Književne novine

STRANA 4

L PE 40% M NOG 1

D

——. —

PO GLE

“Aleksa, ČELEBONOVIĆ

BEOGRADSKI SALONI

- Kađa je 1904 goolne održana Prva · jugoslovenska izložba umetničkih dela, Beograd još nije bio navikao na ovu vrstu manifestacija, Čak su samostalne izložbe bile dotada retkost. One su obično dobijale poseban karajkter bilo da se njihov autor vratio sa studija ili je slavio jubilej očekujući društvenu pomoć. Tako su i kolektivne izložbe bile povremene manifestacije sa dosta tačno izraženom avrhom, alko ne u pisanom programu izlagača a ono svakako u njihovim osećanjima kao i osećanjima publike koju su one okupljale. Bila 8u to uglavnom patriotska osećanja.

Prva jugoslovenska izložba bila je uvod u niz zajedničkih izložbi naših umeinika, u početku redak i povremem, docnije češći, da najzad postane redovan način razvijanja umetničkog života prestonice, Njen karakter je bio izrazito pairiotski što sq odrazilo i u imenu upotrebljenom u godinama još dosta dalekim od ostvarenja jugoslovenske države. Paralelno sa ovom izložbom dolazi i osnivavanje društva »Lada« sa ciljem okupljanja južnoslovenskih umetnika u svojim ograncima u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj pod zajedničkim okriljem »Jugoslovemske TLađe«,. Kao takvo, društvo »Lada«, naročito njen srpski deo koji je ujedno bio i centar, odigralo je značajnu ulogu ne samo kao organizaciona baza za razvoj umetnosti, već je tom istom organizacijom bilo izraz političke idđeje jugoslovenstva, bratstva i nacionalnog okupljanja.

Kada su se te ideje delimično ostvarile društvo je izgubilo svoju poletnu enagu i njegova javna jstupanja su sve više bila okružena pupublikom čije su misli bile vezane za prošlost, Njeni pogledi na savremene aogađaje bili su zadojeni idealizmom takve prošlosti pred kojim je sadašnjica morala izgledati monstruozna, ako se nije živelo u iluziji da su se snovi prošlih vremena sasvim ostvarili. Međutim, u političkom životu su bili nastupili novi momenti koje idealizatori jugoslovenstva nisu mogli da uklope u svoja nekadašnja verovanja. Umesto ekspanzivnog nacionalizma, umesto špoljašnjeg neprijatelja došle 8u unutrašnje nacionalne krize i prividni evropski mir. Osećanje da unutra, u kući, nije sve u redu, nije moglo biti osnova za okupljanje umefnika, bez novih pogleda i ideala. Njihove zajednička izložbe bile su sve više lišene toplog oreola nacionalnih težnji, sa kojim ih je ranije videla čitava jedna sredina. negovanju umeinosli.

Tog posla se prihvatilo Društvo prijatelja umetnosti »Cvijeta Zuzorič«, osnovano godine 1924, koje ubrzo postaje organizator beogradskih Prolećnih i Jesenjih salona. I dok društvo »Ladđa« održava i dalje svoje iz” ložbe, koje nemaju više raniji karalkter opšteg okupljaja već pretfstavljaiu umetničku grupu sa svojom fiziomomijom i određenom publikom, dotle izložbe »Cvijete Zuzorić«, koje se redovno održavaju, postaju prava smotra beogradskog slikarstva. To beogradsko obeležje zadržavaju uglavnom i Prolećne izložbe, usled to» ga što na njima ne učestvuje dovoljam broj umetnika iz drugih centara, mađa su inače imale širi cilj obuhvatamja jugoslovenske umetnosti. Ustvari, od 1928 godime, otkada u Beogradu postoji današnji Umetnički paviljon, nastaje za likovni život normalan period razvitka, u smislu drugih evropskih centara. Pored redovnih salona pojavljuju se i grupe po umetničkoj bliskosti i održavaju se česte izložbe pojedinaca.

