Književne novine

Veličima ili mištćavilo?

(Dierdj Lukač brotiv Fridriha Ničea)

Januar 1960 godine

U duši svih ljudi, koji vreme ne doživljavaju samo kao trenutak sadašnjosti, uobičajeno novogodišnje veselje bilo je ovoga puta zagorčano, ako ne i zatrovaho, neočekivanim „pojavama koje su aacile zabrinjujuću senku na suirašnjicı, izvlačeći na svetlost dana infernalne aveti prošlosti. Na zidovima zapadnonemačkih, evrop skih, američkih, australiskih gradova, čak i na sinagogama u samom Izraelu, pojavile su se „š3Vastike“ sa zloslutnim natpisima Juđen raus!ı Čitava jedna uništena simbolika nebića i uništenja dočepala se, ponovo, krajička egzistencije. Sa tom povampirenom simbolikom počela je da oživljava i avetinjska sen Hitlera. “me !i se, u ovom izvanrednom času, zaboraviti đa vampiri i sablasti žive od krvi živih bića·i 1judi.?

Na časovniku političke istorije sveta, prvi jaruarski dani ove godine označavali su, bez sumnje, leđan kritičan čas. U „koorđ'watnom sistem“ te istorije, ovaj čas ukazuje se kao tačka, u kojoj se pomalja zagrobmna figura Hitlera. Istovremeno, to je tačka, gđe je idealna povest umetnosti i filozofije „primorana da se ukrsti, poklopi i suoči sa stvarnom političkom istorijom. U kritičnim momentima, kao što je Ovaj, Sporne i zagonetne dvosmislice iđealne istorije izbacuju na viđelo svoj realni smisao. Jednu takvu dvosmislicu, jednu od najzagonmetnijih i najznačajnijih, pret

stavlja delo i shvatanje Fridriha Ničea. Sađašnji trenutak pruža kritici najpovoljniju šansu za

raščišćavanje te dvosmislice, Više ro ikad, sađa je prilika da se upitamo i da ispitamo: ne nalazi li se Niče na istoj tački, na kojoj se poma:jm i utvara AHolfa Hitlera? Kakav se odnos đanas ukazuje između te dve figure?

Distanca. Distanca koja se, bar na estetičkom planu, pojačava i preobraća u načelnu opoziciju. Već odavno je konstatovano da Niče oponira Hitleru svojim ismevanjem i odbacivanjem „antisemitizma, naprimer takvim svojim izjavama, kao što je ova: „Najviši pojam o liričaru dao mi je Hajnrih Hajne” (Ecce homo). na druga suprotnost, koja proizlaz? iz' Ničeovog anti~germaniZma, možda je još oštr ja, iako je mnhje žapažena: „U mojim naj= đubljim „instinktima, — ispoveđa se Niče, — tuđ sam svemu što je nemačko, tako da već blizina jednog Nemca usporava moju probavu“ (EKcce homo). Najbitnija suprotnost svakako je \ila, do sada bar, najmanje uočena. To je suprotnost između Ničeove ideje veličine i faktičnog, unutarnjeg, suštastvenog ništavila fašizma. Proklamujući veliki stil u poeziji ı umetnosti, Niče je sublimirao veličinu ljudskog bića; samim tim, on se objektivno našao u opoziciji prema društvenom i ljudskom ništavilu fašističkih mangupa i limpova, pretvorenih, u robote. Afirmišući i DOtencirajuć: ljudsko biće, njegova iđeja veličine u wuštini se protivstavlja tom ništavilu, koje hoće sebe da spase i da zaboravi uništavanjem ljudskih bića, Jevreja i Slovena, mrtelektualaca i proletera, i tako dalje. Tako se ta ideja ljudske veličine, i danas, i to možđa više no ikad pre, stavija nasuprot „umištavajućem ništavilu jedne neljuđske „megalomanije.

_ ...Na prelazu između građan=ske klasike i mođerne ističu se f:gure Bodlera i Ničea.

