Književne novine

STRANA 4 |

Novak SIMIĆ Q) »

' Intelektualistička traženja, nemir 1 đuhovna pobuna građanskog intelektualca prvih decenija dvadesetog stoljeća formirali su duhovno i Džemsa Džojsa (James Joyce). Njegov je »Ulis«, epos o duši modernog zapadnja„ka, epos o duši čovječjoj uopće u dekadansi i propasti jedne civilizacije koja traje već dvije hiljade godina. Njena kovrčanja i vijuganja u iskustvima i spoznajama moćno manifeshtirana u današnjem građanskom inte·' lektualcu, sve komponente iz kojih je sastavljena (počev od rimskog privatnog vlasništva, kršćanske monoteističke etike, obnovljene antike u rTenesansi, konkvistadorstva, feudalizma, cehova, merkantilizma, fiziokra=ta, enciklopedista, francuske revolu= cije, do formiranja i uspona građan· ske klase, industrijalizma, kapitalizma, utopijskog socijalizma, naučnog · socijalizma, i klasne borbe, u kojoj će joj biti i kraj), sav prtljag prošlosti atavistički naslijeđen i spoznan, sva apsurdnost i međusobna „protivnost čestica od kojih je sastavljena, očitovala se je u »Ulisu« više nego i jednom drugom djelu svjetske književnosti. Da bi dao dušu svog vremena, njegov unutrašnji nemir, Džojs se poslužio opsežnom umjetničkom aparaturom, razglobio i raščlanio pojedinca našeg vremena, dušu Stefena Deđalusa (Dšddalusa), intelektualca, jezuitskog đaka, apostate, srodnika Odisejeva (čija je sudbina progonstva i lutalištva jednaka u biti njegovoj, kojem naliči duhovnom nadmoćnošću, oštroumljem, pronalazačkim darom, svim rekvizitama _ pobune i nemira), te Leopolda Bluma, skupljača i akvizitera anonsa, prosječnog i tipičnog malograđanina, inkarnacije zdravog smisla, onog pozitivističkog u čovjeku, duhovno uravnoteženog u pospanoj prosječnosti, dobroti, skeptičnosti gospodarski tečevnog i konservativnog. Don Kihot i Sančo Panza, ko-= jih su procesi svijesti stenografirani i bačeni na papir. Don Kihot i Sančo Panza na dan 16 juna 1904 osam sati ujutro do 17 juna tri sata ujutro. Njih dvojica su prema tomističko-aristotelovskom Džojsovu načinu mišljenja jedno te isto — duh i tijelo, ljud ska jedinica.

Sva Džojsova djela, osim zbirke stihova »Kamerna muzika« (»Chamber Music«, 1937, 36 krasnih pjesama u ·strogoj formi elizabetijanskih madrigala), prije »Ulisa« i zbirka novela »Dabinci« (Dubliners«, 1914), i autobiografski roman »Mladost umjetnika« OA Portrait of the Artist as a VYong Man«, 1916) i drama »Izgnanici« (1918) priprava su i predradnja za ovo njegovo veliko i kapitalno djelo i može se mirne duše reći, kapitalno dje~

lo suvremene modeme RKnjževnosti, Osobe koje Ssusrećemo u »Dablincima« „ponovo se javljaju u

»Ulisu«, one služe kao dekor i pozadina, bolje reći atmosfera u kojoj se kreću Leopolda Blum i Stefen Dedalus. S druge strane, Dedalus, glavni junak »Mladosti umjetnika«, također ie odmah iza Bluma jedna od glavnih ličnosti »Ulisa«. A problemi koji muče Ričarda Rovena, glavno lice Grame »Izgnanici«, »mogu li se ljudi koji su najuže među sobom povezani spo= znati i biti potbuno iskreni jedni prema drugima«, proširen je i do krajnosti razrađen u »Ulisu«.

Površno i pogrešno mišljenje izvjesnih kritičara da je »Ulis« ultramodernistički epos — roman, više će doJaziti od nekih Džojsovih eksperimen= tiranja (koja su uostalom posve Oopravdana, obzirom na samu zarnisao koju je trebalo u djelu provešti, te na sam sistem kojim je ono dano) nego od samog sklopa i arhitektonske obrade.

Tehnika i stil »Ulisa« na prvi pogled, prividno izgledaju kaotični i nerazumljivi. Pa ipak ako se počne pa-

, ________________________C_____________________________________ | AS L——–– Er v—Z_ –D– –——_—- (“TT –: il “”“””r— mRNŽ.RL

ee Br

žljivo čitati, ako je čovjek Intelektualno dorastao, ima književno predznanje da bi mogao s uspjehom čitati »Ulisa«, opazit će ubrzo da je djelo pisano sa strogom određenošću, ušlov= ljenom savršenošću preciznog stroja, gdje sve ima svoje mjesto i ničega nema ni suvišnog ni izostavljenog.

