Književne novine

b „ porore |) ~ ı

UPOZNAVANJE

Gostovanje Savremenog pozorišta iz Varšave

—_ AISTA je teško shvatiti zašto Je Brvin Akser, direktor varšavskog 'Savremenog pozorišta, odabrao

komediju »Doživotna renta« Aleksan-.

dra Predroa za prvi susret sa našom publikom. Jer, iza njenih stihova krije se niz komično-sumornih i sumornoprašnjavih radnji i nesporazuma koji su se nekim čudom zad?zžali i zapleli u zavetrini daleko od francuskih i ruskih scena sa kojih ih je podigao vetar vre|. mena i odneo tako daleko. Na njihovom repertoaru ima bar desetak predstava koje bismo radije videli i koje bi sasvim sigurno ovaj daroviti „ansambl vernije predstavile u njegovim težnjama i dostignućima.

Rediteli Ježi Krečmar, postavljajući „Doživotnu rentu“, precenio je tekst i sa svom ozbiljnošću nastojao da nađe pravo jezgro stvari a time i odgovara juću umetničku obojenost kako bi onaj osnovni, pa i uz njega sporedni kovitlaci oko zelenaša Latke i njegove ženidbe sa mlađom Ružom. bili prožeti atmosferom u kojoj su zaista mogući i verodosštojni. Zato je svim detaljima posvećena danas neuobičajena pažnja kako bi delovali slobodno, plastično i zanimljivo, bilo da su izdvojeni i samostalni, ili da deluju u sklopu sa OStalim u većim celinama. Otud su oni igrađeni kao male studije, zatvorene i završene. Cela predstava deluje kao beskonačni niz o8bro naglašenih i celovitih detalja na tkivu koje podseća na oživljeni prah sivila. Na takvoj sceni glumci su lebđeli neobično jasno između fizičkih zađataka i starih patina. Njihovi pokreti su zato oslobođeni svakog naprezanja i grča, a sam govor i Tfehnika izgovora stiha slivali su se u dah koji nijednog trenutka ne izneverava jedinstvo stila.

Ima u takvoj režijskoj postavci mnogo sličnosti sa hudožestvenicima, s tim što raščlanjivanje ovde, kao svojevremeno kod nas, nije toliko prirodni tok racionalizacije i uopćavanja pokreta koliko reprodukcija i razotkrivanje određenih rezultata. Na taj način i ovi napori deluju kao koračanje unazad ka stilizaciji jednog apsolutno realističkog pokreta, dakle ne stilizaciji nečeg neodređenog, već krajnje fiksiranog i realnog. Zato ne iznenađuje što se u ovoj predstavi može videti niz rešenja poznatih iz arsenala ruskog teatra (a prenošenih na ovdašnjim scenama): epizoda sa vratima koja skida sa šarki mladi Birbanski, propali plemić i dužnik, i svaljuje na Latku; zatim dizanje oborene noge jednog pijanca u naručje drugog. dok zajedno leže na kanabeu, i niz drugih elemenata poznatih iz „Revizora“i ostalih predstava. Ti šabloni su donekle paradoks ove predstave.

Da je izvođenje „Doživotne rente“ događaj koji ostaje u sećanju, zasluga je jedino glumaca što su se i u ovakvom ambijentu, nimalo umetnički stimulativnom, izdizali često do zadđivljujućih kreacija. (Tadeuš Fijevski kao tvrdoglavi, na primer). Pa ipak, iznad njih svih dominira Tadeuš Lomnicki kao Lafka, zaista izuzetni umetnik koji u sebi majstorski kondenzuje poljsko teatarsko iskustvo. Njegova igra je doga-> đaj za sebe: taj čudni glumac, kao“da svakog trenutka menja neki drugi stari instrument da bi opet pretvarao sebe u

va“ poznalog,

jedan raskošni orkestar kojeg se, moderni teatar odriče, ali koji ovde deluje upečatljivije i neposrednije, pa čak i zanimljivije, nego mnoge današnje zvučne glumačke egzibicije. Bili smo svedoci jednog trijumfa u kome je glumac svesno deformisanom i živahnom obrazinom, kostimom od prašine i paučine, nestvarnim pokretom i izuzetnom artikulacijom koja potpuno oduđara od svake logike, želi i uspeva da svojom igrom pobudi ne samo iluziju već i najčišće intelektualno saznanje o suštini lika koji predstavlja. Njegova studioznost je dovedena do periekcije koju rado prihvatamo kao izraz snage savremenog poljskog pozorišta.

