitati Šekspira. Lijepo je slušati trzanje tanke žice na tamburici, gledati bijele fasade kako rastu u visine pred našim očima. pra= titi ona dva mališana kako čeznu za vazdušastim laticama, rastu sa rastom domovine; slušati pjesme dalmaiinske i boriti se da život postane pjesma

Ali nije lako odgovarati na dcntavi glas majke:

— Hoće li biti rata?

Majka "je- u svom kratkom" vijeku.

deset godina gledala pušku okrenutu u čovjeka. Puna joj je iuša leleka, a rat joj je dao nezahvalno ime: bezbrat•kinja. Kad je prohodala, po drumovima i busijama još nije bila usahla krv što su je po Rudinama prosuli Turci od Nikšića, a na Grahovcu i Vučjem Dolu između konjskih kopita i kostiju jeđva je proklijala trava, Do• bro je upamtila zveket »moskovski«, pjesmu i ispraćajne suze u zrelu jesen 1912, a od leleka i pustih glasova koji su sa Skadra i Bregalnice iđuće godine dolazili — izgleda više se nije nasmijala. Tek su joj se oči od suza malo razvedrile, vidjela je kako ispred švapskog i mađarskog kundaka posrće gladno crnogorsko roblie, a pod pećinama Klobuka stjerala je dv= gladna gavrana # mrtvih očiju braće svoje. Od četrdeset prve do četrdeset četvrte, kao njih bezbroj, sretala je ranjenike po putevima Ss rakijom i suzama, a zdrave s hljebom i blagoslovom, upoznala divlji gnjev četnika i Talijana iza žica i rešetaka, klela i molila i izgubila smijeh i radovanje.

Majka bi željela da joj grob ne kadg barutom. Veli da bi ga, koliko joj je

dozlogrdđio, i u zemlji osjetila, ,.

Obnovljen rad' Slovenačke matice

Slovenačka mallća obnavlja svoju dđe= latnost na novoj orgsnizacionoj bazi. Ova naša ustanova, koja još od 1864 godine ak= tivno prati i pomaže razvitak slovemačke književne k&ulture, zauzeće među slovenač-

kim izđavačkim preduzećima znaćajno mesto. Prema planu koji je stvorila, Slovenačka matica izdavaće iz lepe Kknjiževno= sti naše i strane klasike, najznačajnija de= le iz teorije književnosti i takve naučne Knjige koje premašuju nivo običnih pos pularnih izdanja a ipak nisu spec:fično nauna dela niti udžbenici,

Kao prvu knjigu svoje nove literarme 6e> rije Matica će izdati Geteovu »Ifigeniju na

Tavriđi u prevodu Frana Albrehta i '& ·

opšiinon studijom Franca Koblara. Posle

ove kn)ige izići se izbor iz poezije Silvija

Bison e ica: u prevodu Aloiza Grada. U pripremi je i novi svezak »Istorije likovne „umetnosti od dr. Isidora Cankara. Slovenačka matica pobrinula se i za đugo očekivani izbor eseja d-ra. Ivana Prijatelja koji će izići u dve knjige, u redakciji dr. Antona „Slodnjaka,

U redeskciji d-ra Mirka Rupla. priprema se zamašan zbornik u čast četiristogodišnjice slovenačke knjige. Obezbe=

. Jena ie saradnja nekolicine naših pozna=

tih književnika # istoričara.

Slovenačka matica dala je inicljativu za Izdanje nove, široko zasnovane Istorlje slovenačke literature, Na tom rađu Ookupiće se svi naibolji slovennčNi istoričari \milževnosti. a brigu oko izdanja ovog dela preuzeo je dr. Anton Slodniak, Dalje se priprema izdanje Danteove »Božanstvene khomeđiie« u popravlienom prevodu Debevca, khao 1 »TIstorila Siovomnca« od dr.

Milka Kosa i izbor iz spisa umrlog blolo- • |

ga dr. Pavla Grošija., | : \

X