Ipak, izolacija umetničkog života od političkih prilika nije mozla dugo postojati. Ako je nacionalizam iz vremena pre Balkanskog rata bio isuviše uzan da se primeni u novim prilikama stare Jugoslavije, nova shvatanja koja su se javila imala su za nova vremena sličnu tendemciju Ookupljanja. I kada su se 1988 godine javili takozvani nezavisni umetnici,

_ | —–– –Zzi 05 –ı: ———

— 5 —

–– —–II SP — H337J- – —.——~

sa Svojim salonom izvan »Cvijete Zuzorić«, bio je to u neku ruku protest više protiv dotadašnje žbpolitičnosti umetničkog života nego protiv postojećih organizacionih formi izlaganja. U istom smislu dejstvovali su već pre toga svojim izložbama u Beogradu grupa »Zemlja« i »Slikari seljaci« iz Hrvatske.

U sacržajnom smislu. u pravcu umetničkih ostvarenja nije bilo bitnih razlika između većine izlagača u Salonu nezavisnih | onih u tradđicinnalnim Prolećnim i Jesenjim salonima, ali je prisustvo tak?zvamih socijalnih slikara ipak davalo izložbi izvesmu idejnu notu koja je ranije mamje mogla doći do izražaja na zajedmičkim istupamjima u paviljonu »Cvijete Zuzorić«. Taj idejni stav, iako je bio izražem samo u delima malog broja izlagača u Salonu nezavisnih, izvršio ie pripremu duhcva Za ono što je došlo u prvi plan posle oslobođenja.

Ma kako pledali na razvoj umetnosti i na ormos m'enog sadržaja sa stvarnošću koja okružuje čoveka, ne možemo negirati razmimljivi tek do> gađfaja koji je u političkoj napetnsti prvih godima posle rata delovao kao iđeini pokretač mnogih numelničkih dela. Tdejni stav saradmie umetnika i oruštva, koji svoje začetke ima u godinama koje su prethodile ratu i revoluciji, davao je poslenmatnim kolektivnim izložbama njihovu društvenu sadržimu, Kao što je nekada gra đanski patriotizam stare Srbiie pridavao prvim izložbama sadržinu SsVOjih ideala, tako je sada novo smciialističko društvo u njima videlo jedno od stecišta svojih htenja. To nije bilo samo u likovmoi umetnosti, prvi domaći filmovi, novi književni časopisi i zbirke pesama, đoživeli su meobičmu popularnost,

Sa takvom društvenom sadržinom, usmerenom ka ostvarenju novih socijalnih i političkih ideala, išla je i druga organizaciona forma beogradskih salona. Njih orgamizuje strukovno udruženje samih „umelnika, sa njih malo ko izostaje i one apsorbuju i kanališu gotovo čitavo interesovanje javnosti. To vreme odgraničilo se na izvesne potrebe i uslove,

Uporedo sa društvenim preobražajem s jedne i normalizovanjem Rultumog života s druge strane, postali su okviri ovih šaloma isuviše uzami. Čitav niz samostalnih izložbi. koje se ponovo javljaju zadnjih godimu i po dana, đokaz su me samo stvaralačke aktivnosti njihovih nosilaca već i mogućmosti đa ih publika primi, Svakako da ona te izložbe ne prati više sa omim ošećanjem kolektivne soliodoamosti nego u njima fraži mnogo više individualni stav i umetnički doživljaj određenog autora, što ne otstranjuje mogućmost da se on kao individua, svojim shvatanjem i ogsećanjem priključi opštim socijalmim cilievima. Isto su tako i umetnici osetili potrebu da prošire organizacione osnove svojih izložbi. Umesto opštib društvenih ciljeva, za koje še može reći đa su van diskusije, a koji su ramije okupljali umetnike i publiku, nastupaju umetnički ciljevi koji traže diferencijaciju,

