Književne novine

RA DISI

0 »GOSPOĐI MINISTARKI« U POLJSKOJ

Nastavak sa 1 strane

vava i upoređuje Nušića sa Sedi poljskim &omediografom Baluckim.

Prošle godine viđeo sam pretsta vu „Gospođe ministarke“ u „Teatru Mossovjeta“ u Moskvi. Rekli su mi đa se već približuje tristotoj, pretstavi, ako ne i više, Sad opet mislim na tu pretstavu. Pretstavu u Gdinji nisam smeo da pogleđam. U dobto uređivanoj i bogato ilustcovanoj reviji „Teatr“, koja dvaput mesečno izlazi. u Varšavi, wideo sam samo fotografiju sa te prve poljske pretstave „Gospođe ministarke“, Inscenacija Je veoma modernistička. To je sad velika mođa u Poljskoj. Reakcija na „socijalistički realizam“. Ali da HM je to zaista bio socijalistički realizam, to. što se radilo i događalo u pozorištima od Moskve do Skoplje i Sofije? Zar nije to bio samo „birokratski „realizam“ s bidermajerskom notom? Nešto slicno sam rekao u svom referatu u Pekingu, gde sam pored divnih pretstava kineskog klasičnog pozorišta video mnoge stavri čak ispod proseka kao proizvod oficijelnog i importiranog „Ssocrealizma“, koji nema ništa zajedničko ni sa Gorkim ni sa Stanislavskim, a kamoli s Majakovskim, iako je Staljin pcsle njegove smrti rekao: „Majakov ski je bio i ostaje najbolji i najtalentovaniji pesnik našeg sovjetskog doba“. Važi li to i za „Stewicu“ i „Hladni tuš“, koje nisu mogli da prikazuju prilično gođina ? „Stenicu“ su opet prikazali tek posle Staljinove smrti. Znam, za sve to nije bio kriv lično sam Staljin, već britki sistem birokrata koji su iđeju Oktobarske revolucije izbirokratizirali, i zamrzli kritički socijalistički realizam. Zato im je Majakovski. bio trn u oku i stenice koje je svojom komedđijom pogodio, grizle su ga sve do „đobrovoljne“. smrti,

Zašto sve to razmišljam uz Nušića i njegovu „Gospođu ministarku“ ... Jedan glumac me je pitao da li ću režirati „Ministarku“ socrealistički ili mođernistički, a dru gi je zlobno dodao đa bi najbolje bilo — aktualistički, Većina glu= maca se zakikotala i time mi pomogla da ne odgovorim odmah.

„Socrealistički sigurno ne!“ reRšao sam posle izvesnog vremena, jer su još uvek čekali na moj edgovor, a on je bio polovičan. Ovđe vri, ali ti ponekad mije baš sve jasno, iako osećaš simpatije za to poljsko vrenje, Isti glumac koji je rekao da bi bilo najbolje kada bi prikazivali „aktualistički“, rekao mi je u odmoru da je i u Poljskoj prilično ministarki, kakva je Nušićeva gospa Popovička. Jeđam drugi me je opet upitao da li je Nušić svoju komeđiju napisao sad posle rata. Rekao sam da je umro pređ sam Drugi svetski rat i da je „Gospođu ministarku“ napisao još davno pre. Nije mogao da veruje. „A vi ste možda tekst nešto preredigovali?“ „.. „Ni red — bar ne dosad, a mislim da neće ni trebati, kađa vam i sad izgleda tako aktuelan.“ Smeh.

„Onda — kako čete režirati?“

_ Nije zaboravio da sam mu ostao dužan odgovora, U trenutku mi mešto prođe kroz glavu i kažem: „Nušićevski!“ Odgovor je bio zagonetan, ali uprkos tome sađ mnogo razmišljam o tome — da u toj reči nije ipak neki dublji smisao koji moram da otkrijem, jer sam t poslednjih dvađeset godina več Često govorio da Nušića dajemo suviše jeftino i da nam je suština njegove komediografije još uvek prilično rejasna, a dđa, sam uveren da je dublja nego što je uzimamo

Nije samo osećanje i srce umetnički emocionalno, i razum je umetnički emocionalan i stvaralački. Svedok: Molijer i njegoya klasicističko-racionalna komediograi sa strogom „arhitektonikom dj/tipiziranim centralnim osobinama nekih karaktera, koje srećemo još . u komediji del'arte, a koje je Moljjer literarno umetnički oblikovao, dok su teatarski postojali još pre njega.

