Književne novine

Godina XV Nova serija Broj 192 Beograd

8. III 1963.

Cena 30 din. Cena 90 din._/

LIST

KONJI

KNJIŽEVNE

ŽEVNOST,

WWMETMOST

DRUŠTVENA i

NOVINE

TAM JA

4KTUELNI PROBLEMI

KULTURE I UMETNOSTI

DISKUSIJA

BOLJA OD ĆUTANJA

ad neko pokuša da određenu K praksu, društveno ocenjenu, una-

trag podvrgava analizi, izlaže se neizbežnoj opasnosti da mu se stave prigovori kako je sada lako biti pametam (bez obzira na to što on, možda, dobrim delom ponavlja shvatanja koja je i ranije izlagao). To, taj rizik, ne sme ipak biti prepreka da se pretresanjem prošloga iznađe ono što nije bilo na mestu — ne radi toga što je prošlo (i što je najbolje, ponekad, pokopati) već radi onoga što dolazi. U našoj trenutnoj situaciji postoje nesumnjive tenđencije đa se na nekog, makar i potencijalnog ili uobraženog, „krivca“ svali sva odgovornost, da se potraži i kamenuje žrtva, i zatim — operu ruke. Postoje isto tako tendencije da se pod plaštom borbe protiv „lova na veštice“ · stvari zataškaju, zamagle, diskusije obustave. A u ovom frenutku jalova (uzajamna) optuživanja nisu ni od kakve koristi, ali je ćutanje, bežanje od hladnog razmatranja korena nezdravih pojava, još štetnije.

[7 javnosti, i u razgovorima, postavljaju se mnoga pitanja, 5 jednim zajedničkim sadržiteljem: šta je, i kako, prouzrokovalo deformacije u našem kulturnom i umetničkom, uopšte idejnom životu i stvaranju? Kako su nastale breše kroz koje su prodrla tuđa i štetna shvatanja? Na ova pitanja moraju se davati odgovori — parcijalni, naravno, jer je materija složena i jer je teško pretendovati na neku opštu, sveobuhvatnu ocenu. Ako i ovog puta ostavimo po strani područja koja su

inače izvanredno značajna, ali su pove-. jednom. ili nijednom. imena kao što,

zana sa ekonomskom problematikom komercijalizaciju jednog dela izdavač-= ie delatnosti, filma, pa i pozorišta, poplavu šunda i tome slično, i ako, takođe, moramo za trenutak da zapostavimo ne manje značajno (možda čak i značajnije!) područje prosvete (progra ' mi, udžbenici, nastava) — 'suočavamo se s pitanjem šta je uzrok ' deformacija na polju literature, likovne i muzičke umetnosti. Daleko od pretenzija da se otkriva jedini ili kompletni uzrok, mora se ipak ukazati na neke elemente. Na n3slovnim stranicama najgorih šund-izdanja, na unutrašnjoj strani, naći će sei imena ljudi koji su inače odgovorni društveni radnici i književnici. U savetima preduzeća koja izdaju ovakvu literaturu (ili listove ili listiće krajnje dubiozne sadržine) sede članovi uglednih političkih i društvenih organizacija. I tome slično. Zašto su oni, i u ime čega, odobravali i potpisivali ovakva izdanja? U prvom redu pod dvostrukim pritiskom ekonomskih zakona iržišta i lošeg ukusı. Ali to je manje važno. Bitnija je činjenica da se ne pamti da je jedan savet, ili urednik nekog izdanja, ikada odgovarao javno, pred društvom, za ono što mu se mora pripisati u greh.

To je jedan element onoga što mas je, sticajem okolnosti, guralo na stranputicu. Drugi je taj da su mnoga pitanja i kompetencije bili koncentrisani u relativno malom broju ruku. Jedan mali spisak, koji obuhvata savete i rukovodioce institucija u Beogradu u oblasti likovne umetnosti i kulture, dopunjen spiskovima žirija za svaku godinu počev od 1960, pokazuje neobično ponavljanje imena. Nomin' sunt odiosa: jedno ime se u ovom spisku pojavljuje osam puta, pri čemu nismo računali cinjenicu da je isto lice direk-

tor uticajne institucije baš na ovom po-. lju, i kritičar. Drugo jedno ime se jav-