Da li će se ta diferemcijacija izvr” šiti u osećajnom i idejnom smislu ili samo u tehničkom, da li će oma biti šira ili uža, dublja ili površnija, zavisiće svakako od opštih uslova za razvoj umetnosti i posebno cd pojedinačnih talenata. Gledana poa tim uglom izložba samostalnih umetnika preistavlja samo nagoveštaj novih oblika izlaganja, U svome sadržaju, u onome što pruža gledaocu kao umetnički doživliaj ona se semo užim izborom razlikuje od ULUS-ovog salona. U idejnom smislu pak, u pravcu grupisanja zajedničlih shvatanja umetnika ona još nije učinila pokušaj. Alarmom koji je dat, takvo grupisanje je samo nagovešteno. Ostaie nam skora budućnost i nova umetnička sezona da vidimo u kojoj meri i sa koliko opravdanja će se izvršiti dalje rokade.

KNIŽEVNE. NOVINE

Nikola DOBROVIĆ

SAVREMENI PRAVCI U ARHITEKTURI

Razvoj arhitektonske misli dostigao je onaj stepen sazrevanja na kome već sve stvari dobijaju svoje jasne konture, a time izvestan oblik koji se može sagledati i prikazati ne kao neka prazna, ljuštura, već kao sadržaja puma posuda iz riznice ljudske misli. S obzinom ma trenutni zastoji u našoj arhitekturi i na ponovnu frku. u izgradnji, do koje će pre ili posle opet doći, jedan prikaz, koji bi bio pristupačan stručnim i nestručnim čitaocima ne može da promaši a da ne bude doprinos opštem razumevanju stvari. Mnogi pravci arhitekture pretstavljaju istoimene Dpokrete i na polju drugih. likovnih Uumetfnosti. pa čak i u književnosti. Ovaj kratki prikaz ograničava se na misaone pokrete, — samo po njihovom značaju ?”a razvoj arhitekture, kako su se emi odražavali na polju ipzdđelavanja „moderne arhitektonske misli i osećamja prostormosti, Savremena arhitevftura postaje realna umetnost privlačna za svako društvo koje misli konstruktivno i dela planski. Uporedmim proučavanjem pokreta secesije i jugendstla, kao i svih »izama« koji su se za poslednjih pet decenjja mređali i uticali na razvoj arhitektonske misli i bili manie ili više nosioci poneke njene kompn· nente neophodne da se u celosti sazda zgrada savremene arhitekture. može se steći ubeđenje kao i na ošnovu dosad izvršenog teoriskog rada i već ostvaremih dela, da je prob!?m

izgradnje objekata i naselja u dovoljnoj meri zaokrugljena stvar za odlučan i nedvosmisleni polazak Uu

buduću izgradnju društva u granicama delokruga arhitekture. Treba se samo „upoznati sa veličinom te kroz pet decenija izdelane arhitektomske misli — jer je ona u među vrememu „postala zaista velika priljubiti se uz nju, ravnati se Dprema njoj i koristiti je. Svi moderni teoretski pravci zajedmo, poneka stvarna docstignuća savremene arhitekture, sklad teorije i prakse smčlnjavalju već snažnu osnovu organske celine pri „kretanju u pravcu daljeg usavršavanja, Ova organska celovitost kao naročita odlika savremene arhitekture pretstavlja ujedno simbol jedme velike društvene misli; Romačnma razrada „arhitektonske teorije i njenog praktičnog pmnovođemja u delo — pod pretpostavkom te sagledane simbolike — nije više izvan dohvata ruke, pa našla se ona pred rešavanjem bilo kakvog problema sadašnjice ili budućnosti, kao što je to slučaj, ma primer, na polju urbanizma, Teoriski prečišćena i izvedenim delima proverena savremena arhitektura, oslanjajući se na dovoljan broj uspelih objekata, dobija, van svake sumnje, snagu jedne ubedljive činjenice, pred kojom može svaka dosadašnja sumnjičavost društva da se pretvori u svoju Su-

Branko Stanković:

6

straže i sutrašnjeg pokreta, raspredaju se i ređaju uspomene, priče o sinoćnoj i jutrošnjoj borbi, da bi se, posle nekog vremena, borci ponovo obratili zarobljenicima, prvo u šali, a onda strogo, ispitujući, sa pretnjama i psovkama.