U „Teatru Mossovjeta“ Nušićevu „Gospođu ministarku“ su iskarikirali i spustili na jeftinu burlesku, ' u kojoj ministarka čak.igra i peva

sa svojim „muagistrom elegantiarum“ dr Ninkovićem, a ujka Vasa nosi crveni fes, Tobože zbog toga

što je kod nas „turski režim“, kako smo slušali za vreme inform-

birovskih ispađa preko radija i

Čitali u novinama. Navodno je „Go“

Sspođa ministarka“ tada i zbog to-

ga imala tako veliki uspeh tamo

gore, Nikad nisam „bio protivnik političke farse i satire, jer je na. lazimo još kođ Aristofana, ali, pr-

Yo, treba je znati napisati, a dru-

99, treba je znati prikazati, Scen~

ska „reprodukcija“ nije ništa ma-

nje stvaralačko delo od pisanja,

„Gospođa ministarka“ u „Teatru

KNJIŽEVNE NOVINE

Mosssovjeta“ na pomenutim mestima nije ni duhovita i daleko je od Nušića osim na mestima gde se Nušić nije mogao ubiti i gde su bilo situacija bilo dijalog uticali i na tamošnjeg gleđaoca neposredno i „lokalno“, Ali primetio sam da je taj smeh bio uzdržan i pritajen. Video sam čak kako je ovaj ili onaj gledalac oprezno nešto šapnuo svojoj susetki ili susedu. Zbog domaće aktuelnosti ?...

Sa scenocqrafom, inače jednim od veoma poznatih i traženih pozorišnih slikara, nikako ne mogu da se složim. Modernist je i hoće da „Ministarku“ inscenira modernistički, da ne kažem apstraktno. Od njega moram da branim Nušićev realizam, realizam „mnjegovog teksta i ljudi. To nije Kokto ili Anujeva „Antigona“, za koju takođe priprema inscenaciju. Time još nije rečeno da za „Mimistarku“ mora scenu da napravi Ššablonski, u uobičajenom i konvencionalnom „scenskom realizmu“. Pošto je i njemu i meni odvratan pseudorealizam, koji je više gođina nosio pogrešan naziv „socrealizam“, iako se pozivao i krasio delima Gorkog i Šolohova, čiji pak „socijalistički

realizam“ još danas demantuje onog što je bio proglašen oficijelnim, U skladu sa svojom modernistič kom koncepcijom predložio mi je scenograf skice za kostime, u svom elementu dobre, ali za Nušića izgledaju kao šarena miskaradna ga lerija, fantastičnih likova iz neke napola „apstraktne ili alegorične farse, đok je Nušić ipak konkretan, iđe po zemlji, ljudi u njegovoj komediji su živi i određen su izraz jednog određenog socijalnog miljea, koji inače ima svoj nacionalni kolorit, a koji je po svojoj suštinskoj karakteristici ljudski, ni samo srpski ni samo beogradski. To sam pre podne rekao i na probi. To je satira na političko i socijalno parvenijstvo, koje nije samo neki naš nacionalni „specijalitet“, već se može naći svuda, gde god vlađaju takve i slične parvenijske prilike. Ni Gogeljev „Revizor“ nije slika ruske carske birokratije u nacionalnom, već i socijalnom smislu, genijalna slika korupcije birokratizma bilo gde, pa iako: je nacionalni kolorit tog deJa tako snažan,

Posle brojnih razgovora stvar mi je teoretski jasna, ali mi se još nije formirala scenski-konkretno, iako čitavo vreme režiram u tom smeru, No, da li ćemo na kraju naći onaj oblik i sadržinu da Nušić ipak u suštini ostane ono što jeste, a da uprkos tome hude „jasan i pristupačan poljskoj publici na poljskom, jeziku? Ponovo doživljavam istu stvar koju sam doživljavao ,pre rata kada sam režirao svoje „Kreature“ u Pragu na češkom jeziku i sa češkim glumcima, a posle rata „Grumov „Događaj u građu Gogi“ sa 8Ustrisko-nemačkim „glumcima NI nemačkom: jezik nije samo forma, već i sadržina i karakter. Zato je prevođenje dramatike isto odgovoran posao kao i prevođenje poezije. Nema svaka reč onu dramatičnu ili komedisku sadržinu koja je potrebna za izvesno dramsko đelo ili scenu ili dijalog, ako se prevodi samo po doslovnom smislu. Čak i pri najsavesnijem i stvaralačkom prevođenju ispadne mnogo što Šta. Još jedno iskustvo donose mi probe: neki đelovi koji me u originalu nisu bogznakako oduševili, na poljskom su bili životniji i obratno. Možđa samo zbog glumca?... O, i to se događa! ĆCesto neka dramatičarova fraza ili formulacija čeka čitave decenije da dođe glumac koji je izgovori dobro i efikasno, Efikasnih pretstava Nušića bilo je kod nas u prošlosti prilično, jer on je za publiku i većinu glumaca nas najpopularniji: dramatičar, ali današnje vreme do

