Književne novine

U miadosti je izvršio zločin. Bio je kriv. Osuđen je i odvedoše ga u mračnu i vlažnu samilicu Docnije se slcoro sve zaboravilo: i zločin i krivica, ali on ostade da tamniči.

Prvih nekoliko gođina nije mogao da podnosi novi život. Pun pomabnitale, razuzdane snage, bujajućeg i uzavrelog života, besheo je kao divlja zver jureći sa kraja na kraj svoje ćelije, spreman da zađavi svako živo stvorenje koje bi ga posetilo u novom stanu, Hranu su mu dodavali kroz uski prozorčić, ali je on često u Valikoj razdđraženosti bunfovno prosipao jelo, provođeći kasnije zbog toga mnoge teške časove, Nije se ni moglo očekivati da će se odmah smiYiti; bio je u napcnu snage, pun one čarobne svetlosti koju je doneo iz spoline prirode u ovaj tamni vrt ispašicnja, U najtežm trenucima hva-– tao se za šipke visoko uzdignutog otvora, visio tako po čitave čeesove, u polumraku, tegleći dugo životimjsxo telo željno zamaha, krvi, ubijanja i strasti.

Nije samo njegovo telo treptalo; treptali su i napinjali se, puni iskcnske snage, i polutruli zidovi koji su ga okruživali. Naslanjao se na njihove hrapave površine, čulima hvatajući taj rast neke izumiruće unutrašnje prirode ove turobne zgrade,

Ali ne dugo zalim, napusti ga borbeno raspoloženje, a obuzs dubok i potajni strah. Probudi se usred noći i zapeva, a neki drugi sužamj mu odgovara potmulim, vapijućim glasom. Posle pesme ga zahvati melanhnolija. Sesvim pro-

meni svoje držanje. Sedeo je zagnjurivši glavu '

među ruke, pokušavajući da se priseti nečeg radosnog, ohrabrujućeg i vedrog. Tako bi i za= Bpao,

Iz jednog ugla skromne ćelije, 1 samo iz tog jednog jedinog, mogao je, za vreme vedrih noći, đa viđi najveću noćnu zvezdu, koja se prva rađala i poslednja umirala. Bilo je nešeg zanesenjačkog u očekivanju njenog pojavljivanja i on je uskoro čitava predvečerja i noći provodio u ovom uglu, zgrčen i čučeći, a u najveličanstvenijim trenucima, kada je čarobna zvezda svojim zamamljivim sjajem obasjavala nebo, ustajao je i stajao čitave sate. Pokušavao je da napravi korak napred, da priđe visokom otvoru, ali toga trenutka nebo se pomeralo, otvor postajao još nedostižniji i u njegovim radosnim, omađijanim očima ne bi ostao ni beznačajni zračak tog okrepljiujućeg, primeamljivog bljeska.

To ga je zabavljalo, ali i plašilo. „Ona ne postoji sama za sebe“, mislio je. „Njen život mora da ima svoj smisao“, Razmišljao je o ovako smešnim i beznačajnim stvarima i po nekoliko dana. Docnije, bio je ubeđen: „Ona je tu zbog ljuđi... Oni se na njoj rađaju, a umirući, vraćaju joj se...“ Ona je konačište do kojega se stiže i to najobičnijim, zemljanim, travnatim, izbrazdanim ljudskim putevima, a kađa stigne putnik biva nagrađen beskrajnjm mnoštvom svetlosti. '

U tami koja ga je gušila, on je zamišliso kako je veličenstvena životnost i nadahnutost jednog beskrajnog mora svetlosti najveće zvezde na nebeskom svodu. Ali u toku godine bilo je mnogo kišnih noći i njegova čekanja su se preivarala u iscrpljujuća stražarenja koja su nađmašala normzine čovoekove fizičke mogućnosti. Dame počže da provodi na čudnoj granici sna i jave, izmoren, nesposoban da napravi čvršći i odlučniji korak od jednoga zida do drugoga, ia-

Dimitrije NIKOLAJEVIĆ

PEVAJUĆI SJAJ

Pada meka tiha svetlost na bilje, na tanke ruke

koje podižem, za bticom izletelom, iz sna

I trenutak se presavija i deli ma slavoluke opisane wžaremim žicama u mom glasu bez dna