Društvo je šareno — kao što obično biva u pratećim vodovima i četama oko štabova. Tu se okupljaju i zadržavaju ljudi u prolazu, na putu iz jedne jedinice u drugu, civili iz odbora, kad dolaze po poslu ili da se sklone od neprijatelja, prezdraveli bolesnici i ranjenici koji čekaju novi raspored, štabski ekonomi, kuvari i konjovodci, i, razume se, borci i kuriri odabrani iz najrazličnijih četa i bataljona. Večeras se iskupio oko vatre manji deo voda, pa ipak su i ovi, koji su ostali, dovoljni da začine i prošaraju svaku zajednicu.

Sem vodnika »Sybijanca« i desetak Sremaca i

Vojvođana, od kojih se većinom i sastoji brigada, tu su i dva Krajišnika, tek prezdravila tifusara, prihvaćena usput iz neke bo!nice, oba još

mršavi, tamni u licu i slični kao da su bliznaci, Stasit, crn Dalmatinac, komandir čete, već tri dana nalazi se uz štab — pozvan da bude ukorem, kažnjen i raspoređen u drugu jedinicu zbog ljubakanja sa devojkama u četi, Tri postarija seljaka, dva konjovodca i ekonom štaba, — razgovaraju tiho i ozbiljno, čineći grupu za sebe. Velikom seljačkom kusturom jedan delje rebro za samar, drugi je zašukao nogavicu i pažljivo razgleda, stište { previja ranu koja mu se otvorila na golenici, a obojica pogledaju iskosa na ekonoma, koji, rumen i podeblji, sedeći među njima, reže i drobi duvan na kratkoj daššici koju je položio na kolena. Pozađi njih proviruju ka vatri dva kurira, gotovo dečaka, koji bi hteli da se proguraju napred, među starije društvo, a u slobodnom, nezatvorenom delu kruga, vodna bolničarka, krupna, muškobanjasta devojka, kratko potšišane kose, pere zavoje i čeka da joj voda provri u suđu u kome se kuvaju instrumenti vodne ambulante. Razgovor se vodi neko vreme oko Dplena, Dva Sremca hvale se novim cipelama i pokazuju ih, proturajući noge bliže vatri. Izgladneli tifušari izvukli su iz torbica guke belog, neslanog nemačkog hleba, zamaču ga u riblju konzervu i jedu alapljivo, drhtavim rukama ' vilicama koje im suvo klepeću. Vodnik sve prati sa SVOE mesta, smeškajući se blagonaklono,

_L_____________ _——–V ——ĐDXK— ID -—–––– –– S-·-—_-–——C—0—YZ–s1JC-O>–——>QSCSCSCcsRRCCKK-

domaćimski, a Dalmatinac, lep i poređ dubokih ožiljaka koji su mu izbrazdali lice, još čuva svoj ugled komandira, obraća se samo vodniku i niti učestvuje u razgovoru, nit: hoće da razgleda plen koji mu borci pokazuju.

— Pitaj ga — veli vodnik kome se pogled ustavio na Nemcu, — bpitaj ga misli li opet paliti sela!

Bačvyanin prevodi, a pošto Nemac odmahuje glavom, mali žustar borac, sav „zarumenjen ođ besa, skače sa svog mesta, i, bekeljeći se put zarobljenika, upirući u nj prstom, viče sav zapenušen: — Hitler! Kaput! — pa opet seda na svoje mesto. Onako uzbuđenom čini mu se da je LS progovorio nemački, a Nemac, kao da je razumbo šta je borac hteo da mu kaže, dugo nešto blebeće tankim glasom dok se svi oko vatre smeju i raspoloženje naglo raste.

— Pitaj ga — veli opet vodnik — da li bi hteo da ostane kod nas u brigadi.

Nemac sad ćuti, zverajući oko sebe, a vodnik se naginje ka njemu i pita ga izraVno, naizgled poverljivo i prisno:

— Reci pravo, šta bi sad radio da te nešto pustimo?