dajcadi Ba Ca aa i Oi OR a O a O O O ———

samo o tome đa našem savremenom gleđaocu, koji živi u našoj stvarnosti i raste već iz nje, prikažemo Nušića drukčije nego ranije, radi se o nečem većem: da mu, uprkos visokomernoj estetskoj skepsi, koju tu i tamo srećemo, oticrijemo one trajne vrednosti njegove komediografije, koje su bitne i umetnički i ljudski trajne, Zato treba prekinuti trađiciju koja je suviše jeftino i suviše površno prikazivala Nušića, koja je Često samo zabavljala i šalila se, jer nije znala da otkrije sve njegove istinske karakteristike. Nije to uvek bila krivica glumaca i po> zorišta, i atmosfera prilika (socijalnih, političkih, moralnih, umetničkih, kulturnih itd.) učinila je svoje i na svoj način popularisala Nušića da često nije ni bilo potrebno „ići đublje“. Cini mi se da se to događalo naročito s „GOospođom ministarkom“, ne samo sa samom komedijom, već isto tako i s glavnim licem. Na svim pretstavama koje sam video njena fi

tako! .

Mladen MARKOV

ŠESNAEST000DI

Udara takt priča kako su vuci rastrgli mladića koji je pošao devojci u susedno selo. Ona je sasvim slučajno odjeknula u njemu đok. je šetao ulicama. Pokušao je da se seti, da istisne iz najudaljenijeg delića svesti početak te misli. Posle dužeg naprezanja seti se da mu je otac to ispričao dok su lovili ribu u senci lisnatih brestova u selu, Kako se namrštio, devojka koja prođe pored njega pomisli da je ona svojom pojavom naterala crni tok misli kod njega i naglo uplašeno ustuknu. Naiđe grupa bučnih dečaka njegovih godina i smehom poremeti upoznavanje. On je mislio: „Laska mi što u ovoj gomili nisam sasvim običan. Jedan. moj trzaj mišića na licu izaziva pažnju. To je vredno u ovoj masi sveta što u svim pravcima kruži, Covek se ovde izgubi. Nestane u sjvilu visokih zgrada i pustinjama ljudi i žena koje, svaka na svoj način, žele da skrenu pažnju na sebe, Pred očima, sada uprtim u prljave batice na trotoaru, plovi lepotica koju je 6inoć video, Pilo je to sasvim nenamerno od njega iako je ponekad voleo da. koristi gužvu u trolejbusu i zarine u obline isturenog boka ili otsanja jedan san pritisnutih grudi uz dojke koje nisu imale kuda. Stajao je u tramvaju i slušao zujanje motora za seču drva koje se sa početkom škripavog pokretanja točkova tramvaja počelo gubiti ostavljajući samo zarez više u njegovom razmišljanju, ·U njemu je to cvililo i već je slikao polupresečeno drvo. „Molim, samo malo... O Zacvrkutao je glas pored njega. Uvek je mrzeo cvrkutave, raspevane glasove žena. Voleo je snažan stisak, oštrinu, grub glas do brutalnosti. Podigao je pogled i susreo se sa beskrajno plavim očima. Devojka je ušla prva'i pod naletom ostalih putnika čisto proskakutala pored njega kao balerina. On'žurno stade pored nje. Tu su odlučivale sekunde jer ostali putnici su mogli zalzeti njegovo mesto a šta posle vređi samo se sentimentalno gledati. „Samo bok uz bok“. Pomislio je tada. Zatim, i sam ne zna, ali verovatno od navale ostalih putnika i komešanja među njima, njihovi se dahovi sudariše. Počelo je lovljenje pogleda. Levo, desno... Gore, dole... Ona je gledala kroz zamagljeno staklo. Om je već umorno pomislio: „Sve je to lakrdija. Ne bih. želeo da me sravni sa mangupima*, - .

