Književne novine

Branislav PETROVIĆ

Osećanje budućnosti

T o misu obične pčele, mi pčele posle rojenja, ni pčele bez matice to su pčelice koje su me u jeku leta pečile! Pamtiš srce sve ljubavnice uzalud, što su te lečile?

O moje bolne Prolećne Svečanosti! Najezda bilja iz tamnice sveta! Divno sam,

patnički

svestom

da će moje kosti

travčici nekoj pomoći da pYocveta!

Moje će usne, ko gradovi, postati lekcija iz Botanike!

(Na strani 23, poglavlje o Paprati)

I sav prepun

move!

hlorofilne!

vaseljenske!

ponike! —

svoj čovečiji oblik nikada meću mi sonja.

A jezik tvoj Čoveče,

čarobnik,

vlasnik svih reči i rečenica, pomisli

(AL

ne doj srcu da Dati) —

kad, ostane bez tvoga uma, tvoje krvi i t90gG

lica — ·

kakve će tek pesme zapevdti!

TT

što si zadužen, za Gromove, za Munje

Ozon i

Kiše —

ne štedi Bubnjeve Čekiće

i Rogobe Taspali! tako raspali! da ceo svet

ma tvoju,

dušu,

zamiriše!

Ti

Bože,

koji si zadužen, 2a, Roždestvo, za, žito, Vino i Bolesti,

ako objasniš Ženstvo objasnio svi sve Povesti.

Vatra se vatri ispoveđa.

Jedma drugoj

(slušali smo to)

tumače razloge svoga sjaja,

i razloge bitisanja na ljudskom čelu.

Iznenada,

kao „početak Proleća! iz revolvera!

pucao je cvet

ma glupu

pčelu!

Smrt prijatelja

eć četii dana u, žemlji leži

Dragić Popović, prijatelj moj. S njegovom, smrću me mogu da se pomirim, toliko je bio živ taj čovek w životu.

Zasadili smo cveće ma mjegobom gYobu i mapili se vina kao crme zemlje jedna je žema brisala suze maramicom, neki su, vojnici čistili, oružje.

Brđanš su doneli bosiok ı tamjan iz dalekih pustih, planinskih, krajeva.

. Jedna lepa žema vam sebe maYviče

i pretvara, se vw, belog goluba.

Već četiri dama u, crnoj zemlji leži

Dragić Popović, prijatelj moj.

S njegovom, smrću zaista me mogu da se pomirim, —

toliko je bio besmrtan taj čovek u životu.

Postoje dani leta kad plane u polju TYaž, kad zaspati u polju znači postati slavam, ali ma, grobu moga druga DrYagića Popovića guče jedma crma golubica.

Putuju sazvežđa iznad, malog groblja. Godišnja se doba smenjuju ko stražari kad, jelenima rogovi olistaju

može se govoriti o pravom proleću.

Već čefiri godine u zemlji leži

Dragić Popović, drugar moj.

Bio je ratnik, ljubavnik i zemljoradnik. + sejač ječma majslavniji.

Sadđa je pusta jedna bela kuća polupana, stakla. promaja i memla to je mešto wu šta se me može verovati, to ni u knjigama nije zapisamo.

Već četiri stoleća u dyevnoj zemlji leži, Dragić Popović, prijatelj moj.

Svoju smrt je doživeo samo jednom, u, životu, i bilo mu je to poslednji put, reklo bi se.

n — JK —_— < GS GSi. –– gg LCttoolqtcćcc[CZžwzzu_ 37–%74o0021{=>w=>—:IC o ız—z=———eekž!ı444ıs. – – "ez –”D>ı I —–—–Č JI–D–w Cr _Er

IMAO SAM jednog psa; mislim na poslednjeg koga sam imao, Vodali smo se dugo, bio je izaržljiviji od prethoanih, ızdržijiviji: od mene; mnogo sam patio zbog ove njegove crte. Najzad se rastadosmo. Nije to bilo tako davno, ni lako, još ga se sećam, zato pričam. Njegov. primer je siikovit, njegov život poucan, slukuvifiji i poučniji od žitija velikih župana koji se uče naizust u klasimnim učilištima. Treba uvesti nov predmet, on će bacati više svetlosti na događaje, podjednako na one prošle kao i buduće, Neka ovo bude jeđan mali prilog; jcdan ogledni čas,

Imao je dugu, sjajnu, nakostrešenu dlaku, izd.gnulu oko vrata. uvek I15UOB lJZgieda, uvck iste boje, kao da se nikad nije linjao, kao da je uvek bila ta ista dlaka, lažna, tuđa; da, činiio se da je obmotan veštačkim vlaknom, lakim i trajnim. Malo krtim, malo suvim. Njegova šiljata njuška gubila se u toj peni, u toj tapiranoj kučini, kao jedno crno dugme vrskaputa. Rep mu beše poput perjanice, mislim pretorijanske; uopšte, imao je nečeg antičkog, više rimskog, manje grčkog; ponajpre makedonskog, Osvajao je prosuore bez teškoca; pred njim bi uzmicala pseća boranija, a eliti je činio čast, kraljice nekih zabrana padale su na prvi pogled, a potom ga dugo pratile, nekiput sa kučićima u zubima.