Bačvanin se spleo i sav se oznojio sporazumeva-– jući se sa zarobljenikom.

— Šta veli? — pita vodnik nestrpljivo,

— Otišao bi, kaže, kući; ženi : deci... — odgovara najzad prevodilac skanjujući se, iznenađem i zbunjen što Nemac ne shvata da se vodnik šali i da od puštanja ništa biti ne može, a u bo je jedan od kurira priskočio zarobljeniku sa leđa, natakao mu na nos limene naočari bez stakala, nabio na glavu, sve do ušiju, veliki nemački šlem i uštinuo ga pozadi. te je Nemac, — slika i prilika onog sirotog krpe i? priče, koji je sedam muva ubio u jedan mah, — kmeknuo kao jare, a svi ostali udarili opet u smeh.

Ni Dalmatinac, kome dosađa stalno bije ma lica, nije mogao da se ne osmehne, Krajišnici, na kojima je tifus ostavio nešto šenuto, posmatraju Nemca otvorenih usta, držeći u rukama parčad hleba, a vodnik je obrnuo pogled na drugog zarobljenika, koji se dotle trudio da ne svraća na sebe pažnju, i sad se osmelio da se, uz ostale i sam nasmeje drugu za koga je vezan.

— Šta je ustatfo... majku li ti tvoju... i ti se smeješ a gori si od njega! — planuo je vodnik, iz-

=

protnost — u poverenje u najprisniji predmet društvene volje. Ciljevi i domet savremene arhitekture teoriski i praktički već se jasno oortavaju u očima svakog naprednog struŠšnjaka, no sredstva potrebna za išpunjavanje log cilja nisu još svugae Jednako uočljiva i dostižna. Prvi zadatak koji je na vidiku tiče &e teoviskog i praktičnog osposobljavanja arhitekta i svih njihovih pomagača, kao: graditelja, zanatlija, instalaterš i proizvođača za ovladanje savremenih metoda građemja, shodno stepenu razvoja na kome se nalazi tehnička, materijalna i duhovna kultura, izvesne društvene sredine, Uobličavanje saradmičke volje ovih tehničkih ljudi samo je preduslov za pr dobijanje celokupne društveme VOlje, i usmeravanje u pravcu sagledavanja i korišćenja te velike arhitektonske misli. Ta je društvena Volja u dovoljnoj meri izražena Več ı danas u mnogim podpmučjima ljudskog delanja, ali još ne pokazuje znake postajania i buđenja u korist savremene, uijstini univerzrIne arhitekture. Taj nedostatak ne omogućava da se u svemu stvori svet Oblika i moderno izdelanih pretstava, to jest arhitekture, kao što je prošli vek već' stvorio „svoj grandiozni

„vet inženjerstva.

Secesija i jugendstil su na doveljno razgovetan način dokazali dotrajalost eklekticizma, zamenjujući raznorodns i iživele dekorativne motive istovigujućih stilova novim, originalnim jedinstvom | ormamentalnih oblika. Ornameni se, ma da i nov, jOŠ uvek smatra sastavnim delom građevine. Secesija i jugendstil su UZ

· to na svoj način unapredili obrazo-

vanje osmova, preseka i fasada, dotemajući ma Viši stepen način tehničkog izražavanja. U teoriji su poneki od njihovih pristalica nazreli mnoge nove vrednosti od ne male važnosti i za kasnije pravce. »Krajnje tačno pojimanje i ispunjavanje svrhe do najmanjeg dđetalja«, jedan od zaključaka razmišljanja O. Vagnerova o suštini arhitekture, ptretlstavlja postavku srodnu sa, O8snOoVnom postavkom kasnijeg funikcionalizma i još strožeg konstruktivizma,

Futuristi su na svoj način — dakako na hartiji — svojim tehnički shvaćenim pretstavama arhitekture i ur– banističkih celina, brišući pro lost i sadašnjost, zahvatili stvar daleke buđućnosti, "Njihova silovita nastojanja su opomena svima onima koji izlaz iz svoje sadašnjice traže u pret stavama budućnosti, makar tehnički realmim, no odvojenim od svojih mogućnosti i od biološko-socijalnih faktora savremenog društva. Problem je uvek u veštom prelaženju sa današnjice na neposrednu sutrašnjicu. » Tabula raza« je neostvarljiva u arhitekturi kao čista platforma za otpočinjanje potpuno novog, briganjem starog, ma koliko je io pri-