U eri socijalizacije i koncentracije sredstava proizvodnje socijalizira se i literatura, Kolektivistički pokret masa vratio je ponova u život realizam. Predmet današnje svjetske književnosti nije više čovjek pojedinac kao izolirana jedinica, kao pojava sama za sebe uzeta u odnosu prema prirodi i bogu kao postulatu njenog metafizičkog nemira, nego čovjek u odnosu prema zajednici, prema ekonomskim prilikama. U biti ovo poslednje Džojsa ne zanima, on daje dosada najveću i najzamašniju spekulativnu studiju o čovjeku, studiju o njegovom psihičkom previranju. Njega zanima isključivo problem ličnosti, njenog relativiteta. Taj problem obrađen: je analitičko realistički i u biti Dožjs je sav u trađiciji, možda više nego ijedan drugi današnji svjetski pisac, u tradiciji koja siže vjekovima unazad. Nova književnost vjeruje u život, po njoj se zadaća suvremenog pisca sastoji baš u tome da potpomogne one društvene snage koje nastoje da se svakoj ljudskoj jedinki osigura što potpunije njezino iživljenje i proživljenje. Najvredniije i najljepše što čo» vjek ima, upravo je on. Iza njega i pred njim je tama, koja nas se ne tiče: život je glavno i jedino. Za Džojsa, nhprotiv, on je nužno zlo. Džojs ne vjeruje da će onog dana kad nestane privatnog vlasništva, klasne borbe i svih ostalih lanaca kojima je okovana ličnost, čovjek biti apsolutno sretan i da će nestati njegovog metafizičkog nemira. To ne zavisi od forme društvenog poretka i ekonomskih prilika. Sve dok bude svijesno osjećao postojanje sebe kao takvog, postojat će i njegovi unutrašnji problemi: manjkavost razumnih spozna= ja, strah od smrti i kompleksi vezani uz nju. Stvar nije tako jednostavna. Upravo fu se i ispoljava solipsistička krajnost i indiviđualni anarhizam Džojsov, jer Džojs, Irac, jezuitski gojenac, otpadnik od katoličanstva i krštanstva uopće, ipak i nesvijesno i nehotično iako se cijelog svog života, u svim svojim djelima počev od članka o Ibsenovom »Kad se mrtvi probude« (»Fortnightly Review, April 1900), s kojim je debiirao u knjižavnosti, pa do svog poslednjeg velikog romana »Piniganovo buđenje« (»Finnegans Wakex«), koji je radio 17 godina (1921—1938) borio protiv katoličkog, jezuitskog i skolastičkog — ima mnogo toga i katoličkog i jezuitskog i skolastičkog u načinu gledanja na stvari, u kompoziciji, metodi raščlanjivanja i posmatranja, ba čak, iako u negativnom smislu, u asocijativnom redoslijedu oblikovanja osjećaja. Oslobođenje asocijacija, kako ih provođi Džojs, od jezuitske prigušenosti, smatramo da je proveđeno „upravo rafiniranom. skolastičkom metodom. Skrivena simbolika u neprividnoj struji riječi, da bi se dao odraz trajanja, a u isto vrijeme ostvarivanja svijesti, bez cenzure i logike, metodološki je prije katoličko nego kao što nezi sm ca u da je vraćanje na prvotno doživljavanje čovjeka, koji još nije logički doprinosio etici.

Problem relativiteta ličnosti i glavni probiem koji Joyce pokušava ne samo u »Ulisu« nego i u svim ostalim prijašnjim djelima pa čak i u poslednjem »Piniganovo buđenje« da riješi, očituje se dvojako: očinstvom i rođenjem. 'T'o su ujedno i glavne teme »Ulisa«, do u tančine i lucidnom konsekventnošću razrađene, Kroz njih se kao niti prepliće teorija jedinstva u relativitetu, zapravo ona im je osno vica. I kao što se u kršćanskoj crkve-

LILISU.

