Književne novine

Godina IX. Nova serija, br. 66

SEĆANJE NA ISIDORU SEKULIĆ Ziunatgpnesgnić biste Zuagnennićo delo

Milan BOGDANOVIĆ

Isidora Sekulić bila je znameniti pisac i ostavila je za sobom jedon zncmeniti opus. Taj opus u oblasti — da je tako nazovem sitvaradačke lilerqiure, literature kojom se rekreira, preosivaruje Život, opsežom je i dovoljno je da navedem samo nekoliko naziva njenih dela pa da se vidi da je to jedom opus u koji treba vrlo ozbiljno zaći ako hoće danas već da se prosuđuje u nekim ' koliko-toliko definitivninm meromc. To su »Scput> nici«, to su »Pisma iz Norveške«. lo. su »Fragmenti iz prošlost, io ie »Đakon bogorodičine crkve«, to je- »Hronika palomačkog grobljas«; zatim »Zcrpisi« u priličnom broju i raznovrsni, Ne verujem da som sve naveo, Gli u svakom slučaju već po lome je jasno da je to jedem opus pod kvcntiteta, u kome bi točna pro= zenc valitel morala biti jedcm vrlo :ozbiljm i naporan posao,

Isidora Sekulić ima i drugi deo svog književnog opusa, onaj koji je više esejističke prirode, koji je više prirode . piscu–mislioca, menje bpisca-stvaoraoca; i koji je isto tako izvanredno znoačajcm, i fo prvorazredno. značajem, i koji, kad bi se domas hteo da uoči, teško bi bilo obuhvatiti ga. odmah i wu jednome machu: čitav niz eseja. e roaznim problemimce života i svetle, o raznim: problemimcer literature, O rc= anim „problemima iz oblasti filozofije- Ja sem ovde već dodinuo jedan problem: književni stvaralac ili književni mislilac, pisac čije će delo da prevagne svojim vredno=stima u jednoj ili u drugoj oblasti, To je pitemje na koje odgovor iako leko ne bih mogao u ovom tre= nužku da nađem. Ali, ako već sado tbeba da govorim, na Osnovu sume utisaka i sudova koje je čovek tokom vremena o raznim delima i u roznim irenucima delotvornog sivaromnja Isidore Sekulić mogao za sebe nekako de ulivrdi,

ja bih rekao da pretežno vrednost

Isidore Sekulić ide na ovaj drugi deo, na deo njenog književnog po sla književnika-misliocu, na njen deo književno-žilozofskog — ja bih mogao čak teko da ga nazovem posla, i da je to ono što će u krajnjoj proceni njenih kvoliteta biti procenjeno kao vrhunac njenih vrednosti...

Kod govorim o mislenosti, ili, da ponovo upolrebim tu reč, o filozofiji Isidore Sekulić, nikako ne želeći i ne mogući da u ovom irenufku ulazim u neku vrstu kakvelakve ocnclize njenih filozofskih ili mislenih stavove: — ono šlo gene=ralno može da se kože i šio je ne= sumnjivo ilcčno jeste ovo: Isidora Sekulić je bila nc izvestom način near svoj nočin/ ja bih čak rekao ideclist. Ali ne mislim time da kažem da je njen idealizom bio o= maj ideaclizam čisto filozofske priro= de, koji domcas namca više nije icto lako ni da primomo ni da ramamemo, pa, prema kome, ni da pri»

hvalimo. Njen ideclizom je·.bio više moralne prirode, i čini mi se da takav kakav je bio — možda io kažem zato jer meni nikad nije smetao — wu sušlini ni denas ne može da bude smeinja za procenjivonje kvoliteir njenog: izvomrednog .mislenog napora, :

Ono što: je za mene sigurno, to je — nosuprot nekim pogledima koji .su kod nas već bili rečeni da taj ideolizom Jsidoru Sekulić ni~

je·odveo u.mističnosi, nije odveo u.

