Književne novine

STRANA #

POVODOM JEDNOG POVODA

et godina postojanja jugoslovenP ske kinematograijlje, petnaest umetničkih filmova (još tri su u završnoj fazi), preko dve stotine dokumentarnih, blizu tri stotine brojeva »Pilmskihn novost« — to je relativno obimna praksa kada se ima u vidu da smo otpočeli sa minimalnim znanjem, iskustvom i tehnikom. Govoriti o tome šta je ta praksa do danas pokazala, koje je i kakve probleme postavila, i svakodnevno postavlja, io je zadatak teoretskih razmatranja, diskusija i savetovanja, širih i užih, i rasprava kroz stručnu žjilmsku štampu, kroz filmske 'rubrike dnevnih, periodičnih i povremenih listova i časopisa. Pri tome, naravno, uloga filmske kritike je od prvorazrednog značaja. Da bi ona tu ulogu uspešno i efikasno vršila, rečeno je već da treba da bude stručna i savesna, Ali, pre svega, stručna, jer naši filmski umetnici sa ništa manje prava od, književnika, slikara i muzičara zahtevaju da kritika me samo zabeleži, proprati i konstatuje, nego da i analizira, estetski analizira njihova dela na osnovu solidnog znanja o procesu pravljenja iilma, · gnanja koje se mora, ako to već nije, približavaii znanju njegovih tvoraca. 'Pakve kritike, nažalost, mi imamo nedovoljno. Pa i onda kada se ona pojavljuje, ima slučajeva da nailazi na potsmeh i nerazumevanje baš kod onih mladih ljudi koji pretenduju da se njome bave i fingiraju kao »filmski kritičari« na stranicama listo–va u kojima sarađuju, Karakterističan je u tom pogledu primer saradnika lista »NIN« (Dušana Savkovića) koji u broju od 13 maja o. g. povodom filma »I'rst«, a pod pretencioznim naslovom »Na prekretnici« (čemu takav naslov, o kakvoj se to »prekretnici« radi) ovako rezonuje: »Ne treba suviše raspravljati (i samo raspravljati) na čitavim „suranicama stručnih i »nestručnih« listova o tome da li je neki film drama ili hronika, bajka ili ne i iko je kriv za neuspeh filma. Ne treba dozvoliti da neki filmski radnici samo pišu o iome kako treba praviti dobar film. Jednostavno i kratko rečeno treba najzad načiniti dobar film.« Ovo je zaista »jednostavno i kratko rečeno«. Ali da bi se napravio dobar film, neophodan. je dug strpljiv i veoma komplikovan proces umetničkog, organizacionog, tehničkog, evidentičarskog itd. rada pa je, prema tome, veoma sporna teza o tome kako je to sve »jednostavno i kratko«, i ikako, najzad, treba prestati sa teoretskim gnjavažama na stranicama skručnih i »nestručnih« listova, i kako »neki« (znači ipak ne svi) filmski radnici treba da prestanu da samo »pišu«, ı neka, eto, zasuču rukave i »naprave« dobar film.

Zahtev prema kome »treba najzad napraviti dobar film« sam po sebi je simpatičan, Nemoguće je ne složiti se s tim zahtevom, iako je u njemu sadržan, možda i nehotice, potcenjivački odnos prema našim dosada ostvarenim filmovima. Jer, ako mi zahtevamo da »breba najzad napraviti dobar film“*, onda samim tim tvrdimo da su svi na» ši dosadašnji filmovi slabi, A. da Ji je to baš tako?, . |

Nijednog momenta nam ne pada na um da samozadovoljno tvrdimo da 8u naši filmovi »dobri« i da nema mesta kritici njihovih slabosti koje su nesumnjive. Naprotiv, filmski radnici su u razdoblju od 1945 g. pa na ovamo bili oni koji su oštro — često i preterano oštro — Kkritikovali ostvarenja doma će kinematografije (pored toga što su nam Jaskale, nas su po malo i čudile relativno povoljne ocene naših filmova »Sofka« i »Crveni cvet« na međunarodnim filmskim festivalima u Ve-

neciji i Edinburgu). Sa podjednakom '

