Književne novine

Ljubica 'So

dSefatsavaavasaı eye ana Rea Seeı OP Sevic ava yaFaKci OPTION AAN AAA BOAAAOAVARIN UNA ares aaaveee

kić:2 PARIZ '

——=IZ KOLEKĆIJE ~ ___ | PAVLA BELJANSKOG

STOJAN ARALICA: „ŽENA

U SLAMNOM ŠBŠIRU”

OS:

Jedre boje. Boje voća koje dozreva, boje preplanule od sunca. Tu nema gotovog, ustaljenog tona koji bi samo definisao oblike. Taj ton tek nastaje pred našim očima, jer to nisu samo boje, nego prelazi iz boje u boju, strujanje slično strujanju i razlivanju sokova pod hrapavom korom naranče i limuna, To strujanje prelazi i u krvotok gledaoca, pa on oseti zdravlje, sunce i energiju u sebi. Po boji a i po načinu komponovanja (još uvek jasno definisanih predmeća u

| prostoru, i pored primarnog značenja atmosfere, tj. ličnog raspoloženja) Aralici su najbliži izvesni neoimpre=sionisti, ali njega ne privlače samo svetlosni fenomeni. Nečeg mladalačkog, zdravog, vedrog i optimističkog ima u njegovim slikama ove vrste, u

koju spada i »Enterijet« (u is“oj zbirci). ji | }

* * o“: |IVAN RADOVIĆ: „DORUČAK”

Crna, mrka, tamnoplava i ljubičasta (koja s tim tamnim bojama povezuje i crvemu i narančastu i u njima ih utapa kao u sutonu ili u polumraku enterijera). Ti duboki sutonski tonovi postignuti su uz rastapanje svih ·formi u njima, tako da te forme u 'polumraku sobe gotovo gube svoj volumen (što se naročito vidi na »Aktu«) i mešaju sa Krupnim ormamentom zavesa i "kanina u jednu jedinu površinu. To slivanje tamnih toplih tomova je stalna slikareva tendencija, kao prigušivanje svih zvukova sem onog dalekog ,nejasnog i stalnog šuma koji iz daljine struji u sobu kroz DTOŽOT i meša se s fišinom. Do tog

štimunga je stalo slikaru, a ne do | jasnih formi. Izraz tog tražemja je i ova slika rađena karakterističnim potezima koji ne dozvoljavaju da predmeti u jasnim konturama izrone u polutame boja .Ova slika je, kao i

mnoge druge u ovoj kolekciji, izraz intimis*ičkih raspoloženja velikog

dela naših slikara između dva rata. | *

NEDELJKO GVOZDENOVIĆ: , POGLED IZ ATELJEA”

Gvozdenovićev kolorit je takođe mek i blag, ali svetliji i jasniji. Poznat po svojim intimist: čkim slikama

KOSTA HAKMAN: „PROZOR”

Sve Hakmanove slike iz ove kolekcije su raznobojne, sa mnogo lokalnih tonova konkretnih predmeta. Ti konkretni predmeti se ne gube ni u »ateljeu« koji je sav preliven svet-

lošću. No ukoliko je veća opasnost od,

anegdo“skog aranžmana, utoliko je veće delo Hakmana koji je tu opasnost izbegao. Hakmanu nije potrebno da se zatvori u polumračne enterijere, da se ograniči na jedan plam ili na samo jednu stranu pojave da bi mogao kopati po sebi i tražiti izraz. I pored ako raznih (i teškihy lokalnih) boja i opisa predmeta, na njegovoj slici očuvano je jedinstvo i neka akvarelska lakoća. i prozračnost, tako da ta slika po' nečemu potseća na

Matisa. Izvestan objektivizam, opis i

realis*ički, svakome blizak jezik; a uz to najličnija poezija koja se nimalo ne gubi i čini taj realistički jezik lakim.

