Književne novine

BROJ 10

izđanju »Zore«, nakladnog izdavačkog pođduzeća Hrvatske,

. izašao je izbor proze književnika, Augustina Stipčevića pod naslovom Na granici, u kojoj ima osam novela: Susret, Život na pre.

lomu, Sol za kožu, Na granici, Zastava na zvoniku, Tragom tifusara, Otac i

Poslije tri sata.

Osim novele Susret i Život na pĐrelomu, u kojima se crtaju neke pojave pređašnjeg društva, u ostalim stvarima pisac obrađuje granični život Arbanasa, Zadra i neposredne okolice, u godinama rata. j

U novelđli Susret (s temom iz predratnog života) mlađić, saznavši da se djevojka, koju voli, zaljubljuje u njegova oca, revoltitan bježi iz roditeljske kuće, svrstava se u red »besprizornih«, živi životom kakvim on hoće: vrši posao kađ mu se rađi, da ga onda napusti po svojoj volji. Kakav mu je žive: — takva mu je i »filozofija« (o životu): nebulozna, na časove bećarska, »filozofija« deklasirane žrtv» društva. Otuđ ova novela ima šire značenje: izopačeno i amoralno društvo ođređujs sudbinu mladića, dok se u njegovoj svijesti njegova slobođa — da živi kako on hoće pokazuje u izokrenutom vidu. O) ı suštini ovaj mlađić je čestit i ne da se zavesti na zao put, put krađe. On ovako kaže jednoj istoj takvoj žrtvi staroga društva. s kojom — Fne znajuđi kakva je njegova stvarna namjera — sudjeluje u obijanju neke radnje: — Ne mogu, ne ću ja. Evo ti sve, što imam. Na, i ovu jaketu uzmi, uzmil

Već se u ovoj noveli đonekle očituje težnja pisca, težnja da ne nameće stvari, da ne forsira neke unaprijed smišljene namjere. On se usmjeruje na napor da mu stvari i događaji poteku prirodnim tokom, gdje onđa tendencije i ideje rezultiraju iz samog procesa događaja i stvari. Ovakav način slikanja života, način Živ, prirodan, neposređan i istinit najjače se ispoljio u noveli Sol za kožu, najboljoj — po našem mišljenju — u Stipčevićevoj knjizi Fa granici.

No to piscu uvijek ne uspijeva. Nekađ je težnja u vrlo vidnom raskoraku s načinom prilaženja jednoj određenoj materiji. Izvjesna Kknjiževnost u postavci i tretmanu problema, jskonstruisanost i stereotipnost u pokušajima crtanja ličnosti i nategnutost u dijalozima čine da su se tfešnja i način znatno ispreplele u Stipčevićevoj po obimu najvećoj noveli Život na prelomu. U spomenutoj knjizi ima vrlo slabih stvari kao što su Na granici, Tragom tifusara, Zastava na zvoniku i Poslije tri sata, Uopće, u sklopu kraćih piščevih radova još je relativno najbolja novela Otac, dok prethodno imenovani rađovi pređstavljaju prozne skice i reportaže s izrazito anegdotskim obilježjem. Događaji su u njima gotovo svuda unaprijed nagoviješteni, pri čemu stalno opada interes čitaoca, a što je najodsudnije, — u njima nema jednog dubljeg doživljaja, koji bi bilo vrijedno ispripovijeđati, nego se neki posve najobičniji zapažaji uzimaju za cenfralna mjesta u dotičnim radovima. Ili, ako ništa nije beznačajno i ako svaka stvar ima svoju vrijednost i 8voje mjesto u životu, onda umjetnik mora i u »najbeznačajnijoj« stvari oikriti i odrediti to njeno značenje. No to ne čini pisac u ciklusu nabrojanih rađova. Naprotiv. On stalno ostaje na tlu anegdote i u „granicama površne naracije. Ličnosti, koje je želio ocrtati, jedva da su dotaknute. Stvari su fo nekako slabe i blijede, bez dojma, i očito je da se u njima oganj pisca znatno ugasio .

irrcuunuuou IL INAuurap ruzna Juiir auuu ap: ura u: ma RP ara ri NS II REF IIa BEF rupi JERrrga uan ai O i up rap AAJREG)

Najmanja promena u životu čoveka koji okleva pretvara se u krupan problem,. A veća promena ispunjava ga teškom odvrainošću. Čak i putovanje za njega je događaj koji neprijatno potresa. Muka počinje od trenutka kad

se treba rešiti šta će na put poneti.