I upravo kada je rešio da se okani svega toga, jedan novi talas otpozadi izbaci ih napolje. Dok je ona otresala blato sa cipela koga nije bilo uđarajući naizmenično jednom pa drugom nogom o asfalt. tako.da su prskale kapljice na sve strane i isprskale ga po skoro ispeglanim pantalonama, on je posmatrao poluiskrivljenog vrata sa blagim izrazom lica. Gledao je i mislio: „Strašna je to stvar videti lepotu, proći pored nje i ne dodirnuti je“. A zatim, neznano zbog čega, besan na sebe, dodade: „I uprljati je, dovraga, jer mi samo to i želimo. Mi, muškarci. Bolje ovako“.- Devojka je tada rekla kvoz smeh: „Ova vožnja nije mogla trajati večito? Zar ne?“ Tađa su mu pred očima počeli iskakati svetlaci, zatim mu se nešto zamutilo i on kao najinferiorniji stvor na svetu izreče: „Za ime sveta, gospođice, ja sam prema vama... smem li... smem li da vas otpratim...“ Sve je to izrekao u goli vazduh. Devojka se izgubila u toj bezobličnoj masi sveta. Sledeće večeri padala je kiša i on je pravio kružnu vožnju tramvajem verujući da će je sresti, Nije se dogodilo ništa sem sveilosnih reklama, čitanja natpisa, naglog luzrujavanja, samotešenja, i sve je opet postalo tužnosmešno.

„Barabo, piješ a ne plaćaš! Postaješ napast. U ludnicu te treba“. Dopre do njegovih ušiju krkljayv zvuk nečeg Što bi se moglo nazvati poluglasom. Trgao se jispravljajući pleća i osluškujući glas i dalje zagledan u barice na trotoaru. Jedan čovek protrča pored njega i munu ga laktom u slabine. Tek tađa diže pogled. Bio je ozlojeđem.

- „Sto me guraš?“ Nije bio čvrsto ubeđen. da ga je kelner gurnuo, al: pred njim je stajala bela bluza sa crnim novčanikom što liči ma rastvorene mehove harmonike, Ruka sa novčanikom je podrhtavala, Kelner ga i ne primeti. To ga još više ozlojedi. Ubrza korak i uhvati ga odostrag za mišicu, i aga Slušaj,+bi, . malo pripazi, .“..Nije „dovršio. .gelner..se..već. sme> „Škao. , ednem nogom na stepeniku kafane uprtog::podleda, za. onim 'Koga je jurio. Sasvim sa visine, kao slučajno, kelnerov pogled skliznu po njemu. Raširenim prstima dotaknmu ga ovlaš po grudima. „Beži, ·bre, balavče, Pogledaj se prvo u ogledalo“.

Zadiham od trčamja stavi ruku na levu stranu grudi, Potmiuji teški udarci srca zabrinuše ga. Poče se okretati oko sebe da ga neko ne posmatra i onđa produži ravnomernim hodđom. „Sta mi vredi i Škola kad sam šeprilja?“ Mislio je. „Ne znam sa jednom devojkom, Jeđan kelner me na ulici šora kako' hoće a šta, bi tek bilo da uđem u kafanu i poručim duplu ljutu?* Prolazeći ispred jedne staklobrusačke radnje pogleda se u veliko ogledalo,

„Sta“. reče poluglasno, „zar me izgledam sasvim normalno. to, visok sam stošezdesetipet, dosta solidno razvijen, imam cme oči. Nemam kovrdžavu kosu, doduše, ali to je još bolje jer je dokaz jedne više faze razvitka. Neprijatni su ljudi sa kovrdžavom kosom. Ja mislim da su upadljivo pseći navalentni. Čuo sam đa žene vole đa provlače prste kroz njihovu kosu i baš ne znam. šta u tome nalaze? Zar nije lepše kroz meku pa kao kroz svilu. Ono je kao da češljaš ovčije runo, Samo oči... nekako,.. nisu... kako da kažem, zavodljive. Uostalom, međicina je dokazala da boja očiju nije važna. Važno je grčenje mišića ispod njih“. Mrštio se i smeškao. „Sa mnom nešto nije u ređu“, Pomisli i opet u baricama na asfaltu poče da. plovi lik devojke iz tnamvaja. Priseti se da bi mogao otići u školu na igranlku. Sasvim je svejedno da li će danas nešto učiti. Prokleto je sve kad ovako krene, Sutra će početi sve iznova. Sve. Večeras mu je sve ne= obično žao nečega što je neulovljivo. Počelo se u njemu 'otimati nešto tamno, nešto što je htelo, moralo izbiti iz njega. Bilo je to tamno nalik na guštera sa Krilima sličnim oštroj'elisi koja se okreće vrtoglavo i seče kolena počev negde od kičme. Udaralo je bezbrojnim čekićima po bubnim opnama, lomilo telo takvom snagom i istom ga. odmah punilo tako da je imao želju da jurne u tu gomilu sveta i... Koji je to razlog?“ Pitao se zapemušen, zaglibljen u sebe preko kolena, sav u drhtanju.

