Književne novine

ul

knjige?

MADA JE Mesec dana kmjigc beć ma pragu po onome Što se, 5 vremena, ma vreme, u štampi povodom, mjega pojavi, me bi se moglo reći da ć ovogodišnja akcija posvećena širenju Knjige biti po bilo čemu izuzetna ili suštinski drukčija od dosadašnjih. To onoga koji po dužnosti, svake godine, piše o Mesecu knjige dovodi , veoma /5meprijatam položaj: on, je prisiljen, da po ko zna koji put ponavlja ono što je već rekao, jer se, u sklopu akcije „za širenje i popularizaciju, knjige, mišta ne menja. „Sajam knjiga, vašar knjiga, magrade najboljim, bibliotekama, knjižebne večeri, popust od IO «odsto, nagrađivamje majboljeg kritičkog prikaza — sve su to, izuzeo obDOg

poslednjeg, već dobro poznate i piše puta okušame forme kojima

se u obe jesenje dane pribegava,

'A Mesec knjige, ma žalost, ostaje isto ono što je i Yamije bio: bez svežih. sokova, bez movih, inicijativa. Ali ti dami pojeftinjeme i jeftme Kknjige ipak se s mestrpljenjem, „očekuju: majviše zbog vašara knjiga. Lljubitelji knjige očekuju kad će se iz mrač nih, magacina izvući mrtvi knjižarski kapitali kojm ć oni popuniti svoje biblioteke. Organizacije za širenje kmjige, budeći se iz polusna u kome su dremale, čine ono što su maučile da rade u prošlosti, a me omo što je trebalo da mauče od wYošlosti: zaboravljaju da bi mesec dama knjige trebalo jednom da se prefbori wu godđimwu knjige, u godine knjiga.

Knjiga se voli i knjiga se čita, ali se me kupuje koliko se boli i koliko bi čitalac voleo da je čita. Izdavači Yasterećuju svoje magacine, čitaoci te knjige kupuju i svi se slažu da je visoka cena „jedini razlog prividme nepopularnosti knjige. Ali sve ostaje isto. Kad »vrođe „Mesec knjige, knjiga ostaje „mepopularna”. Pune se magacini koji će se ma jesem Yasteretiti. Treba upitati: ako su prvobitno određene cene bile ekomomske, ako misu mogle biti miže, ma koji načini se pokriva gubitak kad se knjige prodaju pomekad i deset puta jeftinija od stvavme ceme košta=mja. Il. se knjige u magacinu „otpišu“, pa je i omo što se „zaradi“ čist ćar?

Ovogodišnja akcija beogradske „Kulture”, pioniska u tom Dogledu, kod. nas, pokazala je da se sa malo dobre volje i poslovnog smisla i u izdavačkoj delatnosti mogu praviti gotobo semzaciomalni poduhwvati. Ovo beogradsko izdavačko preduzeće me samo da je čitaocima pružilo dobru i jeftimu, knjigu, nego je tu kmjigu iznmelo ma ulicu, ıl Yadmje sa samouslugom, mametnulo je i približilo čitaocu — i poduhvat se isplatio i posloomo i kulturno: celokupna, Šekspirova dela, sabrama dela M. Šolohova i ostala jeftina „Kulturina“ izdanja DOtorđuju staru istimu da će dobra

i pristupačna kmjiga wvek maći mesto u svakom, domu.

Ali ipak, u celimi gledamo, majčešće se ide po starom, 1. jednom, začaYamom krugu: recemzemti pišu Yecemzije, uyredmici uređuju, biblioteke, 'komercijalisti oddređuju ceme, knjižari se žale da memaju kupaca, magacini se Dume, čitaoci čekaju Mesec knjige. I izdavači čekaju mesec Knjige da isprazne magacine koje u prethodmim, rasprodajama misu uspe1i da isprazme i koji su se, u međuvrememu, još više popuni.