SKICA ZA PEJZAŽ,

ZO =

mamljiva stvar. A kad je to tako, onda se može priznavati i dopuštati uglavnom samo. opitni značaj ovakvim vrstama teorija, što je ponekad plodonosnije od nametanja konkretnog i navodno jedino ispravnog programa, ali zavisnog od sveuništavajućeg revolucionarnog pokreta. Revolucija i ratova je bilo od tog doba više nego što su to futuristi ikad mogli i zamisliti, pa ipak futurizam ostaje samo uspomena i iskustvo iz meposredne prošlosti, Opiti i svakovrsna jstraživanja, pa bili oni najapstraktniji i pretstavljali „pokret, mogu uvek imsfj svog opravdanja ali zanosi za tehničkim pretstavama daleke budućnosti kao sredstvom oblikovanja neposnedne sutrašnjice,

pokret koji se nameće, podležu ipak

nekom stv”rmsm muerilu ı osećanju zlatne sredine.

Kubizam, kako su ga holandski umetnic; pribvatili. od Francuzi

prodire već stvarnije u samo jezgro savremene arhitekture, ne prezajući ni od apstrakinog „razmišljanja. Blagodareći tome otkriva se osnovni

problem arhitekture, „muatični oblik građevina kao apsolutna pros'orna pojava i plastika, njena neobična izražajna moć, koju kubizam i kasniji pravci više ne puštaju iz vida. Apstraktna razmišljania urodila su iznenađujućim „olkrićima, suprotnim dekorativizmu i upotrebi ornmamenta, Mase, ravni, linije i boje, vizuelno ograničen prostor u vidu bojenih plastičnih pojava — arhitektonike — dobijaju · „shodno novom materijalu od koga su zamišljeni, nove izražajne mogućnosti, nov izražajni jezik, U vezi postignutih odnosa između pojedinih delova tih plastičnih pojava govorilo se čak i o »euritmički muzikalnom«. Araitektara počinje da deluje onim što ona ustvari i jeste, to jest plastično telo razastrto u prostoru. Otkriva se statičko aritmetička harmonija kao vid jedne vmste duhovne spone između osnovnih sastavnih elemenata zgrade kao plastike. Ta plastika još nije dinamična i oblikovana do stepena savršene prostornosti, naročito u pogledu unutrašnjeg rasporeda, niti je sklop izričito funkcionalno rešenih spoljašnjih i unutrašnjih delića, te arhitektonike. Kubizam, osim toga prečišćava način tehničkog prikazivanja, stil crtanja. On je tek u potrazi za krajnjom istinitosti arhitelture. Pristupa njenom rešavanju stvarnije i pronalazi jednu od krupnijih istina: izražajnu moć matičnos oblika, plastičnost pojava. Na taj način priprema put purizmu i objektivizmu. Kubistička arhtektura je bezornamemtalna, ali se nije oslobodila nekih elememata simije arhitektonske plastike, doduše kubistički shvaćene. Purizam francuskih arhitekata Dpolazi s jedme strane od raciomalnog pravca arhitektonske misli, od objektivnih crta tehmičke arhitekture, estetike novih oblika, koju on otkriva, a s dmuge strane od iskustva stečenog kubismmom u pogledu kcmpozicije masa, važmosti mafiičnog, razgolićenog oblika lišenog lakrdijaškog ruha dekoracije, i najzad od estetike osnovnih plastičnih pojava. Značaj ravni na osnovnom kubu purizam shvaća ne samo kao pažnje vredam likovmi element, već i kao podlogu imstrumentacije kako spoljnih tako i unutrašnjih površina zgra~

BROJ 61

ar i:

Slobođan Vasiljević:

ZVONIK. U PERASTU de. Zgrada je za turiste već plastično strukturalni i estetski fenomen koji se zasniva do izvesne mere na celishodnosti zgrade, korišćenjem funkcionalnosti. Udružena izražajna moć te nove arhitektonike, dobivena novim materijalom i plastikom, iznedrila je osnovne postavke jedinstvene purističke estetike i nepokolebljivu veru u novu arhitektumu koja

čovečanstvu dolazi u susret, za razliku od secesionista, koji su pre svega hteli da stvore gotov stil, Težnja za stvarnim, objektivnim i logičnim kod &vih pojedinih „arhitektonskih postupaka provejava u purizmu kako u smislu primene ispravno odabramnog materijala i konstrukcije (strukture sačinjene od njega), tako i izvajane plastike. Sledstveno ovim svojim saznanjima puristi nisu nikad pomislili da arhitektura nije umetnost oblikovanja prostora i neka viši društvena disciplina. Purizam već nastojava da problematiku sagleda u većem opsegu i u odnosu na šslužbu koju arhitektura čini društvu. Prođubljuje način mišljenja o organizaciji osnove i preseka zgrade, to jest unutrašnjeg raspoređa. DOovodi arhitekturu u vezu sa tekovinama raznih nauka. Purizam, zahvatajući široke osmove, otvara time put ka sintezi u arhitekturi.

Dosad prikazani razvoj arhitektomske teorije, pretstavljen i postignut na Zapadu radem maiog broja ljudi, ili čak pojedinaca, dobija u Rusiji posle „Oktobarske revolucije široku osmovu za reviziju, za proveravanje arhitektonske misli. Razmah tog proveravanja pada u toj zemlji u prve godine posle Prvog svetskog rata, to jest u doba potpunog zastoja u građevinarstvu ı obilja ra»položivog vremena za teorisanje, analizu, sintezu i pripremu praktičnih zadataka građevinarstva kasnije izgradnje, u čemu učestvuju čitave organizacije ruskih arhitekata. Moderna arhitektura nije više stvar ino kosnih pobormika, već jakih udruženja. Revizijom savremene arhitektonske misli Zapada, ruski arhitekti su za kratko „vreme postigli jasno formulisanje objektivizma, funkcionalizma i konstruktivizma u celosti, dakle pravaca koji mu bili izraženi ili načeti pre njih na Zapadu samo delimično, u odlomcima, a ne u vidu obrađenih celinskih teorija. U grozničavom traženju novih pravaca, a pod utiskom uobražeme pobede izvojevane neopozivo nad eklekticizmom, nastaje među ruskim arhitektima pomešano fakmičenje oko iznalaženja novih misli, raznih modernih shvatanja već prema tome kako je ko prilazio problematici arhitekture.

_ —_ ––– (–“-– rI – " ___

mahnuo rukom kao da će ga udariti, a svi su se odmah utišali i obrnuli zarobljeniku koji se, iznenađen, trgnuo, povukao u se i zgrčio kao da ga je ruka udarila posred usta.

Igra je počela iznova, ovog buta s drugom žrtvom.

— Koliko si ti poklao seljaka sinoć u Loparana? — pita vodnik otežući svaku reč, a na licu mu igra neki sladak ' otrovan osmeh.

Zarobljenik ćuti. Bosanac je, · musliman, „Meho Hodžić po imenu, iz zloglasne »Trinaeste SS divizije« koju su Nemci prošle godine regrutovali po bosanskim kasabama među najgorim svetom, u Nemačkoj od tog ološa načinili vojnike i, izmešane sa Nemcima, vratili natrag u Bosnu. Po plavkastim fesovima diviziju nazivaju »Plava« a zbog krivih noževa, koji vojnicima služe za klanje, prozvana je i »Handžar divizija«. ,

Za nju milosti nema. Oni kod kojih se nađe nož ne mogu ničem da se nadaju, a u ovog se našao zaboravio je ili nije stigao da ga baci na vreme.