. „Đavolske muke“. Izreče i oseti hladnoću betona na obrazu. Stajao je oshonjen na stub sa neonskom svetiljkom na vrhu. „Mrzim ovu neonsku svetlost“, pomisli. „Ljuđi liče na mrtvace“. Nečija r

milicionera, ;

„Da ti nije loše?“ Milioioner se smeškao bezizrazno. ___ Mladić se odlepi od.stupa i Stađe pored njega, Stajao je roskrečenih nogu. Pre no što se proderao pomisiio je u sebi — ta mu

. : ee spusti mu se na rame, On se naglo trže i wnezveremo pogle

gura uvek mi je izgleđala tw jednoj

uvek šenjački humor. Tragikomeđija. i istoj liniji, iako se Popovićka i ce a

Nušić je tu dopisao: cikne kao

SNIMAK,

mo seđeo po kafanama i igrao. go-

ća

ojevi

Ilustracija Slavoljuba Bog

<

migao prolete kroz glavu silmom munje: „Mornari su uvek raskrečeni. Oni piju rum. Žestoko piće. 1 tuku se. Strašno se tuku. Oslenac na prste obe noge, zatim nogli črzaj“. Ipak se pređomisli i samo se prodera: ij | eo Šta se. bo vas :tiče, To je prvo, a drugo, Ja za vas nisam ti: već Vi“, ?

Nije. sačekao odgovor plašeći se gužve jer se svet već počeo okupljati. Zatim je pomislio dok se teturavo odmicao: „A, možđa je trebalo da ga udarim? Da li nisam smeo? Da nije to kukavičluk kod mene ? Uostalom, srešćemo se još". Za sobom je još čuo robustan glas nekog od okupljenih:

„Nevaspitanko. Roditelji su tome krivi...“

Silno zažele majku. Oseti kako mu jedna suza Orosi VreO ObrBZ. Mislio je kako bi mu lakše bilo đa padne majci u zagrljaj, da je stegne, da ga ona miluje po kosi i u grijenju da se isplače. Tu pomisao brzo odbaci i majka mu postade ogavna. Otac ga poče gledakbi. preko naočara. „Ženo, šta je to sa našim sinom?" Pitao je majku u pauzi Čitanja novina. „Kao da ga nešto boli potajno. Više i ne čita kao nekada“. Otac je dobroćuđan, ne puši, ne pije i govori: „U mojoj kući svi su bili čestiti ljudi. Svako od nas može ponosan da prođe ulicom. Treba živeti jednim čestitim, soliđdnim životom građamina. To ti ne govorim tčk tako, već da znaš. Da ne, izneveniš trađiciju, Mi= lane“. On u sebi psuje trađicije i gleda u ruke na stolu: plavkaste žilice u kojima teče vrela crvena krv što hoće nekud da izbije sa svim tim mračnim snagama. Om ne poštuje oca koji ne zna šta to znači kad plovi lik lepotice u baricama na asfaltu. Slika lisnatih brestova pod kojima su on i otac letos lovili ribu za tcemutak mu ponovo promiče kroz svest. ! u poslednje vreme odlomci već preživljenog često mu dolaze u sećanje makar kao senka mašte. Sve se to događa bez veze sa ovom ulicom u kojoj gori neonska avetlost. Zamisli sebe i nju pod brestovima u kupaćim kostimima. Za trenutak „zasija jedno sunce, ali odmah zatim sve bi pokvareno šumnim zvrjanjem ventilatora pored nogu. Ventilator je izbacivao zadah rakije i pržene ribe. Brzo zavuče ruke u džep. Odatle izvadi novčamićču.