~

noj nauci sve tumači simbolima i misterijama, tako se i kod Džojsa ne da točno razlikovati, gdje je granica između simbola i misterija i gdje on prestaje ili bolje: sve je simbol i opet nije simbol. Tu gdje se kršćanstvo prislanja na antiku, tu je zametak i Džojsa. Nema tjelesnog očinstva, postoji samo duhovno. Mr. Blum u kraj njoj liniji je intelektualac Stefen Dedalus. Blum je duhovni otac Stefena. Dedalus je sin, sin koji traži svoga oea. Vidi sebe dvostruko: »Ja sam ja, ali ja mogu biti i neko drugi i još neko freći.c On je Dedalus i sin Dedalusov. On je Telemak. Identificira se i sa Odisejem. Ličnost je potpuno relativna, ona je stanje svijesti u vre= menu. Tijelo i đuh, mr. Blum i Stefen, kao otac i sin, duhovno su jedno. Tu je podloga kompleksa očinstva.

Međutim Džojs ušavši tako u samu srž i izvana osvijetlivši duhovne osnove Kkršćanske civilizacije, nienu metfafizičku bit, odmah je i negira ili bolje istovremeno postavljajući je odriče je se, jer i materiju postavlja jednodimenzionalno. Ako postoji relativitet vremena, to je posve isto iđeja i materija. Jer polameći od apsolutnosti materije i poistovetujući je ne samo s „vulgarmim shvatanjem stvarnog i opiplivog, uključujući wu nju i ono što individualistička, idea= listička filozofija naziva mišlju, idejom, pa smatrajući to opet dijelom stvarnosti ćutila i osjećanja, stvarnost je sve. Sa ovogu stajališta svijet ne postoji nematerijalno, spekulativnometafizički. Osim stvarnosti oka, dakle viđenog, postoji i stvarnost neviđenog, shvaćenog, stvarnost svijesti postojanja, stvarmost podsvijesnog, racionalistički nesmaznnmnog ali ukloplienog u nas, znači strogo uslovljenog. Ničega nema izvan materiie, zato ničega nema ni izvan nas. Time je Džojs dvostruki otpadnik. Kako sa kojega stajališta, gledani u različnim osvjetijenjima, i načini mišljenja i ideološke postavke čovjeka su razne, Džojsu je u biti svejedno. On ruši i negira oboje. Skepticizam individualizma u njemu je dobio svoj krajnii i valjda završni oblik, Vjeruje u sve i ne vjeruje ni u šta. Dobro i zlo, lijepo i ružno. malemo i veliko, bogatstvo i siromaštvo, kretanje i sjedenis u biti je jednako i gubi se u smrti. Sva saznanja pred njom su smiješna, u njoj sve nestaje, u tora ružnom misteriju. koi oostojanie rješava osta jući vječno nijem. Čemu sve? Nihiisam Džojsov je rvazjedački, On mrzi i ubija, bez ikakvog oslonca koji bi se bar na ičemu drugom osnivao. Svijet je stvoren na praznini, na kojoj i počiva. Najbolje bi bilo da ga uopće nema. Stvoreno iz pobune duha, djelo Džojsovo teži njegovom uništenju, B. R. Kurcius (E. R. Curtius) pravilno smatra da je taj metafizički nihilizam upravo osnovna supstanca Džojsa. TI tako sav u negaciji, Džojsu, da bi je što temeljitije potkrijepio, služi čifavim bogatstvom filozofskog i teološkog znanja, snažnom psihološkom i estetskom analizom, „neobično velikom duhovnom kulturom odgojenom u svim svjetskim književnostima, i

najnovijim iskustvima znanosti, Nje-

govom radoznalom oku ne izmiče ni najmanja sitnica. Ekspanzivna snaga njegova intelekta je golema i začu= đuje. On vlada isto tako savršeno raznim naučnim sistemima i načinima mišljenja kao i umjetničkim izrazom, svim jezičnim i kompozitorskim formama, Sve to on izgrađuje energijom kojoj nema premca, da bi načinjeno poništio i spalio uživajući, Razumljivo je da se u toj isprepletemosti kako arhitektonskoj tako stilističkoj i jezičnoj, tematskoj i idejnoj, vrlo teško snaći. »Ulisu« se vrlo teško pristupa, a sam autor izgleda nije se ni najmanje potrudio da razumijevanje svoga djela olakša. On čini se pretpostavlja da ga mogu čitaći sa-

SB

ga je Talijan zabilježio: broj miruje tamo u nekom protokolu pohvatanih ribela, a on ovdje — samo što taj broj ne osjeća, a on, nažalost, osjeća!

Sada mu se vrzmaju po glavi i uznemiruju ga svi oni pozadinski dani i bune mu dušu one ledeme partizanske noći, koje su ipak nekako minule kao vamice života — divne i nezaboravne.

Zr je da je rob uvijek značio nešto ravno nuli, ali nije znao da je čak i ispod toga.