strogošću ocenjivani su najbolji iilmovi inostrane produkcije i naši domaći. To je, razume se, bilo potrebno i jedino tako mogli smo da idemo napred. Ako je tačno — a tačno je — da teorija i kritika treba da uopštavaju praksu, da je potstiču, osmišljavaju i pomažu, onda treba odati priznanje onim filmskim umetnicima koji su goruće probleme naše — i ne samo naše — Minematografije postavili na tapet i pismeno, javno o njima diskutovali. »Da li je neki jilm drama ili hronika« to pitanje u okviru problema naše scenariske literature još uvek je aktuelno za prak= su i, sledstveno tome, za teoriju filma. To uostalom, hteo on to jii ne, potvrđuje i saradnik »NINA« kad povodom filma »T'rst« kaže: » Umesto toliko tražene »zgusnute drame«, alnamične i »filmske,* koju poseduje svaki američki film bio on loš ili dobar, Štiglic je dobio rasplinutu broniku koja, onakva kakva je, nije moguća za filmsku realizaciju.« Dakle, ipak, film »Trst« ponovo otvara mogućnost rašpravljanja o scenariju kao drami ili hronici, jer eto praksa pokazuje da taj problem nije prevaziđen, On obavezuje ma to da se o njemu piše na stranicama stručnih i »nestručnih« listova, To što su Amerikanci postigli da u svakom filmu »bio qn loš ili dobar« imaju »zgusnutu i dinamičnu dramu“, nije došlo samo po sebi. Biće da su oni prethodno ovladali filmskom dramaturgijom, majstorstvom umetničke forme i izraza u filmu, te, bez obzira na često puta izviloperenu u lažnu sadržinu, postižu željeni efekat, Može Ji se upisati u greh našim filmskim umetnicima ako o tome diskutuju, pišu teoretske rasprave i kritičke analize ostvarenih filmova.? Nije li nužno da oni tim putem podižu svoje stručno znanje toliko potrebno da bi se mogao »načiniti dobar film«?

Interesantna je još jedna tvrdnja pomenutog kritičara. On kaže da se »u našim filmskim krugovima« protiv ovog njegovog »načiniti dobar film« navodi »kako je neki američki reditelj snimio pedeset loših filmova pre nego što je načinio jedan dobar.« Pošto je tako. »našim filmskim krugovima« imputirao jednu fiktivnu izjavu, on še obara na takvu »argumentaciju«, potkrepljujući je primerima ne-

kih najpoznatijih zapadnoevropskih i američkih filmskih reditelja, »čiji su prviilmovi, ili oni koje su snimi:i među prvima, dobili nagrade na međunarodnim „festivalima ili se istakli svojim visokim ume.ničkim nivoom.«

S kim zapravo polemiše saradnik »NIN-a«? Gde, kada i koji je filmski umetnik dao takvu izjavu? Može li se u jednom ozbiljnom nedeljnom listu kao što je »NIN« dozvoliti da saradnici obračunavaju sa izjavama ne” kakvih anonimusa iz »naših filmskih krugova«?

Takav način polemike je apsundan. No, kada je već izrežirao sukob sa izjavama »naših filmskih krugova, člankopisac je bar mozao, pri nabrajanju svojih kontraargumenata, pokazati više razumevanja za stvar o kojoj piše. Nije, naime, bilno — u odnosu na naše filmove — da li su »prvi filmovi« „Džona Hjustona i Roberta Roselinija »dobili nagrade na međunarodnim festivalima«. Bitno je da šu Hjuston i Roselini (i drugi) te filmove »načinili« posle dugotrajnog rada u filmskoj proizvodnji i u sredini koja je već posedovala ogromne tradicije u »pravljenju« filmova, (Pre nego što je samostalno režirao svoj prvi film »Malteški soko« Hjuston je niz godina radio u Holivuđu kao pišac dijaloga, kao scenarist, montažer i aSsistent režije). Kada su krenuli na sVOje »prve filmove« oni nisu morali da »trljaju glavu« sa pitanjem režije, scemarija i filmske glume, a da i ne govorimo o tome da im napr. šminka nije pretstavljala nikakav problem (izgleda čudno, ali kod nas je šminka u filmu i danđanas priličan problem).