Bodler je stigao do apsolutizacije lepoga. Ali, njegova apsolutizacija je jedna prekretnica. Tačka preokretanja apsolutizacije apsolutnu negaciju. Tačka obrta od klasičnog estetizma ka modernoj anti-estetici. Ovaj obrt izveli su već sami hegelijanci. Recimo, T'ridrih Teođor Fišer o kome Lukač takođe govori). Ili Rozenkranc koji je napisao jednu Estetiku ružnoga. Savremena stvarnost utisnula je „ružno“ ru samu bit i strukturu „umetnosti. Stvarnost: podela rađa, konkurencija i klasna borba u pobedonosnom 7„Rkapitalizmu. Istorija, dakle, daje Lukaču pravo da u kategoriji ružnoga traži problem umetničkog uo»liča vanja Kapitalističke stvarnosti (Lu kač: „Prilozi istoriji estetike“. str. 201). Teoriski, on je takođe u pravu, kad uvođenje te kategorije u estetiku ocenjuje kao napredak, kao prevazilaženje Hegela (Isto, str. 201). Ova kategorija zaista đijalektizira koncepciju lepoga. Izgleda, međutim, da. je RUŽNO ne samo problem uobličavanja kapitalističke stvarno~

9 Djerdj Lukač: Prilozi isto riji estetike, izd. Kulture, Beograd 1959.

KNJIZEVNE NOVINE

Jed-

sti, već i problem umetničkog prikazivanja ljudske mrealnosti dona BOS ne može biti ništa

o neka vrsta disproporcije, razdešenosti ili pokotee u ČOvekovom totalitetu, najzad — pro past samog tog totaliteta. Ovaj se, opet, upropašćujje kako podelom rađa i eksploatacijom u kapitalizmu, tako i smrću, bolešću, protivrečnošću među pojedincima u ljudskom životu. A totalitet umetničkog dela ugrožen je koliko otsustvom stvaralačke slobode i neprijateljstvom kapitalizma prema poeziji, toliko i neospornom, večnom, ljudskom „nesavršenošću samog ume(nika.

„Ružno“ se pojavilo kao simptom DEKADENCIJE. Jer, kao 'poremećaj i raspad celine umetničkoq dela, „ružno“ izražava dekom poziciju jedne životne i društvene celine. A dekadđencija i nije ništa drugo do ta dekompozicija. Za to nam jemči jedan neosporan 'vedok, dekađent i sam. Niče: „Šta karakteriše svaku „Književnu dekađenciju? — pita se on, i odmah odgovara: — To što život više ne

|

obitava u celimi” (Citirao Lukač, str. 272. Podvukao R. T7.)

Ovo svedočanstvo odaje bitnu „tajnu“ dekademcije. Ono je ustva ri autokritika dekadencije. Pokušaj dekadenta da prevaziđe samoga sebe. Takav karakter i značaj sveđočanstva upučuje nas da se neposrednije pozabavimo samom osobom svedoka.

Zainteresovan više za misli nego za mislioca, Lukač nije rıspeo da tačno okarakteriše samosvojnu ličnost Pridriha Ničea. Ničeova ideopsihološka samosvojnost rezimita se u njegovoj ambivalentnosti. On je ambivalentan: dekadent i kritičar dekadencije, klasičan i moderan, progre= sivan i reakcionaran, sve to u isti mah, u celini svoje, filozofije i skoro u svakoj pojedinoj misl. Ta amivalencija nije ni dijalektička kontradikcija, ni muetafizički antagonizam, ni prost eklektizam. Protivrečnost se ispoljava tokom nastajanja amtagonističke suprotnosti iz prvobitnog Jeđinstva, dok ambivalenc:ja označava obratnu tendenciju — težnju da se već ng8stala, nepomirljiva, antagonistička suprotnost vrati ili doveđe u stanje jedinstva. Ona se u to stamje ne dovodi utabanom stazom eklek tizma, nego vrtoglavim serpentinama solistike. Portretišući Ničea, Lukač ne pogađa ovu gentralmu tačku, mada njegovi „hici” opisuju jedan dosta tesan krug oko nje, On crta Ničeovu fizionomiju kao eklektičnu i konmtradiktornu (str. 269); kao dvostranu (str, 275); i tako đalje; ali, ni u kom slučaju kao ambivalentnu, kakva u istini jeste. Lukač se najintimnije primiče biću Ničea kao mislioca, kađa konstatuje da je ovaj bio prvi vesnik imporijalističke reakcije i buržoaske dekadencijje, ali ujedno i poslednji mislilac nemačke gra-

danske klasike (str. 284).

Pošto ne đaje preciznu odredbu o karakteru Ničea kao ideologa, Lukač ne uspeva da pruži ni tačnu ocenu o značaju Ničeovih ideja u povešti estetike, Naime, on ocenjuje Ničea jednostavno kao „prcteču fašistićke estetike", Ali, nje-

„3

\

" Rađojtoo PAOTOVIĆ.

gova upućenost u činjenice, i njegov vazda budan smisao za istinu, primorava ga da u isti nah, i

svojoj oceni, očevidno suviše Uprošćenoj i nategnutoj.