Obazre se i pogleda ruke oslabile i omYršr ile, beskrvne i kao nakalemljene na ramenima. Postidje se od njih — danas su mu nepotrebne — nekad su nešto zn _čile, cružje uosile, prijutelje bozdravljale, žene grlile, a smda umiru prazne. bespsslene i DbOsramljeme lancima. Sad su mu uopšte suvišne, osim da mu dosađuju i da ih gleda prazne. I noge, mu ništa ne vrijede — uzano je za njih i preuzano, jer kad s:đe noć ozgo niz bajonete i opletenu žicu samo će mu

· poslužiti da samog sebe unese u mračnu samicu, Plašio se je svoje sopstvene slabosti koju do skoro nikada nije poznavao: možda će zaplakati, zalelekati, a onda će mu se narugati oni koji su tu ogrezli u zatvorskom alu.

Pa šta, i ako zaplače — neće biti gore — inače je s nijm svršeno i sad je gotovo riješen da še pusi svim ljudskim slabostima i njje li kasno da se brani od njih, ništa mu više ne vrijedi | šta se njega tiče — sve mu je jedno...

Sve te misli, koje su mu razdirale dušu i čimile ga Ssićušnim i manje vrijednim od ono malo zatvoreničkog sunca što mu jari kostobolju i razmržnjava srž u kostima — bile su podređene jednmoj koja ga je danas osobito mučila i koja se u njegovoj glavi DpOonavljala kao refleks.

»Dijete hoće da se brani i pogine kako valja, 8 ja se skamenio kao žena, pa ruke u visl!..«

Taj žalosni monolog stalno odjekuje u njemu i on ga osjeća, skoro bi se reklo, kao neko fizičko prisustvo, Poželio je kao nikađa malo rakije ilj neki sičan da iz sebe istjera, makar i za kratko, bol tih misli koje riju po njemu i koje su sažete u jednoj jedinoj rečenici: |

»Dijete hoće da se brani i pogine kako valja, a ja se skamenio kao Slaba žena, pa ruke u Visl...«

Ono »ruke u vis« u njegovoj mašti izaziva sliku obješenog i ništavnog sama sebe i to ga zabolje bolom koji nije ranije poznavao,

»Dijete hoće da se brani, a ja..«

Dići ruke u vis, znači odreći se samog sebe, doživjeti svoju sopstvenu slabost i prezreti sve smjelosli koje su nekada živjele u njemu On to nije 2nao prije nego onoga dana kad je to urađio: puška je osta-

la pored njega, mrtva i nijema uza stijemu, a hrabrosti je odjeđamput ponestalo. Mora da se i oružje postidjelo. Metak je ostao da čeka spreman u cijevi, a kapisla je ostala netaknuta i nevina, puška gluva i osramoćena! Trebalo je samo jedan pokret i mali napor desnog kažiprsta — sada bi sve bilo mirno i ljudi bi ga žalili i ne bi danas pred samim scbom izgledao takav jadović već bi i mrtav značio nešto.

Dva zatvoremika prišla su da ga upitaju kako je ovamo dospio, u nevrijeme, kad odavno već ne hvataju partizane i gdje su ga tako vješto zatulili, ko je i kako se zove? Odgovorio je više sebi nego hJIma, teatralmo i razgovjetno, slušajući svoj glas da čuje kako mu pristoji ta patetika:

»Do juče sam se zvao Miloš Manđić, komandir bartizanske čete i čovjek koji je u srcu za strah uvijek malo mjesta ostavljao, čelnici me nijesu uhvatil: nego sam ja samog sebe izdao i prevario, a što se tiče moga imena i prezimena, ako već želite da znate — zovem se Jado Jadović i molio bih vas da me ostavite na miru — to ne treba ni meni ni vama. Uostalom ime nikada ništa nije značilo već ono što stoji iza njega. Gledajte svoja Dosla i manjite mi še,«

Kada se mrak navati i tamničari prokontrolisaše sve brave i ulaze, utjeraše novajlije u samicu iz koje su prije desetak dana aodnijeli mekog čovjeka Uu bolnicu kome še dala prilika da umre u krevetu, na bijelom bolničkom čatršavu. Partizane zapuhnu neobičan dah i to im se nimalo ne sviđe., Mandiću se učini đa ono Što je do sada preživio nije nikakvo jumaštvo — tek sada treba da pozna samoga sebe, ali ie došpio na mjesto gdje zaista junaštvo ništa ne može đa znači. Učini mu se čak da vrijeme ne živi i ne prolazi, već da se i ono u tamnici okamenilo i stalo. Samica grozno prazna, prelivena nekom jezom i 0n zaključi da mu je ovih dana mjesto u taj mukli, prazni prostor — i da su ga za njegove slabosti sagradili. Naruga se samom sebi glasno misleći:

