Književne novine

OVAVIV/

PRAVI TRENUTAK ILI PUNKCIJA i KRITIKE

Tyetnji dvobroj (7—8) časopisa »Iz. raz« u rubrici »Problemi« objavljuje esej Huseina Tahmiščića »Kairos govora« u kome autor izlaže svoje mi. šljenje o odnosu umetnosti i kritike. Pisan veoma uzdržano, očigledno više s namerom da obiasni autorov stav prema kritici nego da čitaoce ubeđi u „ispravnost i prhvatljivost izloženih teza, članak sadrži mekoliko ideja o prirođi i funkciji kritike o kojima bi, u drugoj i drukčijoj pri. lici, bilo vredno porazgovarafi, ultoliko pre što je Tahmiščićev članak jedan od retkih tekstova naših da. 'našnjih pesnika u kome se o kritici govori ozbiljno i promišljeno.

. Polazeći od toga da se razlike između književne Kritike (»koja svo„ je pretpostavke polaže u prvo oseanje, proizišlo iz susreta sa novim . delom«) i istorije književnosti (»koja uspostavlja poredak na tačnosti naknadnog uvida u dela i u njihov 'međusobni poređak«) pokazuju i po tvrđuju »i u namerama i u rezul. tatima«, Tahmiščić razdvaja te dve oblasti tvrdeći da je prva »nenadoknadiva, jer se naknadno ne može nečim drugim nadomestiti«, a da je druga »neizbežna po tačnosti od koje živi i koja izmiče prvoj«, I ne primećujući da tom distinkcijom za pađa u grešku koja ne mimoilazi ni jednu shematsku simplifikaciju (om kritičarev utisak o nekom delu pret postavlja rezultatu Kritičke amalize, koji ne mora ali može da bude različit od proizvoljnog prvobitnog utiska, odnosno i rezultate „Književno-istorijskih istraživanja i klasifikacija smatra konačnim), Tahmiščić dolazi do zaključka da »kritičar skida habitus sudije i pristaje na isku šenje da i sam bude sačinjen u svom delu i da ga ono izriče prema dru. gima, prema svetu, prema „poves. noj zbilji razdoblja. Uslov za tu transformaciju, po Tahmiščiću, leži u mogućnosti »proosećanja«, a »pro osećan ovde znači: emotivno angažovan u dosluhu sa zakonikom ljuđ skog srca koje voli, mrzi, trpi, pati, veruje, sumnja, očekuje, ruši, gradi, priziva, odbacuje, uznosi, strahuje, strepi, optužuje, brani, prodire, jeca, ljubi i šali«. Ta svojstva koja Tahmiš ei pMipisuje Kknmmitici, „smatrajući ih "priFodnim preduslovima bez kojih se o Kritici ne može govoriti, otkrivaju da pisac mitu prima i prihva= ta isključivo kao humani stav, kao aktivnost u kojoj se maksimalno po„ tvrđuju ljudske komponemte samoga kritičara. O uslovnosti i relativnosti kritičkih suđova, koja se na taj mačin poistovećuju sa kritikom, Tahmiščić dalje ne govori. On se za. država na jednoj izvanredno važnoj i plemenitoj funkciji kritike smatrajući je najvažnijim smislom MKritičke aktivnosti uopšte: »Književmoj Kritici pripađa lavovski deo u meobavljenom poslu oko toga đa se izvesti i ispostavi novo i dolazeće, da SM situi ra na raskršću dva sWveta, od kojih je jedan na putu u rasulo. (P.)

Hiarnper'5s

: MAGAJZINE ALPRED KAZIN O ERENBURGU

U jednom ođ poslednjih brojeva časopis objavljuje specijalni dodatak posvećen nekim viđovima sovjetske današnjice. Nekolicina auto. ra, uglavnom američkih novinara i publicista, saopštava o svojim utiscima iz Sovjetskog Saveza, osvetljavajući prvenstveno one teme za Kko„ je na zapađu vlada veće interesovanje. Tako se u nekolikim člancima o sovjeitskoj književnosti waširoko govori o Pasternaku o čijoj smrti P. Džonson objavljuje poduži tekst, zadržavajući se naročito na bpesniko„ voj sahrani kojoj su, prema njenom tvrđenju, prisustvovali samo najbliži prijatelji Pasternakovi, među ko. jima književnici K. Paustovski, MK. Čukovski i Venijamin Kaverin, zatim žena Ilje RFrenburga i nekoliko glumaca i muzičara.