Jednočinke „Čarobna noć“ i „Zabai u našoj zemlji rado gledanog, savremenog poljskog satiričara Slavomira Mrožeka svojim 1ekstom, režijom, i uopšte „načinom interpretacije delovale su donekle svežije 1 privlačnije.

Sama zamisao „Carobne noći“, ma kako bila anegdotska, itekako je zanimljiva jer nas uvodi u svet oObičnog čoveka ı ambijent onih hotelskih svratišta kakva nalazimo pored svake Železničke stanice. U toj

svakidašnjoj i banalnoj almosferi gde a pisak Jokomotive prodire do kostiju, mali čovek se sav izražava

kroz svoj odnos prema spoljnim predmetima i svakodnevnim stvarima, stapa sa svojom sebičnošću iznad koje nije u stanju da se nijednog trenuika uzdigne. Gledan kroz io apsurdno kretanje, kratke replike i sobni nameštaj, čovek se čini kao uništen iznutra, frivijalan čak i u snu. Ali, na žalost, Mrožek je sav ostao u ovim nagoveštajima, pa za= to površnost dominira nad dubljim umetničkim saznanjem i pored prijatne igre glumaca H. Borovskog M. Pavlikovskog i B. Vžesinske. Krajnji utisak nije u srazmeri sa onim što se od ovog teksta u njegovim prvim scenama očekivalo. Druga jednočinka „Zabava“ zanimljiva je, uglavnom kao poljska varijanta Beketovog komada „Čekajući Godoa“, Sličnost je tolika da čak i ne smeta jer pred nama je, u režiji Konrada Svinarskog, igran ubedljivo i nadahnu= to teatar apsurda. karakterističnih detalja, ali drugačije koncipiranih i obrađenih nego u „Doživotnoj renti“, lako da smo ovaj ansambl videli u jednom sasvim drugom izdanju nama daleko bližem i shvatijivijem. Glumci su bili čak i iznad teksta i veoma superiorno i tačno su izražavali te uopćene ali i neobične likove scoskih momška Mišnikovski).

Ovo gostovanje nije dalo celovitu sliku o poljskom savremenom teatru. Zar uostalom „jedno gostovanje može iscrpno da informiše o svom bogatisivu njihove nacionalne scene. Ali, s obzi-

· rom na jezične barijere, možemo biti

zadovoljni što nam se pružila prilika da upoznamo ansambl istaknutih i interesantnih dramskih umetnika koji imaju mnogo šta da saopšte svojoj, pa i našoj, publici. A to je već dovoljno kao podstrek za nove susrete i prijateljstva

na pozornici. Petar VOLEK

Tu je bilo dosta

(M. Čehovič, 'P. Surova i'V.'

Povodom 50-godišnjice smrfi

navršilo Be pedeset godina od

O A DANA, tačnije 7. novembra, smrti velikog vođe srpske soci-

jalne demokratije Dimitrija Tucovića.

Tucović je pao „na bojnome polju sa stojičkom mirnmoćom i hrabrošću dostojnom nekog velikog antičkog {iilozofa, pogođen kuršumom pored srca“ (Dušan Popović). Pre nego što ga ie pokosio, metak je prošao kroz tek započetu drugu svesku njegovog ratnog dnevnika. Šta je Tucović osećao i o čemu je sve razmišljao dok se nalazio na frontu, i io skoro uvek u prvim borbenim redovima, neće se, verovatno, nikada saznati, jer prva sveska njegovog ratnog dnevnika, koji je vodio goOtovo iz dana u dan, uništena je tokom prvog svetskog rata. Ostalo je samo nekoliko beležaka iz druge sveske koja

ie kod njega nađena i oskudna i ne-,

pouzdana sšsvedočanstva njegovih sabovraca iz redova radničke klase, partij-

TEUCOVIĆ HRZBŠ Sf He HB

skih prijatelja koji su zajedno 5 njim delili istu sudbinu, i vojnika sa kojima je bio do poslednjeg časa. Zna se da je tih nekoliko ratnih meseci pokazivao duboko razumevanje i saosećao sa pat=njama onih koji su ginuli i bivali ranjavani, kao i to da su ga vojnici iskreno voleli. Ali to je jedino što se o njemu zna od momenta mobilizacije do njegove pogibije. S8umnje i razočarenja, o kojima se mnogo govorilo i koje se daju samo naslutiti iz zabeležaka na nekim od sačuvanih listova njegovog dnevnika, ostali su zakopani u njemu i on ih je odneo sa sobom u grob. Zbog toga svi opisi života ovog velikog borca za oslobođenje srpskog i balkanskog

