Književne novine
nika. NjegOVO
„ge,
'tvo, njegov raskalašni
„uobraženo praznoFE na poza, hvalisavost,
~ i odina XI,
Velibor, GLIGORIĆ:
nova serija,
u Tolstojevom delu
Kadđa danas svetski romansijoe-
i daju štampi svoj lični izbor
' klasičnih dela proze, na prvo mesto stavljaju Tolstoja. Ličnost Tojstoja zrači iz druge polovine devetnaestog i prve decenije nma'šeg veka kao monument ne samo 'nacionalne, već i svetske lišera'ture. Savremena, literatura uda1jila se od njegovih uzora, ali je ostala vrlo živa i uvek uplivna njegova, strast sagorevanja u Umetnosti i njegova puritanska privrženost punoj istini. Traju u literaturi sva ia pitanja koja je 5 velikim žarom pokretao: pitanja života i smrti, čovekove eBgsistencije i ljudske etike, Dpitanja ljudskog srca i ljudske sud-
bine. . . Ono što je uvek čar 'Tolstoje-
·'vog umetničkog dela, što je ma-
gična snaga njegova, to je sila, života i sila ljudskoga u njemu. U njegovom remek-delu, u romanu Rat i mir, tom eposu ne samo nacionalne istorije več ı opšte ljudskoga, sila, života izvire kako iz glavnih tokova DOvesti, tako i iz njihovih kutova, ogranaka i pritoka. Tolstoj je u tom eposu stavio u pokret i mase ljudstva, i pojedine porodice { ličnosti, održavajući ravnomer-
no u ravnoteži bure i stihije Ta.
la sa ličnim dramama junaka povesti. | . 'To monumentalno umetničko delo sakupilo je u sebi, u SIntezi, sve odlike genijalnog umetduboko uživljavanje ı iskonske snage zemlje i naroda, u korene, u žile te snanasleđa i tradicije. Njegovu moć razvijanja dramskih sukoba na širokim prostorima, u masovVnim sudarima i kataklizmama, kao što su bitke, kao što je ono vizionarsko doživljavanje požara Moskve · i poraznog povlačenja Napoleonove Vojske iz „Rusije, kao što je sagledavanje i prikazivanje iz dubina života i ljudskoga čitavog istoriskog pohoda Napoleonove vojske u Rusiju i njene Ssudbine. Tu je on i genijalni strateg umetnik, genijalni kompozitor, stvarajući od Ss
ih istoriskih đogađaja i zbivalahavap upečatljiv životni
nja izvanredno i : T Gopanizay sa. tipovima 1judskin
„Života i sudbina. Istorija govori u tom delu ljudskim jezikom,
' vrela, je od vihora i bura života,
od njegovih zamršaja.
Delo TES Gi mir njegovom „etikom, e strašću da se istina doživi beskompromisno, da se donese IT! tegralno, da u njoj zablista, sjaj ljudskih plemenitosti, a da se takođe njome nepoštedno iznesu na videlo i szamračenja, tamnina
· zrači i njegovom
ljudskoga. NjegOV istiniti gnev.
e udario na mistifikaciju istori| Do aOgao da rehabilituje njenu verodostojnost slikom događaja koja polazi iz života i od čoveka. Panatik istine, Tolstoj ulaže u temelj svoga dela svoja strasna razmišljanja, svoju strasnu opservaciju i etiku koja se ne miri sa opsenama i obmanama. Taj veliki pesnik života i ljud-
'skoga bio je žestok kritičar SVE-
ideale etičke
š ži njegove ga što ruži njeg plemenit O
Bobe, njegov pojam judskog. _ . Razobličio je COT KO NS. kom visoko petrog kora piran život u danima rata GO je zemlja bila u opasnosti. Ak ono što je u njegovoj OM: apo kategorisano kao niže ljUGSSO kao nedostojno čoveka, de ·tom svetu koji je imao u po a velika imanja i društvene pr
· legije. Laž, hipokrizija, podmuk-
IOS 85 Sl oizam, sujeta, ost, životinjski PE Oivlje, Sadiponopriroć” PIVO ru nost, sve je to. bilo na uda toieve etike. Vanredno: upe'Tohstojeve~ etike.. Va iko su u
čatljive i živopisne. 5
guhov koji upada u samo Ži
njegovom delu petrogradski saloni kao skup deformacija cnog svetlog ljudskog, one čistote ljudskog srca i sjaja plemenitosti ljudske prirode, što je bila, sadržina poetskoga u Tolstojevoj etici. Porodica Kuraginih prolazi romanom kao opaka, senka koja nosi u svom ogranizmu klice zla i nesreće, kao oličenje etičke ružnošće, iako je njen organizam fizički blistavo lep i u lepoti raskošan i neodoljiv.