* * *

IVAN TABAKOVIĆ: „LIMUNI”

Na slici je pretstavljen samo jeđan deo površine stola. Kad se nešto slika iz takve perspektive, onda se odnos među predmeima (tj. slikarski izražen prostor) gotovo sasvim gubi, a umesto toga ostaje sam odnos boja. Tako prepuštena sama sebi, »stavljena na probu«, boja pokazuje koliko ona sama u sebi ima snage i života. Ivan Tabaković ne samo da svođi sliku na bitno slikarsko, nego i gledaoca vaspiava da slici prilazi neposredno i najpre sa fe strane. (Kao što se vidi,

ta čisto slikarska težnja datira još od pre rata i nije kod nas nova.) Dekorativno shvaćena slika, ali koliko reskosi i otsečnosti u »zvuku« tih boja kojima Tabaković (kao i na slici »Alati«) tako prijatno kontrastira Aralici, Radđoviću ili pak samom sebi (na svo-

joj slici »Beograd pod snegom).

* *

sa crvenoplavim ćilimima, finog slikarskog tkanja ,on bi ovim svojim WEG iz ateljea« mnoge izne" nađio. Imamo utisak kao da pred sObom gledamo žutozelenu, još neubranu dunju, osenčenu lišćem, Takvim blagim zelenilom prelivene su i (inače sive)/ gradske kuće i nebo. Praznično proleće kroz širom otvorene prozore mami odmornog, osveženog i okupanog čoveka,

7 Ž. VIDOVIĆ·

* *. *

(Napomena: U prošlom napišu »Iz

· kolekcije Pavla Beljanskog« bi, 2

greškom je Izostao naziv prve slike. slike Jovana Bijelića »Akt«),

O Mk SI.

mlađim mirisom proljetnjim. Pozdravih seljaka pod šeširom i brkovima, i plavušu ženu njegovu s pletivom u rukama. Zalepršaše jata iznad glave, ka fruškogorskim visovima i prevojima. Hladno je ,duva razvigor — uporno, nezajažljivo, lutalački. Kao da je daleko nekud krenuo — teče, teče; probija se kroz šiblje neprimjetno, kao Dunav, i nema kad da zastane, da ođahne. Dokle će stići?

” A dolje, gdje se sužava uvala i ponire stražilovački potok, smiješe se blago grozđovi karlovačkih kuća, i tornjevi,

krila se predamnom zelenomodra krajina, i ja osjećam disanje njeno suzdržano, osjećam da mladim' uz ovo meko i šumno listanje dok ronim plaf vim beskrajem nad ozelenjelim oranicama po kojima. je do juče, eto, muzla kiša. Sad je sumcee, i tiho se vlaga isparava — magličasto, plavo, nježno; žita rastu, probila su veš koru zemljinu, žita će zašumoriti uskoro ožutjelim zrelim prostorima vojvođanskim... I tako, zagledan u dale· ke krovove, među krošnjama, rasute, kao slučajno, bačkom ravnicom, u krovove nove i crvene nad čijim je šljemenima veselo naljeglo plavetnilo neba — ulazim u, karlovačke ulice, u tihi žamor palanke koja je imala, nekad, davno, dušu svoju razdraganu...

TUGA JEDNA

Volim gradove sa svojim posebnim bilom ,grad sa fizionomijom koja je samo njemu svojstvena. Ima ih sivih, dosadnih; ima ih dragih, liupkih, privlačnih — i kad se gube u prašini gradilišta ,i kad ne dižu glave od silnih poslova i tempa, oni su svoji, još uvijek svoji, i ne predaju se, i čuvaju svoje specifičnosti, svoje kvalitee, sve ono što ih bitno odlikuje od susjednih i ostalih mjesta. Sremski Karlovci su takvi. Trudio sam se, makar, i na dohvat, makar i u prolazu, da osjetim dušu Karlovaca — današnju, ne muzejsku. Muzejšku znam. Da li sam je ponio? Možda.