"4 kad, dođe jesen — svi znaju, šta ih, čeka. Svi gledaju svoja

. posla, svi gledaju da jeđam jedi-

ni mesec Dosbećem, knjizi iskoriste ma najbolji mogući način. A kađ. on prođe — čeka se sledeći, sledeće gcodine — sve isto, sve ispočetka. '

"Neinventiono, Yutinski, bez žiwih, ideja, i ovogodišnji Mesec knjige već kuca ma vrata. Komentator ponavlja ono što je već mekoliko pula govorio, i pita se: Zašto je sve tako, i dokle će tako?,

1 | __tema dana ___“_ Godina

Nastavak sm 1. stene

Ne mogu da zamislim kako je mogućno uz pomoć sedamdesetak imena koja se nalaze ma spisku obeležiti, tokom četiri godine nastave, „razvojne linije i kontinuitete u jugoslovenskoj književnosti, u rasponu od osam Vekova. Orijentiri su raspoređeni nejednako, izabrami često nesigumo. To je putovanje po karti s belinama i nesigurnim ikotama, nepouzdamoj karti terena koji bi trebalo da buđe poznat. Tako po starijoi književnosti, idemo proizvoljno i krivudavo, pa zaobiđemo, na primer, Marka Marulića. Zaobiđemo cele epohe: zone zaborava. U prošlom veku nam uspe da ne primetimo Lazu Kostića. (Nije mi jasno kakva li je samo za to potrebna perspektiva; vero=vatno ona ista iz koje i Dis prividno ne postoji!) Kroz književnost posle 1918. godine putujemo kao autostoperi kojima se žŽuri da savladaju određeni prostor, pa se mire sa maršrutom koja ćudljivo zaobilazi niz mesta i područja od prvenstvene važnosti. Treba li da se nabraja? |

Ali, vreme je kratko a prostor ograničen. „Svaki pokušaj precimnijeg konkretiziranja nedostataka i mabrajanja propusta, onako kako se oni ulka-– ju u svetlu citiranog spiska, iziskivao bi i vremena i prostora. Pa da se zato samo još jedmom vratimo slici zgrade iz Skoplja: takva zgrada, u kojoj se ne može živeti i raditi, mora da bude temeljito popravljena. Ili srušena — da bi se sagradila druga zgrada.

Momčilo Milankov

ONI PFERUJU SPOM PROGRA4MU

oliko program nastave kmjiževno=K sti u srednjim školama može u od-

ređenom smislu da formira pogrešnu sliku o vrednostima u „našoj domaćoj literaturi, najbolje ilustruje

jedđam razgovor koji sam vodio s jednim dečakom pre nekoliko godina. Pročitavši, verovatno nekim povodom, u novinama ime Miloša Crnanjskog, on me je upitao ko je taj pisac. Pokušao sam u mekoliko kraćih rečenica da ga upoznam 5 delom Crnjanskog, kao i da mu predočim značaj njegovih proznih i poetskih ostvarenja. On me je mirno saslušao, a zatim dodao svoj karakteristični dečački komentar:

— Da, da, samo da je sve to tako, kao što pričaš, mi bismo ga učili u školi...

To je, priznajem, bilo prvi put da sam se zamislio o problemu nastave književnosti. Dečaci i devojčice Dprihvataju postojeći program s onim Doverenjem kao što prihvataju i pravilo irojno, zbir geometrijske progresije i niz drugih neprikosnovenih istina. Oni veruju svom programu. Zato je odgovornost onih koji ga sastavljaju velika; naravno, teorijski, gledan Inače, kako danas stvari stoje, u našim školama ne izgleda tako. Mladi ljudi će maturirati, studiraće tehniku ili veterinu, a teško da će u životu imati prilike da se upoznaju s nizom značajnih književnih imena koja nisu imali prilike da sretnu u svojim udžbenicima. Jer, nc znati gotovo ništa posle završene srednje škole o Jovanu Skerliću, Jakovu Ignjatoviću, Milovanu Vidakoviću i Simi Milutinoviću, na prime,

mislim da je prilično zabrinjavajuće.

· Mihel 0) [Sa |injijevnasli

Inače, zapanjuje da u programu savremene književnosti ne srećemo ime Skendera Kulenovića, čija se poema Stojanka majka KMmežopoljka mwmalazi skoro u svim čitankama na našem jeziku. Primena ima mnogo više. Zaključak je jednostavan: nastavi kmjiževnosti treba posvetiti bar onoliko bažnje i ozbiljnosti koliko i nastavi matematike, biologije ili kakvog drugog predmeta.

