Književne novine

i rar rramapunIar •PEKE NSTVENOST

RRIILEŽINOG DELA

(MIROSLAV ERRLEŽA: „RNJIGA FSEJA“; „SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRU-

GA“, BEOGRAD 1961; IZBOR I POGOV

·Celokupno delo Miroslava K-

leže nosi jedinstveni pečat njegove ličnosti, njegovih shvafanja i temperamenita. I u pripovetkama, i m romanima, i u dramama, i u književnim i političk'm esejima, ovaj veliki pisac razvi;ja nekolko osnovnih ideja koje za njega imaju opsesivnu m::ć Tako je Krležin svet mneobičmo složen i prostran, mi lako u njemu uočavamo izvore sveflosti i mretanja koji ga oživljuju. Menjala su se pojedina gledišta, do'unjavale su se koncepcije, dunovni razvitak Miroslava Krleže bio je i ostao vrlo intenzivan; ali, uprkos tome, jezgro prvobiine vizije nikada nije bilo izrie= veremo ni potisnmuto.

Krležini publicistički članci uklapaju se svojim sadržajem i stilom u karakteristična piščeva ostvarenja, doprinoseći boljem ra zumevanju njegovih društvenih, filozofskih i estetičkih „stavova. Krležina pozicija je u odnosu prema mnogim dominaninim ideološkim doktrinama zaošterno polemička. Ona teži stalnoj demiistifikaciji i fo hrabro, Mbeskompromisno, „Do svaku cenu; ali to nikako ne· znači da je Miroslav Krleža nihilista; još davno on se opredelio za marksističku koncepciju istorije i društva, i on svoju duboku veru u Marksova i Lenjinova mačela ispoveda strasno, temperamenftno, sa snagom uverenja koja imponmije. Stran mu je svaki dogmatizam. Oni kJjji poznaju epizode iz mnogobroinih Krležinih polemika sa Jevičarskim i desničarskim inielektualcima, između dva rata, setiće se kako je Krleža osuđivao svaiko ukalupljivanje misli i slepo doktrinarstvo, da se pomoću nekoliko formula mogu rešiti svi filozofski i literarni problemi.

Krležina vizija sveta je složc-« na i u mmogome profivrečna. U njoj uporedo postoje sumnja ı nada, očaj i zanos, pesimizam i optimizam. Ali, u krajnjoj lir:iji, Krleža veruje da će se čovck ipak, uprkos svim čudovišnim silama mraka i terora, uzdići na visinu postojanja ispunjenog čisšto ljudskim vrednostima. Nepravedno optuživan za potpunu beznadežnost, Krleža je izvanredan primer izuzetnog stvaraoca koji prevazilazi sve uske sheme i koji ostvaruje integralnu sliku sveta, doživljenog i shvaćenog u celini. Doživljaj sveta kao košmara, kao neprekidne halucinacije, kao brizera grandioznog iragikomičnogp spektakla, prisutan je u većini Krležinih dela. S druge strane, međutim, Krleža je borbeni kritičar građanskog društva u raspadaju, koji daje svojoj predstavi o svetu-haosu konkretne socijalne i ekonomske okvire. Istorija jeste vekovna klanica i lud nica, poprište ljudske agonije, ali prestankom eksploatacije i tiranije, nestaće i tog osećanja beznađa, patnje, more i gro. Osnovno pitanje sastoji se UO vome: da li istorija ima smisla ili nema, napreduje li čovečanstvo ili stagnira? U dijaloškorm eseju „Razgovor o demokraciji, o humanizma i o socijalizmu“, Krleža polemiše sa Tojubijem, koji sumomim rečima slika budućnost čoveka. I Krleža smatra da je paitnja činilac imanentan dosadašnjem istorijskom razvitku, ali on dokazuje da „ona nema stalni, vanvrememski, metafizički karakter, već duboko materijalne korene, koji će biti sasečeni u komunizmu. Humanističko-mora]lni vid marksizma je za Krležu Te važniji. On je postao i ostao marksista zato što je ubeđen da samo #«psocijalistički preobražaj društva može ljudima doneti sreću: „Socijalizam nije ništa druSo nego preventivno, profilaiktično djelovanje za smanjivanje svakovrsne Patnje, dakle, Bola, dakle Zla“. A Patnja, Bol i Zlo (ti simbolični pojmovi pisani kac u vreme mladalačkog ekspresionizma velikim slovom\ predstavljaju premdet Krležinog prikazivanja i kritike.