Sjedim u Gradskom odboru, među ofucanim namještajem preko koga su prošle tolike genoerac:je moljaca, i prašina kancelariska mirisna — ona poznata, ona neizbježna, pradavna, magistra*ska. Uljegli smo u duboke razgovore. I evo, kotrljaju se oko mene i pljušte po meni tolike cifre i cifre — nikad im, čini mi se, kraja... a ja gam gluv za njih, prolaze one pored mene, defiluju ponosno, značeći znam to dobro — nešto više, mnogo više nego što u mojoj pretstavi pokre= ću. Privlači me to što govori, baš sada, sekretar Branko Popović. Tuga je iskrena u glasu njegovu. To je žalba, i više možda, za jednom pregaženom ljepotom, za. visokim mrkokorim stablima koja su se, do nedavno, moćno granala na sve strane — a sada ih više nema; za nekadanjom čistoćom i umivenošću mjesta, očuvanošću zgrada — makar i neukusnih ponekad, i kaćipernih. Tuga čovjeka koji voli rodni grad i diše njime: tuga zavičajna, — Sav sam se srozao, nisam umeo reč da kažem kad se, iza rata, vratih u ovaj grad. A ja sam odras“o u njemu, znam · ga. Voćke, jorgovani — ništa, sve propalo, polomljeno. Da se park povrati u prvobitno stanje, treba najmanje tridesetak godina, i podosta novaca — ne pitaj!

A. nijesu morali uzeti ljepotu ovom simpatičnom gradiću na blagim padinama fruškogorskim. Rat je, naravno, učinio svoje; ni ovdje nikome nije ostao dužan. Ali su ovdašnji faktori naši mogli, poslije oslobođenja, pokazati daleko više upornosti i VOlje i ljubavi u čuvanju preostale ljepote njegove, mogli su ga sačuvati od primi“ivizma i nebrige, i stihije, Kao da je vazduh ispumpan iz guma, kola kao da ne mogu naprijed. Treba, međutim, nešto učiniti da Karlovci opet sinu, treba povratiti veselu dušu njihovu. Jer ovo je grad vječne mladosti, ovo je grad »Đačkog rastanka« i vrelih zanosa Brankovih. Naš Hajdalberg — nekada.

KAKO IZIČĆI NA KRAJ

Ima izvjesne sentimen“alnosti prema Karlovcima kod svih onih koji su nekad učili ovdje, ili dolazili ovamo, ili znaju njihovu prošlost. I zbog Branka. Ali je, danas, kod većine mještana nijesam primijetio u tolikoj mjeri — kao da su ravnođušni, kao

odete

POO KNJIŽEVNE. NOVINE

Prođoše | PEOXa natovarena OSa i

i širina pi;oma dunavska —· iza padina. Pa šuma. Pa ravnica. Ras- ·

ebeeeevenoeeeeoe Bebe eee

ae PUTNE BILJEŽNIGE)

U BRANKOVIM KARLOVCIMA

Dušan KOSTIĆ : 1

Ljubica Sokić: SREMSKI KARLOVCI

. da preko svega minulog posiplža sivi pepeo svoga zaborava i dosade. I nemay, čini mi se, dovoljno intyjmnoz odnosa prema svome mjestu — ni ponosa dovoljno, ni ljubavi, mi brige. Svega toga moralo bi dans biti daleko više prisutno nego što je.

Jer kako bi 'se,'inače, mogla objasniti činjenica da mjesne vlasti skoro ne mogu 'izići na kraj sa ćudima pojedinih građana koji tako bezočno uništavaju travnjake i sadnice, upropašćavaju klupe, bacaju đubre gdje stignu, sve izgaze. Nedavno je neki šofer, veseljak valjda, natjerao kamion pravo na tek zasađene mladike i na brižljivo njegovane travhjake (»Ne gazi “ravu!«) — praveći ršum od svega toga, iz čista mira. Ili ovo: pojedinci puste koze po ulicama i svu= da uokolo, a koze — brste li, brste. Prošle godine, eto, dato je samo na sadnice preko 160 hiljada dinara i koze su sve uništile. Nađe se, bogme, i takvih koji sami nalome granje pa odnesu u štalu kozama.