»I bila bi šteta da ti ko samicu ugrabi moj komandire, — tačno ti po mjeri odgovara. Poplašio si se groba, a nikada nijesi umio da računaš, — kao da ovo nije gore nego grob? Sva naša planinz sa lisičjim jamama i jazavičjim jazbinama nema Y*oliko smrada koliko ga ima ova dva metra samice, a samo je trebalo da opališ jedn metak i da ostaneš tamc u planini. miran na bijelom, nevinom planinskom snijegu. Pošlije bi gora ozelenjela nad „tobom i sumce bi ti oči nopilo, što je u svakom slučaju bolje nego Ovaj tamnički Walran, Na proljeće bi te čoba-

nice zakopale i zemlje bi se mamihisao, ali sve ti to milje dao neki prokleti egoizam — đa u jad poživiš! A

zar ti možeš parantovali da bi poginuo? Kako čc:jek

KNIIŽEVNE. NOVINE

EMSA DŽOJSA

)

mo intelektualci. Pa čak i mnogi od njih odvratili su se od Džojsa razočavrani i nezadovoljni. Mnogima, i to većini on je izgledao jedna od onih bezbrojnih orgija mođernzma kakve su već bile uobičajene prvih godina poslije prvog svjetskog rata (» Ulis« je izišao 1922). Njih je zavarala komplicirana konstrukcija djela, prividne stilske nastranosti i eksperimentiranja, te i zahtejv krajnje pažljivosti i skoncentriranosti pri čitanju. »Ulisa« *reba čitati s omom duhovnom na-

pregnutošću s kojom se čitaju filo-

zofski tekstovi | traktati,

Pa ipak je djelo izgrađeno, kako je već spomenuto, jednom unutarnjom logikom, zakonskom suhoćom činjenjca, strogim sklopom ostvarenim u samom sebi, smislom za red i harmo= niju. Ta harmonija je izvana nevidljiva i kod površnog se čitanja ne nalazi. Osvijetlimo »Ulisa« pobliže. Knjiga izvješćuje o svim unutrašnjim i vanjskim zbivanjima u nepotpunom danu dvojice ljudi: Lecpolda Bluma i Stefena Dedalusa. Naizgled vrlo jednostavna stvar. I tu gdje bi prosječan pisac s najvećom mukom iscijedio koju stotinu stranica, Joyce ih ba> ca 739, velikog formata i sitnog tiska. Jedan od kritičara!) izvješćuje da je opis dana Leopolda Bluma zamišljen sprva kao novela u zbirci »Dablinci«. Tokom godina ona se proširila i na rasla u ogromno djelo, koje sa uobičajenim romanom dodanašnje književnosti slabo ima šta zajedničko, Jer »Ulis« je i roman i epos i drama i poema sve skupa ujedno. Književnost kako je Džojs shvaća njje odmor i zabava poslije posla, nego znanost pristupna samo onima koji su se isključivo njoj posvetili. Tako je i njegovo djelo napisano, za izabrane. Tjeskobna težnja istini, znanje o nepromostiv2j usamljenosti svake duše. znanje koje graniči s očajem, nije još dostupno prosječnim liudima, ono nije blizu. Džojs je protivnik svake ro= mantike pa > romantike kolektiva. Iznad svega i poslije svega čovjek je

1) Padraic Colum, uvod američkom izdanju »Dablinaca«, (New York, The mođern Library 1926),

Nikolajević: PARIŽANKA

Milivoje

a Oe

·nih četiri stotine strana

sam i takav će ostati. Taj osjećaj izolovanosti i samoće stvorio je i »Ulisa«, njim on dokazuje, koliki bogati duševni procesi se odigravaju u ČO” vječijoj duši u toku jednog dana i kako su oni mršavi i blijedi prema va" ni. Toga rađi Džojs dušu i razglaba, razrađuje i zagrađuje do u najsitnije detalje i detaljčiće, pa nakon što je reflektorski osvijetli i izanalizira, ponovo sklapa, Vidjeli smo je tu u svim njenim „freperenjima. Ona je vječno sama, Šta konačno ostaje iza Bluma i Dedalusa, što konačno ostaje iza čovjeka? Ništa. On je sav tu, kemijska formula, savršen poredak atoma, koji su svijest i opet ništa: jedna slučajna igra.