U fragmentu iz dnevnika pod naslovom „Pijana | novembarska noć 1918“ Krleža spaja beletri stički i publicistički stil na hačin specifičan sa njegovu umčetnost. Jednom događaju, anegdo!ski skiciranom (reč je o Ssvečćanoj proslavi u Zagrebu posie završetka prvog svetskog rata, na kojoi su bili prisutni i mnogi bivši autro-ugarski visoki oficiri, kad je mladi Krleža. razgnevljen,

glasno protestvovao protv lice- .

merja visokog zagrebačkog društva), autor pridaje razmere groteskne hiperbole. Sve je u ovom tekstu podvučeno, pojačano, drsmatizovano. Realističke poiedin)sti se pretvaraiu u košmar: sli ka pijanke je neobuzdano sn"-

KNJIŽEVNE NOVINE

žna, puna boje. Pobuna profiv besmislenog ratnog klanja, moralnog slabićstva, izdaje nacionalnih ideala, treperi u Krležinoj publicistici sa gotovo istom snagom kao i u njegovoj anftiratnoj prozi „Hrvatski bog Mars“.

Nepomirljivi Krležin antimilitarizam vezan je za doživljaje i uspomene iz vremena prvog svetskog rata. Propadanje država, opštenacionalno, političko i Klasno pomeranje . i sukolbljavanje u do tada „nepoznatom obliku, stvorili su kod Krleže osećanje rasula jedne civilizacije. Negativni stav prema militarizmiu, prema onim proizvodima tehničke

MIROSLAV KRLEŽA

civilizacije Koji čoveka porobljuju i uništavaju, neobično je slikovito izražen u eseju „Evropa danas“, naročito u njegovom poslednjem delu. Evropa i svet se godinama iscrpljuju u nacionalističkim strastima, pri premama za rat i masovnim u-– bistvima u ratu. Ti neprekidni i surovi obračuni među narodima i državama stvaraju osećanje haotičnog zbivanja u piscu eseja „Evropa danas“, ono isto osećanje darmara koje je umetnički sjajno izraženo u jednoj sceni romana. „Na rubu pameti“, gde junak dela, sedeći pored radio-aparata, sluša mnogobrojne stanice u brzom smenjivanžju koje proizvodi utisak besmislene paklene buke. Iste ili bliske idcje nalaze se i u Krležinom beletrističkom stvaranju i u publicističkocmemoarskim člancima Pompezni sjaj soldateske, koji prikriva moralnu trulež i antihumanu nakaznost, predstavlja jednu od važnih Krležinih tenia (od mnogobrojnih članaka, pclcmika i sećanja do nenadmašnog „Sprovoda u Terezij enburgu“). Politički eseji Miroslava Krleže odražavaju na planu aktuelnih reagovanja jednog angažovanog intelektualca, problematiku čita-

~

Dušan KOSTIĆ

}

OR MILANA BOGDANOVIĆA)

vog njegovog dela stvaranmog 1 klimi moderne svetske Kknjiževnosti. Njih prožima predosećn= nje kataklizme našeg doba, saznanje istorijske „relativnosti i prolaznosti, „agonična“ koncepcija moderne kulture: „Umjetnost danas razdrta je među ruševina– ma čitavih civilizacija, koje nestaju sa scene pred našim očima“, Krleža zauzima nezavisan stav u mnogim bitnim Dpitanjima filozofije, sociologije i estetike. U „Govoru na Kongresu književnika u Ljubljani“ (1952) o sudio je metod socijalističkog rea lizma u književnosti i slikarstvu kao oživljavanje zvaničnog francuskog akademizma iz druge polovine XIX veka. S druge strane, zauzima veoma kritički stav, koji je, istina, daleko od svakog potcenjivamja ili negacije, prcma estetici zapadnoeviropskog avangardizma. On pokušava da nađe svoj originalni put, izvan oblasti i deklarativno-tenđeciozne umetnosti socijalističkog realizma i „zapadnoevropskog dekadetnog estetizma“. Kao i svi naši značajni stvaraoci, i Krleža je uporno razmišljao o mogućnosti stvaranja „našeg osobenog kulturnog izraza, kroz koji bismo se oslobodili potčinjenosti kultu= rama velikih naroda. =. Registar motiva u Krležinoj esejistici vrlo je širok. „Lirski pasaži su česti i izvanredno upečatliivi. Portreti ličnosti su isto tako uspeli kao i oni u njegovim romanima i pripovetkama (na primer lik Ane Ignjatijevne u odlomku „Na dalekom sjeveru“, uzetom iz putopisa »IZlet u Rusiju“). Krleža se služi različitim stilskim tehnikama ii žanrovima; otuda njegovi publicistički radovi (mislim na one najbolje) imaju mmogo „dimen–zija. Patetična uopštavanja i in= fimne ispovesti, dijalozi i mon lozi, sarkazam i toplina, dramski sukobi i epske slike, sve se to stapa u jednu čvrstu celinu, formalno i sadržajno neponovljivu. Specifično obeležie Krležine umetničke reči i misli nalazi se u konfliktu sumnje i nade, tragičnog osećanja života i optimističke vizije istorijskog napretka. Ovaj konflikt, jasno i jako logički formulisan, dolazi do punog izražaja u njegovim političkim esejima. Knjiga „Izbor eseja“ govori o intelektualnoj drami jednog izuzetnog pisca, li ne samo o drami, već i o pobedi. Jer borba između suprotnih koncepcija ne završava se porazom vere u sposobnost ljudskog usavršavania. Prizor tragičnih nemira i katastrofa današnjice ne uništava svaku humanističku nadu. Sledeće Krležine reči izražavaju njegovu suštinsku poruku: „Ima li u svemu tome neki kornpas? Ima. Čovjek. Dakle, moral toga čoveka, tačno određen u prostoru i vremenu — đivpr-