Sam Niče definisao je dekadernciju kao „prelazno stanje“ (Lukač, str. 281), Ona doista i jeste neka vrsta prelaza. Delta. Raskrsnica. Tačka od koje polaze đivzrgentni putevi reakcije i progresa. Dekadent, Niče je fiksiran u toj tačici, Otuda, njegova filozofija je prelnmz ka buržoaskoj reakciji, pa dakle i ka fašističkoj „„estetici“, (Samo, ovaj prelaz je bitno više omogućen Ničeovom filozofijom istor je i društva, naprimer njegovim trivijalnim frazama o „stađu“ i „gospođarima“, nego li njegovom originalnom “koncepcijom i kritikom umetnosti.) U isto vreme, kao što je pronicljivo zapazio Franc Mering, ista Ničeova filozofija mogla je da pretstavlja, bar za izvestan krug građanskih intelektualaca i pisaca u đoba dekadencije, i prelaz ka revoluciji, ka socijalizmu (Lukač, str. 526).

|

HRSTO HEGEDUŠIĆ: ČUVARI LOGORA 1943

Prelaz ka estetici revolucije omogućava Ničeova ideja VELIČINE, njegova afirmacija „velikog stila“ u Čitavoj umetnosti. Niče je ne samo afirmisao taj stil, nego ga je i definisao, Ovako: „Veliki stil nastaje kađ lepo nadjača strašno“ (Naveo Lukač, str. 276).

Strašno je #varijetet „ružnoga. Jedan pol ovoga. Suprotan pol bio Mi u smešnome. Prema tome, pobeda lepoga nad strašnim ustvari je trijumf lepote nad rugobom. I — nad ništavilom.

Jer, ništavilo je poslednja reč rugobe. Reč koja se utapa u mucanju ili neartikulisanom ·brbljanju. U ćutanju najzad. Stvari, bića i njihove projekcije na ekranu umetnosti postaju ružne usled svoje unutrašnje dekompozicije. Usled dekompozicije

ove dekadentne stvari se usitnjavaju, razlažući se na sve sitnije čestice,

Stoga se veličina stila javlja kao revolucionarna estetička pozicija, kao opozicija dđekađentnoj estetici ili anti-estetici, kao nužan korak u smeru „rekompozicije“ narušenog umetničkog ili ljudskog integriteta. Doterana do kraja, dekom pozicija ovog integriteta mora da se svrši njegovom anihilacijom. Ako je jedan bodlerovski hipostaziran · „estetizam bio alfa dekađentne anti-estetike koja a firmiše „ružno“, njena omega bio bi jedan estetički nihilizam. Suprotstavljajući se dekompozicij, usitnjavanju, pa 1 uništenju pomenutog integriteta, Veličina kao kategorija estetike staje nasuprot estetičkom ništavilu.

Veličina ili ništavilo: to je Otsudna estetička dilema, koja danas dobija prednost pred osnovnom antitezom klasične estetike: lepo — ružno. Zapravo, ta dilema: je bitni savremeni oblik ispoljavanja ove antiteze. Estetičko ništavilo razlikuje se od „ružnoga“. Još jednom: „modema“ anti-estetika afirmisala je „ružno“, odnosno negirala je lepotu, bar utoliko ukoliko je ova bila apsolutizovana. Ta anti-estetika stavljala je.ispred „lepote“ znak minus, pretvarajući je tako u jednu negativnu

u. istom dahu skoro, protivreči ovoj”

veličmu; estetički nihilizam, pak, pretvara danas ovu negativnu veličini u nulu. U ništavilo koje nije nikakva antiteza lepoti, jer u njemu iščezava, osim lepoga, i sama opozicija lepome, sama suprotnost između lepog i ružnog. ·

Ako je ništavilo — dno do koga je dekađencija. morala skliznuti, iđeja veličine “bila bi vrh do koga se mogla popeti estetička autokritika iste dekadencije. U suštini, veličina je veličina čoveka. Ljudski! totalitet. NadmoĆ ovoga totaliteta nad sredobežnim tendencijama, nesrazmera-– ma i antagonizmima njegovih partikularnih „momenata“. Nad tim „momentima“ kao takvim. U društvenom kontekstu, veličina znači veličinu takozvanog: malog čoveka. Čoveka koji postaje velik, celovit, čovečan, putem borbe za svoje oslobođenje i uzdizanje; u samo slobodi, međutim, taj čovek će postati lep — uUusklađen sa samim sobom, sa drugim ljudima i sa svetom. (Za razliku od veličine, klasična „uzvišenost“ bi

se postizala suprematijom jednog „bitnog“ momenta, mahom moralnog, nađ celinom.)