Konstrukcija »Ulisa« je komplicirana. Svakom poglavlju u knjizi odgovara i posebna simbolika kaziva=nja, svaki događaj poistovetuje se s kojom znanošću, umjetnošću, organom ljudskog tijela, odgovara nekoj boji ili tehnici. Valeri Larbo (Valery Larbaud)?) navodi kao primjer četvr-

to poglavlje, koje se odigrava u re-

dakciji jednog dnevnika. Ono odgovara, po njemu, retorici, plućima, crvenoj boji itd. Taj način pisanja, koji odgovara mnoštvu smislova, čisto je srednjevjekovni. Kao kult postoji u liturgiji, likovno je u plastici katedrala. Međutim taj razrađeni sistem suglasja postoji samo u autoru i,ponekim upućenim prijateljima. Osta= lima je prilično nepristupan i kritika se slabo njim bavila.

Druga pak simbolika djela je u tome što ono, po, izgradnji, radnji i osobama, odgovara Odiseji. Te simbolike su međusobno prepletene.

Sama radnja pak se sastoji u reproduciranju procesa svijesti osoba. To Džojs čini asocijacijom u raznim formama, asocijacijom misli, dojmo= va, slika, doživljenog, slućenog. Ova asocijativna ispremiješanost daje kolorit samom stilu, upravo ona je njegova boja. Svijest stenografirana u svim njenim meftamorfozama i preobukama jest samo platno, na kome Džojs boji, I kao sva velika djela pisana riječju i Džojsovo je slikarski rješavano. Jedna od ostalih njegovih značajki je obrada najsvakodnevnijih sitnica u formi muzičkih tema, Slikarski je to ugođaj „prikazanog na platnu, njime se daje štimung, rješa> va problem toplog i hladnog.

Kao najtipičniji primeri u tom smislu spomimju se od kritičara tzv. ema uboda pčele i tema krumpira, Džojs tu radi posebnom metodom. U onom, naime, momeniu kad se nabaci, ona je posve nerazumljiva, da tek kasnije, mnogo puta stotine stranica poslije u periođičnim vraćanjima dobije svoje pravo značenje i bude potpuno jasna.

Tako na početku »Ulisa«#, Blum promatra svoju bašču. Razmišlia o njenom uređenju, sijanju graška i salate. O svježem povrću. »Ali vrtovi imaju i &švoje loše strame. Pčele i muhe zukare, zatim duhovski ponedeljak«. Nešto dulje, Plum misli na mladog mueđicinara Diksoma: »koji mi je tada u Mater-u %*) ubod zavezao, a sada je u Hollss-stritu...« Posve nepnazumljivo. Tek poslije daljsaznajemo da je 27 maja na duhovski ponedeljak Blum bio ujedem ispod ušnog bubnjića od pčele. Isti ubodđ nagovješćuje se mparodično na sfr. 369. Spominje u fragmentu dialoga na str. 404, da taj motiv bude konačno uvučen u apokaliptičko 15. poglavlje, gdje riječ »Buzz« izaziva kod Bluma podsjećanje: »Pčela ili muha zukara udari onomad o sjenu na zidu, bila je omamljena, pade mi omamijema u košulju i ja sam je mofrao...+ Kako se vidi, taj način obrade životnih trivijalnosti preu-

2?) Predgovor knjizi »Gens de Dublin, Paris, Plon (1026.)

| BROJ 63

zeo je Džojs iz muzičkog komponiranja. Isto je tako i & temom krumpira. Blum nosi u džepu krumpir početkom knjige, da se stotine stranica kasnije vazjasni otkud mu on u džepu i iz kojeg razloga. Kao sredstvo naime protiv mreumatizma, koje je vjerovanje preuzeo od svoje majke. Ova su dva slučaja također od važnosti za karakteristiku Bluma. Bacivši i stenografiravši bez filtriranja i dotjerivanja procese svijesti kod svojih lica. Džojs ih ujedno karakterizira upravo njima samima. On svoje ličnosti ne tumači deskriptivno, a ni izabirajući događaje u kojima bi se mogle protumačiti i svrstati u koju od školskih kategorija ljudskih tipova; njegove se ličnosti same tumače, Skupljač anonsi Blum primjerak je građanske prosječnosti i uopće ljudske prosječnosti, Ona je egoistična, pozitivna i uravnotežena. Bluma silno zanima mueđicina, higijena i kosmetika. Devet novih muza ovoga modernog Grka jesu: trgovina, opera muzika, Amor, novi“ narstvo, manufaktura, sloboda govora, opće pravo glasa, gastronomija, spolma higijena, rivijerska koncertina zabava, bezbolni porođaj i astronomija za puk. On je porodični čovjek i ima jak smisao sa familiju. Karitativan je. Misli sa bolom na svog oca. Žali za sinčićem, koji mu je u jedanaestom danu umro. Žali što ne ostavlja potomstva. Životar seksualan. Usprkos sve Uuravnoteženasti pokatkađa perverzan, pum čulnosti. On pretstavlja ljudski instinkt kao što Deđalus pretstavlja intelekt.

Pa kao ličnosti, tako i sama kompozicija počiva na estetskom relativizmu. Svaki pasus, svaka rečenica, rečenični odlomak razumljiv je tek u vezi ili odnosu sa nekim drugim.

Svako od osamnaest poglavlja ima”

svoju posebnu tehniku i zahtijeva posebnu analizu. i Ovaj način književne tehnike preuzet je iz muzike i odgovara Vagnerovoj lajtmotiv-tehnici., Samo sa razlikom što je muzički motiv sam u sebe uklopljen i estetski zadovoljava. Međutim, ako kod muzike ne treba znati smislovni odnos, kod riječi je on prijeko potreban; bez njega njihov poredak ostaje samo besmisleni fragmenat. Izgleda da je Džojs ovu bitnu mwazliku između riječi i

zvuka namjemo ignorirao. Zbog to-· ga njegov eksperiment ostaje Ppro-

blematičan. 5) Džojs i jezično eksperimentira raščlanjujući riječi na prvobitna

značenja, na značenja slova vezujući ih i podavajući im tako nove smislove ili ih potpumo uništava pretvarajući ih u neartikulirane „glasove. Kurcius navodi bezbrojne primjere najapsurdnijih kalambura u rečima i glasovima.

Djelo Džojsovo pretstavlja mnajve• ći uspon individualizma u književnošti, ujedno i najveći zamah književnim ostvarenjima građanske klase u dekademci, Kao u svakom Vrhuncu, u njemu su podjedno i klice

pada. Gigantski zamah kojim je za-~,

kovitlana čovjekova duša, perverzna iskmenost kojom je osvijetljena, čini ga monsbruoznim. Apostatska tuga, grozna smrti, osamljenost, Joyce traži izlaza, traži rješenja. Može samo da negira. A tu se i očituje beaznadnost društva što se ruši. Spasa nema. To Džojs zna. Tu je ćorsokak individualizma. Ipak Džojs predstavlja jedno od književnih nazmeđa, možda do danas najveće. Premđa odbačen po svojoj idejnoj formiranosti, ugao pod kojim osvjetljuje stvari i činjenice formalno i stilski je prihvaćen, Uicaj njegova stila je golem i suvremena emgleska, pa i američka književnost, a dobrim dijelom i njemačka i francuska, pod jakim su uticajem njegova stila i načina obrađe.

5) Odnosi se na bolnicu, 4) E. R. Gurtlus: James Joyce uhđd sein 'Ulyssess (str. 52, 55).

zraku

je i.

nekada pomisli sauio ono najgore? Možda bi ubio nekoga, a ostali bi se razbježali — uostalom nije ih bilo svega deselak i sva ta desetina četničkih potrkuša izgledsla je jadna i bijedna. Mog. da prezrem sve Ono moje junaštvo koje mi sada liči na laž, To znači: nosila me je snaga čete i samo je trebalo da se odvojim i ostanem sam pa da se pretvorim u slabo i bezvrijedno stvorenje. Ružna i zavodljiva stvar je strah! Sada samo mogu da še okrenem za sobom i da pljunem.« :

U tom monologu misli osta dugo nalakćenm uza zid, i kao da je zaboravio da postoji.

»Sve mu svete.. rekoh fi da se branimo, a ti požali glavu. Sad smo ih donijeli ovdje na poklon Talijanima. Dabogda nam ih psi oglodali« — ovo su bile prve riječi koje je mladić danas progovorio i kada ih js izgovorio pokajao se, tek on to ne bi ni sada učinio da ga ne kolje jedan beočug lanca, Kud se god pomjeri čitava ruka, otečena i okovana, zaboli ga čak do ramena. I čini mu se lakše ako nešto progovori, »Čuti sada gdje si se našao i trpi da ti ruke oglođu ove karike, Ovdje baš ništa ne pomaže: svi 5mo jednaki — najveći heroj najgora kukavica« — reče Mandić,

»Mani ti te tvoje muđrosti — otkako si počeo da mudruješ ugnijezdio se je sirah u tebe: nigdje ta dva ne idu pod jedan konac pa makar da si popjo svu Solomonovu pamet.« — prijekorno reče mladić uzalud tražeći ruci mira pod stegom hladnog gvožđa. Učini mu se da mu je za sve ovo on kriv i niko drugi, okosi se na Mandića i zjene mu sijevnuše od gnjeva koji je sav i bez rezerve rovalio u njemu.