· proletarijata iz prve decenije ovoga

veka i hrabrog ratnika ostajali šsu nedoviršeni i nepotpuni.,

Međutim, ako se poslednjih nekoliko meseci svoga života, okružen strahotama jednog besmislenog rata, sve više razočarano uveravao u izdajstvo vođa Socijalističke inteznacionale, sav njegov javni i privatni život, od gimna= zijske klupe do mobilizacije, bio je prožet samo jednom mišlju i jednom verom — tako da se o njemu, kao o reiko kome, može reći da je zaista bio jedna ćelovita ličnost, nalik na neku ogromnu gromadu od mermera. izgledao je najmanje nestvarno i mitski čak i onda kada se o njemu pisalo apologetski u najbukvalnijem mnačenju te reči, Poslužiću se jednim primerom koji to što je gore izneto najbolje ilustruje. Tucovićev partijski drugi sledbenik, koji se prihvatio donkihoiskog posla da jednu predratnu legalnu vradničku partiju koju je vodio Živko Topalović upravi putem kojim je išao 'Pucović, napisao je knjigu, koja ima blizu 400 strana, punu oduševljenja za njegove ideje i, uopšte, za sve što je u svom životu radio i uradio. I što je najinteresantnije, i pored loga što ima dosta preterivanja, čitava knjiga ne ostavlja utisak da je predimenzionirvana li Dpogledu veličanja '"ucovićeve ličnosti i Tucovićevog značaja za naš politički, kulturni i društveni život.

Ipak to nije bilo vreme pogodno da

mali ekran

anas, kada nas je televizija razma

zila do te mere, da teško možemo

pristati na veče bez vrtoglave ljuljaške zanimljivih slika, radio-drama je pala u senku i poluzaborav u kome uživaju oni što nisu dovoljno bogati ili spretni da poseduju televizor.

Da bi se pisala radio-drama, potrebno je voleti radio.

To je sve teže i teže zbog agresivne televizijske plime i povlačenja zvuka u drugi plan, prea svirepom najezdom sli ke. |

Tako smo potpuno zaboravili tiho svetlucanje radio-skala i ohe druge kitnjaste kutije radio-aparata, koje su nas u detinjstvu terale na ismišljanje hiljađu i jedne priče o čovečuljku skrivenom u unutrašnjosti ovoga zvučnog pozorišta. Još se sećamo tajanstvenih otkrovenja kada smo sa šest godina zapanjeno gledali u osvetljene spletove žica i žmirkavih lampi, odgonetajući gde se krije taj brbljivi patuljak, sa toliko smisla za muziku svih instrumenata. Posle smo naučili sve o radio talasima i njihovim komplikovanim hvaftaljkama antenama, pa je priča o darovitom kepecu iščezla u sećanju ustu}ivši mesto znanju o antifeding modulaciji. Jesmo li siromašniji za jednu bajku? Ne. Ona se ponovo javlja, danas kada radio polako ali sigurno pada u senku osvetljenog ekrana; naša ljubav i naša naklonolst usled sentimentalnog vaspitanja navijaju za OnOg koji gubi igru.

Znam da su mnogi ljubavnici prove 1i svoje noći na uzglavljima iznad kojih se svetlila mala, čarobna skala radija.

6

Ma kako siromašna bila soba u kojoj se živi, prisustvom radio-aparata ona sli će neshvatljivo bogatstvo. Nisam čuo da se neko voleo ispred upaljenog le-

Jevizora. Ljubav traži samoću, a nju ne.

dozvoljavaju lica koja u vas netremice gledaju. Čak i ako bi to bila i jedina prednost radija, a ona to nije, bila bi dovoljna za njegovo opravdanje i ljubav koju gajimo za njega. .

Alber Kami je pisao da bi mogao provesti čitav život potpuno sam, u izdubljenom deblu nekog drveta, gledajući smenjivanje godišnjih doba, putovanje oblaka i let ptica.

