Književne novine

Dušan Kostić,

ı _Samotenja (oni

000g fJufta

rošla me žudnja i tužna tuga priče o sanu mom što šiklja na sve pore, . i nikog ne dozivljem, ne zdravim, i ne kličem. Miran sam sad, i tih, tek žeiim samo tihu i dobru riječ, i Budvu onu: tamo,

ah more, i more, i nebo Crne Gore!..,

Evo pala je rosa i još će đa zarosi

— kud ću sa srcem sVvO Što žanješ, vjetre, razig

jim, kud ću kad požar poje? ran tugom što si:

proljeće moje, je li to prolječe moje? Pod slapom- jutra slutnja me davna sjeća o sred proljeća ne biti bez proljeća !,.,

Vidim: namiče oblak i znam ja njegove munje ko bol što spoznah majke na gladnom kršu Prenja;

pa alto

treba kosa i kosi treba trava

prvi ću ja da planem, prvi ću ja da grunem,

jezera smrti da smirim, da sputam, da prokunem jer volim cvrkut, i Lim, i polja ona plava,

jer volim u jutra bezbrižna šumorenja

Došlije svih poplava, Kosova, i Krbav4A..,

A1 ćutim sad. Ne bijem prsa. Čemu poza?

s kojom smo umirali u noći i svitanja.

— Dpopiću sve prostore!

i more, i zore,

Rukujem se s vama jutros topole Dio sam svega. I svud sam. I kada obriaci roje i had je rosa zore, i kad se piruje i pati —

ne mogu: sebe ja prodati, klati, dati,

ne mogu i ne mogu šinjama luđog voza

— moja je ovo loza, moja je ovo loza!...

ah nebo Crne Gore!...,

drhiave moje:

Pa nije strah kad sanjam, kađ tihe luke žuđim, i kikot djece u parku, i pticu podno streje; rastužim se kad budem sam, dalekih i neznanih, žao mi: i i svih Koreja, ah što razdrto sve je

što bješe san, i što bi sve opet da zastuđi kad svako život žudi, tako žuđi!...

rastužim zbog ljudi Koreje,

I nije strah kad volim đa plane pjesma lučka,

da brazde krenu — da su nam srećna oranja; kad žajim krovove daljne što ih proždire mučka krvava lava, i žetve daleke kad zažalim!

Ja sebi mržnju i vjeru žarku palim:

treba li kosa, treba li opet blanja —

u meni još su preci i još je krv hajdučka

O znam — čekaju bure, dozivlju znani puti | (spavaju lađe u meni — ploviđbe, plovidbe slutim!):

, A1 ćutim sad. I tih, tek želim samo istinsku toplu riječ, i mir, i Budvu daleku tamo,

Novo izdanje Janeza Trdine

Prošlo je skoro četiri decenije otkakosu u {ubtaoibycišla Sabrana dela Janeza Trdine u deset knjiga. U pr-. voj knjizi izišli su »Bahovi husarji in Tiiri«, uspomene iz Trdinove profesorske smužbe u Hrvatskoj, u desetoj >Isprehod v Belo Krajino« putopisi iz Bele Krajine, a ostalih osam knjiga ispunile su njegove bajke i povesti. Neka Trdinina manja dela našla su mesta u školskim čitankama, a ogromma većina skoro je bila zaboravijena. Zato je pohvalna odluka »Mladđinske Kmjige« da izvuče iz zaborava ove bisere slovenačke pripovedačke proze i pruži ih narodu. Tako se nedavno pojavila nova zbirka pod naslovom »Bajke i povesti o Gorjancih« od Janeza Trđine, sa predgovorom i napomena– ma Dušana Moravca i ilustracijama Antona Koželja. Izbor je obuhvatio nažalost samo dvađeset Trdininih/ većimom kraćih bajki i povesti. Jamez Trdima počeo je još kao srednjoškolac (1849—1850) đa objavljuje u

ljubljanskim časopisima neku vrstu svojih obrada narodnih pripovedaka. Živeći u Dolenjskoj, svakodnevno u kontaktu sa narodom, seljacima, radnicima i Ciganima, obilazeći svali kutak svog kraja, on je sabirao narod no blago, legende, bajke i povesti i na svoj način dao je kasnije iz tog materijala šarenu umetničku sliku života i ljudi Dolenjske. U njoj su oživeli sa svim svojim vrlinama i slabostima dolenjsiki ljudi iz svih društvenih slojeva i čudesno lepa siovenačka zemlja.