Ivan: Fogl NENAUČNI PRISTUP KNJIŽEPNOSTI

roblem nastave Kmjievnosti u

P gimmazijama samo je dio mnogo kompleksnijeg problema situira-

nja maše kmjiževnosti uopšte. Očigledan je nesklad i nepotpunost programa, njegova jednostranost i proizvoljnost, njegova nenaučnost. Međutim, smatram da je to stanje · „samo logična posljedica šire pojave nenaučnog i nesistematskog, proizvoljnog i neodgovornog posmatra= nja razvoja naše književnosti uopšte, samo dio problema. Od tih slabosti pati naša književna kritika i esejistika, najpozvanija da situira i pisca i period, i pokret i stanje književnosti, njenu strukturu i razvoj, od toga pati i program i metod rada na fakultetima, iguviše nedinamičan, ukalupljen, zastario, od toga pati i rad naših naučnih institucija u toj oblasti. Mi još uvijek nismo uložili potrebne napore, ostvarili ili čak samo sugerisali program preispitivanja vrijednosti naše književnosti u majbližoj prošlosti, preispitivanje stamenosti ocjena književne ostavštine, a pogotovu nismo učinili ništa trajnije u situiranju naše savremene književne produlkcije, njenih tokova, njenih estetičkih vrijedmosti, njenih strukturalnih estetsko-iđejnih rezultata. Die!ovanje naših časopisa i književnih revi~

VASA. POMORIŠAC: LONDON

ja očigledno se odvija bez programan orijentisanog prema tom primarnom zadatku. Pokušaji pojedinih „kritičara,

'njihov rađ i sam nedovoljno podvrgnut ·

kritici, još uvijek su samo mali dio tog ogromnog posla. Za takav, širi i naučno određen napor potrebna su sredstva, potrebna je koncemtracija kadrova toliko razjedinjenih u svakodnevmoj praksi posmatranja razvoja naše književnosti, potrebni su jasni esteički i ideološki stavovi (znam da ovo izgleda isuviše oštro rečeno ali, ako posma-– framo našu savremenu književnu kritiku, vidjećemo da je tako), jasna htijenja i programom utvrđena namjera. Tek ostvarenjem prvih rezultata tog posla moći će da se utiče i na program nastave književnosti u gimnazijama. Izgleda već sada da su jasni neki detalji koje bi trebalo mijenjati, ali detalji neće pomjeriti suštinske slabosti tog programa mada je i mjihova izmjena korisna. Posmatrajući problem m cjelmi ne vidimo zaista vrijednijeg zadatka za naše naučne institacije, za naše časopise, pa i za organe narodne vlasti u oblasti kulture i školstva, koji bi trebalo materijalno da stimulišu program fakvog rađa i njegovo ostvarenje. Taj veliki zadatak predstavlja i mogućnost da se

· na zajedničkom poslu nađu svi oni čije

nesumnjive vrijednosti obilježavaju savremeni trenutak našeg razvoja u ovoj oblasti, stvaraoci različitih | estetskih pogleda na književnost koji će, težeći istom cilju, sukobom mišljenja, vjerujemo, ipak utvrđiti one kriterije koji obilježavaju jedinstvo naše ideologije.

Risto Trifković

ZA4POSTAPFLJANJE SAFREMENE KNJIŽEFNOSTI

rogram nastave književnosti i jezika P u gimnaziji, publikovan još februana mjeseca 195.9 gođine, i pored

jake svojevremene reakcije istakmutih kritičara i Kmjiževnika ma slupcima ovog istog lista, ostao je i dalje slijep za neke nove drijednosti literature, jiednostran, isključiv i zabarikadđiram u frađicionalnim „tokovima književnosti našeg jezika. Savremena Rmjiževnost je neskladno prikazana, zapostavljena. Tu i tamo po koji pisac. Dobar ili bolji. No to je malo. Živa poslijeratn=

literatura snažno se razvila, ostvarila

zapažena djela, mlađa generacija snažno je obilježila svoj put i pohod, i zaista je više nego nepravedno informisati mladog čitaoca tako MKrnje i nepotpuno o situaciji savremene jugoslavenske književnosti. Ne viđim u tom programu Krkleca, na primjer. Ni Jovana Kršića. Ni Hamza Hume. Od pjesnika — gdje su: „Stevan Raičković, Branko V. Radičević, Branko Miljković, Tanasije Mlađenović. Gdje su kritičari esejisti: Dragan Jeremić, Midhat Begić itd. a gdje opet prozni pisci: Ćamil Sijarić, Beno Zupančić, Mira Mihelič, Erih Koš, itd. To su prva imena koja mi spontano pađaju na um. Ne srećem nigdje ni pokojnog Slavka Kolara. Ni Josipa Vidmara. Međutim, želio bih posebno da naglasim jedno: ovaj program, kao i oni raniji, zapostavlja literarne vrijednosti koje se stvaraju dalje od mafičnih kulturnih cemtara. Ređ bi bio da vidimo negdje ime Čeda Vukovića, ma primjer. Zar među-