Sa radio-aparatom, sreća takvog pusfinjaka bila bi potpuna. On nikada ne bi bio potpuno sam. Pomoću glasova mogao bi rekonstruisati lice sveta.

Pre nego što radiju kažemo hvala, i odnesemo ga u podrume među odbačene stvari, zagledajmo se još jednom u mali ogveflljeni pravougaonik skale. Jeste li primetili da kada slušamo mu ziku ili neku radio-dramu obično gleda mo prema {om svetlu, na isti način na koji gledamo sagovornika u zenice očiju, Zašto? Možda zbog toga, što kada pijemo vino i kada se kucamo ča~

· šama takođe gledamo u oči onome ko

nam je drag. Pri slušanju radio-drame, mi se kucamo sa srcem fame iz koga

nam dopiru reči i muzika. Dovoljan razlog za slavlje, zar ne? ; Danas u našim sobama superiorno

vladaju televizori. Njihovi ispupčeni, gla ·

tki ekrani, liče na mođernć kugle vra= čara u kojima se može viđeti prošlost, sadašnjost i budućnost. Radio se sluša ı drugim, manje važnim sobama. Radio-drame se slušaju uz Večeru, jer

Krizanteme za radio

kuhinjska para kvari televizor, ali ne i postojanu, vernu domaću životinju radio. Zato je on izabrao ulaz za pošlu gu, da bi još koji dan proveo u našoj blizini. Možda ćemo mu se jednoga dana ponovo vratiti, jednoga dana, kada nam dosade slike kojima nema kra ja, jednoga dana, kad poželimo društvo sumraka i zvuka. Jer slika može da do sadi, ako se uzima u prevelikoj količini; iznenada čovek poželi da sam iz zvu ka pravi svoj sopstveni film, isto kao što često odlazak na pozorišnu predstavu, zamenimo čitanjem drame. Ne budimo tako sigurni u svemoć slike! Neke stvari ne mogu se ispričati isključivo njom. I možda su to baš najdragocenije poruke; možda nas slika lukavo sprečava da ih doznamo.

Nije slučajno što je Dilen Tomas, za svoje najčuvenije delo „Pod mlečnom šumom“ izabrao medijum radio-drame. U toj njegovoj drami za glasove, kapetan Ket, napušten od ljudi u olupini brođa „Kidveli“, osluškuje glasove umr lih pomoraca koji stižu do godina njegove starosti, On je slep. Davljenici su mrtvi. Glasovi su jedina moguća veza između njih, a radio-drama jedino moguće sredstvo da se oni materijalizuju. : „Ti si Vilijams plesač?“. Ć„U Nantaketu sam učinio pogrešan korak! — Ja sam Jona Džarviš, došao đavo po svoje, kapetane! — Ima li još kolačića od okreka? — Kakvi su fenori u Daulajsu?“ E

Pilanja koja stižu iz tame spiraju sluh kapetana Keta. U tih nekoliko poruka koje dolaze od olupine broda „Kidveli“ kapetan Ket dobija pnovo 8VO

se donose definitivni sudovi o lakvim ljudima kakav je bio Dimitrije. Tucović (knjiga je objavljena sredinom iridesetih godina). Trebalo je da prođe još mnogo godina, da se zaborave svi užasi jednog rata koji je bio strašniji 64 onog čija je Tucović bio žrtva da bismo bili u stanju da mnoge ličnosti i događaje vidimo onakvima kakvi su uistinu bili. U želji da život i delo Dimitrija 'Tucovića približi današnjim generacijama uprava Srpske književne zadruge odlučila je da, povodom pedesetogodišnjice njegove smyti, objavi izbor njegovih radova.* Taj posao poveren je našem poznatom književnom kritičaru i dobrom poznavaocu novije Bsrpske kulturne i političke istorije Miodragu Protiću, koji je ovu knjigu propralio vrlo studiosnim predgovorom o Dimitriju Tucoviću kao političkom piscu. Ovaj izbor razlikuje se od svih dosadašnjih po tome što su članci za nju odabirani po vrednosti koju imaju za današnjeg čitaoca, a ne po značaju koji su imali za samog Tucovića i njegove savremenike, To su članci i brošure u kojima su živo opisane ondašnje srpske društvene i političke prilike, dati portreti nekih srpskih političara koji su smatrani veličinama „prvoga reda (kao što je, na primer, bio dr Vladan Đorđević), zatim članci u kojima se pokazuje teoretska osnovanost Tucovićevih argumenafa u polemici sa svojim političkim i ideološkim protivnicima itd. Takav izbor nesumnjivo ce biti od velikog značaja kada se bude donosio definitivan sud o "T'ucovićevoj ličnosti i delu. Kakav će taj sud biti, još je prerano da se govori. Samo kada se bude cenila njegova politička publicistika verovatno je da će se pokazati da je Miodrag Protić bio u pravu kada je napisao da Dimitrije Tucović spada među one retke političke pisce „čiji značaj 8 vremenom postaje sve veći, a ne manji“. Aleksandar A. MILJKOVIĆ