Sve što pomislim, oživi i postaje svoj svet | kroz koji se probijam, do svoga zamosa od svih daljina Danas kad za tugu neće da zna mijedam cvet

dajem svom odjeku za pravo da ga snanja tišina

Dok pogled ispiram mebom vaspuklim, kao ruža,

svako drvo u meni ima svoj korem i list

Jer vetrovi su moja glad što se beskrajem, pruža do onog predela gde sam zaborava kamen čist

I vreme što kao čovek krivom putanjom prolazi otima me za svoj Yub i obećava jedan visoki grad Moje je sve što suncem u plamenu zalazi

i ostavlja za sobom, jeku života kroz pucamj i pad

Samo stvayi bez semke pod dodirom mi se žare kad ih pun zalaska madom pozalćčujem bevajući sjaj "Vidim kako se u čudesni zamak pretvavaju krovinjavye

a put do mjega je ove svetlosti mali kraj.

-esegunurioeaS zn ——|

Rađomir RAJKOVIĆ

POSVEĆENO MAJCI

Zaboravila si bajke kojih se užasavaš,

i sada pričaš o sivu koji te voli Drlo nerazumljivimy, znacima,

koji te podsećaju ma slobodne časobe kada je glava mogln da razume i podeli ljubav na brošlo i sadašnje vreme. Mama. verujem u tvoje ime kao u pesmu,

koju pišem daleko od tvojih očiju.

Ponekad su tužne WrTbe svuda jedmake.

Ponekad, sn izlišne Yočemice

u kojima dokazujem tvoje Tisustvo.

Mama, saznajem te svakim damom,

t uek si postojana u svojoj blagosti,

Ništa te me menija, čak su i predmeti u sobi

dobih boju po bom licu.

Plašiš se tih istina koje te užasevaju, i to je uwpornn vračanje ma one igračke, ·

| koje smo zajedmo bacili iza. nas.

~

10; povremeno pun. snage i života unutrašnjih a.

To su primetili i svi ljudi koji su bili zađu“ ženi da se o njemu brinu: nadzornici i čuvari, zatvorski pisar koji je katkada pomaljao ču pavu, golubiju glavu kroz usko prozorče, direktor koji je zabrinuto pitao za njegovo zdravlje i još čitavo tuce jadnih ljudi koji su životarili i zarađivali svoju bednu koru hleba čuvajući ga i brinući se o njemu...

Sve češće su posećivali njegovu ćeliju. Posle onih već zaboravljenih životimiskih divljanja i docnijih dana nostalgije, sada je postao miran i uviđavan, a oči mu zaplamteše iznenadnom, neobjašnjivom toplinom. Izgubio je svu šustrinu i surovost mladićkog bunta i njegovo biće poče da teži jednoj nepresušnijoj potrebi od fizičke potrebe za slobodom, žudeo je za nežnošću i ljubavlju. Ova nova, ali trajna i jaka šeđ stvarala. je od njega čudnog čoveka. Umiljavao se oko stražara, očekuiući koju prijatnu reč, plakao je ako su ga odbijali grubostima, durio se kada su ga prekorevali zbog njegovog nedol'čnog držanja i zamervrili mu da je počeo proigravati svoj ugled.

Ništa za zatvorske čuvare i sve ljude njhoVog soja nije bilo strašnije od te neobične i neuobičajene promene: na sav užas grubih i sirovih ljudi, zatvorenik se pretvorio u jadno, na> mučeno dete, a terorisati đete, bio je i za te tvrde i grube ljude zađatak ispod časti.

Koliko je trajalo njegovo zatočeništvo? Tek, jednoga dana otvoriše pred njim sva mnogobrojna zatvorska vrata, pažliivo ga uhvatiše za ruku, izveđoše na svetlo i rekoše: „Eto, slobodam si, idi!” Pokazaše mu šumu, iza nje, u đaljini, belasao se drum; on prođe kroz šumu, izađe na drum, a onda se grdno zbuni sam pređ proletnjom uzdrhtalošću prirode i širokim nebom, ko=je je u svojim blistavim i punim nedrima ljubomorno krilo sjajnu, veliku zvezdu.

Sve je bilo onako kako je zapamtio; nije zapažao nikakvu promenu. Krajevi kroz koje je prolazio počivali su u zgusnutom miru. On je čšudđeo za voljenim osobama, jedva suzbijajući u sebi razarajuće osećanje prekomerne ljubavi.