— E moj druže, — nadovezuje »zelenopojasni« povjerenik — moj druže, nije laka s“var s njima! Muku mu-– čimo. Bre, udri ovo, ubeđuj ono — ne pomaže. Ali otkad dobismo odluku da se potamane koze — ej, sad da vidiš: dolaze oni ko mlađe nevjeste, mole, kume da im se odobri držanje koza bar po štalama... Jedan, opet, gledam ga — seo čovek na kola, vozi se pored budućeg parka, pevuši. Odjednom, skoči, uze britvu u junačke ruke pa — fis po sadnici ,sve do kuka. Dopala mu se, šta ćeš, kanadska topola. A neki, pak, svaljuju đubre pored druma — tamo da sagori, pa će ga, vele posle odneti na mjive. Može“ misliti koliko smrdi po tim našim, karlovačkim, prilazima! Ali kako izići na kraj? \

—. Bogme, nikako! — upada pretsjednik, Hrvat. Pa ipak, taj nas problem jaše. Zaobići se ne može, s tim smo načisto. Nešto ćemo uraditi, mo= ramo to — svim snagama...

Svim snagama. Ovdje su svim snagama i napravili dobru cestu do Stćažilova, i dosta toga su učinili po gradu dobrovoljno — naročito prvih godina. Stanovnici su Srbi i Hrvati — skoro popola. Problem bratstva i jedinstva ovdje nikad nije bio doveden u pitanje. Ustaški pokret nije tu imao ozbiljnog korijena; ukoliko je i bilo šovinističkih ispada i progona, oni su potpuno i jedino do= lazili od ustaša- -uljeza, koji su i bili inicijatori pokolja i svega onog što je išlo na razjedinjavanje stanovništva. Čak je, u prve dane aprila 1941, bilo obrazovano takozvano »gradsko vijeće« od Hrvata i Srba — karlovački Hrvati saosjećali su sa Srbima, pružajući bratsku ruku u nevolji. Ali s prvim ustaškim čizmama 7poništemo je i pregaženo sve to: »Vijeće« su najurili i krvav nož su vrgli među bra= ću, podigli vještačke jazove i zidove, Ali, svjedno, bratska osjećanja među stanovništvom osćala su i dalje — u-– prkos ustaškom mraku i divljanju. Nije ih mogao ugušiti ni zloglasni pop ·Šalovac, koji je toliko zla nanio ovdašnjim ljudima. Ono je prisutno i danas u još trajnijim i konkretnijim vidovima, Zaista.

Građ je — o se vidi — zapušten, oronuo. Nije, apsolutno, nije ono što

OVOOIIIIOITOOIIIOO III OOKKII III ,

je bio nekada. Oduzeli su mu zelenilo, nemilosrdno sasjekli i park i drveće među kućama — a nijesu, odista, morali. Nijesu smjeli. Kuće? Bilo bi lijepo kad bi se neko sjetio da ih dotjera, dolijepi, okreči. Da ubije sivost i bezizraznost ovih niskih fasada.

Karlovci su turističko mjesto. Gdje da se pu'nik ovdje zaustavi, gdje da se odmori? Misle li mjerođavni ljudi na to — učiniti grad pored prijatnog i podesnim, i privlačnim? Jer, očevidno, samim Stražilovom se ne iscrpljuje briga turizma ni radoznalost gostiju. Znači, treba potpunije gleda*i na stvar — ne djelimično, ne palijativno. Tri bi stvari valjalo ovdje učiniti: povratiti gradu đački, »hajdalberški« ton (makar i time što bi se, recimo, prebacio ovamo Poljoprivredno-šumarski fakultet); pre“voriti opet ove brežuljke u čuveni vinogradarski kraj, kakav je bio s daleko više zemljišta pod vinograđom nego što je danas; dati mu, najzad, sve nužne materijalne uslove da se još jače i još brže razvije u simpatičan turistički objeka". To nije mnogo.