* Dimitrije Tucović: SKZ 1964.

„Izabrani spisi“,

ju prošlost. Ali za kratko! Samo za vre me frajanja radio-drame,. Glasovi ponovo iščezavaju i on viče u tišini velškog gradića na obali mora: „Vrati se, vrati se... Iz carstva tišine i odjeka, kroz kapije večne noći....

Iz carstva tišina i odjeka pesnik radio-drame mora ižvući sadržaje, načiniti od njih opipljive. redove ı ponovo ih predati tišini i tami. Njegov posao liči na posao lovca ptica, koji prepelice, pošto ih jedanput uhvati, ponovo pušta na slobodu. Ali, to nije uzaludan posao! Moždđa će neko od vas u trenučćima njiho vog leta, napustiti svoje tamnovanje pr ed upaljenim ekranom, i čuti glas. Ako se to dogodi, trud piščev je stostruko na građen. L

Ponekad je potrebno vratiti se, osluš nuti zaboravljene stvari, da bi se kre= nulo napred u nova ogvajanja smisla i sredstava kojim se smisao zarobljava. Kada je film postao isuviše srećan i moćan da izrazi sve što je bilo na doh vatu oka i uha, pojavila se želja, koja je donela na svet gomilu stereofonsko ftrodimenzionalnih filmova, koji osim za panjujuće verodostojnosti prizora nisu doneli ni jedan umetnički trenutak više.

Televizija nam je pružila obilje izra žajnih sredstava. Njom je moguće dočarati mnoštvo pojava i predela, I up= ravo {a slobođa, ta potpuna slobođa i lakoća kojom se postižu teški zađaci, krije u sebi opasan koren samozađovoljtsva. Do ciljeva se brže stiže kroz pre preke. Osudivši se samo na glas, prisiljeni smo da iz radio aparata, kao iz kakvog čudesnog instrumenta, izvučemo neslućene vrednosti.

Ta askeza, to dobrovoljno prisiljavanje na oskudnost forme, ispod koje se krije bogatstvo sadržaja, lekcija je koju televizija treba đa primi od radija u nasleđe, kada on jednog dana presta

ne da postoji. Momo KAPOR

~

saradnie i priilatelistva·

Posle sastanka italijanskih i jugoslovenskih pisaca u Čitadeli

NA INICIJATIVU Bina Rebelata, izdavača iz Padove, koji je još 1950. godine štampao jednu antalogiju savremenih jugoslovenskih posenika u izboru i prevodu Osvalda Ramua, u Citadeli, živopisnom mestašcetu između Pado= ve i Vičence, održan je nedavno trodnevni radni sastanak italijanskih i jugoslovenskih pisaca, prva, manifestacija te vrste u kulturnim kontaktima između dve, susedne i prijateljske zemlje. U novom Palas hotelu u Citadeli, sazidanom van ziamna Sare mucetačke tvrđave, po kojoj je mesto i dobilo ime, 30. i 31. oktobra i 1. novembra vođeni su otvoreni i prijateljski razgovori o današnjoj italijanskoj i jugosiovenskoj književnosti, razgovori koji su, po Ogeni svih učesnika, pomogli boljem upoznavanju stvaralačkih rezultata italijanskih i jugoslovenskih pisaca i otvo= Tilj nove mogućnosti za njihovu me> đusobnu saradnju i razmenu iskustava i ideja, S obzirom da savremena jugoslovenska literatura u Italiji još uvek nije toliko poznata koliko italijanska u našoj zemlji, „susret je svakako najviše doprineo afirmaciji naše knjige, o čemu je, prateći rad konferencije, italijanska štampa pisala s otvorenim simpatijama i iskrenim razumevanjem.