mistiku u punom i pravom smislu reči. I čini mi se da je nije.ni mogao odvesti u mistiku, jer lično mislim da je Isidora Sekulić — i io še, za. mene dokazuje i pokazuje

kroz čitavo njeno delo — bila jet

dom pisac sa ogromnim, u sebi samom, iznutrc, uloženim nceporom da sivari ruzume i da ih, rozumljene» što jasnije i što preciznije kaže, Ja sam uvek imao ulisak da je Isidora Sekulić jedan racionclist svoje vrste i da je njen racionalizam, ako tako mogu da se izrazim, superiorom u odnosu nca rcacioncgilizcim koji je neka vrsiq jednog običnog ncpora da se sve stvari razu~

Isiđora Sekulić (iz zbirke S. Paunovića)

meju i da sve sivoari budu jasne (dckle, jedan raćionalizom koji bi bio čisto prcklične prirode); da je to jedon superiorni racionclizom i da već po toj liniji ona nije mogla da zađe u oblast mistike i da se u njoj snađe. Isidora Sekulić qovori o bogu, Isidora Sekulić: govori o zagrobnom. životu, govori o čitavom nizu problema kojima je čitava kultura njenog vremena i jednog dela sveta dancšnjeg vremena još uvek ispunjene. Ali kad ona o tim stvarima govori, lo nisu stvari koje izloze iz njenog apsoluinog uverenja; io su stvari koje se dodiruju same

od sebe i pojavljuju same od sebe"

u razmctrcnjima o životu sa pozici= ja kvcqliteta, sc pozicija mislenog iskustva na kojima je mogla da sto= ji Isidora Sekulić.

1 sada, kao obično u trenutku kad se' Čovek od mnmekoga jednom za svagda rostoje, kad ga više nikod

neće sresli, kod više niked s njim porazgovarati neće, kad neće moći da izmenja misli o jednom ili drugom predmetu o kojima bi zajed= nički mogli jedno drugom nešto aa kažu, — u iom irenutku, razume se, pred čovekom — i to će ostati u svi me: namaJoš uvek dosta dugo dok oslcje ovo živo, ovo ioplo sećemjo na čoveka kakav je bila Isidora Sekulić; to će da polroje i u meni i u svimufiomc, pretpostavljum evocira se, u krajnjoj liniji, jedom lik, kao neka vrsla onoga šio mi dcmas sintetično možemo da vidimo u Isidori Sekulić, koje više nemoc, I ako bih ja hteo tu na kraju da Ložem koji je to lik koji se meni i preda mnom evocira kod se ovim rečima opraštom. nac delinitivnom rastemku od Isidore Sekulić, ja bih rekao da će u meni ostati da raje lik izvonmredno inteligenine, izvan= redno mislene, izvonmredno kuliurne žene, žene sa izuzeinim intelektualnim sposobnoslima, sa sposobno= stima izuzeinih potencija; kulturne žene onog oblike i onog intenziteta, onih srazmera kakvih je kod nas malo, a kakvih je, za moj sud,

vrlo molo i u.svetu, (Iz govora na komemorativnom ple

numu Udruženja književnika Srbije)

ai

BEOGRAD, 18 A

oo ep aaa oeeooani a aeaaa aaa ae oaano Sky e ak ee ala a ee

PRIL 1958.