Za razliku od Nemca on je svestam šta ga čeka, steglo mu se grlo i gotovo ceo dan nije progovorio ni reči, ali, kao u svakog čoveka, nada u njemu još tinja, i, prema raspoloženju boraca, držanju i rečima vodnika, koje napeto prati, čas mu u očima plane, a čas se,na licu gasi. Krupniji je od Nemca, tamne masti, duguljašta lobanja išarana mu je belim pečatima — Čćelavim mestima sa kojih mu je od rana zadobijenih u tuči i od kosopasice, lišaja koji se javlja u muslimanske dece, opa!a kosa, Čelo mu je nabrano i nislo, nos poveći, mesnat i povijen, a debela koža lica, poširi, gušavi vrat i maljave ruke opaljeni suncem. I on je samo U košulji i gaćama, bos je, — vide mu se žuta skorena stopala raskrečeni blatnjavi prsti — opasao se komadom konopca da mu gaće ne bi spale i ta odeća, koja na Nemcu izgleda neobična, kao da je sad podignut iz kreveta, sasvim pristaje Bosancu, koji sad liči na jutrošnje posavske seljake. i — Nisam, vala... dina mi... ne došo kući živ! kune se on gledajući preda se, plašeći se vodnika i njegovog pogleda. |

A ovaj se ljuti i opet diže ruku. — Kuš!... sad ću te zviznuti!... — veli mu, a zarobljenik štreca ı

zaklanja se za Nemca, koji, u naočarima i šlemu, seđi ukočen i tupo gleda u vatru.

Vodnik je zaustio da još nešto kaže, ali ga u po reči prekida poziv iz štaba: — Dežurni... vodniče! — viču mu otud iz mraka, pa ustaje, uzima pušku, i izvlači se između pospalih boraca. Trava mu šušti pod nogama, a iz pomrčine javlja se desetini pored vatre: — Ako zatrajem probudite zamenika đa smeni stražu u jedanaest... sad je deset i četvrt! — i odlazi; otvara vrata i zatvara ih za sobom. i

Oko vatre nastaje izvesno nameštanje i premeštanje. Iz kuće, pozadi, izlaze dva borca koji su onde prsti — opasao se komadom komopca da mu gaće ba odlaze u baštu da prostru ćebad u travi, Brkati Sremac, konjovođac štabshke komore, nabacao je na oganj granja, plamen se podigao i osvellio zid kuće, drveni trem obrastao lJozom, i donji deo krošnji nabližeg drveća. ,

Zarobljenik, Bosanac, pošto je vodnik otišao, pokušava da se pravda, ali to što cedi sebi u bradu liči, ustvari, više na razgovor sa samim sobom, pošto mu je i samom jasno da od toga što govori borcima nema nikakve vajde,

— Što baš mene krivi?... — veli Bošnjo, koga tako još od jutros zovu u vodu. — ima nas br'te svakojaki. Ni svi prsti, biva, nisu jednaki, a jope su na istoj šaci. U svakom batalijunu trećina je Švaba, rećemo, a trećina ustaša, oficira i podoficira... imo je Jata i osim mene, a ja nisam bio uz njih od svoje volje.

— Pa kad nisi, što ne prebeže k nama? — pitaju ga čuvari, kojim je, kao svim Sremcima, drag razgoVor, pa makar i ovakav.

— Šćeo sam! — grabi se zarobljenik odmah za tu slamku, a sav je živnuo. — Šćeo sam... sreće mi!

— Pa što nisi, imao si kada, a ne da te mi hvatamo? |

— Th! — iščuđava se tobože zarobljenik i vrti glavom. — Zar je Bosna malena ko ova avlija. Io bi vas u njoj našo?

— Ako i nžje kao ova avlija, nismo ni mi bogme sitni kao igla. Bilo je tebi drago da pljačkaš, pa eto, što si tražio to si i našao! — ljuti se i istresa na nj bolničarka.

— Uh, bona! — uzdiše i vajka se zarobljenik što ga, eto, niko ne razume. — Ko da je neko mene pito.

| ——_ _—- _ –— —_ ——–_____________ ___________, ______