MOGLO SE VIŠE URADITI

Jer moglo se više uraditi za ovaj grad, zaista. Kad je negdje 1947 država odobrila kredit od četiri. miliona dinara ,ondašnji Odbor prosto naprosto nije smio da ga podigne — pla« šeći se, kažu, »tolikih novaca«, ne znajući šta će s kredićom, pun straha da novac ne othuji nekud, pa da »siradavaju«. Nevjerovatno. Međutim, današnji Odbor mnogo je smjeliji, on heprekidno smišlja i đovija se kako da poboljša i uljepša život u gradu, pre= duzima niz mjera i akcija koje više nijesu letećeg, kampanjskog karak=tera. Ima kod njega i mašte, i inven= cije, i ljubavi prema mjestu kojim upravlja. Samo da ima još i dovoljno ma“erijalnih sredstava, da je sad nešto onog kredita iz 1947!...

Pa ipak je u ove zadnje dvije godine nešto urađeno. Opravljen je asfalt na trgu i glavnim ulicama, podignuta je moderna i prostrama Ppijaca, intenzivno se radi na pošumijavahju Magarčevog Brda (»Nesi, breže. čudo ti visoko«), na jačanju vinogradarstva i voćarstva — vračajući im nekadašnji autoritet i kvantitet. Djelimično su uređemi prilazi gradu tamo kod internacionalnog druma: neke močvare su isušene (iako još ne sve), izgrađen je širok trotoar od željezničke stanice do centra. Urađen je, dobrovoljnim radom građana, put do Stražilova. Pomišlja se, i već je u toku čitav niz mjera, da se na Dunavu uspostavi mođerno kupalište kako se ljuđi ne bi svlačili u vrbaku, i djeca da se mogu kupati. Osposobljeno je ,najzad, gradsko kupatilo. I tako dalje, što je još u planovima Odbora. Zasađa glavni je problem obezbeđenje vođe za piće, Bunari nijesu dovoljni, kao ni ono nekoliko česama. Pontana na trgu, istina, teče i šumi neprekidno — ali neće dugo, ukoliko se vodovodne cijevi, koje su sada pune krečnih naslaga, ne zamijene novim. Fontana je odveć stara, s početka XVIII vijeka, i niko je dosad nije opravljao. A teško je danas to i ura-

STRANA 1

diti: cijevi vode ispod telikih fiedć8; valjalo bi ih rušiti — a kako to izvesti? Porušiti trećinu grada?...

| »DUNAVE, DUNAVBE«.. :

Dolje je Dunav na rubu nedodićdne ravnice; kao da ne teče, kao da stoji — blag, mutan, spokojan među vrbacima i ševarjem, praćen jatom svakojakih ritova, i šumaraka, i pištalina. Širok je ovdje Dunav i pun neba, izvijen u blagom luku što izbija nenadno, kao ključ izvorski,\iz mekih sjenki visokih vrba — tamo od Novog Sada, ponirući zatim kod

Slankamena, ftopeći se u magličasto plavilo ravnice.

Ima, eto, dostojanstvenosti u toj tromoj rijeci, spokoja ima. Volim ga dok ga posmatram, volim ga i kada o njemu pjevam, kao ovo sad, u kući upravnika pošte, Laza, koji uz gitaru i uz naše nejednake glasove pjeva razvučeno i meko:. / Dunave, Dunave, tija vodo 1ladna,

Što stojiš, što misliš, što se ne razlivaš!

Pjevamo — Boško i ja, sustižemo nekako poštarev glas. Mislim na Dunav. Mislim na njegove ritove, na poplave njegove u proljeća. I na baru= štine one pri ulazu u Karlovce, na ta

bezbrojna i tužna legla komaraca i svakakvih boleština. Što se ne razlivaš? Bolje je da se ne razliva. Bolje bi bilo kad bi ga ukrotili u njegove obale, među visoke nasipe — samo kad bi se to moglo...

NA STRAŽILOVU

'Tako prići Branku: sam, s toplim razvigorom u kosi, s mantilom i šeširom u ruci, očiju punih neba i sunca, s neprestanim šumom lišća u ušima. Osjećaš se tađa mlađi nego '+a-– če, vedar kao ovo proljeće zahuktalo. Prići tako Branku, tom veselom i tužnom pjesniku mladosti — biti samo načas s njim u ovoj tišini oblaka i ptica, i zamisliti i zagledati se, tu, kraj usamljenog spomenika, u žuto i tužno lice pjesnikovo.