lja pet puta, a opet je reč o rukovodiocu značajne institucije na relevatnom području, i vrlo aktivan kritičar i pisac iz iste oblasti. Jedno, opet, kome potpuno odgovara gornji-opis; "jako nije. u pitanju ista ličnost, javlja se u šest mahova. Postoji slučaj da se isto ime javi šest puta u pomenutom spisku, a jednom i na listi nagrađenih; reč je o mumetniku, a ne kritičaru (i ovo nije jedinstven primer). Ima i ljudi, baš u oblasti likovne umetnosti, čija imena sc

na ovom spisku ponavljaju u raznim prilikama i telima, a da nije reč ni o likovnom umetniku, ni o kritičaru, pa čak i onih koji, bar po datoj kvalifikaciji, spadaju, u stvari, u — administra–ciju! Sve to, možda, ne bi značilo ništa da je ostatak imena na ovoj listi bogatije obnavljan, Ali pomenuti spisak, kolikogod proizvoljan jer ne obuhvata sve (šta bi tek pokazao da obuhvata?), sadrži

su Milan 'Konjović, Milo Milunović, Risto 'Stijović, ] Petar Izabarđa (kao'što u ·književnošti” ne obuhvata. nijednom, ili pomimje “jednom, irhena Iva Andrića, 'Mihaila 'Lalića, Dobrice "Ćosića, Branka 'Ćopića). TI sadrži ukupno. dva ili tri'tuceta imena. A likovnih umetnika i književnika kod nas ima po više stotin3, i 'to računajući ljude 'koji jesu nešto stvorili.

Ovako mali izbor imena, bez dovoljno kritičkog stava organa i tela koji su 'ih imenovali, morao je vremenom da dovede do dominantnog uticaja 'onih shvatanja koja su zastupali ovi „uvek neophodni“ ljudi s najviše funkcija i, verovatno, najviše borbenosti. Njihova shvatanja nemamo pravo da javno žigošemo (čak i ako bi bila za to) dok ostaju njihova, lična; kad u ovakvoj 'konstelaciji počnu da se javljaju kao sve uticajnija, kao ona prav a, nemi-

konstatacije da je

novno je da postanu pravilo sredine, moda, pa i zakon. Ili ono što je pogre= Šno nazivano državnom umetnošću, jer su ta shvatanja prividno, snagom nepisanih pravila, imala izvesne njene atribute. Tome svemu ftreba

' dodati povratni uticaj tog, tako nasta-

log, „javnog mnjenja“, na. tela koja imenuju ovakve savete, žirije, komisije, i slične organe. I, što je veoma važno, faktor kritike (u dnevnoj i periodđičnoj štampi) koja se, u datoj, našoj, beogradskoj situaciji, takođe nalazila ma-

. hom u rukama ljudi o kojima je reč.

(Povođom državne umetnosti: dobro je, baš da ne bi bilo izlišnih zalbiuna, što je Savet za kulturu Srbije stao

||) na stanovište da nagrade u oblasti u. metnosti i kulture više ni formalno ne

bi trebalo da budu državne.) Ima, naravno, i drugih činilaca. Međau njih, osobito u literaturi, treba u-

kazati na grupašku podvojenost, koja

je ljude znala đa zaslepi (kao i u likovnom ili muzičkom životu, uostalom), tako da zaborave da delo može biti u-

M metnički snažno ili, naprotiv, bez ika-

kve vrednosti, bez obzira na to kojim je idiomom iskazano.

Najzad, kod muzičke umetnosti ozbiljne muzike, a mnogo više zabavne — postojao je nedostatak kriterijuma, koji je išao dotle da samo što nije bilo proglašeno pravilo bez presedana u svetu: sve što se kod nas stvori mora se izvesti javno (ili bar preko radija).

Sve nas ovo navodi na ponavljanje „greška nastala u sprovbđenju naše“ khilturne ~politike“, zato što je kritika izostala ili bila pristrasna i, da to svedemo na suštinu, zato što su svesne društvene snage ovaj domen idejne borbe bile zapostavile. Treba sa zađovoljstvom konstatovati da je društveni mehanizam, uz najveće interesovanje javnosti, pokrenut na 'aktivno razmatranje i rešavanje ovih pitanja. Da pomenemo samo činjenicu

da, u trenutku kad ovaj list ide u štampu, u Beograđu prošireni plenarni sa-

stanak Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije diskutuje upravo o to-

me. Ovakvo angažovanje najviših političkih i društvenih foruma, i celokup-

ne naše javnosti, permanentno držanje

idejnih pitanja u svim oblastima pro-

svećivanja, kulture i umetnosti u žiži interesovanja našeg društva, garantija su da će pojave i shvatanja koji su nam Mat brzo izgubiti tle ispod nogu.