Ali, kađa je prilazio drveću i šiblju, događale su se neobjašnjene stvari. Iz žive prirode izbijala je suva i neprijatna hladnoća. Dodirivao je koru drveta pokušavajući da prenese zanos= nu toplotu svoga bića 1 njome ispuni čitav živi svet; ali drvo se raspadalo u sijaset svetlih iskrica prašine, koje su nekoliko trenutaka lebdele nađ zemljom, a onda se gubile u visinama. Na sve strane se pod njegovim rukama rasipao prah, kao da je zakasnelim dodirom tovario ne> kad radosnom «svetu protekle, zaboravljene i zaustavljene godine,

Sve je bilo na svom mestu, ali natopljeno neprijatnim, oštrim fosfomim sjajem. Jake, izveštačene boje, nisu se mešale među sobom. Na jednom kraju lišće je treperilo crvenilom, malo dalje se kupalo u žutoj i zelenoj boji. Stravični kontrasti obeležavali su svaku sliopu zemlje kojom je gazio; boje bez smisla i harmonije natapale su čitavu atmosferu,

Prilikom povlačenja „srpske vojske kroz Albaniju u Podgorici je bio formiran odbor za doček i smeštaj. Ns čelu ovoga odbora nalazio se profesor Lazar Brkić. Bile su rekvirirane sve sobe za civile, a vojska je smještana po Jokalima i nadleštvima. Mada je Brkić dobro poznavao grad, sve kuće i porodice, on je ipak sve obišao da bi imao tačan uvid u ono čime raspolaže,

Drugog dana «po pristizanju vojske i izbjeglica đođe u od-

nić, profesor univerziteta, i zatraži sobu za sebe i za Boru . Stankovića. Umoran od buta pre=ko Čakora, Bora je bio ostao u nekom hanu. nedaleko od građa, u društvu dvojice starih Crnogoraca, koji su ga častili rakijom. Rađonić. znajući kakva je gužva i šta za umorne znači u> dobns soba za predah pred dug put. požurio je u grad, )

Brkić određi za njih najlepšu sobu koju ie imao, u kući Gvozdenovića. Bila je to veoma ugledna i gostoljubiva porodica, Iako je odbor imao jednu grupu učenika koja je razvođila goste, Brkič lično odvede Radonića, predstavi ga domačici i reče joj da će se kod nje smjestiti profesor koji je doveo i jednog svog prijatelja. Radonić ostade da se odmori, a Brkić se vrati na posao. :

Poslije dva sata dođe Bora Stanković i iavi se odboru Brkić mu reče da'je dobio sobu

N___________ O OL O al ku ari 63 JU/ vajednbaskoRadonićemy; | naređi

KNJIŽEVNE NOVINE

_ Njegove su ruke donosile, ili budile smyt. Ra-

, koji su se vraćali svom izvorištu. Uskoro ugleda

e e spajale su se u blještave zrake

prve.ljude. Bili su mali, pogrbljeni, kotrljali su se. Glave su prekrili kapuljačoma, a lica zakla„njali obrazinama, odeveni u smešna, dečija odela. Starci i starice su veselo skakutali povodeći se za svojom naivnom, uspavanom detinjom prirodom. On je prolazio, oni su padali i umirali pod raznobojnim drvećem, pre nego što je mogao da postavi i jedno pitanje. Moj otac? · Moja majka? Moj dom? Dobri ljuđi, kuda da krenem?

· Stiže pređ kuću popodne, u smiraj sunca. Priđe prozoru i pogleda unutra. Jedna starica je sedela kraj peći i plela. On zakuca. Starica se trže, pomeri, ustađe i priđe vratima. On odmače lice od prozora. Ko je to? mislio je Ko je ta žena? Kađa se vrata otvoriše, vide đa je ta žena njegova majka, Poznao je samo zato što mu je srce ustreptalo. Ali ostade na pragu, nije se bacio u zagrljaj. Sunce je zalazilo iza njegovih leđa. Ruke zadrhtaše i padoše kraj tela. Obori ga tupo i mračno saznanje: vreme, tajanstveno, neumitno, mračno vreme. Zaboravio je da ono postoji...