U kategoriji veličine kao đominantnoj kategoriji savremene umetnosti — manifestuje se konačni rezultat i smisao čitavog napretka estetike tokom novije istorije, ođ klasičnog perioda nemačkog građanstva do danas. Ona je bila sadržana već u Šilerovoj misli o čovekovom totalitetu; Hegelova koncepcija o samoprevazilaženju umetnosti, pa i artističke lepote, takođe je nagoveštavala „mogućnost đa se ova lepota prevlada i zameni jednom višom kategorijom, ustvari — veličinom; najposle, veličina se neposredno manifestovala kroz „veliki stil“, koji je Niče pokušao da inauguriše. U jed nom idealističko-moralističkom obliku, u specifičnom obliktn „uzvišenog“, tu kategoriju je potvrdio i Kant, ne samo kao tezu svoje estetike, već i kao glavnu temu jedne svoje posebne rasprave. Lukač beleži pojavu ove kategorije u savremenoj estetici, ali, kako izgleda, ne shvata njenu dominantnu i progresivnu ulogu u današnjoj umetnosti. Usled ovog neshvatanja, on propušta da učini posebam osvrt na „Kantovu estetiku, na njegovo učenje o „uzvišenom“, i baš taj propust pretstavlja jednu bitnu prazninu ,, u Prilozima istoriji estetike. Sa svoje strane, pak, Marks je nazreo rastući značaj principa veličine: gotovo polovinu Marksovih izvoda iz Fišerove Estetike čine izvodi o problemu uzVvišenog (i komičnog) (Lukač, str. 200:

Karl] Marks i Fridrih Teodor Pišer). Kao što ideja samoprevazila-

ženja rimetnosti ocrtava luk između doba građanske klasike i modemog doba, estetička kategorija veličine — budući Rkulminantnom tačkom estetičke misli u đekađentnoj epohi — pretstavlja dodirnu tačku između dekađemcije i revolucije. Ta kategorija ulazi napr. i U estetiku Černmiševskog, 'umesto iradicimalne kategorije „uzviše-

noga“.

LIRIKA U PR

|

Pred vratima fabrike Naprasno zastaje radnik Lepo vreme povuklo ga I kako okrenuv se Posmatra sunce

Sve crveno sve okruglo Osmehnuto u svom olovnom nebu On namigne

Poverljivo

Reci de druže Sunce

Ne nalaziš li i ti

Da bi bilo blesavo

Pokloniti ovakav jedam dan Gazdi?

PRVI DAN

Beli čaršavi u ormanu Crveni čaršavi u krevetu Jedno dete u svojoj materi A mati na mukama,

Otac u hodniku,

Hodnik u kući

Kuća u gradu

Grad u noći

Smrt u jednom kriku,

A dete u životu.

VRT Hiljade i hiljade godina Ne bi mi bile dovoljne

je za prsluk

VODU

;; ŽAK 'PREVER .

IZGUBLJENO VREME :

“a

_ Da izgovorim Onaj mali sekund večnosti U kom si me poljubila U kom sam te poljubio Jednog jutra u zimskom svetu U parku Monsuri u Parizu Parizu Na zemlji Zemlji koja je jedna zvezda.

PESMA

Koji nam je ovo «an?

Svi dani su naši

Mila moja,

Sav život je naš

Ljubavi moja,

Mi se volimo i živimo.

Mi živimo i volimo se,

A ni ne znamo šta je život, A ni ne znamo šta je dan, A ni ne znamo šta je ljubav,

NEDELJA

Među drvoredima avenije Goblena ledan mermerni kip me vodi za ruku Danas je nedelja bičakhBi su puni Piice u granju posmatraju ljude

I kip me poljubi ali niko nas ne vid} Sem jednog slepog deteta

što ukazuje na nas prstom.

(Preveo Tođor MANOJLOVIĆ}

ALFONSO RE|ES

AULFONSO REJES (1889—1960). Ne” davno preminuli meksikanski pesnik Alfonso Rejes važi za jednog od najistaknutijih pesnika u savremenoj književnosti Južne „Amerike. Naj-

glavnije zbirke su mu: »Pausa« (Pa-

uza), »Romance del Rio đe KEneros

PRETNJA CVETU

Mami me, makov cvete, ali me nemoj voletil

Kako ti širiš svoj miris

i ističeš jasno crvenilo!