-==zuiirSNi jr rauu——

Nabeđen

i za šta on, može biti, nije kriv.

Njega su, u jedmom žurnom ča-

su, pronmonsirali za „kKriičara, i tako mabeđemog preramo, uvek preramo regrutovali za dnevnu Kritiku. Taj mladi čovek koji za Boša saznaje bezmalo slučajno, a iz kompletnog opusa Antuna Branka Šimića zna jedino za pesničko čuđemje u svijetu, mabeđen lažno i tek jedino za potrebu trenutka, postaje majednom i sebi samom važam i prevažam. Najednom, ma upečatljivoj distancı od svega što je postojalo ili još uvek postoji w literaturi. (Bez)Brojne oblasti mjegovog

sa svojim, mogućnostima više skromnim, počinje da grmi ma male

talente koji ga prate perfidno, ma 59G-

kom koraku, i koji ga sprečavaju ma poslu važnom i prevažnom, u svakom slučcju meimspirisano herostratski. On je sada taj zapostavljemi, taj, od, sitnih i podlih, mediokriteta nmeprekidmo ugrožavami gemije koji stvara 20. buduća stoleća i koji, bajagi u ime mekih, ciljeva Đosbe visokih, kopa jaz sa savrYememicima malenim i teznačajnim, on

neznamja pomažu mu.u, mmogome, i om, mego .

di yvAanMhSO0 bi

a gnevan

je, baš sa onim matnim, znanjima o Segonzaku, Homegerw i Pšibošu, „po presudi vlastite odluke, woek wu središtu događamja. Spremam da sudi golemim iskustvima i značajno odgoboram za izvršenje imaginarnog zadatka da svi ti prašinari, lešiari, meambiciozni arhivski radmici i meimvemtivmi či novnici literature odu što pre u sigurni zaborav. On, govori uvek u ime sasvim izvesne budućnosti u koju je, ov jedam jedini, zagledam profetskim, nadčovečanskim, sjajem, očiju. On već ima generaciju, i om, to 9eć bez prekida račuma sa svojom blistapom, slayom koja ga, ı punoj izvesmosti, čeka iza ugla. Otprve sklon da se ' negatorski postavi prema Damijelu Dragojeviću, pesniku, rasmom, i međiteranski sordimiramom, na primeT, om će, smnobovski..lakouwmamn, povođom, nove knjige Miodraga Patvlovića govoriti samouvereno i bezmalo egzaltiran. U međaunrememu, »imtimmo duboko svestan da mi 2a jedam od, njegovih. stihoba, DO sumi, svoje obaveštemosti i privatne naklonosti, glasao · ne bi. Zazirući od, mirnih i usredsređenih obaveštenosti, o će woek biti za

ve ..... KOI JP OJ 759808)

DESA4ANKA4 MA4KSIMOPFIĆ

Tražim pomilovanjt

(IZ LIRSKE DISKUSIJE S

ZA MARIJE MAGDALENE;

Cr” Dušane,

tražim, pomilovanje

za žene kamemnmovame,

za mjine saučesnice, pomnrčine noći, za miris deteline i granje

' gde su pale opijeme

kao prepelice i šljuke,

za mjine živote prezreme, za neudostojene samilosti, . ljubavne njihove muke.

' Tražim pomilovanje ' za mesečinu i rTubinme

| kože njine,

za mjeme sumnrnake, za pljuskove kose raspleteme,

za ruku srebrno granje,

za modre pbodočmjake.

. Tražim pomilovanje

za, ljubavi mjime Tazgolićene; .i proklete — ,

·za Marije Magdaleme.

ZA SEBRA

75 sebra

što niče i umire kao trava

u zaborav iz zaborava,

„ža tyideset lowćica mwjegovog. . krompira» za usukano kukuruza stabaoce,

za dim, nad krovom,

za omo gde je, sledeći oce,

pogrešio delom i slobom.