Niko nije toliko nestrpljiv u nastojanju da naša kinematografija ostvari velike filmove, kao ljudi koji ih prave. Filmska ikritika može u tom pravcu da ih inspiriše i pomaže. Samo ta kritika, pored sve strogosti, ne treba da bude ignorantska i potcenjivačka. Da bismo što pre stigli »na prekretnicu« našeg filma, filmska kritika u mnogim našim listovima i časopisima treba i sama da se u izvesnoj meri pošrene i preokrene. Bilo bi dobro kada bi se i filmski kritičar »NIN-a pridružio tom naporu i u tom s8mišlu napravio prekretnicu u svom načinu pisanja. Rođo ANDRIC

Gradimir Aleksić: Crtež

„PRIPOVETKE“ FLINA PELINA

(»Prosveta«, Beograd, 1950)

'r tečnom i korektnom „prevouu Emilije Anđelić pojavile su še pripovetke Elina Pelina, (pseu:

donim za Dimitra Ivanova), našoj čitalačkoj publici prilično poznatog bugarskog pisca.

Elin Pelin je jedan od najizrazitijih pretstavnika one grupe bugarskih prozaista koji su svoju pažnju obratili poglavito na prodiranje kapitalisličkih elemenata u selo i na eksploataciju, Otuda su i sve seoske &like Pelinove uglavnom turobne i bolne, pune sumornih tonova. Iako on pokazuje smisao za šalu, njegov humor retko je kad vedar. Svega dve-tri pričice imaju u sebi nečega od atmosfere smeha. Otac Piomije, naprimer, krsti se u manastiru nad buretom svog godinama čuvanog vina, i šapuće tužno: »Bog da ga prosti» (bNesreća«). Neki jadni činovničić luduje za pečenom tikvom, a ona ga, zbog njegovog kukavičluka, navodi uvek u smešno bedan položaj (»Pečena tikva«),

Ali glavni, osnovni ton ovih pripovedaka je težak, i odražava mukotrpnost bugarskog seljaka, njegovo ekonomsko i nazadno kulturno slanje. Ima u njima čemerne pečalbe, konačnog propadanja ionako siromašnih porodica, teških sukoba i poraza, od kojih neki izgledaju kao da &u plod neke sudbine, a u stvari su rezultat društvene stvarnosti. Ima u njima i vrele ljubavi, ali je ona uvek sputana ljutom nemaštinom ili sprečena apetitom bogaćenja.

U pripoveci »Zemlja«, da bi zaokruglio svoje imanje, Enjo ubija svog brata Ivana, (tako je izgledalo), ovaj ipak ostaje u životu, ali nem i bez moći rasuđivanja. Njihov susret kod ograde vrši konačan prelom kod brata-zločinca, on pada u definitivni alkoholizam i dospeva do prosjačenja.

Bugarska literatura se, uglavnom, razvijala u znaku folklora. Međutim, ljudi iz pripovedaka „KElina Pelina, njegovi Seljaci, spadaju u onaj mali broj lica iz bugarske pripovetke koja bi se mogla zamisliti i na drugom tlu, a na Balkanu svuda. Njegovi seljaci nisu samo bugarski seljaci,

Ton pričanja kod Elina Pelina, iako podignut na stepen umetničke proze, uglavnom je narodski, Otuda, ova svežina i prirodnost njegova, Pisac kao da razume govor drveća, reke, šume, oluje, Iznad svega, razume on a&eljaika. Izražavanja u ovim pripovetkama &u sažeta, prividno naivna, i zato umetnički ekspresivna. Njih može da čita, i da ih lepo razume, svaki pismen seljak, jer nalazi u njima svoju sabraću, koja mu govore prosto, jednostavno, i ne mnogo. A to je govor i Elina Pelina, Seljak Bone upregao vola i kravu, ova je slabačka i zanemaže, Bone je hrabri, moli je, obraća joj se kao dragom ljudskom stvoru, kao sestri, kao majci koja ga hrani. A kad ona Skonča »Bone zbaci ponjavu, ispravi se u očajanju pred njom, prekrsti se i zaplaka«,

Osim dveju poslednjih, 6ve su pripovetke u ovoj zbirci kratke, od po pet-šest stranica, što im pridaje još veću draž, To su, zapravo, prozne Sskice, ali u kojima su radnja i njeno uobličenje okončani. "Toj kratkoći odgovara i zbijena izražajnost autora: »Cela zemlja mrtva i vlažna kao udavljena, baba«, |

Risto RATKOVIĆ

KMUŽEVNE NOVINE

Dušan DUKIĆ

o_O — — ——·— ——__—=

———~

SA posmo

"Jabları u"ptoleće

[5ko, listali i vitki u stasu uvijek me do dna srca potresu. Ruke ih blago grle o pasu,

gotove da ih na sebi ponešu.