Starica njega nije poznala. Njene oči su Dostale sitne i male, nikađa neće moći da me sasvim sagleda — pomisli. Njene suve i slabe. ruke ne mogu pružiti dovoljno utešan, jak i isceljujući zagrljaj .. Jadna starica... I ljubav u njegovom srcu pretvo= ri se u ovom trenu u bespo=moćno, očajničko „sažaljenje,

Iza njenih povijenih leđa ukaza se mračna dubina puste sobe. Umesto da korakne napred, on odstupi jedan korak. Zatim se okrete i poče da beži, đajući oduške svome bolu u smešnom mahnitanju... Kuće su se raspadale; čitava priroda je gorela ognjenom svetlošću... Pošao je levo, pošao desno. Niko ga nije poznao... Bio je sam...

Bližilo se veče. Boje su tamnele, U tuđem svetu nije više imao nikakve rušilačke moći. Milovao je drveće; ono je šumelo stresajući sasušeno lišće. Prišao je obali male reke, odlomio vrbovu granu i izrezao sviralu. Dugi, otegnuti, tužni zvuci prođoše fišinom. Pričao je sve šfo je znao o sebi. Sve one smrti koje je tokom dana brobudio sada su se smirivale i skončavale u toplim zvucima mekane svirale... Jedna sta rica je prilazila prozoru i naslanjala umornu glavu na prljavo staklo. Vetar je tresao istrulele kapke zamraščenog prozora. Njen pogled je tonuo u tamu. Očekujući sina provela je mnoge duge dane i besane noći. Ona je čekala. On se jednoga dana mora vratiti.

Zvuci svirale primamili su decu. Svaki čas su se otvarala vrata i izlazio je poneki mališan. Posmatrao ih je kako dolaze. I sami su bili nečujni u tiho proletnje veče, stopalama su jedva dodirivali travu, ali se ona nije povijala. Bilo je u njihovom „kretanju, i svakom njihovom pokretu, sveže, prozračne lepote.

Uhvatili su se za ruke i zaneseno ga slušali.

Ali njihovi pogledi leteli su daleko gore, u vi-

sinu, gde se baš u ovim trenucima rađala jedna velika, blještava zvezda, koju oni ranije nisu opazili, I on podiže „glavu; gledao je u to daleko biće koje priziva i koje ga svojim ođzivom primamljuje. More svetlosti... More svetlosti... Čitavo nebo se osu zvezdama, ali je jedna uvek bila najbliža, najveća i najzanosnija. Pokri lice ša-~

| iz "starih dana ~

SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

TLUSTRACIJA

kama: kao kroz rešetke video je duboke, izukr» štane tragove svetlosti. U ledđenom zanosu stre» peo je pred tom strašnom privlačnom snagom, Onda spusti ruke i između svetlucavih zgarišta, pođe uz obalu reke, penjući se ka njenom iz» vorištu, sve bliže carstvu slobode, zapaljenom jezgru ubilačke svelosti... :

I pored sve mažnje, vojska je bila nanijela izvjesne štete gra+> đanima. Poređ ostalog posjekla, je drveće i voće. Vlada je nare> dila da se izvrši procjena, da se vlasnicima izdaju potvrde i, kad bude novaca, đa im se plati. Opština je formirala komisiju od

bor kod Brkića dr Jovan Radđo-.

jednom Kkaplaru da mu pokaže kuću

Nakon izvjesnog vremena, dok je Brkić ručavao u kafani, Bora poče vikati još s vrata i grditi Brkića, upućujući mu najružnije izraze. Stalno je ponavljao đa je on referent Ministar= stva prosvete i da se s njim tako ne može postupati. Brkić je o=. pribran i najposlije reče

ori' |

— Takve izraze ti nikad ne bih oprostio kao referentu Ministarstva prosvjete; praštam ti ih zbog prilika u kojima se nalazimo i kao piscu „Nečiste krvi“ i „Ko štane“.

Born produži da viče: :

— Uputili ste me u sobu gdje.

su već smještena dvojica! Toa paša uraditi samo magarac kao vj.