Pošto je to pitanje za njega nerešivo, on obično nosi mnogo, gotovo sve što ima. i i

Promeniti stan, oženiti se, za njega #u poduhvati koji mu zađugo oduzi-

' maju san, pa i zdravlje. Ako ga drugi ne presele i ne ožene, on to sam zacelo učiniti neće: ostaće u istom stanu i neženja, ma koliko to za njega bilo nepovoljno, |:

Najmrskiji su mu ljudi pređuzim:ji ve galamdžije, „buntovnici, oni koji unose nered i uzbuđenje gde se polave. Prijatelje stiče samo, među sebi sličnima — prosto po zakonu afiniteta; kad bi on morao đa ih bira, ne bi mogao đa se odluči.

Čini se škrt i kađa to nije. Njemu je samo teško đa se reši na šta da DOotroši. On bi lako kupio šešir kad bi u varoši svi šeširi u svim radnjama bili jednaki i iste cene.

On malo izlazi, jer je za njega muka đa reši kađa i gde da iziđe. Ako ide u kafanu, ide uvek u istu, gde poznaje raspored stolova, i šlike na zidu, ilica posluge i gde ga ne može dovesti u nedđoumicu jelovnik ili cenovnik.

“ O politici, umetnosti, opštim pitanjima, ako ima neko mišljenje, ono je mišljenje većine. Ako mora đa glasa, glasaće uvek za režim, ako ne mora, apstiniraće. Društvene promene ispunjavaju ga neopisivim unutarnjim užasom. Može on u sebi da buđe i nezadovoljan onim što jeste, on se boji da novo ne buđe za njega gore.

Ako mora u vojsku i na front, on iz poslušnosti neće biti dezerter ni kukavica, jurišaće kad svi oko njega budu jurišali, deliće sa svima nevolje i napore. Ali za 6Ve to vreme živeće kao u nekom ružnom polusnu, očekujući da sve ovo jednom prođe i da se opet sve smiri i sređi. |

II: S a III KS =—=

(Izdanje Savremenih pisaca Hrvatske, „Zora“ Zagreb, 1950)

: Tako pisac, uglavnom, cerpe građu iz SVog zavičaja (Arbanasa i uže okoliće), koji je bio pod italijanskom fašističkom vladavinom, i odjee narodno-oslobodđilačkog pokreta i borbi u tim porobljenim krajevima, kao i ilegalni rad unutar tih krajeva, u njegovoj prozi. gotovo sasvim neđostaje lokalni kolorit, i da se tu i tamo ne spominju imena mjesta, bilo bi nemoguće ustanoviti koji to kraj, koje ljude i koji život pisac fiksira. Da li pisac svijesno izbjegava fo unošenje lokalnog u želji.da uopći ljudsko bez obzira na sredinu, u kojoj ljudi žive, teško je reći, no ako je takav postupak moguć u pogledu ljuđi bez eventualne lokalne specifikacije, nije možda moguć u pogledu podneblja i pejzaža i stvari u vezi s njima. Njegov pejzaž — ukoliko nije usputna ilustracija nekog momenta — više je općenit, gotovo apstraktan, lišen iipičnih obilježja fiksirana kraja. Uz to, česlo je taj pejzaž deskriptivan, sav u. spoljnjem izgledu, da se onda — i š te strane — svede na najobičnije zapnžanje u zbivanjima prirođe.

(Kako je život živih i »mrtvih« stvari nedjeljiv od ljudi — a kako karakterističan i tipičan za ljude i sređinu, da je upravo bez njih nezamisliv — tut prozi Kaleba, na primjer, ili Marinkovića! Sjetismo se ovih suvremenih imena, jer je u Stipčevićevoj prozi također riječ o Dalmaciji i o životu njenih ljuđi.)

Možda se pisac zaista svijesno otima namjeri, da »hvata« dušu, koja bi karakt*erizirala osobenosti njegova kraja. Na ovu misao upućuje i novela Sol za kožu, gdje je piscu stalno pred očima, kao glavni cilj, individualizacija ljudskog lika, a preko nje eventualno thipiziranje izvjesnih ljuđskih osobin. uopće. I prije no prijeđemo na novelu Sol za kožu, u kojoj se najjače izrazila piščeva darovitost, progovorit ćemo nekoliko ri-

ječi o njegovoj noveli Život na”!

prelomu. Život na prelomu građen je

· na širokoj podlozi i zahvaća jedan i-

sječak stvarnosti iz života pređašnjeg društva. Radnja se događa u jednom građu srednje Dalmacije, i tu su date izvjesne lokalne karakteristike sredine.