- gtavlja,

rafma bosaens! kohercegovačka novela ni. je zavrijedila da budđe drugačije zastupljena? Gdje je Hasan Kikiš Nema nigdje. ni Skendera Kulenovića. Kao da se namjerno previđa njegova velika poema tojanka, majka Kmešpoljka? Zar nije trebalo podsjetiti našeg mladog čitaoca-učenika na Istinite legemde Jovana Popovića? Sve su fo krupne, zaista meoprostive mane OVOB Programa koji, ovakav kakav je, rađen Dponekad bez sluha za stvarne, za nemobitne vrijednosti naše naročito nowie literature, onim što je u mjemu Teša i promašeno, propušteno, jer ima i dobrih pogođaka, srećnih trenutaka, predrekosmo, rđavu uslugu domaćoj knjizi i književnosfi.

Draško Redjep

U OČEKIVANJU DISTA4NCE

kompletno, neodmereno, proizvoljno, to bi takođe moglo da se kaže povodom nastavnog programa za gimnaziju iz oblasti savremene. književnosti. No i sada se mora kazati da je krupan i namah vidljiv neđostatak fog programa u odsustvi demonstriranja načina kako njegova obimna materija treba da se tumači. Insistirajući pasionirano na etiketama, ređajući (uni)formalne odredbe za mnoge pisce, taj program, na Žalost, ne insistira na bimnmom. Zaustavljajuć] se kod Pope i Daviča om, između ostalog, previđa sve ono što se PDosle njihove pojave desilo u našoj kmjiževnosti. Stvoren pre nekoliko godina, taj program je morao đa dozvoljava elastično prilaženje živoj materiji naše snvremene književnosti, pa dakle i onoj koja je vezana za imena Momčila Milankova, Branka Miljkovića, Miodraga Bulatovića, Slobođana Novaka, Antuna Šoljana, Ivana Slamniga, Božidara Timotijević i folikih drugih. Očekujući kratkovido i jalovo distancu, on je neminovno postao anahroničan i de.modiran. Niko od savremenih pisacs nije kupio licencu da bude tumačen | komentarisan „srednjoškolcima ka ozvaničemo školski pisac. Licence jednostavno nema kad je u pitanju islorija književnosti, i nikada je meće nl biti. Čak i po cenu izostavljanja nekih starijih imena, program je nezaobilazna morao da podrazumeva slobodno, otvoreno, nikada uštogljeno izučavanje svih onih fenomena koje ponosno u sebi ima današnji trenutak naše književnosti.

Etiketirajući sve i svakoga, dileftantski drugujući s proizvoljnostima svake vrste, on i srednjoškolskim nastavnicima i učenicima sugerira jednu maketu koja nije istinita i koja je već neodrživa. Stavljajući unapred barijere pred sve druge i drukčije, pa bogme i rađikalno drukčije, mogučnosti tumačenja, on ne dozvoljava nadu, ali ne daje ni šansu, da se samo nekolikim izmenama može nešto učiniti. . Rađikalne izmene su na dnevnom redu, sumnje nema. Ako izostanmu, ostaće i dalje anahroničan, ničiji prospekt, i niko mu neće moći osporiti samo jedni jedinu osobinu: da je, u očekivanju distance, pretvorem u mrzovoljnu, neinmspiratornu, bezmalo uštogljeno usedeličku lektiru. Nametnutu kao obavezu bez koje i izvan koje se ne može i ne sme,

SMRT DANKA ANĐELINOVICA ·

U Splitu je 23. septembra umro hrvatski književnik i prevodilac Danko Anđelinović. Anđelinović je rođen u Makarskoj 13. aprila 1991. gođine. Sređnju školu završio je u Splitu. Pravni fakultet završio je u Zagrebu, gđe je i doktorirao. Pre rata rađio jc kao advokat, a posle rata bavio se isključivo književnim i prevodilačkim rađom.

Danko Anđelinović javio se u našoj književnosti 1916. gođine u splitskom časopisu „vihor“. Razvijao se u krugu hrvatske moderne i u svojim poetskim ı proznim dellma pretežno se inspirisao ljubavlju prema prirodnim lepotama. Pisao je pesme, novele, humoreske, romane, članke i eseje. Objavio je četiri zbirke pesama: „Galebovi“ (1918), „Latice“ (1922), „Jutarnja zvona“ (1925), „Oluina jedra“ (1957), dve knjige novela: „Sinovi zemlje" (1929), „Nad vođama — nad

gorama“ (1937), lovačke humoreske: „Saka trcaka“ (1954), tri romana o zagorskom selu: „Robovi zemlje“, „Moj Dren“ (1939), „Posljeđnja želja“ (1956, aktovku „Slijepac“ (1936), libreto za Gotovčevu operu „Mila Gojsalića“ i putopis „Od Jadrana do 'rihog okeana“ (1960).

I Anđelinovićev prevodilački rad bio Je veoma zapažen, S engleskog je prevodio KMitsa, Bajrona i Šekspira („Venera i Adonis“, „Soneti“, „Lirika“), s italijanskog Ariosta („Besni Orlando“) i Ramua („Peđeset pjesama“). Mnoge njegove pesme i novele preveđene su ma nemački, češki, slovački, bugarski, italijanski, poliski i engleski jezik.

TUGOBSLOVENSKE RATNE PRIPOVETKE .

NA POLJSKOM

U izdanju MON-a (Ministarstva narodne odbrane), u tiražu od osam hiljađa primeraka i izboru Alije Dukanovića, izišao je zbornik jugoslovenskih pripoveđaka iz Dprvog i drugog svelskog rata. U ovoj knjizi

predstavljeni su sledeći pisci: Andrić (po kome je knjiga dobila ime: „Bar Titanik“), Boškovski, Čopić, Desnica, Marinković, Nazor, Petrović, Ribnikar, Sekulić, Voranc. Pripovetke su pored Alije Dukanovića, koji je napisao Kratak predgovor, preveli na poljski jezik Marija Krukovska i Zigmund Stoberski, koji spađaju među najbolje prevođioce jugoslovenske Književnosti na poljski jezik.

Ova knjiga od 360 stranica teksta veoma je povoljno ocenjena u poljskoj KMritici i imala je uspeha kod poljskih čitalaca, čemu je naročito doprinela Andrićeva popularnost

posle dodeljivanja Nobelove nagrade.

IZLOŽBA ENGLESKIH BROŠIRANIH ENB8IGA

Treća, gođišnja izložba broširanih Kknjign

održana je prošlog meseca u·Lonđonu. Te- ~

kući katalog broširanih knjiga koje se mo\ gu nabaviti u Britaniji ima preko 10.000 naslova. U toku prošle gođine objavljeno je preko 3.000 knjiga, ođ kojih su dve trećine na izložbi. Sa svojom sadašnjom proizvodnjom ođ oko 50.000.000 primeraka gođišnie, sekcija broširanih knjiga izdavačke industrije još uvek se nalazi usred ogromne Kkonjukture. Neki kažu đa se nalazi u Oopasnosti đa sama sebe ugasi svojim obimom i razbojničkom konkurencijom svojih 140 raz ličitih firmi.

Ova izložba pruža sliku jedne snažne i energične industrije. Tokom proteklih dvanaest meseci došlo je do jedne tihe revo” lucije u ovoj oblasti: đaleko veći broj 07biljnih dela koja nisu beletristika, prođire u domen broširanih izđanja. I pored toga što se i dalje objavljuje izvesna količina šundđa — infantilni „vesterni“, bijutave ro mantične „Jimunađe“, seksualni skanđali, ubistva i brutalnosti, još nikađ u broširanim izdanjima nije bilo toliko dragulja svetske literature u tako bogatom izboru i po tako niskim cenama.

Direktor 'i ođgovorni uređnik: 'ranasije Mlađenović. Urednik: Predrag • Palavestra. Tehničko-umetnička oprema: Dragomir Dimitrijević. ReBožiđar Božović, Dragoljub 58. „Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Pređrag Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović.

đakcionmi ođbor: ignjatović, „Dragan Kolundžija, Bogdan

Miloš L Bandić,

A. Popović (sekretar ređakcije),

Bip | Kosta Timotijević,

Protić, ) aq | čum 101-112-1-208,

List izlazi svakog đrugog petka. Pojeđini broj Din. 30 Gođišnja pret” plata Din. 600, polugođišnja Dim. 300, za inostranstvo dvostruko.

# List izđaje Novinsko-izđavačko pređuzeće „Mnjiževne novine” Beograđ, Francuska 7, Ređakcija Francuska i. Tel. 625-020. Tekući ra”

e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8, ,