kos svemu ipak“. Pavle ZORIĆ

SAN BEZ ODDONETKE

GG nga ww wwiwwwın nau

(JAKOV GROBAROV: „ODGONETKA SNA“;

STAMPA „GEOKARTA“, BEOGRAD 1961) | a

Prvu Knjigu Miladina Kovačevića, u javnosti poznatog kao Jakob Grobarov, predstavlja bibliofilsko izdanje njegove „poeme „Odgonetka sna“, koju su opremila tri akademska slikara: Radojko Uwuzunović, Svetislav Đurić i Slavoljub Bogojević. Knjiga ima oko šezdeset štampanih stranica, formata manjeg od 4x5 sm., a na svakoj stranici je obično stalo po deset ređova lepih ali sitnih slova koja se s naporom čitaju. Posle mota, posvete i predstavljanja čitaocima, Grobarov je odštampao svoju poemu koja ima 570 stihova.

Ko poznaje Grobarova, koji živi životom lutalice i spadala među beogradskim intelektualcima, očekivao bi jednu sasvim drukčiju poeziju od one koja se nalazi između korica ove knjige u crnom platnu, na čijoj prednjoj strani stoji ispisan samo njegov pseudonim, razložen na svoje simbolične delove: JA KOB GROB A ROV. Poemu „Odgonetka sna“ sačinjavaju, međutim, stihovi sasvim slični stihovima većine pesnika, čije pesme obično ostaju neprimećene jer nemaju nikakvo:'izrazito obeležje.

Stihovi Grobarova su donekle nalik na san, ali to nije jedan slikovit san, jedan od onih simboličnih snova koje su nadrealisti opisivali pošto bi ih prisnili ili — izmislili, nego jedan verbalan san, jedna bujica reči bez kraja i konca, koja kao da je presahla po sili jedne objektivne, materijalne nužnosti, na primer, zato što — pisac ili štampar nije imao više hartije na raspolaganju. U toj bujici ima dosta dobrih pojedinih stihova, kao slučajno otkrivenih, ali u celini poema nema jedinstvenog smisla: san Grobarova ostao je bez odgonetke,

Od 57 decima Koje sačinjavaju poemu Grobarova čini mi se da samo nekoliko decima predstavljaju uspele celine. Možda je najbolja od svih ova decima:

uklet se vazbi dam

što veže sva brda i sve nas vetar je razbio umor

o stemu što strči u klamcu

i novo svitanje

+ novo rađanje

+ movo Wuwmiranje

meko je zabeležio jaukom, za koji se zakloniše cvetovi iz našeg kajanja izyasli

Ti stihovi pokazuju izvesnu darovitost Grobarova, ali to nije dovoljno za egzistenciju jednog pisca, jer je prirodno pretpostavljati talenat u čoveku koji uzima pero s namerom da napiše jedno književno delo. Ali on nije uspeo da nađe jedan svoj lični izraz. Elementi tog iz-

raza su možda u onim uvodnim beleškama: u motu (ako zaboraviš svoje, korake/ ne vraćaj se/ jer će ti pri povratku/ nedostajata), u posveti kojom Jakob Grobarov kmjigu posvećuje „svom najboljem prijatelju“ — Miladinu Kovačeviću, i u predstavljanju čitaocima: /