Pisac u Životu na prelomu opisuje sitni činovnički svijet s glavnim junakom Šimom Dumanićem, i preko tog svijeta on vrlo kritički zadine u neka najbolnija mjesta gradanskog ~društva u raspađanju kao, na primjer, u brak — osnovnu ćeljju tog društva i njegov školski sistem.

Šime Dumanić, glavno lice i mali poštanski činovnik, ulazi u brak s kćerkom dalmatinskog plemića i bivšeg načelnika Jure Franića, Ankom. Tast je nezadovoljan tim brakom, koji se za nj neočekivano dogodio, dok već sam brak pretstavlja nesporazum i nosi u sebi sve klice budućih itrvenja i međusobne netrpeljivosti, To je okosnica rađnje, a ukoliko nije gotovo svuda sivo, dosadno i prazno Žživljenje malograđanskog svijeta, kakvo u stvari jeste, bez izlaza i perspektive. A ako negđje, u toj bezbojnosti, izbije nemir i revolt — kao, na primjer, u Divni Martinac, ženskom licu novele — to je više lični bunt i lična Kritika na nametnute okove nego klasna spoznaja o društvu i klasna svijest, o neminovnosti organizirane borba protiv tog društva.

Šime Dumanić upire sve snage, da se izdigne iz sitnog činovničkog kruBa, iz njegove gluposti, sitničavosti, zajedljivosti i jalovosti, misleći da će mu se jzdizanjem na neki način i osvetiti. Ali, sav njegov napor istječe iz jedne potpuno pogrešne osnove: on živi u osvjedočenju, da će kompenzaciju za niski položaj u društvu i za svoja ponižavanja postići svršavanjem prava. Međutim, u jednom

Kukavica postaje onda kađa se nađe sam, kađa sam treba da donese odluku da li će krenuti, napasti, pucati. Ako ga pošalju u izvidnicu, biće po svoj prilici zarobljen. U zarobijeni-

~ štvu će se smiriti. Logor za njega br-

| zo postaje vrlo snošljivo boravište: ne moraš ni o čemu da odlučuješ, sve rađiš po utvrđenom ređu i kako drugi kažu. Nevolja je što se večito ne ostaje ni u 1Baltu. Šta će biti na kraju rata, kad bude morao da iziđe iz baraka

\i žica i da se opet nađe licem u lice sa šarenom, stoglavom aždajom .siobodnog života, — ta mu pomisao ne da mira u logorskim noćima.

U slobođi, po povratku u zemlju, alto ne bude mogao da se vrati u stari stan i staro zvanje, on će se grčevito uhvatiti za prvo što mu ponuđe i brzo, kao pauk mrežu, isplešće oko sebe Jepljivo tkivo svojih sitnih, nepromen= ljivih navika, i

I takav, miran i bezbojan, nekoristan i neškodljiv, provešće svoj vek,

I posle smrti, kad bi bio raja i pakla i kad bi mu rajski vratar ostavjo na volju đa li da uđe, on bi večnost proveo na pragu — ni blažen, ni pro-

klet. ,

ČOVEK KOME NEĆE DA UČINE

Poznajete ga, izvesno, i vi. I na vas se, verovatno, naljutio što niste hteli da nešto učinile za njega. To je onaj ljubazni, slatkorečivi, prostosrdačni čovek koji vas zaustavija čim vas vidi i hvata za dugme na kaputu:

»SlJušaj, šta sam ono hteo đa te molim? Da, i si, čini mi se u onoj direkciji „... Kako se ono zvaše? .,. E, vidiš, ovaj, mogao bi nešto kao starom drugu da mi učiniš. Treba mi odobremje da kupim to i to«,

Ne možete mu pobeći. Ne možete mu dokazati da vaša ustanova ne izdaje takva odobrenja, da vi uopšte ne znate da postoje takva ođobrehja i đa se te ite stvari kupuju po odobrenju. On će vas toliko zaokupiti, zaklimjati starim prijateljstvom, potsećati na to đa će i on vama jednom zatrebati, đa

KRJIŽEVNE!NOVINE

NOVELE AUGUSTINA STIPČĆE

momentu pobune na metođe profesora i školski sistem, on kiđa s tom iluzijom, pocijepavši pravničke knjige. No dalje ne ide: on se miri s postoje-

ćim stanjem, izgubljen u kolopletu ·

vlastitih orotuslovlja, zabluda i predrasuđa. Pisac ovako karakterizira centralnu ličnost svoje novele:

»Šime nije, dođuše, d fome nikad mnogo razmišljao, pogotovo o načinu, kako da se obrati čovjeka — oh je samo znao da u svijetu ima nepravde i nepameti, od koje trpi on i drugi, i nagonom dobričine'i poštenjaka branio se, koliko je mogao. Jedino sredstvo odbrane i borbe bijaše mu učenje prava. Ukratko, nikad ne pretpostavljaše mogućnost o izmjeni odnosa u svijetu; ima ljudi đobrih i pokvare-

nih do dna duše; oni katkad prave .

zlo i ne hoteći, a mogli bi biti svi dobri i prirodni«. ·

Pisac oko ovih nekoliko, spomenutih ključnih tačaka novele razvija kritiku građanskog društva, i u tom razvijanju ima veoma oštrih refleksija, originalnih zapažanja i pojedinosti, koje izvodi iz promatranih predmeta, Ali, sama novela razvučena je nekud, rasplinuta, i više ostavlja dojam niza fragmenata nesjedinjenih dubljim unutarnjim smislom jedne cjelovite umjetničke kompozicije. On se toliko bavi psihologijom glavnog junaka, da u tom psihologiziranju junak gubi na svojoj određenosti i jasnosti, nestaje!nekako njegov stvaran, individualni lik. Pisac je uopće sretnije ruke u crtanju ženskih lica, oOsobito njihovih intimnih „raspoloženja, dijametralno protivnih raspoloženjima,. koje obavezno iskazuju, &svom bračnom drugu, smatrajući da tako mora biti prema propisima braka. Ova mimikrija žene u građanskom braku

Bvidg Tartalia

io act

(odlomci)

16

iz Bračkog Kanala posle ribolova? I zar nije pesma iz, rodnoga kraja, otrgnuta davno iz sećanja, — nova?

J li ovo huka snažnih zaveslaja

Krepi, osvežava, prodire u pore, kao da rastvara kreč i so u duši. Zar će ikad pesnik odreći se zore il' će da se glasu kraja svog ogluši?

Zar će ikađ pesnik ođreći se viđa

i svojega sluha, i lepote zvuka,

i svoj život zbiti u četiri zida

k'o u gole đaske mrtyačkog. sanduka?

jedna je od čestih piščevih preokupacija. Tako on prati Anku, Dumanićevu ženu, u mnogim njenim sumnjama, krizama i nezadovoljstvima, dakle proizvodima tjeskobnog bračnog života, i daje uvjerljivu siluetu jednog ženskog karaktera, kojeg može i

„najmanji podsticaj spolja »moralno«

pokolebati prema bračnoj zajednici i u »vjernosti« prema mužu (na primjer: pogledi — iako pomalo deklarativni — Divne Martinac na ljubav i brak). U tom sudaru protivurječnih osjećaja i spoznaja i u načinu kako se ona ]ome u karakteru Anke (i Marije, također licu iz istoimene novele), pisac dođiruje mnoga ghjila mjesta bračne građanske tamnice, Sličan problem, ali s većom snagom uvjerljivosti, Stipčević je dao u ličnosti Emilije (iz novele

Sol za kožu). Dijalozi su u noveli Život na prelomu često neprirodni, iskon=

struirani, da na mahove dobiju karakter učenih diskusija. U smislu postavke dijaloga, kroz koji pojedina lica iznose svoje poglede na društvo, brak i druge probleme, Stipčević ponekad podsjeća na starog Josipa Kozarca. Ako se donekle izuzme u noveli Sol za kožu, dijalog: je uopće Saba strana pisca knjige Na granici.

Kako smo već kazali, u najboljoj noveli Sol za Ložu pisac crta Andru Kikerina koji, koristeći rat i okupaciju, raste od seoskog mesara i vlasnika polleušice u trgova kožama, ratnog bogataša i kućevlasnika u gradu. Dok Andrina žena, teško bolesna, leži ' polako umire, on, pedesetogodišnjak, privoljuje Emiliju, djevojčicu, ženinu rodicu, a poslije smrti njegove žene Rine Emilija — opčinja•vana i darivana od Andrije — postaje njegova znakonita supruga. No to je tek

O kakva je rađost: u vrevi ulica

ili u samoći luga s pesmom ptica il kad se uz tutanj mine ruše stene

17

kad se talas ljudski izjutra pokrene, a | |

·Vraćaju mi zvuci slike događaja:

ptičji poj je odraz jedne zore rosne

sa mirisom zemlje pod koprenom maja, i mivenja lica na izvoru Bosne.

Jedan zvuk i đačke jutarnje izlete u sećanje vraća: strane Biokova

još pod prvim zrakom koji, kao dete, na padini brega piše prva slova,

Il mi zvuci nose u sećanje dane

u fabričkom krugu, davno kod Omiša, ili onu radost suncem obasjane

varoši u jutro posle dugih kiša?

Ili hulu Ičta visoko, ave više, iznad zemlje, njenih reka i ravnica, · kad čelično krilo kao vetar briše,

+ kad, umesto ljudi. sretaš jata ptica?

ćete vi, najzad, popustiti i okončati razgovor neodređenim obećanjem:

»Pa dobro, videću, raspitaću se „..«

A kad ste to izgovorili, propali ste. On će na licu mesta da zabeleži vaš telefonski broj i vašu kućnu adresu. Neće proći ni tri dana, javiće vam se ponovo, kotiko da vas »potseti« na đatu reč. Ako tađa pokušate da ga se otarasite konačno utvrđenom činjenicom da vaša direkcija ne izdaje onakva odobrenja, on će vas gorko napasti:

»A, tako! Razumeo sam. Nećeš da mi učiniš,« \

Vi ćete se naći u čudu — što da se čovek na vas naljuti, kad niste krivi. I biće vam žao, Jer on je zaista ljubazan, srdačan, slatkorečiv, itd. Biće vam neprijatno kada se neko vreme pri susretima buđe pretvarao da vas ne primećuje. »O, da, ludog li čoveka!« — pomislićete, I osetićete gotovo želju da nešto za njega učinite, ne biste li ga umekšali. I biće vam prosto milo kad vam jednog dana opet priđe:

»Slušaj, ja znam da ti za mene nećeš ništa da učiniš, ali opet, pomislio sam, ovo je takva sitnica, to mi nećeš moći da odbiješ ...«

»Sitnica« će biti krupna i nezgodne prirode. Na primer: da njegovoj svastiki nađete honorarni posao. On će vam odmah dati podatke o svojoj sva– stiki, svoj telefonski broj i vreme kad je svastika kodđ kuće, Da mu se više ne biste zamerili, vi ćete se kod svojih drugova raspitivati za ma kakav honorarni posao, izlažući se neprijatnosti da svi pomisle kako ga tražite za neku svoju prijateljicu. Kađa konačno taj posao nađete i telefonirate dotičnoj svastiki, ona će vag teškom mukom razumeti, a onda zaprepastiti: što će njoj honorarni posao? To sigurno nešto njen zet petlja, jer mu se čini da ona ne unosi dovoljno u kuću. A ona, bogami, dosta unosi, đa živi sama, jevtinije bi proazila „.. Pa sad, vi izvinite! ako vam je potreban neko za taj

sao, ona ima đrugaricu koja ... i taka đalje, i tako dalje, A svoga zeta, ona će već pitati što je dovodi u ova-

a Ila a a al a aaa aa aaČ Ba aaa a a aa a aaa O e ee e ______________-______K___________________{_ ___| „., N_—

kav položaj da mora da se izvinjava nepoznatom čoveku! ...

Kad spustite telefonsku slušalicu, ·zujaće vami još dugo u ušima njen prođoran glas, pa ćete se ljutiti i na nju, i na samog sebe, a najviše na njega — zeta, odnosno vašeg prijatelja, koji je tražio đa mu »učinite«. Rešićete da mu prvom prilikom u oči kažete da je ... đa je šta? Kakvim pogrdnim imenom da ga nazovete? Da „i je on, vama nešto skrivio? Pa i nije. Traži čovek nemoguće usluge, ali čini to bez zle namere, iz neznanja, po malo od nužde. Ljudi se dovijaju kako znaju, eto. L

I kad ga budete sreli sledeći put, i uopšte, kad ga ubuduće buđete susretali, umesto da ga izgrdite ili izbegavate, vi ćete se, začudo, uvek prema njemu osećati kao dužnik, kao krivac. Ža čovek koji »nije hteo da mu u-

ni«,

A za njega — takvi su svi :judi koje on više ili manje poznsje, stari i mladi, muško i žensko. Svi njemu nešto duguju, svi su dužni da mu »nešto učine«, svi su krivi ako mu ne »učine«. Gotovo nema čoveka koga on ne može presresti sa ljupkim: »Slušaj, bogati, šta sam ono hteo da te zamoHora le ed

Ako mu je poznanik postao činovnik ambasađe na strani, on će mu slati spiskove »šitnica« koje su mu Dpotrebne i uvrediće še ljuto ako ih Ve ne dobije: i naliv-pero, i kišni kaput i aparat za brijanje.

Ako je prijateljica njegove žene glumica, biće dužna da mu nabavi karte za svaku premijeru.

Ako se upoznao sa Rknjiževnikom posetiće ga iznenada, sa »maiom molbom« da pročita njegov izveštaj za godišnju skupštinu toga i tioga društva. To onako, da mu se ne bi omakla »neka stilska greška«, A šta je to već za jednog književnika đa pročita desetak strana, kucanih bez proređa?

Zaluta li slikar u njegovu kuću, moraće besplatno da napravi portret ne–

VEĆA, ai

fabula, iz koje će pisac razviti jednu malu ali zanimljivu i dramu i tragediju u isti mah.

Andre Kikerin — prikrpljen uz okupacione trupe koje kreću protiv narodnih braca — odnosi sol i daje je partizanima za kože od poklana blaga, vršeći pri tom razne prevare, dok se sam, prodajom koža, basnoslovnc bogati. Ratne strahote pretvaraju sc u sreću i raskoš Andre Kikerina, a njegovu mladu ženu Emiliju dovođe u položaj, o kojem nije mogla ni sanjati: kuća se puni tuđim namještajem, priređuju se kućne zabave, odlazi na putovanja u Italiju i tako dalje.

No u njoj se — Emiliji — javljaju i prve sumnje i, i isto vrijeme, čas simpatije i prigrljenost, čas _ odbojnost i odvratnost prema mužu, a čas bojažljivost i strah da će se — pogine li joj muž na kojem od svojih pljačkaških pohoda — naći na ulici bez ičega, zajedno sa svojom porodicom. I Andre zaista uskoro gine.

Pisac s veoma mnogo ukusa, nijansa i profinjenosti ulazi u ovu materiju, u odnose između Andra i Emilije, kao i u sva okolnosti u vezi s njima, On s tom materijom vlada od početka do kraja, dol- u njenu izvođenju ima upravo neke umjetničke elegancije. Nijedna stvar pisca knjige Na granici nije fako solidno komponirana i nijedna «stvar nije tako živa i uvjerljiva, a tok radnje tako prirođan kao u noveli Sol za kožu.

Najzad, govori li se o ličnostima, ličnosti u Stipčevićevu djelu — iako su poneke crte tih ličnosti darovito zapažene — nisu umšetnički intenzivirane, povišene, uzdignute nad zakonima zbilje, u kojoj djeluju; one nisu jače, cjelovitije i uzbudljivije predočene. Njegove se ličnosti očituju u stvarnosti, kojom svakodnevno vrve, tako da ih pisac nije umio podvući, u njoj ih snažnije ucrtati, kako bi ih u tom slučaju, izdvojio iz nje i đigao nad njom; drukčije: on nije njihovu sudbinu individualizirao do neophodnosti, koja bi ih učinila jačom i moć= nijom od »njihove« stvarnosti, a da onda ne bi djelovale poznato, svakidašnje, obično, a ponekad i banalno. Ma kakav bio ishod borbe između ličnosti i zbilje, indiviđualizirana ličnost u umjetničkom djelu uvijek je »pobjednica« stvarnosti, i na tu umjetničku neminovnost »pobjede« ličnosti nad zbiljom nimalo ne utječu osobine karaktera dotične ličnosti. Inače, nju pobjeđuje stvarnost, đa onđa ličnost nestane bez traga u bezobličnoj vrevi njena zbivanja.

Stipčevićeve ličnosti »pate« od psiholoških situacija, i to je, u isto vrijeme, njihova i vrlina i mana. Kao takve, one nisu bez zanimljivosti (Andre Kikerin i Emilija iz novele Sol za kožu). Njihova je dakle vr-

lina u zanimljivosti trenutnih psiho-

loških raspoloženja i reakcija na događaje stvarnosti oko sebe i u sebi, a mana u nesposobnosti pisca, da uoči ključne crte svojih junaka, iz kojih bi onda morali izrasti i njihovi karakterni likovi. Otud se i događa, da mi saznajemo za mnoge njihove psihološke senzacije, ali ne razabiremo nosioce tih senzacija, njihov izvor: in= dividualnu karakternu ličnost. Raspon između piščevih opsesija psihologiziranja i odsustva karakteroloških bitnosti u Stipčevićevih junaka uvijek je na uštrb tih bitnosti, dakle junaka kao indiviđualiziranih ličnosti.

Značenje pisca knjige Na granici više je dakle u sposobnosti da daje, — s pogledom na materiju koju obrađuje —, nekad i dublje, zapažaje, refleksije, asozijacije, zaključke i slične odlike, nego u sposobnosti da stvara individualne karakterne ličnosti, a što je osnovna zadđdaća umjetnika prozaiste.

Vladimir POPOVIĆ

kog od ukućana, ukoliko se ne otkupi

· »Dar nekom mrtvom prirođom«.

Ako mu seljak prekorači prag, moraće da mu se ođuži balonom rakije, ili međom ili tamo već kojim bilo »proizvodom« svoga kraja.

I tako redom. Nema živog čoveka kome on neće pronaći zlatnu žicu, mogućnost da iz njega za sebe izvuče neku korist. Ne izvuče li je, čovek je za njega sebičan, nezahvalan, bezobziran — »nikakav«.

A pošto uvek ima više ljuđi koji »neće da mu učine«, od onih koji podležu njegovim umiljatim traženjima — on je gotovo uvek nezadovoljan. Vremenom, on se i ogorči. Sve mu se čini da je zapostavljen u svemu. | svugde: da mu žena dovoljno ne ugađa, da ga pretpostavijeni dovoljno ne cene i ne unapređuju, đa ga mlađi do-

voljno ne poštuju, da ga prijatelji za-

nemaruju. Samo siromašnije i neugle~

dnije od sebe prezire, inače je zavidan svima i svakome na svemu. Je 1 te da ga poznajete? ,

Miloš Bajić: Crtež

W

STRANA 3 \

BELEŠKE

A Lugarić: Btarac (Likovni prilog Mladinske revije)

HRVATSKA HNJIŽEVNOST OD ROLZIANTIZMA DO REALIZMA

Pod ovim naslovom održano je u utorak, 27 februara, u Zagrebu (u dvorani Istra), književno veče — drugo u nizu književnih večeri, koja organizuje Društvo književnika Hrvatske. Program večeri obuhva– tio je razdoblje. od godine 1860—1881, tj. do smrti Avgusta Šenoe. Uvodno pređavanje održao je Dr. Josip Škavić, koji je najpre prikazao političke i kultume prilike u kojima se razvijala hrvatska knjiševnost toga doba, a zatim se posebno OsVTnue na delatnost najistaknutijih kmjiževnih pretstavnika pomenutog razdoblja. Članovi zagrebačkog Narodnog kazališta Mia Oremović, Fmil Kutijaro, Tito Strozzi, Ljudevit Galic i Nikša Stefanini čitali su pesme odnosno prozne odlomke iz rađova Frana Kurelca, Ivana Perkovica, Vilima Korajca, Franje Markovića, Rikarda Jorgovanovića, Lavoslava Vukelića, Andrije Palmovića, Josipa Kugena Tomića i — najvećeg pisca u tom razdoblju — Avgusta Šenoe, Puna dvorana slušalaca, među kojima je bio najveći broj đačke i stuđentske omladine, to= plo je pozdravila predavača i glumce-recitatore. GODIŠNJA SRUPBRTINA UDRUŽENJA MUZIČKIH UMETNIKA HRVATSKE

Neđavno je u Zagrebu održana godišnja skupština Udruženja muzičkih umetnika Hrvatske, koje je u toku prošle godine postiglo dobre rezultate. Sekretar Udđruženja Silvije Bombarđeli istakao je između ostalog kako je znatan broj muzičkih umetnika iz Zagreba gostovao u inostranstvu | postigao velik uspeh (Dragica Martinis, Marijana Radđev, Vladimir Ružđak, Josip Gostić, Antonio Janigro, dirigent Milan Horvat i dr.) Skupština je postavila zađatak da Udruženje i svi njegovi članovi svojim jJavmim i umetničkim radom što aktivnije nomažu borbu za mir, Muzički repertoa” ma našim priredbama treba pojačati što većim brojem domaćih dela 1 na taj način potstaći stvaralaštvo đomaćih kompozito-h. Potrebno je nađalje pojačati nastojanje oko izgradnje muzičke kritike, pomagati razvoj mlađih kadrova, a međusobni dodir republičkih udruženja i dalje učvršćivati i produbljivati, U novi Upravni odbor ponovo su izabrani Milan Horvat kao pretsednik, a Silvije Bombarđeli kao sekretar,

BRATKOVA KNJIGA »S PUTA PO EVROPSKOM ZAPADU« U IZDANJU SLOVENSKOG KNJIŽNOG ZAVODA

Slovenački knjižni zavođ izđao je Kknjigu putopisa Ivana Bratka »S puta po evropskom zapadu«, Knjića sadrži poglavlja: Festival u Edinburgu, Radionica sveta ili Kraljica mora, Diskusija i razmišljanja o Francuskoj i Istina o novoj Jugoslaviji,”

»TRI SVIJETA« OD HAMZE HUMA NA SCENI SARAJEVSKOG POZORIŠTA

Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu prikazaće se komad »Tri sviieta« od Hamze Huma. Posle komada »Major Bauk« od Branka Ćopića ovo je drugo domaće đelo koje daje sarajevsko Narodno pozorište u ov-i sezoni. KRomađ režira Vasa Kosić.

OTKRIVENA JE SPOMEN-PLOČA NA KUCI MARKA MILJANOVA

Povodom peđesetogodišnjice smrti legendarnog crnogorskog junaka, vojvođe i književnika Marka Miljanova, svečano je otkrivena spomen-ploča u Medunu na zgradi u kojoj je živeo i radio Marko Miljanov (sada zwrada Osnovne škole).

Svečanom otkrivanju spomen-ploče prisustvovao je pretsednik vlađe Narodne Republike Crne Gore Blažo Jovanović, knjičževnici, javni radnici i pretstavnici partiskih i masovnih organizacija Republike.

JANUARSKRI BROJ »KNJIŽEVNOSTI«

Izišao je iz štampe najnovlji broi »Književnosti« koji donosi priloge od Mladena Leskovca — »Jovan Jovanović Zmaj«, od Verkora — »Ćutanje mora«, od Otona Župančiča — »Prešem i današnji dan«, — od Danila Nikolića — »Ofstupanije« (odlomak), od Gustava Krkleca — »Uvela ruža« (pe-

sma), ođ Slobodana Markovića — »U vihor —

je pala« (pesma). Časopis donosi nekoliko pesama iz strane lirike: Emilio Moura »Visoko more«« i »Jutro«, Menmoti de Pikja — »Nadđ humkom posljednjeg čovjeka« 1 »Nostalgija afričkih crnaca« Amtonio Mačado — »Trg« i »Brežuljci posrebreni« Huan Ramon — »Idealni epitaf jednog mornara«,

-

Barbara Norton — »Poziv«, »Anatema« {.

»Moja mati«; sve pesme je prevee Amte Cetineo. U rubrici Književni pregled časopis donosi prilog »Jugoslovenska proza« od Viđa Latkovića; u rubrici Književpa hronika — »Pjesnik Nikola Polić« od Gustava Krkleca: u rubrici Muzički pregled — »Koncert orWestra MRadđio-Beograda sa meksikanskim diriđentom«, »Koncert orkestra Radio-Beograđa pod upravom Baranovića« i »Proslava 40 godina rađa Svetolika Pašćana« ođ Pavla Stefanovića. U rubrici Osvrti časopis donosi Stvamaost i iluzije od — ı i; beleške od Riste Ratkovića, Boška Novakovića, Đure Banjca, Elila Fincija i dr.

NOVI BROJ »MLADINSKE REVIJE“

Slovenački književni časopis »Mlađinska revija« u svom poslednjem broju, na uvođ=nom mestu donosi člana&c o Pranu Yinžgaru, povođom ardavz njegove osamdesetogodđišniice, Janko Mos objavljuje čla-

nak »Kritika: 1 stvarnost« u kome dotiče neka pitanja iz književne i književno-teoretske prakse mladih pjsaca Slovenije, Sem toga donosi pesme Majetana Koviča, Janeza Menarta, Tone Pavčeka, Slobođa«= na Novaka, Ivana Zrimšeka, Dane Zajca, Ivana Skušeka i Dušana Željeznova. Poslednji je objavio u ovom broju časopisa i prikaz pesničke zbirke Jure Kaštelana »Pjetao na krovu«, kao i dva G6lovenačka prevoda Kaštelanovih pesama (Jablani i Djetinjstvo). Ivo Zorman zastupljen je pripovetkom »Sin« a Zdravko Nojman crtlcom »Večnost« Jože Pređan piše o Ber= nardu So-u, a Vasja Oovirk o crnačkoj književnosti u Americi, Objavljene su 1 pesme crnačkih pisaca Hjuza, Mak Keja, Danbara i Kounti Kalena u prevođu Mile Klopčiča, Bože Vodušeka i Janeza Menarta. Boris Grabnar nastavlja svoj esej »Protuslovlja, Wicritika 1 literatura«, Jože Ščuka objavljuje prikaz zbirke pesama Jožeta Smita, France Bevk prikaz povođom izvođbe Molijerovog »Mizaritropa« i N. V. brlkaz »Kovinara« od Mimi Malenšek. Na kraju »Mladinska revija« prenosi iz italljanskog pozorišnog časopisa »II dramma« interesantan intervju sa poznatim 1 značajnim francuskim pozorišnim glumcima, kao štd su Zuve, Baro, Žan Vilar, Morjs Eskand 1 Pier Berten., ,

ž