„Pet stotina“, Reče. Ušao je bez razmišljanja. Mirisalo joe na ·fuk, Duvanški dim. štipao je oči. „Ovo je za knjige“, Pomisli 1 jače šteže novčanicu vlažnim prstima. Topli, crni gušter u njemu poče

se koprcati: ispod stola je video mušku i žensku nogu. Muška U crnoj gojzerici bila je prebačena preko ženske. Ličilo je na silovanje. Ono crno u njemu poče bestijati, zažele da pljesne tu ženu i mrzeo. je tog trenutka isto kao i sopstvonu majku kada je u stomaku nosila deset godina mlađu sestru. Naglo se okrete i polako iziđe na ulicu, Prolazio je ispod žućkaktih svetiljki i gruđi su mu se napinjale, Nije mu bilo jasno koga mrzi, ali ipak je u njemu bilo sakupljeno dosta toga da počne da trči sudarajuči se sa prolaznicima. Hteo je u tome trku da istera ono 'cmo iz sebe,

GORU

tel... Dlaczegos to zrobil?“ To mi

nešto menja kad postaje ministar ka i prisvaja vlast, koja je za nju slađa od stvarnog flerta, A naročito mi se čini da se suviše naglo i suviše površno prolazilo pored udarca Koji joj je prouzrokovao pad njenog muža i vlade. Priznajem da se to i meni sasvim razotkrilo tek u poljskom „prevodu, Svakako da je to nastalo zbog distance koju donosi dijalog na dru gom „jeziku. Tom otkriću dosad se najviše radujem. Demisija vlade i pad njenog muža, što je svojim podvizima prouzrokovala mjegova žena, pogađa nju više nego njega.. Dođuše reči koje izgovara u tom trenutku ne izražavaju to nepo-

sredno, ali uprkos tome u njima.

je skrivena britkost i razočarenje ne samo ministarke Popovićke, već i čoveka s karakterom, kakav je

pak ona. Sve što Živka govori od dolaska Sime do kraja, nije mi burleska ni šala, već briđak obe-

ranjena,

Danas sam o toj sceni opet razgovarao s glumicom 'Rkoja igra Živku, gospođom Chojnackom, koja spada među najbolje poljske ko mičarke, Slaže se. Vest da joj muž više nije ministar i da ona više nije ministarka za nju je sudbonosna, katastrofalna. Koliko snova, koliko lepih planova je odnela vođa! Opet će Kkrpiti sinovljeve pantalone! Opet će pozajmljivati pare! Vraća se stari Život slabo plačene činovničke porodice. Možda plata i nije tako rđava za normalan život činovničke porodice ali njena porodica je izuzetak: sin Raka ne vredi mnogo, a ćerka Darka je nepraktična i raznežena, muž je previše pošten i solidan činovnik, što je za takvu porođicu koja ne zna dobro da ekonomiše isto tako sudbonosno, a najgori je zet koga izbacuju sa svakog posla

jer mu'se rad ne mili, već bi sa-

spodina. A Živka nek tegli. Htela je da ga se kao ministarka reši i uda Daru drugiput bolje: za trgovca i honorarnog konzula Nikaragve Ristu Todorovića. A sad je Sve to izgubljeno. I muž joj je rekao da je morao da da ostavku samo zbog nje, Ništa joj ne pomaže što mu tresne u lice đa je morao da da ostavku, pošto je uopšte nesposoban da bude miniSeo jer joj sađa muž kaže još nešto gore nego ranije: „Pa nisam dabome, kraj takve žene!“ :

Na početku te scene primetio sam (kao i na mnogim drugim me stima) da je poljskim prevodđiocima morao da bude bar pri ruci i ruski prevod, koji je prilično slobodan, bar u verziji koju pri~,

kazuje „Teatr Mossovjeta“, da ne

'kažem svojevoljan. Živkine reči:

„Bog te ubio \đa te ne ubije, a što je dađe?“ u poljskom prevodu glase: „Przyjeli, bo je sam slo+ žileš! Bože, gromu na tego idio-

je izgledalo suviše daleko od Nu šića i od moje dramaturško-reži!ske 'Koncepcije, Suština Živkime replike je u pitanju, u strahu Koji prikriva, jer ju je muževa demisija pogodila do dna srca. U atmofseri koja je nastala na probi nije bilo mogućno za taj trenutak predugačke poljske replike vikati, Jer mi je takvo vikanje izgleda» preoštro i predugo, U Živkinoj unutrašnjosti sve se prazbolelo, U njoj vrišti, tako đa to nikakvo glasovno vrištanje, koje mi je na dosađanjim pretstavama na tom me stu izgleđalo jeftino, ne može da izrazi u punoj meri i lepo. Da pos stignem britkost saznanja {i sis tuacije koja se jako meša s ko mičnošću, poljski tekst sam preu« ređio, (Nastaviće se). |

Bratko Kreit

(Sa slovenačkog: L. ČJ

0