zovem, se grobarov

shvatite da sam to ja

me zaboravite

predstavljam, se radi formalnosti inače možete da me pronađete

vw svakom čoveku koji Yaste

u svakom, drvetu koje lista

uv svakom shvatamju,

koje se razmnožava jedmosmerno

Ali stihovi poeme nisu u tom duhu pisani: u njima nema ničeg od ovog načina zbivanja šale čoveka na margini društva i njegovih obaveza. Oni su sasvim onakvi kakve bi ih pisao neko ko živi na sasvim drugi način, neko ko se budi u sedam sati u svom dobro nameštenom stanu, ispija svoju belu (ili crnu) kafu, odlazi u kancelariju, posle podne posećuje bioskop, a uveče igra karte ili gleda televizor: jednom reči, neko ko vodi banalan građanski život.

Grobarov nema ničeg zajedničkog s takvim životom, ali se to ne vidi iz njegovih stihova: u njima nema prkosa, ni oštrih reči, ni skarednih šala, ni dovitljivosti, ni kompleksa, ni domišljatih izmotacija. Možda se tek tu i tamo vide neki elementi takvog izraza, iako su i oni razblaženi i bledi:

istresi devojko grubosti iz rukava jer tvoje telo telo je planine

Yaseci debelu kožu sa butine

+ leči jutro zbog tebe ranjeno

u prstenu ti je sagorela ljubav

o da si samo za jedan korak bliža šsagoreo bih ti kosu i veme planinko

Svoju šansu Grobarov nije umeo da iskoristi i da nam da jednu poeziju koja odgovara njegSovom načinu života, onom kojim on stvarno živi i koji, bar delimično, glumi pred nama: život čoveka koji ima svoj svet i svoj stav prema životu, oslobođen mnogih društvenih obaveza i pun neočekivanih avantura. Ta poezija je mogla da bude jedna naša, domaća varijanta bitničke poezije, ali Grobarov je, na žalost, hteo da nam pokaže kako i on ume da piše stihove kao plejada drugih, dobrih, društvenih ljudi. Pokazujući nam fo sa manje ili više uspeha, nije uspeo da nam pokaže kako je njegova poezija nešto jedinstveno, izvorno i novo.

Dragan M. JEREMIĆ

e enuac ana AE ———-

Ovom svojom prvom samostalnom knjigom Slavko Šantić, kao. toliki drugi naši savremeni mladi pesnici, potvrđuje već zabrinjavajuću istinu: stihovi koji se u poslednje vreme pišu, bez obzira na vertikalne uzlete izvesnih kvalitetnijih ostvarenja, i manje ili veće nijanse u predmetu i načinu kazivanja, toliko liče jedni na druge da se dobija utisak o potpunom gubljenju ličnosti. U tom skoro unisonom pevanju ima glasova manje iil više darovitih, jasnije ili nejasnije artikulisanih, ali osnovni ton, najčešće bolećive ispovesti, počeo je već da zamara svojom kamalterističnom jednoličmošću.

3.

SUNCOKRETI

od tvojih pejzaža modrih,

Na tvoje golubove prosuće vodu, mržnje,

Ispeli su se na balkom u saksijama ugojeni, preko svjetlucanja smova bacaju bombe. mnržnje. Svakom koraku tvome pripremaju pono?,

ljute se što i ti misi kao i oni žut, kao i oni

svede oči;

puma su mu, usta žabolcrečime

bokupljene s nekih pašnjaka zapuštenih, s oblaka, dobjeglih na brzimu, od, mumlavih, okeana; izgleda, preko mečijih struma

svira tuga tvoja jalovu žal:

ostamimo gdje smo

ostanimo gdje smo —

iako ti proklinješ mepokretnost i zavjetrinu, neko tako hoće.

lepeza za nečije lice, za nečije vuke,

kao i oni trska povite glave.

Njihove oči s uleradenim suncem, toj, suncem spaljuju oprezno čardake djetinjstva,

sačekaće te iza ugla, prosšsuće vodu mržnje na tvoje golubove:

zašto su poletjeli

preko mjihovog žutog sjemenja? Za mjih samo si prazni prolaznik

ispod žutih balkona, oni Su, vječni.