Sabahadin Hodžić: Motiv iz Zagreba

e aa aaa ae A Oi aaa – ii Rio — KS aaa aiu Ve

DOBROVOLJNI,

IZGNANICI

„Ako čovjek povjeruje u ono što američki pisci pišu, onda se u prikazima američkih građova i sela nazire slika budućeg pakla“, udara čavao u glavu. Andre Gide prije nekoliko decenija pišući o djelima Titzgeralda, Dos Pasosa, Caldwela i Faulknera. Specifičnost američke proze, kaže kasnije drugi Francuz, Edgar Maurice Coindreau, u svojoj poznatoj stuđiji o novoj američkoj književnosti, je u njezinom nepoštednom otkrivanju životne istine, a treći Micher Mort nedavno je izjavio da kao.i pisci „izgubljene generacije“ tako i sadašnji opisuju „licemjerno drliištvo, koje'se zasniva na moći novca, rasnoj predrasudi i seksualnim. tabuima. Izbjeglištvo, alkohol, samoubistvo čini se da su jedini izlaz“, Amerikanac, jedan od te generacije koji je JjoŠ prije trideset godina ostao u Parizu, Henry Miller, u ljeto 1954 u Chicago Review kaže, između ostalog, cinički da nova američka literatura zaudđara po tekućini za balzamiranje. Amerikanac, tvrđi on, kakvim ga vide naši vodeći pisci jeste „brojka koju su napravile mašine“, I nastavlja „om nema lika ni imena, već biva guran amo i tamo, kao žriva bezdušnog društva

Nora; Ban aBiyanr pama aa ————

Primer Isidore Sekulić

Smrt je završila đelo Isidore Sekulic. Ostale su mnoge stranice nedorađene i mnoge nenapisane, Njen stvaralački. duh više ne radi. Koliko je život dao učinjeno je. O tome će istorija književnosti — posle dugotrajnog ispitivanja — · reći svoj sud. Verujem da će on biti vrlo povoljan, da će Ishdori Sekulić odrediti jedno od najuglednijih mesta: među srpskim „Kknjiževnicima. Osnovne odlikž njene veličine, koje danas svi osećamo, svakako će ostati očigledne i žive i u budućnosti, ·Po snazi volje, po obimu otvorenosti prema životu, po stvaralaćkoj neiscrpnosti, po sposobnosti obnavHooja, oba može da se upotedi sa-

mo sa nekolicinom naših najvećih pisaza. Po opsegu literarnog obrazovanja, koje je bilo ogromno i evropsko u punom smislu reči, ona je bila' skoro bez takmaca.

A ona je bila žena, žena na Balkanu, žena u Srbiji!

Savlađivanje otpora jedne primitivne sredine — Koja deluje ne samo spolja. nego i iznutra, iz nas samih, iz sviju nas koji.se tu nalazimo — zacelo je najužasnija pre preka na putu duhovnog uzdizanja i uprezanja tamnih sila u jaram stvaralaštva. Za ženu utoliko više ukoliko joj se poricao duh. Za Isidoru Sekulić u najvišoj meri, jer je bila za qlavu viša i od visokih muškaraca, Nezasluženi napadi, ogavne

Vojislav, ĐURIĆ”.

spletke, neočekivani udarci spolja, 1.ono mračno delovanje iznutra. Lomila je herojski stare forme i bila lomljena od njih. I uspela je da ne

buđe slomljena. Uzvraćala je gro-·

znicom stvaranja, plemenitim rezul tatima. Pritisnuta. nekadašnjim, pe=vala je himne novome. Rane je pre-·

tvarala u ruže. Najzad, u starosti,

koja je bila vitalnija od mnoge mladosti, iznudila je opšte priznanje. Nepristrasni sud istorije književnosti moraće osobito đa :stakne ovo: Isidora Sekulić je najveličanstveniji primer uzdizanja đuha jedne žene — uprkos balkanskim otporima — na evropske intelektualne i

stvaralačke visina,

Novak. SIMIĆ

ma elektronskoj SŠahovskoj ploči, kojom upravlja nijemi partner skriven u ćelijama: nakladnikovog bolesnog mozga“,

Tu mračnu sliku jedne velike zemlje, moglo bi se reći kontinenta, s vrlo visokom tehničkom civilizacijom i još višim životnim standardom, koja poprima sve sablasnije oblike u djelima njenih najboljih umjetnika: — zaista nije lako ovlaš rastumačiti! Hijeli ne htjeli, morat će nam uz povijesna poslužiti i sociološka razmatranja alo želimo da nekako objasnimo tu pojavu. Svakako ona ne će dati potpuno zadovoljavajući odgovor, ali olakšat će nam, nađamo se, bar donekle da razumijemo Književna zbivanja u Americi, a naročito slučaj „izgubljene generacije“.

Amerika je kao država mlada, njena nacija još mlađa, a društvo također. Država broji svega, 180 godina, & proces formiranja ame> ričke nacije trajao je sve do pos četka dvadesetog vijeka. Louis Adamič veoma je dobro okarakteri= zirao Ameriku kao naciju nacija. Drugačijeg „poretka osim građanskog u svome kratkom razvoju njemo društvo nije upoznalo i nije ni moglo poznavati, Oblikujući se iz potomaka prognanih kvekera i purmitanaca, uvezenih afričkih robova i došljaka iz svih društvenih sloleva evropskih i malim. đijelom azijskih maroda, Amerikanci su nakon svršetka „građanskog rata (1867) otkrivali svoj kontinent i vr= šili ekspanziju na Zapad, prema obalama Pacifika, i na jug, prema Meksiku, uništavajući ognjem. i. mačem indijanska plemena koja su im stajala na putu. Velika prirodna bogatstva, pr,aduzimljivost, duh sti-

'canja i tekovine industrijske revo- .

Tucije koje su donijeli sa sobom iz stare postojbine (većina doseljenika je bila iz najrazvijenijih kapitalističkih država onoga đoba: Engleske, Njemačke, Francuske i skan dinavskih zemalja) učinile su Ameriku za nepunih peđeset- godina najmoćnijom „Rkapitalističkom ·ze-

' mljom svijeta, a od njenog čovje-

ka učinili u prosjeku čovjeka s visokom mašinskom civilizacijom i unutarmjom prazninom. Kao ni njihovi očevi, djeđovi i pradjedovi, Svi oni sirovi i surovi ekspanzionisti, lovci, traperi, tražitelji zlata, traovci, farmeri i pređuzimači kroz čitav devetnaesti vijek tako ni si-

novi, unuci i praunuci u ovom našem nisu kulturnom „uzdizanju i kulturi uopće, a umjetnosti posebno, poklanjali neku pažnju, Joši danas Amerikanac naziva intelektualca „heađegg" tj. jajoglavi, Svakako dđa je tome jedan od glavnih, ako ne i najglavnijih uzroka i pomanjkanje tradicije, osjećaj historijskog kontinuiteta, U očima obrazovanog HEvropejca, koji se može pozvati na pet hiljada godina staru kulturu i povijest, ili Indijca i Kineza s još starijim razvojem i trađicijom Amerikanci su parveniji, „nouveaux riches“ naših dana:

Nastavak na 2 strani

. nešnjoj Jugoslaviji

Cena 30 din

UOČI VII KONGRESA SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE Stvaralački program kulturne

akcije meinikag Stvaran a

i humanizma“. (Iz. Nacrta programa SKJ)