Trdinine bajke i povesti namenila je »Mladinska knjiga« u prvom ređu o-

„mladini, ali to je jedno od onih dela

koje će sa istim uživanjem čitati i staTo i mlado. Jedinstveni Trdinin sti! i sažet, jedri jezik ostali su. potpuno verni prvom izdanju. Oprema knjige Rudolfa Gorjupa može da posluži kao primer kako se skromnim sredstvima može dati ukusna i lepa knjiga.

{ »unutri«. Jedne su riječi akuzativi

ma pitanje kamo, a druge lokativi na

pitanje gdje. Razlika je ista, koja između njemačkoga: ich gehe hinaus oder hinein (latinski: foras i intro),

a: ich war draussen ođer drinnen (la-

tinski: fores i intus)...«

Ni Jedan redak iza toga filolog nastava: · ; »Čudno je, da naši veliki rječnici ne lježe razlike između »unutra« i »Uuiri«, a ta razlika živi bujnim žiVO-

*om u dobrom narodnom govoru, pa

ne valja da preko nje prelazimo...ć Dakle, kritičar mi je zamjerio, što

nisam Jakoumno prešao preko te razlike, koja, živi bujnim životom u dorom narodnom govoru!

ME

Isti kritičar razmahao se u istom članku još gore... Objavljen je taj članak u jednom broju »Književnih movina« prvoga godišta — čini mi se, pod naslovom: »Pitanja za diskusi. ... Ot SALI mene i moju knjigu, dotukavši zatim moga ljubimca. »unutri« dađe se na najveći podvig: istrgao iz jedne moje priče kratku pjesmicu od četiri stiha, citirao je i okrstio »besmislenom i senilnom«.

Donosim {u pjesmicu:

»Dirli, darli, đirli, đarli... Tad DROP GSLNIIĆ mali i po esku čeprkali...

bi, Path dirli, đarli...«

Uistinu, moram i sam priznati, da e ta moja umotvorina »besmislena i milna«. No pričekajte malo s konačnom osuđom, citirat ću vam još jednu pjesmicu, koja nije moja. Citiram je ' prema originalu, gdje nije poređana u stihove: »..du-du, đu-đu, digu-digu-đajca, ba ljubi zajca, juh-hu-hu, juh-juh, juhu-hu...« Poreda]ji sađ te reči u stihove {li ne, pjesmica je isto tako beymislena kao

:

i ona moja. U njezinu sadržaju, »baba = ljubi zajca«, nema više smisla, nego u» onom čeprkanju po pijesku. A da ine” govorimo o besmislici »dirli, darli« ili =

· »du-du, djgu-dajca« ...

' Pa ipak... ovu drugu pjesmicu na-= pisao je M. Krleža u jednoj od svojih = najboljih novela: »Bitlka kod Bistrice = Lesne...« Zar je ikad itko pomislio, = da bi ta pjesmica mogla biti »besmi- = slica i senilna«. Nije — jer nikome ne = pada na um, da je otrgne ođ njezina = predteksta, koji joj daje smisao. Ja sam fo sada prvi učinio, dakako ne” zato, da pokažem njezinu besmislenost, = nego da dokažem besmislenost kriti- = čareve rabote, koje je citirao moju pjesmicu bez njezina pređteksta i ta-= ko joj oduzeo smjsao, Krležina pjesma sa svojim predtek- = štom glasi ovako (navodim samo kraj poduže rečenice): " — »...fte plešeš kao fašnik krvavi,» napio si se divno, sve same cure, slu- = škinje, štrikane potsuknje, crvene pantljike, gola crna blatna kojjena i stegna, drmeš, tambure, berde, du-= đu, du-du, digu-digu-dajca, baba lju-= | zajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuh-hu- = ...ć Evo i moje pjesmice s pređtekstom (govori razigrani dječak djevojčici): — Juh! — podvikne Ivo veselo, a sad ću odrezati trsku i napraviti dvije svirale. I onđa ćemo svirati:

»Dirli, đarli, dirll, đarli... Kad mo bili sasvim mali i po pijesku čeprkali...

Dirli. đarli, dirli, darl]...

Ondje berde, ovdje sviralice od irske — u oba slučaja pjesmice su Oponašanje nekih zvukovnih pojava, najobičniji primjeri onomatopeje.

No kritičar ne priznaje taj pjesnički oblik ... Što biste mislili o aštronomu, = koji ne bi priznavao Mjesec — samo zato, jer taj ne svijetli svojim. vlastitim svijetlom? : ie

KRIJIŽEVNE NOVINE =

~

„ISTARSKI PU.T}E FRANJE HORVATA KISA (Izdanje „Zore“ e Zagreb, 1550)

ako se putopis kao književna vrsta javlja u novijoj hrvatskoj kkgjiževnosti već na početku njenog razvitka, on. se izdiže do umjetničke vrijednosti tek u XX vijeku. Najzna-

čajniji hrvatski putopisći XIX vijeka,

Nemčić (Putositnice 1845) i Ado]f Veber 'Tialčević (Put na Plitvice 1860, Listovi iz Italije 1861, Put u Carigrad 1886), nisu uspjeli da im putopisi budu u cjelini zrelija umjetnička ostvarenja. I jedan i drugi su bili pod jakim uticajem stranih putopiša, a naročito onih koji su opisivali Italiju (Joham Gottfried Seume: Šetnja po Sirakuzi, Lowrence Sterne: Sentimetalna putovanja, Heine: Putopisi po Italiji,, Kollar: Cestopis i dr.) — tako da su prvi hrvatski putopisi danas mnogo važniji kao dokumenti za proučavanje razvojnog puta hrvatskog putopisa, koji je bio u skladu sa Ostalim književnim tendencijama svoga vremena, nego kao književna vrijednost. Bilo bi sasvim netačno kada bi se ovim našim prvim putopisima zaboravljale pozitivne strane, kada bi se u njima sve svodilo na podražavanje uzorima. U njima ima veoma interesaninih stranica koje govore o samostalnim potezima ·i snazi. Nemčićev humor nije presađen nego je originalan. Njegova osobina da sa čitaocem razgovara a ne da mu pripovijeda čini putopis svježim i živim, i ubjed-

· „jivO govori o autoru. I kod Vebera se

isto tako da uočiti autor i pečat vremena i sredine u njegovom stvaranju. Sem toga, nisu se samo njih dvojica bavili putopisom. Taj krug je prilično širok, Svakako treba istaći Vrazov Put u gornje strane koji pokazuje ne samo književnu obrazovanost nego i talenat sVog autora za ovu književnu vrstu. Knjižica Matije Mažuranića Pogled u Bosnu, puna realističkih zapažanja i živih slika, i danas je interesantna. Čovjek ostaje iznenađen sa kakvom je lakoćom knjiga pisana obzirom na vrijeme (1842). No stvar postaje i razumljiva kada se zna da je Matija iz porodice gdje se njegovao narodni jezik i kađa se još uz to ima u vidu da nije imao pred očima nikakav obrazac na koji bi se oslanjao i od kojeg bi učio. Oslonac su mu bile oči, razum i iznenađenja koja mu je pružija nepoznata Bosna. Tako je ova knjiga ostala i kao putopis najoriginalnija u svome vremenu. Jedan dokaz kako i osrednji talenat može stvoriti lijepo djelo ako ga ne sputavaju uzori i ne diktiraju mu forme i okvire da izrazi ono što osjeća i što želi reći. Š

No, kao što je već i istaknuto, to su uglavnom pokušaji da se stvori putopis, jer prave književne putopise u

hrvatskoj, liškeraturi daju tek Matoš, -

Franjo Horvat Kiš, Nazor, Krleža i Garavi VO ya |

Najljepši hrvatski putopis napisao je zaboravijeni književnik Franjo Horvat „Kiš (1876—1924) u knjizi »Istarski puti«. Istorija ovog putopisa dosta je slična sa životom njegovog autora: teško probijanje u javnost i — zaborav!... Horvat Kiš je pisao Istarske pute u dva maha: 1912 i 1914 kada je obilazio, za vrijeme školskog raspusta, istarske krajeve, a knjigu je dovršio 1916 godine, Ipak, knjiga nije objavljena, jer su autora odbiii i Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika, tako da je tek 1919 mogao objaviti knjigu pomoću privatnog izdavača. Nerazumijevanje od strane onih koji su to trebali da razumiju nije karakteristično samo za ovu knjigu putopisa nego i za čitav stvaralački rad ovog zanimljivog hrvatskog književnika. Rođen u kraju Đalskog i Ante Kovačića i on se dao na opisivanje Hrvatskog Zagorja, Ali, uza» je u njegovim pripov:jestima tražiti poznati iip Zagorca sa onim čuvenim: »Kumek moj dragi, daj se napij, dugo nas ne bu, daj se ga vžij!«, nema ni ljudi koji osjećaju sreću i koji mogu reći: »Nikaj nema lepšega, niti veselejšega, neg s prijateli koji su veseli, skup živeti!« — jer je Pprikazivao lica koje je bijeda posinila, one koje je život skučio i pretvorio ih u slabe i nemoćne; ljude koji stradaju radi sitnih stvarčica, koji čitav Život provedu u borbi za ostvarenjem najminimalnijeg i koji bi biii srećni da imaju ono što drugi bacaju. A nikad da to postignu! Opisšsujući takve Zagorce Horvat Kiš je iznosio bez programatskih riječi i traženih fraza zagorsku bijeđu kao sliku ekonomskih i moralnih odnosa u toj sredini na početku XX vijeka. A sve je {o iznosio sa razumijevanjem, istančanom psihologijom, živim stilom i rijebkom pjesničkom toplinom... Savremeni kritičari su ga pominjali tek toliko da i njemu i javnosti stave do znanja da su ga »primijetili«. Začudo i Matoš, koji je mogao osjetiti i srce i talenat Horvata Kiša, i koji je za njega plsao da je »nesumnjivi dara, nije u svom kritičarskom rađu pokazao pravo razumijevanje i nije Kišu pružio potporu kakvu je mogao. O drugima da se ij ne govori. Krnic ga je upoređivao sa Antom Kovačićem izgleda samo da pokaže kako je Kovačić veik a Horvat Kiš mali i kako u Horvatovim pripovijestima nema neke vrijednosti! Upoređivati na taj način Kovačića' i njega bilo je sasvim besmisleno iako opisuju isti kraj. Drukčiji je bio zahvat Ante Kovačića, a drukčiji Horvata Kiša! Njihovi su temperamenti bili različiji a različit i umjetnKki postupak. Pa, ako ih nije trebalo upoređivati moglo se pravilnije urađiti: staviti ih jednog kraj drugog, ne kao ravne vrijednosti, ne kao vrijednost i nevrijednost, nego kao umjetnike koji su svaki na svoj način oživilj jedan kraj i jeđan drugoga nadopuni:i, Imao je pravo Iovačićev sin — Krešimir Kovačić kad je još 1913 godine pisao u Savremeniku o Kišu ističući kako je odlič-. no osjećao zagorsko selo i ljude svoga kraja i kako je neshvatljivo zašto

kritičari zapostavljaju i zaboravljaju ovog dobrog umjetnika, ~

Pored Krešimira Kovačića ukazivali su s toplinom na Kišove putopise Ljudevit Krajačić i Nikola Polić a na prozu Donadini. Ipak, sve su o bili samo topli glasovi ljudi koji su razumijevali rad malog taleniiranog pisca, siromašnog učitelja, koji je od svoje skromne plate štedio da bi objavio knjige. Bilo je potrebno skoro tri decenije da se Horvat Kiš naučno ocijeni. Tek 1947 osigurao je ovom piscu Anton Barac lijepo mjesto u hrvatskoj književnosti (»Veličina ·malenih«), nakon čega su se javili i drugi koji pokušavaju da ovaj sud i nadopune. Objavljujući Istarske pute 1919, Kiš je upozoravao da su ti putopisi nasta! prije Svjetskog rata i da se na mnoge stvari drukčije gleda 1919 nego što se gledalo 1912 i 1914. ,ali da on ipak nije ništa mijenjao u svome tekstu nego je »štiocu dao prilike da mu še podsmijehne...

Zašto da se čije srce na njemu ne

izdovolji...« Neko može pomisliti da je to peckanje i da tu ima piščeve zajedljivosti. Ni govora! Iako je to njegov gorki osmijeh koji rezultira iz životnog iskustva, i smijeh čiji koOorijen raste u bolu, onaj ko poznaje Kiša, dobro će osjetiti da je to rečeno bez trunke zajedljivosti, i da onome ko mu se bude »podsmjehnuo«, kao što su mu se kritičari ranije i podsmjehivaii, pisac ne će zamjeriti, nego će mu čak s toplinom kakvu je rijetko sresti reći: zašlo da se čije srce i u tome ne izdovolji! Bto takav je Horvat Kiš bio i u životu i u Kknjiževnom djelu: skroman, tih, povučen a. veoma iskren, dobar i blag. On nije imao snage da se bori. Jako je iz mnogih njegovih redaka neposredno izbilo ogorčenje protiv društvene nepravde pa na jednom mjestu njegovi seljaci kažu: »Kričati treba, Kkričai! Gospoda ne vjeruju, dok ne Kkričiš...« to je tek gdje-gdje. Pisac sam ne umije da Kkriči pa ne može ni svojim licima dati misli protesta i bune, nego ostavlja da to samo izbije iz nerečenog i nenapisanog, iz tuge i patnje zagorskog seljaka koga je pisac iskreno volio, kao što je volio čitav zagorski kraj, sunce i nebo iznad njega, i zvijezde koje nigdje nisu tako pitomih šara kao iznad njegovog kraja, da je mogao uskijknuti: »... L,jubim sloga sve koji se rađaju pod onom tamo našom zvijezdom.« Ta ]jubav je karakteristično mjesto za njegov književni rad, jer je to intimno osjećanje rodnog kraja, neba iznad njega i ljudi pod tim dijelom neba, stvorilo tu veliku ljubav koja mu je otvorila srce da voli čovjeka i zemlju, i sve živo na njoj, da svemu prilazi sa nečim naivnim, uzbudljivo i nestašno, iopio i poneseno, onako kako mogu prilaziti samo dijete i umjetnik. Takvo ustreptalo srce i ta otvorena duša pomogli su mu da osjeti Istru i da joj priđe ne kao turist i puknik koji je čuo za njene prirodne ljepote i tešku prošlost i stvarnost pa jde, gleda i uzima podalke, već da joj priđe onako kako se prilazi najbližem: onome što se dobro zna i VOli....Zato.su i Istarski puti prije knjiga lirskih ushita o istri, O njenim pejsažima i ljudima nego putopis u običnom sm..u riječi. I što je najljepše: knjiga nije osštala. samo skup ličnih impresija nosgo je umjetnički data i atmosfera vremena kada je obilazio Istru. Savremeni hrvatski književnik Stanislav Simić pisao je o Istri 1946 u Kolu, i u tom svom zapisu s puta pominje Istarske pute Horvata Kiša smatrajući

ih najljepšim u hrvatskoj književnosti ·

ali malo iza toga dodaje o istom putopisu: »Uzalud je tragati u njemu za obavijestima i poukom o socijalnom i političkom životu Istre, ili uopće narodmom stanju u njoj u Vrijeme kada je pisan.• Ne znam kako se Šimič mogao odlučiti na jednu ovakvu {vrdnju kad je baš knjiga Istarski puti i te kako bogata obavijestima o socijalnom i političkom životu Istre i brojnim zapažanjima, samo treba imati u vidu da je Kiš sve to davao na jedan veoma Dposeban i književan način. Sa njegovih stranica zna da izbije život i da se Osjeti siromaštvo kraja gdje po selima nema muškaraca, jer ih zemlja sve ne može prehramiti, pa su se kao radnici i nadmičanri otisnuli u svije} a žene se bave poljoprivredom i drže djecu. U takvim selima, u nemarno građenim kućama, »živi naš hrvatski narod skromnim zatočeničkim životom. Hrani se tek da produlji život — jedamput na dan je-

dući... U svečanije božije dane peče i kruh... Inače kupus i krumpi?, khrumipir i kupus — onaj temfani ovaj pareni.« (»Po Ćićariji«). Gorka je ova. pošalica o kupusu i krumpiru, krumpiru i kupusu... Gorka je to stvarnost! Sličnih detalja mogli bismo iznijeti prilično iz Ovog Pputopisa. I što je najvažnije, zapažajući ih, Kiš ih nije davao tek sa konstatacijom nego je unosio ljude i davao ih u odnosima, u pravom i istinskom dođiru, iako ,ih nije imenovao.

Da i ne govorimo o podacima koji ilustriraju borbu naroda za očuvanje jezika i imena. Takvih podataka ima u svima poglavljima. Ali i njih kad iznosi, pisac postupa na poseban način: kratko, živo, zanimljivo. Zar ova njegova rečenica više ne govori nego čitav članak: »Tko je progovorio hrvatski bio je na ruglo svima, a kako je tijesno u gradićima, iz jedme se kuće šapat u drugu čuje, pa sirotinja ni šaptati nije se hrvatski ufala, da ne bude graje...« Kada sam pročitao Šimićeve zapise »Iskre iz Istre« tek tada su mi mnogi ,tako reći sakriveni deta!ji iz Istarskih puteva iskrsli i oživjeli. Simićev putopis počinje lijepom i jasnom rečenicom: »U Istru se danas ulazi kao u kakvu golemu dvoranu u kojoj se slavi sloboda« a završava se isto takvom istinom: »Talijanska. manjina u Istri danas živi u svojoj nacionalnoj i kulturnoj slobodi. Taiijanstvo je rođenom Talijanu poštovano isto tako kao i hrvatsko Hrvatu, dotično slovemstvo Slovencu.« Horvat Kiš to nije mogao reći 1912 i 1914 za našu većinu! A to treba imati u vidu...

Nije potrebno tragati u ovom puto-'

pisu za ovakvim i sličnim detaljima, jer oni nisu osnovna vrijednost putopisa. Ta činjenica je zavela ”i Antu Rojniča koji je uz ovo »Zorino« izdanje Istarskih puta napisao vrlo lijep osvrt »Istra i djelo Pranje Horvata Kiša« tako je stavio primjedbu da se ne može reći kako piše Barac u svom eseju o Kišu da »u njegovim putopisima nećemo Vidjeti toniko krajeve, kroz koje je prolazio, koliko njega« „iako je ova misao na svom mjestu! Treba znati da u njoj nije rečeno da se u Kišovim

putopisima ne vide krajevi, nego je

samo naglašeno da je svuda najjača piščeva ličnost. A to je sasvim tačno, I io je istaknuto baš zato da se pokaže da je vrijednost ovog putopisa u tome što se svuda jako osjeća pisac i njegovo originalno kazivanje, njegovo srastanje s krajem i njegovi pogledi na ljude i pojave.

I sam duhovit, pisac je osjećao narodni humor i vezivao ga za momente iz prošlosti. Prolazeći pokraj mješta gdje je narod ubio nasilnika Morellia opisuje kako je ovaj zločinac zvao u pomoć boga | sv. Trojicu a narod mu dobacivao da će ga oni i bez boga i trojstva udesiti, A kad je u „vezi ı• tim došlo do isleđenja, krivac se nije mogao pronaći, jer se samo jedmo mogio čuti: »Svi smo ga: i ja i brat mojega brata i sudac Kinkela i svi do vragutega. Još ga je stara Mare preslicom badnula.« Svježa su takva mjesta, dolaze nenamješteno, prirodno, uz piščevo lako pričanje. Nemoguće je u jednom kraćem članku jlustrovati tvrđnju da je putopis pun divnih pjesničkih opisa, jer bi čovjek morao početi da od prve stranice uzima primjere. Kadđa “se pročitaju ovi putopisi, čitalac. mora osjetiti kako je piščeva ljubav prema Istri sve više rasa | pretvarala se u zaljubljenost; da mu je Istra postala draga kao i njegovo Zagorje; da mu je postala znana i bliska do tolike mjere da je mogao reći na kraju knjige: »Prije sam vjerovao, a sada znam i osjećčam da ono što ljubimo, mora biti blizu i najbliže... i mora u tebi živjeti. A ja osjećam, kako moja ljubav živi...

To je i jedan od glavnih razioga uspjeha njegove knjige. Ovo izdanje 'zdavačkog preduzeća »Zora« koje je priredjo Dragutin Tadijanović učin:će mnogo da se Franjo Horvat Kiš još bolje upozna i zavoli. Knjiga je ilustrovana sa trinaest fotomrafija iz Istre. Iako su te Jotografije dobre, one nekako ne pristaju uz ovu knjigu punu lirike. Isuviše su mrtve uz tako živ i topao tekst, Da se neko sjetio da ovu knjigu i}ustrira Vaićevo pero bilo bi mnogo korisnije, jer ova. kav lekst zaslužuje pero odijčnog majstora.

Božo MILAČIĆ

____, _ ____________ „____ — — — –- - –—- – — - . –––– -— – -L_ —– _–—––- --- ———_— . –- _—_iy una na aka a. lipo kaki aenakesy ea iyi as- –

'

STPANA 3

v L-

BELEŠKE

Antun Merđić: Mlada radnica

(Likovni prilog januarskog broja »Republike«)

70-GODINJICA AKADEMIKA D-ra PETRA SROKA

Početkom marta proslavio je univerzitetski profesor Petar Skok, ređoviti član Jugoslavenske akađemije znanosti i umjetnosti, 7O0-godišnjicu života. Romanistika je glavno područje dugogodišnjeg rada Ovog učenjaka, koji je stekao zasluga i na' polju slavistike i opće lingvistike. Prof, Skok bavilo se i pitanjima hrvatske književne kritike i prvi njegovi radovi zasijecaju u to područje, kojemu se i kasnije prigodice vraćao. Na Zagrebačkom univerzitetu djeluje prof. Skok — s prekidom u doba okupacije, kad je od 1942—1945 bio umirovljemn — preko trideset gođina, najprije kao docent, a - zatim (od god. 1920) kao ređovni profesor romanske filolog!ije Filozofskog fakulteta. Iz tog područja, kao i još šiyeg područja „.rgvistike uopće, objavio je pYol. Skok velik broji studija i članaka o Dproblemima «etimologije, fonetike, dijalektologije, toponomastike, „vulgarnog latiniteta, „metodike jezične obuke š!td. Ođ godine 194 do godine 1%0 uređivao je prof. Skok, uz Milana Budimira, »Revue jnternationale des ćtudes balcaniaques« u Beogradu. Danas radi kao redaktor na dovršenju velikog MRiječnika hrvatskog ili srpskog jezika, što ga izdaje Jugoslavenska akademija, a ujedno priprema i Tiimologijski rječnik hrvatskog jezika, kojemu je posvetio već neMoliko godina 'istrajnog rada.

A. R.

»RASKRSNICA« NOVA DRAMA MILANA ĐOKOVIĆA NA SCENI MARODNOG POZORIŠTA U BEOGRADU

Na đan 9 marta o. E. u zgrađi Narodnog pozorišta u Beogradu prikazana je drama >Raskrsnica« od Milana Đokovića. Dramu je režirao autor a uloge su tumačili: Raša Plaović, Nevenka Urbanova, Marica Popović, Vlađeta Dragutinović, Divna Đoković i drugi.

MUZE? SRBIJE IZDAČE NEROLIKO ZNAČAJNIH PUBLIKACIJA

Nekoliko većih muzeja u Srbiji izđaće ove godine godišnjake, naučne kataloge i druge publikacije. Etnografski muzej u Beograđu obiaviće spomenicu povođom pedđesetogodišnjice svoga osnivanja, a umetnički muzej — zbornik petogodišnjeg rađa koji će sadržavati i pregled urnetničkih radova koje je ovaj muzej u poslednie vreme nabavio. Volvođanpski muzvoei priprema građu za zbormik o, Srpskoj narodnoj nošnil u Vojvodini, zatim godišniak i vodič kroz muzeje, a Matica srpska đaće u štampu &atalog svih likovnih dela u Vojvodini, ZE reprodukcija i nekoliko monogra–-

ja.

Savet za muzeje Srbije odlučio je da izrađi hatalog svih predmeta Wojima raspolažu srpski muzeji, i da za 1952 godinu pripremi za štampu »Uvod u arheologiju« dr, Milutina Garašani}a, monografiju o bogorodici Ljoviškoj ibi.