»Ajd' sada, komandire, pa mi pomozi ako možeš! Govorio si; dijete si pa je Šteta da izgubiš glavu —d 'ajde pomozi djetetu da skine ova gvožđa s ruku što me već drugi dan skubu! Vala sam se opoštenio kukala me majka! Imalo me je zašta Partija kandidđovati! Sad nam je svejedno: i ja i ti možemo komotno da se upišemo u fašiste! 'Ajide komandite, rđa te ubila, skini mi ove lance, jer mi pukoše ruke pod njima.«

Mandić pokuša nešto da kaže, ali sve misli koje mu padoše na um Učiniše mu se prazne i nekorisne i umjesto odgovora zazveča lancima na rukama čime je švakako htio reći: »Nijesu ni moje od čelika Ja bih ih prvo sebi skinuo kad bih mogao.«

Negdje se jedna zvijezda blijeda i sramežljiva ugasi na umornom nebu koga su partizani mogli da ugledaiu kroz jedno prozorče koje je bilo jedino na ovoj samici, Višoko iznad vrata. Taj daleki, _blijedi sjaj obojici je nekoliko trenutaka ostao na zjenama

ko nešto oftkinuto, izgubljeno u nepovrat i ona im *oliko odvuče pažnju da čak zaboraviše gdje se nalaze. Kad bi to moglo biti da se stalmo po jedna zvijezda prolijeva na onom dijelu neba — ta prva tamnička noć prošla bi lakše | sa manje neobičnosti.

Dijete zabriđe taban od znoja i ono se sagnu ne bi li nekako dohvatilo rukom da se počeše, ali ga stegnut lanac odmah opomenu bolom i tako mlađić odustađe od namjere.

Ne može da razumije: uzrasle mu ruke negdje na planinskim ograšjima, ruke koje nikoga nijesu ubile, ništa ukrale, samo su iza njih u beshljebne krajeve rasli modri krompiri i klasale rude raži — a sada su te iste ruke svezali nekakvi naoružani stranci koji ga nikada nijesu vidjeli niti poznavali.

Te ruke u ovoj gluhoći tamničkoj sad cepte, zaklame lancima koje je neki kovač tako bezbrižno sko• vao kao što naši kovači kuju rala ili sjekire,

I nikog nema da požali te ruke i toliko je ova godina rodila svezanih ruku! (Nekada čovjek zaželi da mu je rod gluplji od ovaca ili magaradi — te životinje ne bi umjele da izmisle takva zla kakva ih čovjek izmisli. Doduše, neke životinje pojedu jedne druge i to brzo svrše, a ovoj dvonogoj životinji dodijeljena je mašta da bi samog sebe mučila...).

Mladiću se čini da je noć nečim zaustavljena gnjila nepodnošljiva tišina u kojoj se ređaju neke mučne slike i stalno mu se nameću i napadaju ga u gustom mraku. Još da nije omog stražara šio mu s vremena na vrijeme čuje odmjeren i lijen korak — zaišta vrijeme ne bi prolazilo.

Mandić zaspa kao zaklan, premoren mislima i dugim putem koji je prešao svezan ali mladiću ruke sve više otiječu, zalaktice ga bole, a prsti mu počeli zamirati i u njima osjeća jedno jako, neprijatno rnnjenje. Pokrenut onom umutrašnjom zlobom i jedom upućenim na svoju adresu, poče da trže rukama kao da želi u tome da nađe neko olakšanje, ali nijemo gvožđe zakla ga još jače i neosjetljivije, ruke naglije počeše da otiječu i mladića svega popade znoj. Sada bi zadovoljno jauknuo, ili dozvao majku, ali sračuna da to ovdje niko neće čuti niti se koga tiče: Mandić je i ovako kapitulirao ,a onaj dežurni Talijan poradovaće se da čuje jauk izazvan bolom i to jauk od čovjeka od kog ga je do juče bilo strah..

Ne moga da jzdrži i mladić izgovori nekakvu psovku glasom koji je više odgovarao kuknjavi i zapomaganju. Mandić se samo malo promigolja i zausti da mu nešto kaže, ili da ga utješi, pa se brzo predomisli, pošto mu u ušima progovoriše one današnje prekorme mladićeve riječi o Solomonu i njegovoj mu-