Dpkoljen si, opkoljenwi smo suncokretima;

lokopali su se izvorišta. Žuti psi sa balkona

sačekuju mas dušom posljednjih gangstera,

Zuti žutuju. | Mi smo ti koji putuju

DVOJNIK MENE

Možda ni postojao misam, možda to ja samo sam prizrak nekom, koji će tek. da dođe;

možda sam, sjenka mekog kome su dodijelili bili da bude moćnik, pa ga izigrali ludo,

prevarili u poslednjem, trenutku, okrenuli

da bude samo očajni noćnik, samo slabić

koji pod balkonima za oblacima trči, koji samo od predjela živi — dozivajući ližće, neke ptice kojima i ne zna ime? Neko

ah ko se to meko pakosno mašalio s Nekim pa ga pretvorio u mene kome mikad mišta

nije padalo s neljubaznih oblaka, kome i rijeke izvoru teku? Bivam sve mamji,

bivam sve ostavljeniji, sve tužniji — on i me zna

koliko je užasno nasamaren, kad se u vidu mene prošeće ulicama, tako reći za dušu, meodgovorno —

inače bi konačno uzeo šešiy i štap, i konačno otišao od mene — zaista bez pozdyYava.

posljednjoj obali, jedan za drugim,

posuti žutilom, zlobe.

NEKO TAKO HOĆE

Izgleda, lišće tvoje nekome smeta:

ads aaa,

NO O U. II II 0. TT

PESNIK RAZLOGA BEZ VAŽNOSTI

(SLAVKO ŠANTIĆ: „VRLO DUGE SVETLOSTI“; „SVJETLOST“,

SARAJEVO 1961)

Izuzetnih slučajeva ima, ali oni su vrlo retki. Mada je Slavko Šantić pesnik koji ima dara on, na žalost, pripada onom mnogobrojnijem delu našeg sve većeg pesničkog plemena. On je pesnik daleko više po onome šta kazuje, nego kako to govori; tačnije rečeno, o njemu, kao pesničkoj ličnosti, radije ćemo govoriti posmatrajući predmet nego način njegovog kazivanja.

U zbirci „Vrlo duge svetlosti“ (podeljenoj na tri ciklusa, sa uvodnom i završnom pesmom) najviše impresionira dosledno izražavanje jedne male, takoreći ljupke, filosofije. Šantić nju razvija i upotpunjuje, postojano je gradeći iz stiha u stih, iz pesme u pesmu, bistro, dopadljivo i skromno. Eliptična misaonost je njeno osnovno obeležje.

Pesma „Saznanje“, čini nam se, predstavlja Šantićevo poetsko i životno „vjeruju“, na kome on gradi i svoju poeziju i svoju životnu poruku:

„Noaseliti ruševine od. prašine i sunca

Posle ponešto otkriti ma primer izvor pustinje (a ipak we zastati)

Zatim sve odnekud. početi iz početka

U svemu naći odjek samog sebe

i me truditi se suviše da se nađe istina,

Navići istinu da bude prisutna u prostoru navići je da me znači mnogo

i ponekad' je učiniti nedostižnom

· Nastojati shvatiti samoću budne svetlosti u duši

Ne misliti na smisao: woleti bezrazložno“.

Šantićevi stihovi su prevashodno meditativni. lako njegova refleksivnosi nije duboka, ona je ipak dopadljiva i, građena na zakonu paradoksa, predstavlja najpoetičnije što on kao pesnik postiže. Šantić svoj polazni životni stav kazuje stihovima „ali šta će nam jednostavni životi“. Da bi ga dosledno razvio, on proglašava da su njegovi razlozi bez važnosti, da se ljubav i prisuinost isključuju, da mrtve stvari nisu mrtve. Za njega je bitno da je srce izvam razuma, da ima uzaludnih radosti, da ima neznanih života. Stvari se saznaju tek kad prođu, put je lakše pokazati nekom drugom nego sebi, a svi mi od rođenja nosimo maske iza kojih se pomalo skrivamo. „Večno je ono što treba otkrivati istinito je ono što se ne objašnjava ...“

Iz ovakvog bistrog i eliptičnog saopštavanja svojih životnih verovanja Šantić ponekad skreće u praznjikavi verbalizam, u kome se bezrazložno ponavlja, razvodnjavajući „osnovnu boju svoje poruke i pomućujući bistrinu svoga kazivanja. Da je Šantić svoju poeziju razloga bez važnosti dao jednim tonom koji bi bar malo odudđarao od opšte pesničke unisonosti, da je svoJu pesničku ličnost saobrazio Svojoj meditativnoj ličnosti, verovatno bi se zbirka „Vrlo duge svetlosti“ pozdravila toplijom dobrodošlicom. Ovako u njoj vidimo namernika koji „ništa ne donosi ali (ipak) nešto ostavlja“.

Dušan PUVAČIĆ

3: