Književne novine

I ZRELU KRITIKU

u Ooblasli kuliure i umelnosli

U čitavoj mašoj zemlji ljudi su pismo Izoršnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i govbor predsednika Tita u Splitu shvatili kao poziv ma odlučmu, i istrajnu akciju da se prekine sa raznim, slabostima i medostacima wočemwim, u prošlosti, i da se, kroz kYritičko sagledavanje maših uspeha, ali i maših Dbropusta, zastranjivanja, svesnih, grešaka ili slučajnih, skretanja, dođe do čvršćih, zdra vijih, i temeljnijih, socijalističkih, stavova, do mačela koja treba da postanu sastavni deo društpemog, DoWitičkog + moralnog života naše socijalističke zajedmice. Na medabnom Plenumu Centralnog komiteta Savoza komunista Jugoslavije, u Yeferatu Aleksandra Ran kovića, podvpučemo je da je „u svim Yukovodstvbima, organizacijama, alkttivima Saveza komunista obavljema, u pravom smislu reči, opšta partijska diskusija koja se odlikovala otvorenim, Kritičkim sagledavanjem, i proveravamjem, Ssopstvene prakse, bogatstoom zapažanja, predloga i inicijativa“. Ti Kritički osvrti i ta preispitivanja mpremeli su se, preko Socijalističkog saveza, Saveza sindikata i drugih društveno-političkih organizacija, na svoe rYadne kolektive i odrazili su se u. gotovo svim, oblastima našeg javnog, društvemog, privredmog i političkog žiwvota. U diskusiji i zaključcima Plenmuma, a maročito u izlagamju predsedmika Tita i Petra Stambolića, bilo je reči i o izvesnim, slabostima u mašem, kulturnom, živboftu. Savršemo je razumlji90, + meophodmo, da duh principijelnog i marksističkog amgažovamja za Socijalističke odnose u društvu zahvati i sve vidove mašeg kulturnog života, i da se u oblasti umetnosti neposYedmije oseti duh otvoreme, principijelne i zrele kritike, pošto se i u toj oblasti bež sumnje javilo mnogo gYe-

šaka, anomalija i propusta, koje što hitnije i šta Yadikalnije treba ispravili.

Kao jedan od, putokaza u ispitivanju strukture našeg kulturnog života može da posluži uwpozoremje izrečemo u diskusiji Petra Stambolića, pošto želja da se u Tošavanju društvenih pitanja izbegne javnost, — o čemu je om govorio — TYađa, između, ostalog, birokyatizam koji se manifestuje ma svim, područjima, od Dprivrede do kulture. Ako bismo sa dužnom i meophodmom odgovornošću, u smislu ove konstatacije, preispitali na– še wlastito iskustvo i ceo zamnršeni splet odnosa koji sačinjavaju maš, današmji kulturni i umetnički život, mi bismo meizbežno morali da dođemo do čudmih Yezultata „do kakvih su, vw mnogim, privrednim, oTganizacijama i radmim, kolektivima, došli trudbemici ove zemlje, spremi i mepokolebljivi u uverenju da sa starim grešaka treba Yqaskinuti jednom za svagda i da treba pronaći adekvatnije puteve za ostvarenje socijalističkih odmosa u našem, dyuštvu.

U toj kritici koja, NWeYu– jemo otvorenije nego dosad predstoji o našem, Multur nom, wmetničkom, i E onom životu, valja imati na www Yeči Aleksandra Rankovića da je bitno i meophodno razgramičiti krYritiku od Kkritizerstoa i da „ne govanje i razvijanje dYrugayske, otvoreme i dokumen tovane kritike, postaje od neocenjive uredmosti i u oblosfi iđojye izmadnje iu oblasti idejno-političke alkcije". Dušan, PUVAČIĆ

TA NA(HNU

posvećen 'je-m celini millađoj kmjiževnoj generaciji: wwojim mčestvovanjem u anketi i literarmim. prilozima mladi su hteli da obeleže svoje mesto u našem književnom. životu. Ovoga trenutka interesuje me samo odnos „amlketiramih prema našoj imjiževnoj tradiciji i starijoj književnoj generaciji. Dok većina od njih nrasuđuje „objektivno i sa smislom za Kkmjiževmi MRomitinuitet, nekolicina se inspirisala „rušilačkim“ amibicijama.

Tako Matija Bećković smatra da „vreme nema u svom sistemu mera toliko mizernu jedinicu“ kojom bi se odredila vrednost Mnjiževne produkcije starije posleratne generacije. No i pored te negacije, neke njegove izjave zvuče kao da ih je napisao Oskar Davičo: „Vodim istragu protiv sebe... Još uvek traje moj dijalog s metkom Tutalicom“.

Jedan drugi pesnik, Jevrem Brko-

vić, za koga je „dnskost svojstvena je-

Nastavak sa 1, strane

porezima koji važe za ostale privredne i poslovne organizacije u našem društvu. Fudbalski klubovi su toga pošteđeni: oni nisu. privredne organizacije sposobne da same sebe izdržavaju, izuzimajući mali broj vrhunskih klubova.

Na koji su onda način ogromna movčana sredstva priticala u blagajne „fudbalskih klubova? Nekim nepoznatim, skrivenim ili nedozvoljenim putevima obrazovali su se tajni „crni fondovi“ iz kojih se nemilosrdno i neodgovorno ftrošilo. Ako bismo hteli da objasnimo taj masovni fenomen, me bismo mogli naći drugu i bolju forlulaciju od one koju je na plenarnom sastnku SSRNS izrekao Dušan Petrović-Šane: do raznih zloupotreba i nepravilnosti u našem društvu došlo je ne zbog previše nego zbog premalo demokratičnosti. Drugim rečima, i u ovom slučaju, da su se rad–nički saveti više pitali i više angažovali, ogromna sredstva „naših moćnih privrednih giganata otišla bi na drugu stranu.

Interesantna je i druga strana ovog pitanja, nazvao bih je čisto pravnom i zakonskom. Naime, preduzete su mere da se pomenute i nepomenute zloupotrebe više ne dešavaju ili da se bar svedu na mužno zlo, ali pri svemu

e a a a a O IA Ad

O a aa a TO ai, Fk SLURJNI

Pouka mladosti —

ne samo 74 mlade

dino--revolucionarima“ kaže: „Tradicija nije ništa što je sivoreno i tvoreno posle prvog svetskog rata. To je početak sadašnjosti“. Za Petra Gudelja Miroslav Krleža je pokojnik, ali to Gudelju ništa ne smeta da se poziva na ovog našeg književnog „pokojnika“ i da se u citatu oslanja na njegov tekst. Šta je onaj ko odbacuje pokojnika pozivajući se na njega?

Božidar Šujica i danas voli neke Dpisce starije posleratne generacije ali je svestan „da nijedan od njih nije bog zna kakav pisac“,

Pitam se: zašto mladi pisci misle

CRNI FONDOVI NEKULTURE I DRUŠTVENO – MORALNE NEODGOVORNOSTI

tome još uvek je ostala nedefinisana i široj javnosti nepoznata pravna valjanost postupka kojim će ubuduće fudbalski klubovi aostvanivati „potrebna materijalna sredstva. Govorilo se i pisalo o ogromnim sumama koje su uftrošene, ali ne i o načinu na koji su one priticale u fudbalske klubove. Tako je i dalje ostalo nepoznato ko će biti u buduće nadležan da odobrava i pribavlja klubovima novčana sredstva i na koji način,

Postoji još jedan aspekt koji proizilazi iz pomenutog: da li treba ko da snosi odgovornost, ikrivičnu ili bar društveno-moralnu i disciplinsku, za dosadašnje poslovanje i rasipanje sredstava koja su otkidana od zajednice i njenih masušnih potreba. Ustanovljeni su žiro-računi da bi se Mkomirolisali prihodi privatnika, i nijedan stvaralac ili naučnik nije iz toga izuzet. Ako bi nekim slučajem, zabunom ili ličnom neod-

da put do sebe i svojih ostvaremja neminovno vodi kroz negaciju drugih? Zašto podležu zabludi od koje nemaju nikakve koristi ni oni ni literatura? Šta je u osnovi tako osione, samosvesne, ubeđene, sigume negacije čitave naše literarne sređine iz koje su i oni sami ponikli? Ne mogu tu pojavu drukčije da objasnim do kao nedostatak kulture, obrazovanja i kriterijuma usled čega se gubi realna predstava O SOpstvenim moćima i nemoćima, o Kknjiževnom kontinuitetu i pravom smislu „smene““ književnih generacija.

Kad god se radilo o istorijskoj smeni književnih, umetničkih i estetičkih

kreta, ui:.njihovoj osnovi ije: bila) nova! stetička i filosofska ideja koja sve pred sobom rUši. Toga nema kod ovih mladih književnika. Zato nema ni opravđanja za rušilačke ambicije: tako se samo ispada smešan, pa čak i nešto gore -— neznalica. Da bi kvalitet postao kvalitet, on nema potrebe nikoga da ruši. Rušenje, i to samo u izvesnom smislu, može da buđe u prirodi smene ideja, ali ne u prirođi izrastanja i formiranja kvaliteta. Uprezanjem u takve tendencije, kvalitet dovodi u pitanje svoju umetničku suštinu, on u stvari obelodanjuje težnju da prevlast pojedinca, grupe, klike ili generacije zameni sopstvenom. .

U književnoj areni gde se smena ideja shvata kao smena klika to nije ni čudno ni novo. Ali zato je i rezultat | unapred ·poznat: književno stvaranje pretvara se u „književnu“ politiku, a ova je oduvek bila kompenzacija za stvaralačku nemoć...

- u s ————_— r=reuE ao ee ——

Kud se dpdg gar Nemanje blaga...

govornošću neki naučnik ili umetnik bio uhvaćen u utaji poreza, on bi bio kažnjen, i s pravom, isto onako kao što se kažnjava svaki pnrivatni zanatlija koji otima milionske sume od zajednice. Kad se u privredi otkriju zloupotrebe, otvara se krivično gonjenje. Jedino zloupotrebe, prestupi i neogdoVvVorno rasipanje materijalnih sredstava u sportskim organizacijama ne podležu opštoj jurisdikciji: mjih rešavaju, uklanjaju i krivce kažnjavaju sportski forumi i disciplinski sudovi, oni kao da su država u državi.

Gde je onda izlaz? Doneće se ili se već donose propisi koji će regulisati materijalno poslovanje fudbalskih klubova. Međutim, izgleda nam neophodno, s obzirom na dosadašnju praksu, da se zakonski predvidi i utvrdi da će se svako prekoračenje donetih propisa u buduće smatrati kao prestup koji podleže Mhrivičnom gonjenju. I to nije sve i to ne može biti dovoljno: potre-

bno je rešiti društveni i ekonomski položaj fudbalera, jer, ruku na srce, neobezbeđenost njihovo8S položaja otvara velike apetite i svaki amaterizam pretvara u najsebičniji i najbezobzir= niji profesionalizam. OM Ali, isto tako, treba raditi i na uzdizanju potreba publike i odgovornih društvenih faktora na viši kulturi nivo. U svetlosti dosadašnje prakse „crnih fondova“ po fudbalskim klubovima ne bi smelo da nam bude svejedno što je razmera interesovanja publike za fudbal i umefnost jedđan prema hiljadu ili više hiljada na štetu umetnosti: odsustvo i menaviknutost u iživanju u pravim dobnima kulture manifestuje se, u krajnjoj liniji, kao zakržljavanje svesti o društvenoj odgovornosti. A to ne treba da nas čudi: ma koliko bio neophodan i lkoristam, sport ima u sebi nešto od neodgovome igre što podstiče nekontrolisane strasti. Umetnost, čak i najapstraktnija i predmetno najneuhvatljivija, uvek iznova vraća čoveka životu i moralnoj odgovornosti: ona je, stostrukim asocijacijativnim i emokbivnim putevima, meraskidivo vezana za život i njegove probleme, ona je simbol za maše odgovorno prisustvo u živolu. Zoran GLUŠČEVIĆ

BEN O BE KOI (Pr ar EREEZ BT IT TN 7 ay IR

Rukopisi se

jednom,

Čitave odiseje, i me ) doživljavaju ii već rezigniramni ili

pak nanovo retuširami rukopisi koji nam, sa jutarmjim žurnalima i poslovnim pismima, padaiu na sto. Pohabani i često nečilki, sa uobičajeno snishodljivim ili jednako uobičajeno pretencioznim komentarima, ali skoro uvek sa njima, strpljivo aranžirani ili memamo odbačeni kao jesenji jahači vetra, kako bi to već rekao jedan mladi autor, il rukopisi nadiru na naš slo DeEZ prekida i, iakoreći, bez pauza. Kao da to negde stoje u jednom nepomaknutom redu, strpljivi il: nestrpljivi, žurajivi i prepušteni tom redu koji ih nosi a da io oni može biti, i ne žele, pa sada dolaze do nas da nam se, eto, iSpovedaju ili da, vešti ili nevešti, lažu svoj san, svoj, dan, SVOJ roman. Ostaje na mjima pečat onog bako karakterističnog trenutka kada se stavlja poslednji retuš i kada se, u cinoberu pisalj ke, dopisuje poslednja isprava. Svi su rukopisi, valjda, nalik iedni na druge, i svi, io imaju jednu nadu, razložnu ili bezrazložnu, s kojom i polaze u neizvesnost što nastaje već iza crvenih zidova poštanskih sandučića. Mimomilazimo se mi to stal no s njima, u Udredničkom ili

Početkom aprila ove godine u Minhenu je, pod naslovom „Zaveštanje“, „objavljen rTOman Mlađena Oljače „Molitva

ne) vraćaju

kritičarskom zvanju, svejedno gde i kada, a oni su to ipak upućeni na naše adrese, i nerado nas ostavliaju na miru bez ponovlienih pitanja. Jedan pisac kaže kako svi to, na samom bOčetku, ignamo u lutriji, bez Usfručavanja, sa većom ili mamjom pasijom. A da li om to kaže kako svi to, do kraja, igramo u toj istoj lutriji, uvek podvrgnuti vlastitom i svačijemi proverava-– nju i sumnjičavim probama? Bez lagodnih popodnevnih sanjarıJa u semci slave. I uvek pred nepoverenjem jednog novog, hama nepoznatog sabesednika koji dje i pronicljiv i Strog.

Drugi pisac kaže kako svaki tekst ogromno dobija samaim faktom štampanja, i kako je rukopisni, ma i najpedantniji hab:tus toga teksta, Jedam od najmanje srečnih u genezi pred kojom stoji. I kaže on to, lUuglavnom, s pravom. Suvereno kako to već može i treba da kaže veliki čitač i dugogodišnji urednix. A nigde niko — sem u intervjuima i apartnim a ovamo starnačkim memoarima, ali i tada posve uzgred, — ne kazuje naglPs svoja dobra ili zla iskustva sa redakcijama, sa izdavačima, sa časopisima. Verovatno i zato što su, u oslabljenoj rasveti duboke

POBUNI Ori iZ

Nemačka i austrijska kritika o romanu Mladena Oljače

starosti ili u lagodnoj improv:zaciji za velike tiraže žŽurnala, sve bitke, i izgubljene i one dobivene, ma neki način završene. Ne otkrivamo se rado, a u poslednje vreme sve manje Oorno. I stoga valjda niko Više kasnijem vremenu u pamćenije ne oO5tavlja ništa dnugo do stilizovanu anegdotu o prvim svojim dučićima, kako bi to kazao Ivan VV. Lalić, koji su zastajali u predvorjima redakcija. Nikome puotrebni i nikada nigde registrovani. Postajemo surevnjivi, i bez većih potreba me kazujemo tajne. A tajne stoje i postoje n3 našim stolovima, u našim {iju kama, u živom nmnezaboravu. 1 pamite kako smo, u nekolikim prilikama, „nezadovoljni, jedva čekali kraj lektire zbirke stihova, koje smo, u drugim okolnostima, već publikovane u edicijama za koje ih mismo preporučili, čitali i slušali kao da ih Vidimo i čujemo i čitamo sada prvi put.

Stilizujemo iskustva. Romansivamo te rane početke koji su, 10 bože olprve, u jednom potezu, odmah olkrili Milovana Danojlića, sa Urođeničkim psalmima ispod ruke, a ovamo opet stojimo pred činjenicom i danas izuzetnog njegovog novog pesničkog rođenja u trenutku pojave Tram vaja. Danijel Dragojević recimo, u rasnoj fakturi svoje prve knjige pesama, na žalost, ne dopire još nikako do svuda razglašenos stepena rasnog pesnika valjda i stoga što je, pre pojave Kornjače, bio poznat i prepoznat kao uman i obavešten likovni kriti-

OP a O a a a aa Ia a Mlavi Vis

77 iy

čar i esejista. Jedna romantična, vidovita knjiga, tako, ne pDstaje popularna iz jednostavnog razloga što njem autor nije došao u literaturu, 1ıı poeziju iz

mutnog, boemski raskuštnanog vilajeta odakle obično mailaze sanjari i pesnici.

Zašto niko nikada nije zabeležio dugu i, sve u svemu, uzaludnu šetnju rukopisa zbirke pesama Mirjane Stefanović po Nolitu, kada je ona, u jednom trenutku, čak i u svim svojim fazama, bila karakteristična za nn=še izdateljske komstelacije i kon-

stemacije? Idemo iz godine u godinu vrioglavim brzinama, bez zaustavljanja, a beležimo

tako malo i tako slučajno o tolikim menama i temama dana za koje smo se zavaravali da Su nezaboravni i neranjivi. Valjalo bi pisati dnevnike, minuciozne i sa hiljađu i jednim konikretnim podatkom, ne propuštajući ništa i nikoga, bez ljulnje, po jednoj spontanoj obavezi, uporno. Kao što ih je pisao Saša Vereš, us3red dnevnih čarki i dnevnih obračuma, sa zelenim svetlima dalekih gradova u blizini, i kao što ih piše, uvek na putovanju, i danas. I valjalo bi već jednom, nikada nemarno, iza sićušne i negde na dnu stranice zaturene rečenice o tome da rukopisi se ne vraćaju, podrazumevati vežiti povratak tih svezaka, tih naramaka hartije, ispisane tolikim ambicijama, koji ipak, večito u nadi, tiragaju za onim za jih stvorenim #dVenfilom u #šiečitora zatvorenom „krugu redakcija i

izdavača.

Radoznali smo vazda pri Ssusretu sa tim svežnjevima koje nam jutro domosi, ali da li smo radoznali još i onda kada in, pokatkad, ostavljamo nedočita-– me, samouvereni i ubeđeni u svojoj Mrzo sročenoj oceni? O savesnosti “olikih izdateljskih organa moglo bi se danas u nas pisati naširoko, pa možda i da. leko više konkretno nego što se to ponegde čini, ali da li mi to svi redom, urednici i Kritičari, izdavači i komentatori, pristajemo da javno, bez ustručavanja progovorimo o rukopisima kojš smo odsečno „odbacili i,glaiko negirali. Razgovaralo se nedacng o tome da bi uz pojedine publikovane knjige valjalo mnavoditi imena recenzemafa, ma čiju p\eporuku i jesu štampane. A irebalo bi razgovarati i o tome da se ta fabulozna rečenica kako rukopisi se ne vraćaju, tramsformiše u daleko prihvatljiviju {iormulu o vraćaniju rukopisa, pa još situinanih i konciznim obrazioženjem zašto se, i olkuda, + posle čega vraćaju oni bo svojim autorima. Niti je u pitanju proceđuralno pitanje, niti ga mi sada ovdš iznosimo na fapet slučajno. Budnija lektira i savesmija, sa što manje apriornih zaključaka organizovana procena, — stoje U začelju i ovog komentara koji sada žurmo hoće da podseti kako su i sve one uredničke i kritčarske, izdavačke i komentaiorske funikkcije podložne izmenama bar u onoj srazmeri u kojoj se uvećava naša svest i naša savest o njima.

Draško REĐEP

ispravljeno izdanje Foknerovog romana »Svetilište«

za moju braću“, Prve Kritike ove Mnjige i u Nemačkoj i u Austriji bile su vrlo povoljne.

Bečki „MBxpres“ ističe da Je ovo delo povod da se još jednom progvori o ratu, jer „Tatovi ne traju samo do zaključenja mira već mnogo duže. Ratne grozote teško se zaboravljaju, a strašne uspomene često zasenjuju čovekov Život i njegovu ljubav“. Kritičar ističe originalnost ideje (glaVni junak govori iz groba) i kaže: „Naročito snažno deluje uzajamno opisivanje... kojim Draško i Bojana iznose

svoje poznanstvo, svoju Kkratkhotrajnu sreću i mukotrpne

godine svog zajedničkog ŽIVOta. Mestimično, to je prava! snažna poezija.“

„Kolnische Rundschau“ počinje prikaz Oljačinog roma na tvrdnjom da je „Nobelovom nagrađom koju je dobio ivo „Andrić „Ssrpskohrvatska književnost postala zanimljiva za nemačke izdavače“ i ističe da u Oljačinom romanu „ne ma ništa „od optimističkih - shvatanja socijalističkog realizma.* Po mišljenju ovoga Writičara Oljačina knjiga ijc „pisana lako, stilom poetske proze“, a onaj koji se · „nije dovoljno naslušao ratnih gro"

zota može ovđe još nešto da dozna“.

KRelnski „Welt đer Arbeit“ kaže da je Oljača „jedan od najmlađih i najuspelijih plsaca Jugoslavije“ Koji se „kao gimnazista priključio partizanima i borio za Slobodu SVOje otadžbine“, a posle rata se posvetio literaturi, Ističući đa je „ovaj roman dao povođa da seonjemu govori i na Istoku i na Zapadu“ list napominje, osim ostalog, da se „radnja romana odlikuje napetošću“, da je roman „napi-

san primamljivim stilom“ i

đa je „pored nekih melodram skih mesta ovo ratna Knjiga koja zaslužuje da ude u literaturu“. „Offenbach Post naglašava da se preko Oljačine Knjige čitalačka publika „prvi put upoznaje sa jednim jugoslovenskim „piscem, koji je u svojoj otadžbini stekao zasluženo književno priznanje“. PO mišljenju kritičara ovoga lista roman ima i jezivih i odvratnih slika, ali „on snažno 0” svaja fascinirajućim opisima zbivanja i otkriva nam Jednu oblast malo poznatu u Književnosti“. Sledećeg meseca poznata iz đavačka kuća iz Njujorka „Rendom house" publikovaće nov izdanje MFoknerovoOg rOmana „Svetilište“ koje, kako štampa obaveštava, treba da bude definitivno i očišćeno od Svih grešaka. To znači đa je od 1931, kada je delo prvi put stampano, čitava jedna generacija čitala i dđivila Se nekoj vrsti prve verzije romana. EVo razloga toj Čudnovatosti:

Pokner je „Svetilište“ završio 1929. Kako nije bio zadovoljan delom odlučio je da

ga pročisti, ili ponovo napiše. Počeo je da radi iznova na

korektorskim tabacima, izba" cujući nek odđeljke, dodajući nove i menjajući ono što dje bilo napisano. Suočeni sa VE ličanstvenom zbrkom — Fok" nerov rukopis nije uvek naj jasniji — Sštampari su učinili najviše što je bilo mogućn0, paipak ostalo je veoma mnoB0 štamparskih grešaka. Na taj način „Svetilište“ je sada u! pografskom smislu pročišćen0: ma zadovoljstvo samog Fokne" da, koji je bio još ŽiV kad je rad pređuzet, i štampara i nije nemogućno da pruži drukčiju sliku od one koju

je pružilo prvo izdanje.

KNJIŽEVNE NOVINE

e Direktor ı odgovorni ure Palavestra. Sekretar redakciji Dimitrijević. Redakcioni Zoran Gluščevic, Slavko Janevski, Velimir LuVladimir Stamenković,

oprema: Dragomir dr Milan Damnjanović,

kić, Slavko Mihalič, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić,

odbor:

Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-5ip.

dnik: Tanasije Mlađenović. Urednik: Predrag e: Bogdan A. Popović. mTehničko-umetnićka Miloš IL.

Bandić,

101-20-1-208,

e List izlazi

i svakog drugog petka. Pojedini pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko. e List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Književne novine“, Beograd, Francuska i. Redakcija Francuska 7. "el, 626-020, Tekući račun

e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva, &

broj Din. 30 Godišnja