Mnogo ozbiljniji, sadržaljniji, Đa, prema tome, i zanimljiviji članak objavljuje poznati američki kritičar Alfred, Kazin, koji je kao član prve zvanične delegacije američkih pisaca 1959. godine boravio u Sovjetskom Savezu. Sećajući se svojh susreta sa sovjetskm kKnjiževnicima, Kazin opisuje susret sa Iljom Evenburgom u mjegovoj vili pored Moskve. Opisu. jući ukratko BErenburgov život i mnogobrojne Erenburgove metarmofoze, Kazin ističe svoju nedoumicu pri susretu sa autorom »Pada Pariza«, sarkastično postavljajući pitanje: s kojim Erenburgom,je on zapravo razgovarao? Naročitu pažnju Kazin posvećuje jednoj Erenburgovoj izja_ vi. po kojoj »unuci danas imaju mnogo više zajedničkog sa dedovima nego sa svojim očevima«, Prema tome, nastavlja Kazin, »oni koji su rasli sa revolucijom (kao sam Eren-

8;

IZLOG ČASOPISA

JOVAN KRATOHVIL: KOMPOZICIJA 8

bug), i oni koji su sazreli posle 1945. godine razumeju jedni druge daleko bolje nego oni koji su rasli između dva rata, Ta misao potvrdila se i u razgovorima sa mlađim sov. jetskim intelektualcima, koji su danas nesumnjivo skeptičniji i kombotniji nego njihovi staljinski očevi«. Ističući da je u svakom slučaju bilo ironije u' tome kad je tu misao Taz. vijao Brenburg, koji je, kako Kazin đoslovno kaže, »pisao sa toliko različitih pozicija, koji je preživeo toliko čistki«, američki! 'Kritičar napo. minje da Erenburg »po svoj prilici nikad nije bio ideološki fanatik i da zato u njegovom društvu čovek uvek zna da nije daleko od neke kafane u Parizu«. (P.)

Saturday Review

KNJIGA O ROMANIMA MHHENHRIJA DŽEJMSA

Kada je Oskar Kargvil, šef katedre za engleski jezik na Njujorškom uni verzitetu, štampao 1941. svoju knjigu »Intellectual America: Idbas on the March«, po prevashodstvu kulturnu istoriju, a manje delo o književnoj kritici, teško je bilo poverovati da bi se on kao čovek primarno zainteresovam idejama mogao posvetiti proučavanju jednog jeđimog pisca. »Romani Henrija Džejmsa«, neđavno štampano delo Oskara Kargila, baš je takva knjiga.

Tim povodom Grenvil Hiks, u broju od 5. avgusta, objavljuje recen. ziju čiji veliki deo govori o kompoziciji Kargilove knjige. Autor, naime, na veoma uspešam načim izlažu. ći mišljenja svih onih MRkoji su O Džejmsu pisali izvlači sopstvene zaključke i donosi veoma originalan sud. Rezultat ovakvog metoda je velika zanimljivost knjige koja, istina, nije za široku publiku, nego za one koji su sa Džejmsom bolje upoznati. S druge strane, ova dramatična juk_. stapozicija suprotnih Kkritičarskih miš ljenja govori posebno o Hkritičarima. Kada čovek čita posebno svakog od navedenih kritičara, Matisona, Djupia, Vilsona, Spendera i druge, mo. že da se povede za njima i da usvOji njihovo mišljenje. Ovako, to je otežano,

Ma kako u prvi mah izgledalo. da se u mnoštvu citata i tuđih mišljenja gube zaključci autora Knjige, Hiks tvrđi da oni čine veliki doprinos poznavanju Džejmsa i da knjiga o. svežava stečena mišljenja o Džejmsu i stimuliše nova.