Stojim, milujem kamen. I meni se, kao ono Zmaju, pričinja Brankova že= lja i žudnja njegova mladalačka. Ja ga shvatam. Ja ga razumijem. Stražilovo ima ljepotu koja je nenametljiva ali prijemčiva, koja je. tiha ali upečatljiva i nezaboravna — dostojna da je pjesnici »kuju u zvezdice«. I tako, zaljubljeni u život i ljepote predjela, sada smo samo nas dva na rubu ove guste šume koja huči kao mlada rijeka pred bujanjem — iza teških i dugih snjegova.

Opilo me proljeće. Opio me ovaj vjetar što dođe sa fruškogorskih vijenaca i uvala, miris ovaj što sa svih strana pada, pada. Nemam nekih dubokih misli, ni riječi nekih nemam. Samo su po pameti, jednako, veseli

Brankovi stihovi. Osjećam ih u sebi. Čujem kako. nadolaze...

SKUPŠTINA UDRUŽENJA KNJIŽEVNIKA MAKE DONIJTE

UxUdruženje KMmjiževnika Makeđonije odr. žšalo je šestu godišnju skupštinu ma dan 18 maja o. g. Skupštinu je M&ratkim Povorom otvorio pretsednik Udruženja Bla. že Koneski. Pre početka rađa skupštine prisutni su jednominutnim ćutanjem ođa-. li poštu preminulom književniku Anđel. ku Krstiću. Izveštaj o rađu Udružemja u protekloj gođini podneo je sekretar Georgi Abadžiev.

Izveštaj sekretara obuhvata #ktivnost U·Udružena u organizovanju literamih čita. nja 1 večeri u Skoplju i unutrašnjosti Republike, učešće članova i Kkandiđata u javnom životu, kao i literarnu prođukciju u protekloi godimi. Osim u Skopliu članovi 1 kanđidati čitali su svoje rađove u” Bitolja, Prilepu, Štipu, Strumici, Kavadaru u sanatorijumu NLešak. Održali su i niz pređavanja iz oblasti književne i društve. ne DIODIPPJ LK)

U toku godine izišla su iz štampe sleđeća dela članova i kandidata: »Lirika«, stihovi Slavka Janevskog, »Lazaropolje«, poema Goga Ivanovskog, »Goce«, drama. Venka Markovskog »Jača od smrti, pripo.. vetke Jordana Leeova, poeme za decu ođ” Vanča Nikoleskog i Volča Naumčeskog. Osim drame »Gocć« Venka Markovskog,

Maikeđonski narodni teatar izveo „je i ko,

međiju iz savremenog života »Dva prema jeđan« od Vasilja Iljoskog. U Ohridshom gradskom teatru prikazana je drama »Pro= data« Radoslava Petkovskog. Za prvi ma. kedonski umetnički film »Frosina#, koji se sada završava, scenario je napisao \lado. Maleski. Izišao je »Lirski intermeco« Hajn-. riha Hajnea u prepevu Blaža Konesizog.

U. štampi se nalaze stihovi Aca Šopova,. Goga Ivanovskog i Srba Ivanovskog kao iroman Slavka Janevskog »Seclo iza seđamjasenova«. U diskusiji povođom izveštaja "uzeo je

učešća veći broj, članova i kandidata, Bla--

ke Koneski ie ukazao na potrebu bolje

tehničke opreme izdanja, Dimitar Mitrev .

se zadržao na nekim stvarima u vezi sa

organizovanjem Wnjiževnih večeri. Aco Šo

·'pov dao je neka objašnjenja u vezi sa” saradnjom u časopisu” »Sovremenost« O istom pitanu Je govorio i Vlado Malevski,.

Slavko Janevski 'se zadržao na potrebi”

strožiieg kriterijuma u izđavaniu knjiga.

Na kraju je na skupštini izabrana nova

uprava, u koju sv ušli: za pretsednika – Blaže Koneski, za potpretsednika Dimitar” Mitrev, za sekretara Georgi Abadžiev iza člana uptave Ace Šopov..

vaL.W Toma JJ