PEDESET OGCODIŠNJICA UMETNICKOG RADA PAVELA RASBERGERA Nestor slovenačkih glumaca, Pavel MRasberger, režiser, korepetitor i glumac Mariborskog pozorišta od njegovog osnivanja do danas, proslavio je 10 marta pedđesetogodišnjicu svog mnogostranog umetničkog rađa. Povodom svog jubileia nastupio je u Pinžgarovej drami »Veriga«, u ulozi Pri moža. Režiser je Danilo Gorinšek, scenc

graf Tošo Primožić,

KLUB KULTURNIH RADNIKA NA CETINJU Pre nekoliko dana na Cetiniu je otvoren &lub kulturnih radnika. Klub će Koristiti

književnici, glumci, novinari i likovni umetnici. UMJETNIČKA IZLOŽBA PRIPADNIKA

JUGOSLAVENSKE ARMIJE

U Domu Jugoslavenske armije u Zagrebu otvoren. je neđavno prva izložba likovne delatnosti pripadnika Jugoslavenske armije, koja je krajem đecembra i u toku januara bila organizovana ı Beograđu. Izloženo ie oko 170 radova (slike, skulpture, crteži) šezdesetorice amatera, slikara i skulptora. izložba će biti otvorena do kraja marta.

UMETNIČKA GALERIJA NA CETINJU POPUNJAVA SE NOVIM DELIMA

Za otkupljavanje slikarske. m i vajarskih radova Umetnička galerija ma Cetinju dobila je ove godine kredit od dva miliona dinara. Ova galemja, koja je otvorena prošle godine, otkupila je dosad niz radova umetnika: Čermakn Bukovca, Đure Jakšića, Novaka Radonjića, Đorđa Krstića, Paje Jovanovića i drugih. Od jedne porođice starih bokeljskih pomoraca otkupllena je slika »Svadba u Kani Galilejskoi« delo učenika Tintoretove ili Karpačiove škole, a u izgledu je da otkupi autoportre Viaha Bukovca, rađen u Crnoj Gori. Galerija je dosad pribavila veći broj radova crmogorskih likovnih umetnika koji su poginuli ili umrli tokoYı Narođnooslobođilačke borbe, kao i rađove mnogih savremenih srpskih i hrvatskih slikara i vajara. U galerlji su izloženi i meki radovi vAdlara Tvana Meštrovića, Tome Rosandića, Sretena Stojanovic ća, kao i dela nekih savremenih crnogo' skih slikara.

Š • JANUARSKI BROJ »REPUBLIKE«

Posleđnji, {anuarski broj zagrebačkog časopisa »Republikas Šgnoši u svom nešto too? obimu prloge IVana Dončevia: O nama kakvt smo, Petra Šegedina: Na putu od Bolozne đo Ravenne, Nevena Šegvića: Specifičnosti arhitektue Dubrovnika i Cvite FiskAvića: Dubrovački gotičkorenesansni stil. ObA ova priloga tematski se međusobno nado juju u sintetički prikaz đubrovačke arhđbektute u XV i XVI veku. Pesme su u ovom broju „objavi Dragutin 'Tadilanović (Pjesme moje mladosti), Gvido Tartalja (Odlomci iz poeme »Tesla«) i Živko Jeličić (Četiri plesmex U rubrici Dokumenti i komentari Gajo Petrović iznosi svoja sećanja na boravak u SSSR-U, a Eugen Pusić opažanja s puta po Americi. U Osvrtima Šime Vučetić brikazuje pripoveđačku prozu A. G. Matoša (Matoš pripovjedač), Mato Lovrak piše o tehnici pisanja književnih dela za decu. Augustin Stipčević ocenjuje dve poslednje dramske premijere Hrvatskog LR kazališta (»Vučjak« ! Miroslava Krleže »Mandragola« MN, Mahkjavelija), Povođom nedavne smrti Sinklera Luisa Š. B, objavljiuje informativni članak o ovom piscu, kritičaru američke »srednje MWlasev, Časopis donosi dalje »pscžan prikaz o nedavnoi skupštini Društva književnika Hvvatske, a u Bilješkama osvrće se ukratko na jubile} Matice srpske, na talijanske prevođe iz jugoslavenske Knliževnosti itd, Likovni prilozi u ovome broju (niz crteža) su ođ altademskog slikara Antunn Mezdiića, koji je ujedno izrađio i nacrt nove naslovne Stranice »Republikes.