Tolstoj je u svojim delima, veliki pesnik prirode. I njegova etika traži sklad. čoveka, sa Dprirođom. Sklad čoveka sa Drirodom i sklađ čoveka sa elementarnim silama zemlje rađaju kod njega više ljudske vrednosti. U porodđici Bolkonskih je rudnik iskonskih sila zemlje, njene rudimentarne snage otpora prema osvajaču, viteških zakona hraDrosti, ljudskog dostojanstva, antičkog odnosa prema životu i smrti, plemstva duha i morala, prekaljenog. čeličnog stoicizma. U porodici Rostovih ·je sveža, neposredna, vitalna, prirođa. Tolstoj je pokroviteljski darežijiv prema toj porodici. Svi su u
njoj deca iako su odrasli ljudi. ~
Kao deca igraju se lakomisleno sa veoma ozbiljnim stvarima u životi. No srce .im.je čisto,:vedro i mlađo. Divnu svežinu nosi lik Nataše Rostove, dok je u proleću mladosti. Opojne- čari sadrži njeno biće puno sponta-
VINJETME U OVOM BROJU IZRADIO DUŠAN RISTIĆ
nih, lirskih emocija, puno skladnih spona sa prolećem: prirode. Slična su njoj i njena braća. Svi su lepi iznutra, iz duše, iz srca. Tolstoj porodičnim orga niszmima daje jedinstvene fiziOnomije, ne upadajući time u,sheme, jer ih ispunjava racionalnim životom, a i takvom silom života koja svaku ličnost nađahnjuje posebnom magijom sugestije. Ličnosti, i one koje su Tolstoju očevidno drage, doživljuju i tragične obrte u životu, jer život teče sa svojim menama, krizama i vrtlozima U romanu dok se on i danima mira, i danima rata. U masovnim Ta) težima svetlucaju ljudska BICE Tolstoj otkriva njihov Pre aiib Š sjaj, otkriva, dragocenost i ve prirodne, spontane hum: a da bi postao čovek ado, život tamo gde su nje-. gove tamne sile u najvećem besW\ ustremljene na čoveka. Naivnost toga lika. ne odbija, Sila života je u njemu, i sila čiste čovečnosti, tako da su svi njegovi postupci životno ubedljivi, jer je velika strask njihov · pokretač. Ličnosti Tolstojeve tu Ovom TO-. Nastavak. na 1... strani
NEDAVNO JE U BEOGRADU O-
• Oktobarski salon TVOREN PRVI OKTOBARSKI SA LON U KOME SVOJE RADOVE IZLAŽE VEĆI BROJ BBOGRADSKIH LIKOVNIH UMETNIKA. LIKOVNI PRILOZI U OVOM BROJU UZETI SU SA IZLOŽBE OKTOBARSKOG SALONA U PAVILJONU U MASARIKOVOJ ULICI. NA SLICI — BOŠKO PETROVIĆ: PORODICA. II (TAPISERIJA)
CAVE. ~ ar evo e ——
Mihailo MARKOVIĆ
Razvitkom tebnike i civilizacije savremeni čovek dolazi u situaciju da, sve više operiše simbolima a sve manje fizičkim stva rima u njihovom neposrednom prirođnom vidu. Čak i oni fizi·Čki predmeti koji ostaju u svom prvobitnom materijalnom. obliku dobijaju za čoveka jeđan nov, ljudski smisao i značenje — oni postaju sredstva za ostvarenje neke ljudske svrhe, znakovi i sim boli nečeg drugog, što je važniie od njih samih, ukoliko smo u stanju da ih tačno interpretiramo. Ovde se srećemo s jednim posebnim viđom „humanizacije prirođe. Čovek prjirođu sebi potčinjava i preobražava prema SvoOjim potrebama i ciljevima ne samo proizvodnjom novih materijalnih objekata već i proizvodnjom novih značenja, „ipridavanjem dubljeg ljudskog smisla objektima koje zatiče oko sebe. Na taj način sve prirodne pojave, od oblaka i meseca u lirskoj poeziji do riba i jabuka u mrtvim pri rodama slikara i znamenitih geografskih mesta u tekstovima istoričara i političara, dobijaiu svoju simboličku funkciju, postaju materijalne tačke oko kojih se koncentrišu misli i osećanja intersubjektivnog karaktera i značaja.
Međutim, ova tenđencija OČOvečavanja prirođe putem mjene simboličke transformacije praće-
· ZAČARANI KRUG
Cena 30 din;
- Jezik kao oblik
otudenja
na je uvek suprotnom tendencijom. otuđivanja jeđnom SstvOrenih sinmibola od čoveka. Njihova,
.spontana upotreba i stihiska e-
volucija njihovog značenja doOvo-
·di često do toga da oni počnu da
vrše tačno suprotnu funkciju od
„one koja im je bila prvobitno „namenjena. Umesto da obaveste, 'da prenesu i evociraju izvesna
osećanja, da ljude sjeđine, omi često dezinformišu, izazivaju e» motivne otpore, postavljaju ba-
·rijere i razjeđinjuju. Umesto da
budu instrumenti kojima čovek povećava stepen svoje slobođe i vlasti nađ stihijom priodnih i društvenih sila, oni katkad Dostaju neprijateljske sile koje Čovekom ovlađaju i sprečavaju ga da vidi jasno druge i sebe. Ovaj
·'specifični viđ ljudskog pordob·'ljavanja od strane svojih vlasti-
tih oruđa izražavanja izrazio je veliki enpleski pesnik, slikar i vizionar Vilijem Blejk sledećim. stihovima:
»Svakom kriku svakog čoveka, · U svakom dečjem uzviku straha, U svakom glasu, svakoj zabrani, Čujem okove duhom iskovaneq,
Stvar je u tome što su jezik i druge simboličke forme kolosalno sredstvo uticaja vladajućih ideja, shvatanja, verovanja, moNastavak na 3. strani
U pismu jednom prijatelju, ĐBizra Pa-
. und kaže da svaka prava i velika, umet-
nost mora biti nepopularna, jer je nepristupačna i nerazumljiva običnom čoveku. Šekspir se hvalio direktorima »Glob«a teatra kako svoje komade piše za Kkra„ljicu, a u njima istovremeno '· uživa i · njena. sobarica. Jeđan američki kritičar
'budđe zabavna i bliska širokoj publici, jer
. je besmisleno da postoji »sama po 'sebi.
! i za sebe«. , i i : . Ova tri različita shvatanja umetnosti verovatno će i dalje imati svoje sledđbe-
. nike. Verovatno će i ubudđućnosti posto-
jati dela koja najveći đeo ljudi dugo vre-' 'mena neće biti u stanju da shvati, a koja će se oficijelno smatrati remek delima;
· postojaće dela koja će široka publika
· rado prihvatati i lako razumevati, makar .i,na svoj sopstveni, način, a kojima će i stručna Kritika priznati ·visoku' umet-
· ničku vrednost; postojaće i dela koja i
. pored svoje ogromne popularnosti, (če-
- Bto,ne samo irenutne, veći vremenski prilično đuge) nikada neće moći da se-
· nazovu. pravom umetnošću. Tako je uvek
bilo: u antičkoj. Grčkoj, u doba, Renesanse, za vreme cvetanja Romantizma, U ı svim periodima možemo naći stvaraoce · koji su shvaćeni i priznati tek posle smrti, koji su istovremeno ·. prihvaćeni i od Ši, roke. publike i od kritike, i one koji su za života, slavljeni, ali su ubrzo zajedno sa · svojim delima, zaboravljani. e _ Moglo bi se reći da su u staroj Grčkoj veliki pesnici bili istinski shvaćeni od relativno malog: broja ljudi; Renesansa je dala najviše umetnika.koji su uživali i popularnost i umetnički ugled ;. Romantizam
donosi mnogo više neslaganja i njegove vrednosti su tek docnije bile pravilno ocenjene; u modernom. vremenu primećujemo: sve veću podđelu umetnika na dve grupe: one čija, su ostvarenja, većim de. lom ili jeđino, populama (zabavna) i 'druge čija dela stručna kritika ocenjuje 'kao visoka umetnička, dostignuća, ali koja
. je neđavno napisao da umetnost mora'da široka publika ne prihvata i ne razume.
Od umetnosti je nemoguće zahtevati
da, stvara na ovaj ili onaj način, jer tađa
·ona postaje nešto sasvim drugo. Umet„nost je apsolutno samosvojna i svako nasilno uticanje na njen tok uništava u
njoj istinitost i neposrednost. Samo ako
je neposredna ona. je i velika, bez obzira
da li nam se trenutno sviđa, ili ne. Ako
je lažna, ona, je bezvredna, ma koliko bila trenutno korisna i popularna. Tako sve
ovo dobro znamo, istorija i praksa poka-
zuju' stalno intervenisanje u oblasti umet-
· ničkog stvaranja. To uticanje na umetnost, (propagandno, finansisko, iđeološko itd.)
·vrši se preko 'stvaraoca, vrše ga drugi, a, često to čini i sam stvaralac nastojeći bilo da buđe popularan po svaku cenu, bilo da izrazi izvesnu političku ideju ili filozofsku doktrinu bez obzira da li ona spontano iz njega proizlazi i đa li je on iskreno zastupa, bilo insistirajući na formalnoj nejasnoći i zbrkanosti da bi i gledao dubok i složen, odnosno predđodređen. za budućnost. Tako pojeđini zahtevi · vremena i društva mogu često negativno da utiču na umetnika: u nastojanju da
. iziđe ususret potražnji (bilo onoj najširoi, bilo nekoj posebnoj, specifičnoj) stvara'lac lako može da uništi svoje delo. Teško . je izbeći iskušenju, jer je pritisak ogroman sa sviju strana: široka publika traži
laku zabavu (a za uzvrat nudi veliku DO-
pularnost, i finansisku naknađu), stručna
kritika zahteva umetnički nivo T određeni
sadržajni, iđejni smisao (a njen& PDozi-
tivna, ocena znači, najpre, oficijelno pri-
znanje, a ponekad i trajnu slavu). U
praksi, stvaraoci često prilaze delu sa di-
lemom »kome ću se privoleti carstvu«a.
· Kao da se umetnost može unapred name-
niti nekome; ona je rezultat umetnikove
.. unutarnje potrebe da nešto izrazi i samo
u tom slučaju ona istinski deluje na onoga kome je bliska po svojim osnovnim
karakteristikama. Porudžbine tu ne važe . i možda jeđino vreme onda kađa se, sve- –
„sno ili nesvesno, imnevere zahtevi mušte- . · rije (pri tome nema đejstva čak mi
| ospovni trgovački moral, ukoliko on u tr-
-_.. govini' uopšte može da postoji). Od umet-
nosti je besmisleno ma šta zahtevati, jer
to liči kao kada bi baštovan bojadisao
cvetove i lepio njihove latice, ne shvatajući da mu seme nije dobro i da mu jedino preostaje da ga promeni, umesto što popravlja i uiepšava plod!
To potseća, na pravi začarani krug: ta neprekidna „umetnikova dilema između zahteva široke publike i oficijelne kritike. A zahtevi jedni druge isključuju. Čak i kađa izvesno delo uspe da zadovolji i Kkritiku i publiku, uvek se može dokazati da ih te dve strane prihvataju iz sasvim različitih aspekata i da to ne znači da se Kritika spustila na nivo publike, a još manje da je publika uspela đa dokuči suštinski, artistički smisao dela. To se može dokazati i na delima samog Šekspira! Već je Dante mudro rekao da umetnik ne treba da se obazire ni na šta. On jeđino treba iskreno da stvara, po osećanju i unutrašnjem nadahnuću, bez obzira kako će đelo biti prihvaćeno i ocenjeno. Pravi kriterijum je jedino umetnikova objektivna stvaralačka vrednost: ona uvek ostaje kakva jeste, unatoč ragpličitim spoljašnjim Trferi i
terij 8. |
Treba izbeći začarani krug, ne ireba mu se Dpodati, jer je njegov vrtlog: magičan: kad se u nj uđe on može toliko da se stegne oko umetnikovog bića da mu ođuzme dah, pa čak i đa ga uguši.
Vladimir PETRIĆ
Na 2. ste. - Šitajte:;
RAZGOVOR SA LBPOM PEROVIĆ, POMOĆNIKOM
SEKRETARA ZA PROSVETU 1. KULYURU SAVEZ“ NOG IZVRBNOG VEĆA O, PITANJIMA. POSTAVLJE“ NIM U ANRETI »KNJI-
ZEVNIH NOVINA« PISAC, | PRED IZDAVAČEM KOJU
ANKETA „KNJIŽEVNIH NOVINA“ Pisac pred izdavačemi
WT OVOM.BROJU ZAKLJU-