Ti si cvet obojen kolutom koji dušn isparava na suncu!

Makov cvete!

Jedan cvet ti je sličan

i zadrhtim čim te vidim,

jer se bojim da ne dođe dan kada ćeš i ti postati žena.

REKA ZABORAVA

Rio de Žaneiro, reko zaborava, bila si reka a sad si more;

i štogod plaho i bučno primiš sve io pretvaraš u Sporost.

Dani su umirali u tvojim grudima u nekoj mirnoj svečanosti:

svaki čas koji se sa tebe skine,

|| postaje još jedan čas više.

Oblaci probijaju tvoje planine, upijajući tvoju svetlost,

a ti postaješ retka kao paperje, koje može dovesti buru. Kakvoj sve srdžbi ti odolevaš, da bi tvojoj slanoj vodi vazduh doneo sladak šećer,

a svetlost pružila sažaljenje»

(Romanse Rio đe Žaneirs), »Yerbes de Tarahumara« (Tarahumarska trava), »Otra vez« (Moš jeđnom), itđ. Re” jes je bio jeđam od retko intimnih

Lorkinih prijatelja, a takođe i mnogih francuskih pesnika — a naročite Valerija Larboa. Poznai je i kao isto» ričar i kao prevodilac. .

Zemlja se igra u vodi,.

a polja se igraju sa gradom, a noć postepeno prodire, čas ovde a čas onde. .

A ispred jakog kućnog žagora

u daljini odjekuje pesma slavuja; po noći onda zaplovi —

miris lepe žene koja se šeta,

Ko te jednom evako upoznao, uvek će čeznuti za tobom, a ko se kraj tebe odmorio —

brzo će zaboraviti i sebe.

I svaka uzbuđena duša —

neka traži tvoj kristalni zakon. Ljuljanje tvoje kraljevske palme «>= svakom uliva neodložan san.

Jer kao i mnogi putnici,

i ja nosim u torbi svoje ognjište += i tako postajem kapetan broda; koji plovi bez navigacione mape.

Ali ja neću, Reko januara,

druga pnroviđenja u svom zlu, nego da OS Ćı na tvojim obalama posle ovih velikih brodoloma.

Tada će moja ruka wpravljati krmilo da bi se brod spasao brodoloma.

To nije bila ruka — to je bio vetar;

to nije bio vetar — to je bio mir. (Preveo Miodrag ŠIJAKOVIĆ)

K; Il. GALČINISKI

POSETA

Izvoli, izvoli, smesti se, moj mili, obazri se po svemu bliskom;

to je čajnik — smešan je, zar nije? S piskom.

To šušukanje? Tajna ta je prosta: to je pesma mačka Solomona.

A ta zamišljena, s cvećem gospa to Je žena moja.

OPROŠTAJ S FENJERIMA Vi, koji noću u gradu svetlite strpljivo uvek i ravnomerno,

i čiji sjaj u sokak dopire, iluminacija za bedne;

na koje pijan u noć zimsku, pijan, što ne zna kud ide,

gleda glave dignute gore

i šapće: — Na nebu sam je li? ZBOGOM, DRAGI FENJERI.

Vi, što bilo koju okolinu

yaša spuštena svetla grle,

u Parizu, gde na mesečini

ljubav vodio sam ja bez mile;

gde magla san Je, a histerija vetar, kad »fenjer svetlošću grize«,

o čemu T. S. Eliot piše ZBOGOM, DRAGI FENJERI.

Vi, što noći pevate cele,

dogod Venera ne pobledi,

vi, pod kojima ja čitah

triput »Božanstvenu komediju«; vi, koje nišla ne remeli,

večni i krepki kao soneti,'

što svetlošću praštate vi svojom

ljudima i gradu, kao žene —

ZBOGOM, DRAGI FENJERI.

MOLBA ZA OSTRVO SREĆE.

A ti me na osirvo sreće prenesi, vetrom lagodnim kose ko cveće raspleti i ljubi, ljuškaj, uspavaj, snom muzičkim obvi, zanesi

i snenu na ostrvu sreće iz

snova ne budi.

Pokaži mi vode beskrajne i tihe,

govore zvezda daj mi da

čujem na granju zelenom,

leptira roj mi pokaži, leptire srca približi, prigrli i spokojne misli nad vodom ljubavlju dodirni. (S poljskog Ana ŽIVKOVIĆ)