Ali kad vide nemoćne đa su za takav teret, mokru od rose, pregršt im lišća od milja odnesu.

Rađosne kao da kući nose voljenog bića pramenje kose.

Zimska noć.

7 što mi tako uporno kuca

vjetar u prozor, a dva su već sata? Možda mu srce od, studeni puca,

pa traži da mu otvorim vrata.

Ostavljam ležaj. Svjetiljka planu. Žar u peći potstičem brzo. Otvaram vrata i — suza kanu: pred samim pragom &e &mrzo.

ČITAOCI NAM PIŠU

KAKO SE SVE NE DREVODI

U našoj štampi naiđe se pokatkad na prikaz prevedenih djela strane literature sa sumarnom ocjenom o kvaliteti samoga prevoda. Napisano je i nekoliko oštrijih kritika upravo u »Književnim novinama« na prijevođe strane poezije, no međutim, rijedak je slučaj da se književni kritičari pozabave radovima naših čitalaca kada je u pitanju ostala strana literatura. Nemam pretenzije da dajem stručan osvrt na prijevod Stjepana Krešića knjige Jamesa Cooka »Putovšnje oko svijeta« (u izdanju omladinskog izdavačkog poduzeća — Novo pokoljenje — Zagreb), jer mi zato neđostaju odgovarajuće kvalifikacije. Osnovni mofiv zbog kojega se smatram ponukanim da upozorim na potrebu da na kvalitet ovoga prevoda reagiraju drugovi koji su za to pozvani (ako hoćete i kao profesionalci, jer im je to dužnost) našao sam u lošem stilu i jeziku kojima se prevodilac služi, a zatim u nekim nezdravim pojavama koje se naslućuju u odnosima među ljudima koji se tim poslovima bave i za njih odgovaraju.

Osnovna zamjerka koju čitalac »na mah« može dati ovom prevodu jest, da je pisan jezikom, kojim se danas ne piše a još manje govori. Dobija se utisak kao da čovjek čita loše prevode rimskih i grčkih klasika, kojima su se za nevolju služili, a vjerojatno se još uvijek služe, đaci u srednjim školama. Ovaj prevod prepun je arhaizama, provinocijalizama, pleonazama, a stil tvrđ i opor. Uzimam nasumce nekoliko primjera. Na str. 18. »Spopali su ga takvi napadaji besvjestice, da bi gotovo umro«. »To mu se dogodilo i u subotu u jutro, te je tako obršio«. (Str. 20). »futros s različitih dijelova otoka priđe k nama u čunovima veoma veliko mno-

n. Bau aaa i e O n: SABUR Pod Ten" VOA Sera. Morgingalije uz knjigu „Borbe“ Paška Romog

(Izdanje Matice srpske, Novi Sad)

Wu česnici narodnooslobodilačkog rata imaće u »Borbama« Paška Romca dragu knjigu uspomena. Široki redovi naših čitalaca u RomčevoJj knjizi naći će zanimljiv materijal-lektiru koju nije Jako ispustiti iz ruku. Pišući istinito o stvarnosti naše borbe, Paško Romac ne pruža samo uzbudljivo štivo već i evokaci,ju neulepšane istine iz vremena kada je biti junak zaista nešto značilo.

Ne treba smetnuti s uma da Paško

Romac nije književnik niti novinar.

On je samo skromni zapisivač, partizan koji je u svima prilikama, na svim putovima i bogazama, držao nn prsima svoju torbu sa sveskom u koju je i pod najtežim uslovima zapisi-

'vVao ono što je smatrao da je neopho-

dno da se zna, da bi pamtila pokolenja. Ne ulazi on ni u kakve literarne obrte, ne služi se nikakvim knjiškim efektima. Romac se služi svojim perom samo toliko koliko je potrebno da se suho i golo reče istina. No, upravo to suho i golo je tako potresno, ubedljivo i veliko da deluje kao Snaga.