Zvao sam ga — Cezar, mislim s izvesnim pravom,

Ali ništa nije fako kratkotrajno kao čista lepota, ništa tako zastrašujuće kao plemenit izgled; u jednom mom kratkom odsustvu, on 'adobi prvu ranu! Nikad nisam mogao ustanoviti na kom bojištu, od kog oružja, a najmanje ime dotičnog viteza, tek, izvesno, udarac beše snažan, izveden precizno i oštrim oružjem, po prilici harpunom za vodene sisare. Posred glave, između dva oka, ostade mu udubljenje u lobanji, s prsta duboko. Često sam se pitao kako je preživeo, kako nije pomerio ili izgubio pravac. Tad još, naivno, pomišijah da bi mu oklop, ili bar kalpak, možđa pomogao; stupih Čak u pregovore s iednim kovačem, ali, na žalost, odustah iz više razloga, između kojih onaj posprdan, na moj račun, ne beše najmanji.

Jedno vreme besmo ostavljeni na miru; šta se dešava, pitao sam se uznemiren, Dočuh da

je u pitanju — oružani metež! Aha, to li je!

Ratobornost se usmerila na drugu stranu, odnosno pravu! Ah kad bi to potrajalo! — čitao sam u Cezarovim očima, istina razrokim, ali čiju sam ukrštenu azbuku odlično razumeo. Međutim, ne prođe dugo, a ja ga zatekoh sa raspo·lućenom njuškom. Držao sam — pošto je pregledah — da će ubuduće disati samo na jednu nozdrvu, ili škrge, ako ih ima, i s tim se pomirih kad on stade svojim dugim jezikom da je vida i posle izvesnog vremena je zaceli, premda parče nozdrve osta da landara. Deluh ime lafa što htede da mu otfikari njegove crno dugme, tiri, jedna mu je visila, mahao „e repom, poali kako to beše jedan preispoljni drumski razbojnik, pustih ga da prođe.

Za vreme mog sledećeg odsustva (znate gđe,

KNJIŽEVNE NOVINMB jm

ĐPIRICZAA KNEZ EE 7 NIBEB NOW NINI 204 Pavle UGRINOV

dabome!), kanda đužeg od prethodnih, neki čergari ga ošišaše da bi svoje jastuke nabili runom, ili da bi ga kasnije prodali kao vunu. Presretoh ih jednog dana,sa Cezarom vezanim a kola. Ne poznah ga otprve, ali on me podseti. „Beše letnje aoba, pa mu olakšasmo!“, rece cergar. Priča; naravno; beše već kasno jesenje vreme, na pragu zime. No kako ga ošišaše iz nužde, a ne da ga ponize, kako ga povedoše sobom, umesto da ga unište, oprostih im, 8 tim. da mi ga vrate. Jedva se odlučiše, davao je dobru letinu, a možda bi i njegovo 'krzno, u zgodnoj prilici, moglo biti još od veće hasne, (Ako bi se našia neka pusta dama ...).

Ponovo u toplom roditeljskom okrilju, dlaka mu stade rasti duplo brže, te zimu dočekasmo dobro obmotani, on u svom novom napufkanom krznu a ja u duplim kažnjeničkim gaćama,

Nenaviknut na grad, na gužvu i vrevu (OSObito onu oko skladišta), na saobraćaj i nove vrste vozila, nastrada već u prvom susretu sa ovim ambijentom. Jedan kamion, izbio iznenađa iz garaže, dokači ga teškim točkovima i zgnje-

či karlice, Zadnje noge mu ostaše slepljeme,,

nije mogao da makne, ječao je, krvavio, sve pred okupljenim svetom i ja pomislih da ga dokrajčim. (Bolje ja, nego svi ostali). Uto pristupi šofer, neki balavander, koga se spremah da rebnem bokserom u slabinu, i predloži da ga otpremi veterinaru. U prvi mah, zbunjen dirljivošću saosećanja, poverovah mu, ali kađ ga hitnu u kamion i odveze, dosetih se da ga zapravo nosi šinterima, Ali — i to beše neka

usluga, te ne potrčah za njim, niti ga dočekah ·

u garaži.