svoju ideju O organizovanju susreta padovanski izdavač Bino Rebelato ostvario je uz materijalnu pomoć lokalnog Rotari-kluba iz Citadele, koji je na konferenciji imao isključivu ulogu. mecene i u toku razgovora ostajao po strani brinući se prvenstveno o organizaciji susreta. 8 jugoslovenske strane organizaciju susreta vodio je Osvalđo Ramu, pisac koji je i ranije svojim ličnim zalaganjem na popularizaciji jugoslovenske literature u Italiji ucinio Vise nego DNO koja naša KUIturna institucija s daleko većim uticajem i mogucnostima, Na njihov poziv, koji je bio lično upućen većem broju jugoslovenskih i italijanskih pisaca, u Čitadeli su se, od italijanskih pisaca, nasli Mablo | Moa5O4d, AUugusto Mrasineti, Dijego Valeri, hduardo bangvineti, Nino Palumbo, Marko borti, Đovani Đudiči, Ugo Poskolo, Andrea Zanžzuio, iiaiacie 1kiOVI, Dakomo Uebenedeti, Aurelija Gruber Benko i drugi, a od jugoslovenskih Vladan Desnica, Drago lvanišević, Vojin Jelić, Augustin Wtipčević, Osvaldo Ramu, Drago Šega, Ivan Potrč, Mateja Mlatevski, Miodrag Pavlović, Miodrag Bulatović i Predrag Palavestra.

Na cčeliri taula saslanka, koji su dva dana Wuajali i pre i posie poune, i na kojiuna Je MPOVILIGIIO doluziio do veoma žive i ZanliijivVe dlBiubije, HBarocilo kada“ Je bila rec O JugusiuVen= SKkOJ kiiAcvnoj SivuacıJL 1 O poiuza,u avangarde u danasnjOJ 1llajljalskoj 11terauuii, podnelo Je nekoiko relerala, koncipiraulı uglavnom iıniorniallVno. Nino Palumbo, Marko Porti i Dovani TĐudiči svojim relerauma O savremenoj italijanskoj) prozi i poeziji izazvali su duge i elokvenine komentare italijan= skin pisaca, od kojih su veoma zanim=ljiva izlaganja dali Karlo Kasola, iqu= ardo Sangvineti i Augusto Hrasineti, Od Jugoslovena referate su podneli irago lvanišević, Drago Sega, Osvaldo Hamu, Mateja „Matevski i Predrag Palavestra, dok su u diskusiji uzeli učešća gotovo svi prisui\ni jugosloven= ski pisci, govoreći uglavnom na italijan skom jeziku. Pitanje slobode književnog stvaranja, autonomije umetnosti,

društvenog i moralnog angažovanja pisaca, odnosa politike i literature, Jezika poezije, položaja i mogućnosti

pesničke avangarde, poetskog idioma, univerzalnosti poezije i značenja poetskog eksperimenta prema literarnoj tradiciji — čitava ta široka lepeza tema i povoda nabačena je na sastanku, pokazujući da među italijanskim i jugoslovenskim piscima, kao i među svim piscima današnjeg sveta, postoji mnoštvo zajedničkih dodirnih tačaka, mno= štvo zajedničkih problema čije se ras= vetljavanje u velikoj meri može olakšati neposrednim međusobnim susretima i razgovorima pisaca.

Kao neposredan zaključak susreta italijanskih i jugoslovenskih pisaca u Čitadeli, koji je pozdravljen kao inicijativa koju treba koristiti i ubuduće, (a na koji 8u, uzgred rečeno, jugoslovenski pisci putovali o vlastitom irošku, na lični poziv, bez pomoći Saveza književnika i drugih nadležnih institucija — kao da je popularizacija naše književnosti na strani njihova privatna stvar!) rečeno je da se ispitaju mogućnosti štampanja jedne redovne povremene jugoslovensko-italijanske knji ževne publikacije, koja bi učvrstila veze između pisaca i literatura dveju zemalja, pomogla širem i svestranijem upoznavanju čitalačke publike s tokovi

ma savremene italijanske i naše knjišževne misli i doprinela afirmaciji prijateljstva i saradnje, čiji je duh dominirao na sastanku italijanskih i jugo“

slovenskih pisaca u Čitadeli. P.

KNJIŽEVNE NOVINE