Nije se moglo kraće i, doista,

nije se moglo bolje iskazati osnovno strzmljenje u našoj kulturnoj politici no što je dato u jednoj od teza u Nacrtu programa SKJ: sloboda umetničkog i naučnog stvara. laštva na temeljima socijalističkog humanizma. U toj rečenici sjedinjeni su cilj i smisao i putokaz svih naših današnjih i buđućih na pora i pregnuća u oblasti kulture: slobođa i socijalistički humanžzam: Jedno bez drugog se ne ostvaruje i neostvarljivo je, već svoje pravo i puno značenje dobija u Širokom, nesputanom i plodotvornom prožimanju. . Nacrt programa Saveza komunista Jugoslavije — u tom duhu iscrpno i svestrano analizirajuć\, društveno-ekonomske i političke odnose u savremenom svetu i borbu za socijalizam, političku, ·društveno-ekonomsku i unutrašnje• nacionalnu situaciju u staroj i da» — posvećuje znatnu pažnju problemima obrazovanja i školstva, prosvste, Uumcetnosti i nauke. Osnovna je tendemcija — proširenje i poboljšanje (materijalno obezbeđenje) svih o» blika i vidova kultume delatnosti, s namerom da to pomo(tne vaspi= tavanju i duhovnom osamostaljiva= nju čoveka koji izgrađuje socijalstičko društvo. Da bi se to. šfo celishodnije i potpunije ostvarilo, Nacrt programa pored ostalog napominje: „Oslobađanje prosvetnog, Meučnog, umetničkog i sveg kulturnog života od administrativnog pritiska države, od etat:stičkih, pragmatističkih koncepcija kulturnog života i kulturnog stvaralaštva — stvara– njem i razvijanjem sistema društvenog samoupravljanja u pro= svetnim, naučnim i ostalim kultur= nim ustanovama, institucijama. i organizac:jama“,

Nacrt programa predviđa i Oro gućava nove, dalekosežne pothvate u Kkulturno-prosvetnom, „umetničkom i naučnom području. Jer, u

Nastavak na 5 strani

„ODBRANA“ ERUDICIJE

Povodom. napisa Dragana M. Jeremića „Eruđicija i duh“ u proslom broju „Književnih novina“

Od vajkada je poznato da je napad najbolje sredstvo odbrane; uime svoje slabosti mnogi smatraju da je bolje nastupiti kao vitez bez straha i mane, kako bi se već Uunapred osujetile sumnje da, možda, iza namrgođenog i stravičnog lika skriveno kucka neko malo, kokošije srce. Sasvim u sklađu sa tom drevnom taktičkom „radmjom, u našoj savremenoj književnost) ili, tačnije, u našoj današnjoj kritici, koja je i tako prepuna raznoraznih teorija, komplsksa i besmislenih raspri, izvršena je, neđavno, uz svu obaveznu teatralnu patetiku, još jedna parada obračuna sa vetrenjačama iz koje je „protivnik“ izašao, razume se, čitav, jer ga, zapravo nije ni bilo, izmišljen je, fiktivan, a u kojoj'se vitez tužnoga lika nešto malo ugruvao, što je, u izvesnom smislu, moglo da buđe i zabavno.

. Pojavila se, naime, bojazan da neki naši mlađi kritičar! vođe smisljenu i organizovanu, podzemnu, rušilačku i zakrabuljenu akciju pro tiv obrazovanosti s ciljem da je izvrgnu ruglu, omalovaže i, tako, ospote. Oni, navodno, „preziru“ eru diciju kaneći da „na pjedestal naj-

više vrednosti“ podignu „duhovitost, račenični obrt, lepotu «stila, smatrajući ih pravim izrazom talentovanosti, darovitosti, duha*, što je kod mesija izazvalo naravno „Oo> pravđan“ plemenit? revolt u kome se, uz pomoć ni manje ni više nego jednog Fransisa Bekona, molim lepo, došlo do vanredno lucidnog zaključka da se u toj „kritici erudicije ustvari umnogome krije mržnja prema onome što se nema". To je bilo dovoljan povod da se ustane u „odbranu“ znanja, erudicije i kulture, svega što je tom mračnjačkom srednjovekovnom. (antiprogresivnom, reakcionarnom, nekulturnom, neprosvetiteljskom, dakle, anti-državnom, anti-socijalistić kom itd.), upravo paklanmom akcijom bilo „ugroženo“ i da se, jed

.nom za svagda, jer dosta je tog

iđealističkog koketiranja sa duhom, sruši i u paramparčad razbije legenđa o tome da je kritičari za obavljanje njegovog posla potreban nekakav talenat i nekakvo bogatstvo duha. Krstaški rat. Zvona

Nastavak na 2 stran

Predrag Poalavosir# |