· Paškovoj knjizi ne treba literarnih

pohvala. Ona za to nije ni pisana. Ni u jednom trenutku pisac ove' epop-je nije računao na to ida nekim svojim »specijalnim« stilom potstakne ošsećanje ili izmami suzu. On je računao na daleke' generacije koje će sudili po činjenicama. U tome je glavna 4 neosporna vrednost »Borbi« „Paška Romca. i

Ono što je dosad napisano o našO]J Revoluciji ima izvjestan određen stilski oblik, Ili je to književfia obrada doživljenog (Čolaković), ili je dnevnik političko-dokumentarnog karaktera (Dedijer), sa jačim ili slabijim reportažnim crtama. Kod Romca je jedinstven slučaj da imamo zabeležen motiv, uobličen, pun života i daha, a ipak sav go i lapidaran. On se prosto nudi za književnu obradu, Snaga Romčevih kazivanja ima svoj određen oblik. Njegovo dejstvo nije literarno, već životno. Može se čovek kod Romca ponekad i poučiti kako se velike slvari mogu reći kratko, jednostavno i veličanstveno, Čini mi se da je za svakog umetnika Romčeva knjiga krcat priručnik ne samo onoga što je Romac rekao, već i onoga što, kao motiv, takvi tekstovi u umetniku 1zazivaju. Odgovorni urednik: Dušan Kostić, „Beograd,

Vrednost Romčevih saopštenja je u tome što je uvek ,i u najtežim i najnepovoljnijim trenucima, „letopisac prilazio ljudima kao ljudima i obraćao im &e kao čovek. Romac zdravim, nepogrešnim jinstinktom čoveka iz naroda obvoreno kazuje ko je šta i šta je ko. Nema tu okolišenja: ovo je junak, a onaj kukavica. Onaj čovek, onaj nečovek. Pa opet, iznad svega toga i iznad, podataka o tome kako se i u onome što je rđavo nalazi rešenje u dubokim ljudskim porivima i ortama,. Romac oštro i uzbuđeno izgovara reč osude kada se radi o političkom Rkomesaru Roji je, opkoljen sa malenom grupom boraca od ogromne fašističke &ile, izgubio moral i pucao na sebe. Ali, s druge strane i ne kazujuči to, u prikazu situacije on daje opravidanje njegovo za ljudske slabosti koje nosimo. Nije bilo nikakvog +zgleda, pa je možda komesaru samo” ubistvo u tom slučaju izgledalo kao častan izlaz. Kroz nekoliko minuta oteran je neprijatelj. Komesara je osudio njegov kurir: Bio je kukavica. Na sličan način prilazi Romac i čoveku kao biću koje voli smeh, šalu i razonodu. Nezaboravan je onaj trenutak kada se i u najozbiljnijim časovima smrine opasnosti ljudi šale jedan s drugim, i to baš na račun ljudskih slabosti koje u tom trenutku kod svih, hteli to ili ne lebde na površini i traže da se primarno nametnu. Paxtizani su u slabom zaklonu, u opasnosti da svakog trenutka budu zasuti kartečom. Ljudima je nelagodno, opasnost je tu, zaštita bedna. 1 u tom času jedan od boraca udara kamičkom druga kraj sebe. Ovaj pada uveren da je ranjen. Psihoza straha je toliko ovladala njime da on. popušta prvom pozivu da se skine da mu ranu pregledaju. Uzalud se ceti smrt iz unakrsne vatre fašista, U maslenom : jad

' nom zaklonu, gde se sklonilo mnogo

ljudi, bruji od smeha.

Čitalac neće moći da še otme onom neverovatnom jednostavno i realno kazanom utisku o ustašama, koji posle borbe do poslednjeg metka u Opkoljenom manastiru, — jedan po jedan izlaze na prozor i svesno se šioVljaju partizanima pred nišan. U ovom saopštenju zgusnuto je divljenje junaka prema preziranju smrti i prezir čoveka prema onima koji u isti mah

nose zločinačko srce u prsima, a ne može se skriti ni prigušena suza narodnog borca koji zna da su to ljudi istog porekla i krvi — grozni podlaci i izdajice.

Romčeve ıĐorbe«, ponavljam, teško je aispustiti iz ruku, Čitave pokrete trupa i napada „ofanzive pisac obeležava 6a po nekoliko oskudnih pasusa. čak i nekoliko redaka. Pa ipak, uspeo

'je — nenamerno je pronađen čudesni

efekat. Zadržavajući se nešto duže na nekom naizgled neznatnom molivu, uspeo je da prebaci svetlost na ceo ncopisani poduhvat. Ne bih hteo da zaključim da li Romac ima ili nema pripovvJačkog dara. To u ovom slučaju j nij» toliko važno. Ali da je Romac našao nzčina da se izrazi zgušnjavajući svoje utiske, to je nešumnjivo i *eosporno. Bogđan CIPLIC

A. Avramović; Crtež

štvo urođenika« Ili ovakova nelogičnost: »Jedna od mlađih žena stupi tada na tkaninu, te s najvećom bezazleno'“ću podiže odjeću od pasa na dolje...« (strana 22.) Prevođilac bi nam trebap svakako protumačiti kako se nešto može podići na dolje, jer zakoni fizike, barem kako smo ih mi učili, diktiraju obratam put. Ili: »Promatramja smo vršili dr. Salandđer, Greem i ja, te smo se nevjerojatno mnogo ra zlikovali jedan ođ drugoga t·promatrajući vrijeme dodira«. (Str. 23). U čemu su se razlikovali, da li po izgledu ili po mišljenju odnosno rezultatima, jer prevod nejasno izražava suštinu protivurječja. -

'U pogledu stila kojim je pisan čitav prevod navođim rečenicu koja se nalazi neposredmo poslije one naprijed citirane: »Greemov i moj teleskop imađahu isto povećanje, đok je doktorov bio veći od našega... Termometar štono smo ga o podne izložili. suncu, popeo se do stupnja vrućine, kakvu dotađ nismo ni vidjeli« »Stoga smo odlučili đa u buduće nećemo pasje meso smatra– ti na odmet« (Str. 25). »Dogodila se ovđa-onda i pokoja prepirka, ali to je bilo i stoga, što se nismo razumjeli, kako nismo poznavali jezike jedni drugih, ili pak zato što je tim ljudima duša da štogod ukradu, a mi to nismo mogli uvijek podnositi, ili se od toga obraniti«. (Str. 27). »U jednu riječ kakvi god bili razlozi tome običaju, svakako se to više odmosi na njihovo izvanjsko držanje nego da bi tobilo baš strogo načelo, kojega se obavezno moraju držati: (Str. 29). »Ulijevala ti je ne samo veličanstvenost nego i strahotu«, (Str. 38.). Veznici kao eda, kadno, štono, fe glagoli kao umračiti, pritvrditi, smračati, uboljiti, suskrenuti, otputiti djeluju literarno disonanitno, a u vezi sa stilom kojim je i prevod pisan, potsjećaju na stranice Šenoina »Vienca«,

Da prevodilac Stjepan Krešić neodgovorno i po svojoj volji, bez obzira na poznata gramatička pravila i đuh našeg jezika (koje donekle poznaju prosječni čitaoci) spreže pojedine glagole, govori primjer sa 101 stranice ove knjige, gdje, u razmaku od tri ređa pisanog teksta, za treće lice plurala glagola puhati (upotreba ovog glagola ne govori o naročitom književnom ukusu) piše pu h aju, a neposredno iza toga pu š u. Koji je, prema tome, oblik pravilan?

Činjenica što se Stjepan Krešić pojavljuje kao prevodilac i urednik govori sama za sebe ako imamo u vidu kvalitet prevoda. Postavlja se pitanje šta su radili korektori Anka Oszelda i Blaženka Latas koji kao takvi figuriraju na posljednjoj stranici knjige i da li imaju nekakav svoj formirani kriterijum za ocjenu vrijednosti stila i jezika. Ako se izdavačko poduzeće »Nopok« u Zagrebu rukovodi uglavnom komercijalnim „razlozima, onda je stvar prilično jasra. Ali mislim da ono, uz ostale svoje obaveze, ima i zadatak da prvenstveno pazi i na momente koji su u pogledu jezika i stila, makar i ovako laički, istaknuti.

Smatrao sam potrebnim da se o svemu ovome posavjetujem sa jednim istaknutim sveučilišnim nastavnikom domaće književnosti u Zagrebu koji se je sa mnom složio i obećao da će porazgovarati sa odgovornim drugovima iz Nopok-a. Odgovor koji sam dobio, najviše me je ponukao da napišem ovo nekoliko ' riječi. U prvom redu rečeno mu je da se o nekim jezičnim formama dade diskutirati, da je Stjepan Krešić inače poznat kao dobar prevodilac sa engleskog jezika, da o tim stvarima ne bi irebalo pisati i slične kompromislerske izjave. Jedan drug iz tog istog preduzeća, dobar poznavalac našega i engleskog jezika, također prevodilac, navodno da ima svoje mišljeinje o prevodu Krešića, ali da se ne usuđuje istupiti javno sa svojim potpisom, jer ga vežu razni obziri unutar poduzeća. Poslije ovoga, nije teško pogoditi zašto dolazi do loših prevoda i u izvjesnoj mjeri do šuinje onih drugova koji su bezuvjetno kompetenini da o radovima prevodilaca kažu svoje mišljenje,

Mate ZANINOVIĆ

Francuska broj ? — Stampa rija »Borba« Beograd, Kardeljeva 31.

PROJ 24

6 e| Mova izdanja .. #| « k la jidalijagisieOB jeziku

Državno izdavačko poduzeće Hrvatske »Zora« izdalo je neđavno, na talijanskom jeziku, komediju »Edizione BtraoYr– dinaria« od taližansko8 pisca sa Rijeke Osvalda Ramous. Djelo ie izašlo Wzao prvi svezak Talijanske biblioteke (Biblioteca italiana), u kojoj će doskora izaći knjiga istaknutog talijanskog političkog radnika iz Istre, potpredsjednika malijanske unije Andrea Benusija pod naslovom »Ricordđi d'un combattente istriano« (Uspomene istarskoga borca). Kao treći svezak ove »ZOrine« biblioteke predviđen je »Diario d'un partiglano« (Partizanski dnevnik) Erosa Sekvija, urednika »Talijanske biblioteke«, koji je bio poznat dosada samo po nekim fragmentima, „obiavljenima većinom (u prijevdu u »Književnim novinama.

Ove prve edicije novopokremute »Talijanske biblioteke« nisu usamljena izdanja, već se — kako je poznato — nadovezuju na čitav niz manjih i većih talijanskih injiga, izašlih za minulih šest godina nakon oslobođenja. Bili su to najprije prijevođi Nazorova »Medvjeđa Brunda« i Simunovićevih novela (štampani godine 1945), za kojima je sliiedilo nekoliko godišta »Almanacca« s prevedenim i originalnim, talijanskim prilozima, i velika serija manjih knjižica i brošura ·literarnog, političkog i naučno-popularnog karaktera. Rađi boljeg poznavanja mogućnosti, koje se talijanskoj manjini u Jugoslaviji na području kulturnog života i stvaranja danas pružaju, tre-

ba još napomenuti da ie u Puli počeo ne=

· davno izlaziti talijanski dvomjesečni časo-

is za nauku i kulturu »Orizzonti&

asopis, koji je pokrenula Talijanska unija na Rijeci, objavio je u svom prvom broju pjesničke i prozne priloge Erosa Sekvija, Lučifera Martiniia, Serđa Turkonija, Erija Fransija i dr.

Osvaldo Ramous, autor komedije »Edizione straordinaria«, Jedam je od najistaknutljih talijanskih književnika i kulturnih radnika u Jugoslaviji — poređ Sekvija i Pjetra Rizmonđa, književnika i direktora 'Talijanske drame. na Rijeci. Ramous se i prije rata bavio književnim rađom, no za nas je od veće važnosti njegova poslijeratna književna i kazališna djelatnost. s velikim interesom i dobrim poznavanjem prati Ramous suvremenu jugoslavemsiru književnost, pa je dosada dao više uspjelih prijevoda hrvatskih i srpskih pjesnika i pisaca, i štampao ih na stranicama taliianskih listova i publikacija, a neke (Nušičev »Dr«) i prikazao na sceni riječitog teatra, u kojemu vrši dužnost zamjenika upravnika, a ujedno ie i režiser Talijanskog dramskog ansambla.

Ramousova komedija »Edizione straordđinarla« (Izzvanredno izdanje) bila je lamjske godine nagrađena na natječaju 'Pralijanske unije kao najbolie djelo. Nakon toga Talijanska drama riječkog kazališta uzela je djelo na svoj repertoar. Poslije Rizmonđo~

ve drame »Dietro la maschera« (Pod aa ·

sicom) — napisane neposredno iza oslobođenja — »Edizion staordinaria« bila je drugo veće scensko djelo jednoga Književnika iz redova talijanske manjine, nastalo u sooljalističkoj Jugoslaviji, (U međuvremenu bilo je i drugih manjih pokušaja, kao napr. Gueninijev komad iz omladinskog života »L'Altoforno« (Visoka peć).

Za razliku od Rizmonia, koji je u sVOjoj drami dao odraz talijanske kapitulacije u Istri ,u septembru 1948, dodimuvši usput i narodni ustanak u Istri i oslobodilačku borbu naših naroda uopće, dotle je Ramu svoju komediju — Koja je zapravo više drama nego komedija — smjestio u južnu Italiju, đavši joi tematski i u iđejnom pogledu veoma aktuelni prizvuk. Ramu je naime pokušao da na osnovu Žive i dimamičke radnje dramski fiksira socijalni suRob, koji se tamo odigrava: borbu bezemljaša, koji su ustali protiv latifundista zbog zemlje koju obrađuju. Radnja R&omedije odvija se u nekoj manjoj ređakciji provincijskoga lista, pa je to autoru — kao negđašnjem novinaru — poslužilo da ocrta movinarski ambijent i prikaže ne samo lice već i naličje takozvane slobođe štampe u okviru kapitalističkoga aruštva.

A. RK.

IBI TJOGRAFIJTA

Dragutin” Tadijanović: Pjesme. Izdanje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb 1951, latinicom, str. 162, cijena 80 din.

August Šenoa: Djela, knjiga IL Izdanje Državnog izdavačkog poduzeća oVaitka »Zora«, Zagreb 1951, latinicom, str. 605, cijena 220 din.

August Šenoa: Djela, knjiga II. Izđanje Državnog izdavačkog „poduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb 1951, latinicom, str 461, cijena 190 din.

Josip Jurčić: Susjeđov sin, pripovijetke. Izdanje Državnog izdavačkog podđuzeća Hrvatske »Zora« Zagreb 1951, latinicom, str. 255, cijena 92 din. .

Mato Lovrak: Družba Pere Kvržice, dečiji igrokaz. Izdanje »Novog pokoljenja«, Zagreb 1951, latinicom, str, 84, cijena 19 din. -

Sonja Sever: Novi život, dečiji igrokaz. Izdanje »Novog Ppokoljenja«, Zagreb 1951, latinicom, str. 119, cijena 25 dim,

Marko Vujačić: Znameniti crnogorski junaci, po istoriskim pođacima, tradiciji i narodnoj pesmi, knjiga I. Izdanje »Narodne knjige«, Cetinje 1951, ćirilicom, 180, cijena 120 din,*

Ivo Čipiko: Cetiri pripovijetke. Izdanje »NOVOg Ppokoljenja«, Zagreb 1951, latinicom, str. 121, cijena 22 din.

· Tihomir R,. Đorđević: Vuk Vrčević. Izdanje »Narodne knjige«, Cetinje 1951, ćirilicom, str, 109, cijena 80 din.

Cma Gora, prirodne ljepote i znamenitosti. Izdanje »Narodne Knjige«, Cetinje 1951, ćirilicom, st, 63, cijena 130 din.

UREDNICI:

Dušan Iostić i Tanasije Mladenović

Broi čekovnug računa 10%-9032%)>0 Pošt. fah ređakcije 61? Poštanski fah admin 'strqri!e 629

fttukc pist se ne vracaju

: ht

IAPROB

Ne-aK/