Posebnu pažnju Hiks posvećuje drugom kKvalitetu knjige. Po njemu ona je doprinos razumevanju funkcije kritike. Kadđa jedđan ritičar ci. iira drugog to je ili zato da bi dao potvrđu svom mišljenju, jli da bi tog kritičara pobio. Profesor Kargvil, međutim, izlažući mnoga mišljenja, uglavnom lepe primere Mritičarskog vasuđivanja, pomaže da se uoči koliko su svi Kkritičarski postupci jed. nostrani, jer »niko nije u pravu, a po prirodi ove stvari niko ne može ni biti. Učimo se da od kritičara uzmemo ono što nam pomaže, jer neki od njih može da bude vrlo ks"istan, ali nijedan nije nepogrešiv«. (B. P.)

PREUVES

ODLIKE NOVOG ROMANA

U broju od avgusta ove godine časopis, pod naslovom »Stanje moma. na«, donosi polemički članak jednog od najboljih poznavalaca savremene francuske Književnosti, Gerde Zeltner, napisan povođom eseja ŽBamn Bloš.MLišela »Novi romam i kultura masa«, objavljenog takođe u ovom 'Časopišu. „Vi ND“ „ai

Gerdđa Zeltner se slaže s formulacijom Bloš.Mišela po kojoj je savremeni roman izraz epohe evropskog inđividualizma, kontrađiktoran & postojanjem jedne dominirajuće ideolo_ gije Oodgovara slobodnoj misli«), dodajući da, ako je tako, kraj te epohe značio bi i kraj ovoga žanra. Nju »impresionira tačnoste s kojom Bloš. Mišel karakteriše umetnost nekih sav remenih književnika, ali stavlja pod znak pitanja njegov Kriterijum »js. tinske novosti«, po kome su Beket i Simon obični epigoni Džojsa i Fok_ mera, Taj se kriterijum, po interpretaciji Gerde Zeltner, sastoji u odba_ civanju ličnosti, u odbacivanju psihologije i prioriteta fabule, u supermaciji iracionalnog. Držeći se tog kritenijuma, Bloš.Mišel je pokušao da povuče oštre granice između tradicionalnog i netradicionzBnog rO~

mana, između epigonskih i neepigon, ~

skih pisaca i između stereotipnog u »kulturi masa« i njegove negacije u »novom romanu«. Gerda Zeliner misli da te granice, ukoliko i postoje, nisu tako oštre.

»Depersonalizovana ličnoste novog romana, kaže ona, ima već drugu tradiciju. »Ona je rođema kad su Prust, Fokner i Džojs napustili epiderm sveta i bića da bi prodrli u ljudsku dušu a naročito u podsves. no... Ova depersonalizacija ili dezindividualizacija ostvarena je čim je počelo da se ispituje podsvesno, i to najkarakterističnija crta mnetradđicionalnog romana naše epohe«. Ta de. betsonalizacija, međutim, ne znači Udaljavanje od »kulture masa«, jer »podsvesno nije lično«. Unutrašnji mo nolozi nadrealističke poezije na ozna čavaju, kako bi se moglo verovati. potvrdu jedne ličnosti nego približa_ vanje trans-personalnom i pod-indi. vidualnom, što će reći kolektivnom domenu na kome se rađa mit. Ovaj domen, kao i mit u svojim opštim karakteristikama, ima svoju stereo, tipiju, budući da se podsvesno izražava tipičnini slikama koje se mogu ponavljati do beskraja ... »Banalno, stereotipno, depersonalizovana ličnost nisu samo izrazi aktuelne stvarnosti. To je, u stvari, zgrušena ljudska istorija. Autentična individualnost je, u najmanju ruku, ponikla iz mnogih prethodnih uticaja.

Prema tome, težnja da se preva. ziđe organičemost individualne ličnosti, da se ustoliči forma najpodobnija za isključenje svakog jednostav. nog i mehanicističkog opisa, i da se u roman uključi poezija, a naročito stilistički napor da se izbegnu putevi utabani navikom, i da se čitalac prisili da 5 pažnjom čita, dominantne su „odlike, „zasluge i preokupacije novog romana. (S. B.)

CUADERNOS

Avgustovskn broj časopisa »Cuadernos« donosi niz zanimljivih priloga posvećenih raznim problemima političkog, društvenog i kulturnog života. Za nas su, naravno, najinmteresantniji oni koji se odnose ma probleme lite_ nature i umetnosti. Izbor je ovaj put vrlo širok: od klasične španske Kknjiževnosti do moderne umetnosti. Esej Hoakina Ksalduera pod naslovom »Smisao i forma u komadu „Život je san'x ponovo nas vraća najslavnijem dobu špamske književnosti 1 najvećem španskom dramatičaru Kal deronu. Kaslduero špamski književni kritičar, sada profesor univerziteta u Sjedinjenim „Državama, autor niza studija o Servantesu, Lope de Vegi, Galdosu, Horhe Giljenu i dr. pristu. pa ovaj put Kalderonu i njegovom najpoznatijem delu „pokušavajući da ga sagleda iz jednog novog aspekta. On se naročito suprotstavlja onim kritičanima koji su ovo Kalderonovo delo tumačili Mao komad stezom. »Život je san« — kaže Kasalđuero ne pripada takozvanom teatru teza ili ideja, ali ima jednu teoriju života kao osnOvu. Otuđa u komediji prepoznajemo sva opšta mesta hyriščanstva: pađ čoveka, njegovu slobodu, temporalnost sveta, obmanu života. Saznajemo da ovozemaljska dobra imaju da se podrede večnim, da slo. bođan čovek stoji pređ konfliktom izbora između dobra i zla; znamo da razum treba da obuzda instinkte“. Pošto je eksplicirao neka odđ ovih tvrđenja Kasalduero izvlači izvesna — po njegovom mišljenju opšta svojstva umetnosti Kalderonovog vremena. »U komadu „,Život je san” niš. ta nije slučajno — kaže Kasalđuero, kao ni u bilo kojem drugom delu banokne umethosti. Poslednji periođ ove epohe (Kalderom, Zurbaran, Velaskez) postavljao je velike zahteve pred ono što se zvalo kompozicija. Naš pisac se trudi da komponuje sa izuzetmom strogošću. Njegova umetnost ima nečeg algebarskog; njegova pĐompa, njegova senzualnost prenese. ni su u zonu mentalnog. To je umetnost velikog dekliomafova (svaka velika umetnost je uvek dekorativna), njegova komedija je drama.spek takl, mada Kaldđerom stalno insistira da život nije spektakl nego dramac-.

Među ostalim prilozima iz oblasti Miterature treba pomenuti mali esej Antonija de Unduraga »Jedan lažni kontrapunkt: poezija:i proza, zatim poeziju Antonija Aparisija »Izgubljene ptice« pripovetku Manije Flore Janjez, istaknute čileanske Kknjiževnice, romansijera i pripovedača. Od posebne zanimljivosti je razgovor sa jednim od najzapaženijih i najinte_ resanitnijih pisaca Latinske Amerike, ekvadorijanskim romansijerom i prinekim latinsko-

poveđačem Horhe iIikasom o najaktuelnijim pitanjima američke književnosti, a naročito in. dijanističke o kojoj se sve više govori, koja je dala nekoliko vrlo značajnih pisaca i koja stiče sve veću

popularnost. (P. M.)

NAD PISAĆIM STOLOM Mihovila Pavleka \liškine

PREVEDEN? Herbert

PYTDp PROBLEM

Mnogi nisu svesni da takav problem postoji: čak ni filozofi i psiholozi, sa značajnim izuzetkom R. G. Kolingvuda, nisu shvatili da je taj problem posebno značajan u procesu umetničkog stvaranja.

Svesnost nije neizbežno stanje ljudskog uma. Gubimo svest kada mozak pati, a stupnjevi svesti zavise od fizičkog zdravlja mozga ili izvesnih njegovih delova. Štaviše, svest može da bude izopačena drogama koje prouzrokuju halucinacije ili iluzije. U onom stanju koje ja zovem stanjem čiste svesti ceo um je zdrav što znači da postoji jedna ravnoteža nervnih impulsa, jedan regularan ili „normalan“ fiziološki ritam,

U procesu stvaranja umetničkog dela — pisanja pesme ili slikanja slike — svest umetnika trpi modifikacije koje nikada nisu bile adekvatno istražene. Govorimo 0 transu, inspiraviji, emociji, spontanom razlivanju snažnih osećanja itd. Ono što se upliće uvek jeste stepen koncentracije, stanje intenzivne svesnosti u kome su osećanja neizbežno prisutna u svesti, ali tako da umetniku omogućavaju da ih iskoristi — to jest da ih uobliči u materijalnu formu, da ih izrazi kao što često kažemo, mada bi ispravnije bilo reći da ih otisae na plastičnom materijalu. : :

Očigledno je da će neposrednost procesa biti od živoine važnosti. Kad bismo mogli da zamislimo čist plastični materijal koji prima neposredan otisak osećanja, jedan „ektoplazam“ koji potiče iz mozga umetnika, imali bismo tada neposrednu predstavu umetnikovih osećanja. Ali u praksi umetnik ima da se bori sa svim vrstama prepreka i skretanja koja teže da ometu neposrednu realizaciju (ovaj izraz upotrebljavam u onom smislu u kojem ga je upotrebljavao Sezan, tj. kao realno ili istinito ili tačno predstavljanje urođenih senzacija ili osećanja u plastičnom matevijalu) svojih osećanja. Postoji nepokorna priroda njegovog materijala — boje ili kamena; u poeziji postoje beznačajne asocijacije koje reči izazivaju; postoji, iznad svega, agresivna armija slika koja naviru iz sećanja. Zanemarujem ovde moguće namefanje senzacija jednog otuđenog sveta —- drugih ljudi, buke na ulici itd.

Ako umetnik može da dostigne stanje čiste svesti, a prisiljen je da” otisne na plastičnom materijalu osećanja kojih je tada svestan, štaviše ako ume da ostvari sklad između svojih osećanja i forme materijala, onda postoje uslovi za stvaranje umetničkog dela. Primanje tih uslova zavisiće od faktora koji su spoljašnji u odnosu na stvaralački proces. Osećanja se ne javljaju u vakuumu -— njih izazivaju vladajući sistemi ideja, vladajuće ekonomske snage, ukus i predrasude i uopšte pretpostavke civilizacije u kojoj umetnik živi. Ali to je drugi problem. Ono na što ja hoću da obratim pažnju ovom prilikom jeste stanje svesti u kojem je umetničko delo uspešno stvoreno. .

Nazvao sam to stanjem čiste svesti što implicira mogućnost postojanja i nečiste svesti, iskvarene svesti. Svest o osećanjima se sjedinjuje i meša sa svešću o bezosećajnim pojmovima, apstrakcijama. To su obično socijalne ili ·etičke koncepcije (recepti) i odgovaraju cenzorima psihoanalize. Iz jednog ili drugog razloga osećanjima je onemogućen neposredan izraz. Izvesna osećanja nisu uopšte izražena, druga su prerušena ili sublimirana. 500

Inhihicija i sublimacija osećanja neizbežni su u okviru socijalnog konteksta i ne moraju da znače nužno kvarenje svesti. Oni predstavljaju potpune transformacije dinamičkog procesa. Oni mogu da podrede umetnost nekom cilju kao šio se io G slučaju nekih religioznih pokreta, putitanizma na primer, radilo. Ali oni nisu izmenili prirodu umetnosti. Pretpostavinmio, međutim, da je stanje čiste svesti poremećeno, ne hladnim apstrakcijama nego unutrašnjom podeljenošću ili konfuzijom osećanja.

Postoji mnogo načina da dokažemo kako početni impuls za izražavanje u umetnosti potiče od konflikta osećanja. Tu su obuhvaćeni tenzija, ambivalentnost, čak i biseksualnost, a umetnost je tumačena kao razrešavanje psihoza. Takav konflikt ostaje nesvestan (ili on nije predstavljao psihozu): u stanju čiste svesti umetnik je svestan samo obrasca osećaja. On nije svestan snaga koje su stvorile taj obrazac.

„ee 1 |

Među pisaćim stolovima stvaralaca naše kulture, od kojih se rancgi ističu svojom monumentalriošću, skupocjenim drvetom ili umjetničkom. obradom — pa čak i po sva ta tri elementa — naročitu pažnju privlači stol seliačkog pisca i predratnog istaknutog političkog radnika Mihovila Pavleka Miškine; pisca koji je svršio mučeničkom smrću u užarenoj ciglarskoj peći ustaškog logora Jasenovac; najvjerojatnije dana 11. VI. 1942.

Veoma skromnih dimenzija (nešto malo veći od ovog rastvorenog lista), sklepan na najprimitivniji način, tvrdom seljačkom rukom koja puno ne obrađuje, od neoblanjanih dasaka nekog trgovačkog sanduka, bez upotrebe kelja (tischlerleima), sastavljen zarđalim ekserima i neobojen, taj stol. koji se danas čuva u Muzeju grada Koprivnice, uzbuđuje nas baš tom svojom iznenađujućom skromnošću i kao da nam priča o čitavom jednom potresnom životu, dostojnom kakvog savremenog epa.

Taj stoi kao da nam priča o jednom tridesetogodišnjem polupismenom seljaku, koji se tamo pred četrdesetak godina, povrativši se iz carskokraljevske austrougarske soldačije, stresavši sa sebe prah TPFranc-Jozefovog i Karlovog soldata, obreo odjednom u novonastaloj državi sanjajući o slobodi, bratstvu jugoslovenskih naroda, blagostanju i socijalnoj pravdi. A umjesto svega toga, on se odjednom našao u nekom neobjašnjivomu košmaru, iz kojeg kao da ga je probudila i dozvala k svjesti, neka žandarčina novoosnovane „Kraljevine SHS“, maznuvši ga pri nekoj seoskoj gužvi kundakom tako, da mu je izbila dva gornja zuba, uz danas nam jedva shvatljivu opasku: „To ti je pozdrav od kralja Petra“. ·

U onoj davnoj prohujaloj stvarnosti republikanskih pobuna čitavih hrvatskih krajeva, žigosanja stoke, neodazivanje seljaka u vojsku i uskrate plaćanja poreza, Miškina je, iako ustva> ri polupismen i neobrazovan, ali s jakim elementarnim osjećajima za pravdu i sve huma-–

nitarne vrijednosti, osjetio veoma dobro da se protiv svega toga ipak nekako mora povesti borba i — prihvatio se pera. | . 00

\Zvučati' će upravo nevjerojatno, ali je istina, da je taj naš i do danas nedovoljno ocijenjeni književnik; koji kao seljak nije imao ni Vre” mena, ni bilo kakvih mogućnosti za izolaciju, ni za najminimalniju udobnost — pa čak često ni olovku ni komadić papira — da je on pisao strogo konspirativno iri i po godine, po noći, u Štali, a- svojima da je govorio da ide timarifi konje. Pored pomanjkanja svih tih zaista najminimalnijih uslova za rad, on se morao boriti i sa najstrašnijom stihijnošću, sa strahovitim nerazumijevanjem i neprijateljskim stavom. čitave svoje okoline. I on je, to da piše, tri i po godine skrivao čak i pred svojom ženom, sve dok ga ona jedne noći nije iznenadila pri tom tajnom poslu. dy

Kasnije, kad je Miškina objavio prve svoJe radove, čitava njegova okolina je toliko skočila na njega, da je sve što je do tog doba napisao, bacio u peć i da se odlučio na samoubistvo, koje je spriječio pok. Đuro Basariček (ubijen u Nar. skupštini, 20. VI. 1928.), odjurivši u Miškinino selo Đelekovac automobilom. Kad su ga kasnije pitali, kako je došao na ideju da piše > a to su mu pitanje, kako je sam kasnije izJavi0o; fazni građanski mudrijaši postavljali bar stotinu puta — on je na to pilanje, kao i Gorki, davao uvijek isti odgovor: „Gledajući bijedu oko sebe, nisam mogao da ne pišem“. 1 zbog toga, „ne mogu da ne pišem“. on je do svoje mučeničke smrti ostao u stalnom sukobu sa svojim ocem, inače veoma pozitivnim i naprednim čovjekom, koji je nadživeo svog sina za više od deset 80dina. Ali kroz čitavo to vrijeme, u toj, za taj posao, upravo-infernalnoj situaciji, Miškina je ipak neumorno pisao. |

Pod tim i takvim uslovima, Miškina je krož nešto više od dvije decenije (od 1919—1941) napisao blizu stotinu pripovijedaka i pjesama U prozi, oko dvije stotine pjesama, jedan igrokaž, osamdesetak raznih članaka i šest brožura pre-

KNJIŽEVNE NOVINE ~