Za sebra wbek verma živolu, za sebra koji sunce voli. Ako život izda i ševa,

i gušteri, sunca uživači,

i pesnikinja. mirisa, zova, za sebYa,

sebar izdati meće

za sebra koji u povodu

vodi po desetinu

sebara sinova.

mutan lov u bistroj. vodi, za njega majbezbedmiji i majlagodmiji. Taj mali. Herostrat više od: svega želi da se zaakađemči i da uđe u sve moguće ćelave Žžirije koje je, koliko juče, ma izgled, tako pasioniramo i ubeđemo, ma-

padao kao atavizam epohe. Arivizam za mjega ima jedam uzbudljivi, do krajmje mere privlačni i prihvatljivi smisao, a om Se to, u stvafTi, oduševljava hitrim ·karijerama i apsolutnim despo-

DUŠANOVIM ZAKONIKOM)

ZA SVRGNUTA VLASTELINA

a suvrgmuta vlastelina što sam sedi od zore Yame, za stolove tišinom zavejame, za bokale i za kupe · gde u ocat pretvorema vetre vina, za slanike kao celac netakmute, za čoveka koji zalud, očekuje da se prijatelji kraj njega skupe, za onoga čija zla se jedino pamte. Za sve koji mogu lako pasti iste sudbine, za unapred zname nevolje mjime kad stanu kao oblaci da se vplaste, za dom, oko koga osvamu, samte što ih mwiko mne otopi, ne premosti, za one kojima su samo laste pod strehom, gosti.

ZA ISMEVAČE

rprežim pomilovanje | za ismevače koji sve izreda izvržu Yuglu: mesečevu glavobolju i sunčev optimizam, dobrotu mjive, radoznalost voda, dušu zatvorenu, dušu što se lako oda, strasti staraca, ljubavi mlade penu, svačiju ubogost, svačiju veličinu, one što za druge žive, one što za druge ginu, delo bez vrednosti, delo gde vredmosti ima za ismevače kraj kojih simploni sreće minu okrstwuv ih"dsamo perjanmicama svoga dima.

ZA ONE KOJI UMIRU NA VREME

25 duševno stamje

kao od pre pola veka,

za čoveka

koji voli starinske ljubavne pesme,

za one koji se prohujalog drže,

koji pišu kako se pisati me sme,

za ljude koji me umeju da idu brže, koji zaostaju bar pola koraka,

za one koji me umiru na vreme,

koji boluju od osvrta + vastamaka,

za one koji ne pale i me žare,

za staro ordemje i za slave stare,

za ome čiji je zavičaj

na obalama prošlosti ostao,

za mjihovo gorko sećanja zadovoljstvo, za one koji svrgmuta sumca brame, koji se sećaju snegova od lame,

tražim, pomilovanje. „nn - _-—–—–:.RRGCĆ-

KOLEKCIJU KOSTIMA U OVOM BROJU IZRADILA TVGENIJA. PETROVIĆ-DIMI!"RIJEVIĆ tima duha. Uvek w krilu avangarde, on ubeđemo misli da je i om Sab, SG svojim, narcisoidnim, zaključcima koje i me pokušava da prikrije, avangaYda koju miko mne stiže, jer je, eto, u ličnosti mjegovog malemog duha, ispred-= njačila daleko. Njegovo altiomo meznamje postaje, tako, nmeprikosnovemi sudija i živi barometar. Dejstvujući uvek s maročitim, i maočitim, obzirom na Wwlastitu sujetu, om postaje zarazam. Razgrađujući stvoreno, ignoramtski prezrivo odmahujući rukom prema svim, naporima sem, prema onima od kojih tremutmo, u večitom LA i u stalnoj poltronskoj ozži, zavisi, liniji svojih, orjeparidkih, impulsa. ' Ni kao tip, mi kao slučaj me zaslužujući veću i stalniju pažnju od one koju poklanja tolikim, stvaraocima, neozbiljan, i memačitan. Nabedđem kao kritičar, kameleonski elastičan, kao ličnost, om će, u datoj situaciji. prokleti i svoje tvorce i svoje tumače, i majednom će glasmo poverovati .da, odista, mi za šta, i nikako, i mije kriv.

Nevin i ponovo u gnev. Draško REĐEP

gaoTFAA

za tren oka

n. raste ma