Svi su se čudili Brkiću kako prelazi preko takvih uvreda. Brkić, šta više, prekinu ručak, i pozva Boru da pođe s njim, ali

Bora, pošto je bio pri piću, nije.

htio poći. Brkić pođe kođ Gvozđenovića i tamo je tek vidjeo o čemu je reč Pošto se Stanković zadržao. Radonić ie pošao da ga traži Prilikom izlaska rekao je domaćici da je soba određena za nješa i niegova druga, koga će on dovesti, i da ne dozvoli kome drugom da uđe u sobu. Kad je došao Bora, domaćica, pošto ga nije poznavala, kazala mu je i đa je soba zauzeta za dvoCU. Kad se vratio u hotel Brkić je

tamc našao Radonića s Borom, 'koji se još nije bio umirio, Sad

Bora Stanković u Podgorici a eneeninaei prsne: gBiraii BP Ia pra enGr Paun

Bora nije htio da iđe sa Radonićem: — Neću ja tamo, jer sam grubo uvredio ženu, pa me sramota da idem.

Brkić pređe preko svega i nađe za Stankovića drugu sobu, kod takođe ugledne porodice Cvetko> vića.

Vojska je poslije odmora odla=

zila. Sa njom i ostali. Već je sve“

bilo prošlo. Poslije nekoliko dana ušli su Austrijanci u Podgoricu. Ostatak crnogorske vlade na Cetinju još je obavljao hitne poslove. Za predsjednika opštine postavljen je Brkić. Komandant, mjesta, fon Gelden, pozvao je breko doboša sve izbjeglice z Srbije da se prijave. Bilo ih je mnogo više nego što se mislilo, n Brkić se iznenadio kad ie među njima vidjeo i Boru Stankovića Komandant miesta je naredio da svi odu za Srbiju. Stanković je došao kod Brkića i zamolio ga da kao predsjednik opštine interveniše kođ komonndnnta mjesta da on ostane fu, u Podgorici. Brkić je s njim pošao u komandu mjesta i zamolio komandanta da Stanković ostane, navodeći da je on veliki književ nik i da bi Prad želio da mu ukaže gostonrimsivo u teškim danima ropstva. Poslije dužeg razmišljanja komanđant je pristao ·

Stanković se tađa požalio Brkiću da nema novaca i da se već zadužio. Brkić se Preko svojih prijatelin postarao da se za Boru skupi nešto novaca, a hiemu je rekao da je to pomoć iz opštine. izbeglica iz Srbije, đa bi ih zaposlila i da bi procjens bila što objaktivnija. Kad je Bora čuo za to došao je kod Brkića i zamolio ga da i on uđe u komisiju. Brkić ga je imenovao za predsjednika, komisije. Komisija „je obavila svoj posao, svim članovima su isplaćene dnevnice, a Stanković, je, kao predsjednik, dobio naj» veću On je bio zađoveoelian i nije se odvajao od Brkića Mnogo mu je zahvaljivao i ponavljao iz dana u dan da će prvo što napiše bosvetiti njemu.

Došlo je vrijeme da se izbjeglice vrate u Srbiju. Svi su po> šli osim Stenkovića. Opštinska. kasa je bila sasvim prazna i Br« kić nije mogao da daje Stanko> vićo pomoć. Međutim, on se postarao da ga upozna sa jednom grupom ljudi koji su se o nje mu starali.

U međuvremenu Austrija je počela sa interniraniem. Sa pr= vom grupom inteniran je i Lazar Brkić. Pred polazak zamo= lio je preko komandirs straže komandanta mjesta da mu do= zvoli da se vidi i pozdravi sa Borom Stankovićem. Nijesu mu dozvolili. Dok je boravio u Ma=> đarskoj interesovao se šta je sa

Borom Jedan prijatelj mu je

odgovanrio da se Stanković vra to u Srbiju.

Poslile „oslobođenja i ujedđinjenje Brkić je pošao u Beograd. Odmah je potražio Borna. Bora ga je hladno primio. Bio je utu= čen i izgledao mu je kao izgubljen. Brkić je mislio da je to neko trenutno „pneraspoloženje i poslije nekoliko dana ponovo je navroiio Našao je na isti pris jem Doznao je u kakvim je pri 'ikamn Bora bio. ali. i pored sve= ga, bio je ljut ns njega i više gaj nije posećivao, ' Yen i

Vladimir MIJUŠKOVIĆ ·

/ 7:

iy Ma OU li i

aaa) OUP m ls 2 ar didi a aa.

Lera ko O LOMI