Oprostivši se od Cezara, operisah izvesno vreme sam po građu, a kad odlučih da iščez-

nem, smotrih ga na glavnom drumu, iza gomile tucanika, gde me iščekuje. Oporavljen! Stajaše opet na nogama, doduše ne na sve četiri, jedna mu je visila; mahao je repom, po-

ILUSTRACIJA HALILA TIKVEŠA

dižući iza sebe prašinu, Ne obrađovah mu se baš bogzna koliko; no nisam mogao a da ga ne prigrlim, da mu ne uzvratim nežnost, pa ma sve trajalo kao mehur sapunice. Jurnuh prema njemu, bajagi nasrćući, uistinu željan zabave; a op. — tobož uplašen — baci se u stranu, u jarak. Tamo se priljubi uz travu, napetih. mišića, iščekujući moj novi juriš, da bi opet ustuknuo neki metar. Ali ja se načinih nevešt, kao da ga ne pr:mećujem i produžih puiem; on tad naivan poput svoje sabraće, pa i mnogih sedih glava — zakežfta da me primami, no ja mu ozbiljno skrenuh pažnju na svoju neodložnu žurbu. Zevzečenje tako prestade i on ponovo zauze svoje mesto za mojim petama, pokušavajući, čak da uhvati korak sa mnom. Dopustih mu tu službu, i tako, šepajući, skakućući na tri, vukući jednu, sustizao me a nekad i prestizao, uz podsmeh i opake strele onih s kojima se mimohodismo.

Često me je i zadržavao u mom hitanju ka... (nije važno) svojim besramnim parenjem koje nije znalo da se iscrpe brzo, koje kao da se oštećenjem zadnjih nogu „upravo pojačalo... Čekao sam ga razmišljajući o stepenu njegovo nekadašnje lepote u svojoj vrsti, visokom bez sumnje, o radosti njegovog življenja, o njegovom lavežu bez cenzure i o drugom, do... ne bez izvesne zavisti. Da, sa zavišću... ali koja nije išla do nagona za istrebljenjem. Čak, dvatriput, u dosađi, povedoh se za njim... u čardaku ili za stogom... Nije to bilo ono... ono... što se moglo opaziti na njegovom licu, u njegovom osmejku koji mi se kezio u trenucima dok sam ga opađao...

Izgladneli, umorni, legosmo jednog paklenog podneva pod lisnatu lipu i tad opazih da Cezar više nije Cezar, da nema polovinu svog dičnog pretorijanskog repa (nisam imao pojma

kad mu bi odgrižen), i da više nema svoju .

veliku, nakostrešenu dlaku, već neku kratku, kržljavu, kroz koju mu se ukazivala koža, sva. upaljena, mođrožuta. Ne behu to znaci starosti,

već pre istrošenosti. Naravno, i on je mene gledao. Nije isključeno da je mislio nešto veoma sližno; pogled mu beše tup, činilo se da potmulo reži na mehe, razočaran karijerom koju sam mu priredio, zahtevajući da nešto preduzmem, da ispumim njegove nade. Verovao je u sufrašnjicu. Okrenuh mu leđa, jer objašnjavati mu nešto potanko ili na brzinu, bilo bi suvišno; u pitanju su bile dve potpuno dijametralne naravi, dve koncepcije... svejedno!

U prolazu kroz jedno naselje, kupih u radnmji mišomor, zlu ne trebao!

Sledeći put kad ukrstismo poglede, konstatovah da je u krastama, sasvim bez dlake, bez repa; prestah da ga zovem — Cezar! (IMislim s pravom.) Uopste se više nismo OSIOVljavali. Išao je za mnom bez poziva, lanuo bi katkad bez razloga,bacio bih mu kost pred gubicu iz navike. Stideo sam ga se; on me nije gledao! Ja aomaku jeane UZVISIOG Zavaac, Ja produžih, ne obzirući se: Kad uđoh u šumu, sklonih se iza Jedne bukve i pogledah unazad, put njega. Gledao je visoko dignute glave pre= ma šumi, nije mogao da je vidi, vid ga je jedva još služio; njusio je fluid što se bez sumnje širio za mnom. Cekao sam da vidim kuda će; rešavao sam se da mu dam mišomor, ili da ga ipak zadržim za sebe; drhtao sam. Nije to bio tako površan trenutak; on, shvatih, ništa u svemu tome nije kriv; ja, takođe. Uistinu, stvari su samo'išle svojim ·tokomxeo YA, " Pođoh, dakle, prema njemu; igmeđu nas ne postoji nikakva razlika, mi nismo tek onako zajedno! Naš dah se nekad mešao! Naš duh .se poistovetio! Ali tad on pade, zatim se pridiže u pokušaju da pođe uz brdo, ponovo Dposrnu, najzad se opruži preko puta. Beše nepomičan. Dotrčah. Pozvah ga ponovo starim imenom: Cezare! ali on već beše otegao papke. Krepao; bilo šta dalje, beše kasno. Ja sam mu pomogao. Bila je to moja uloga. Moja uloga u lancu uloga koje ne znam koje su. Jednog dana ću o tome znati mnogo više; bez brige. Gurnuh ga nogom ustranu, u gust žbun čkalja, da baš ne okreću glavu. U korovu ga neće opaziti, pretpostavljam, neće dirati; raspašće se dok se.ne budem vratio, ako me put nanese ovuda, ne verujem, ali ko zna... Biće tu njegov kostur, moći ću da ispitam dubinu useka onog udarca u lobanju, to me je stalno kopkalo, stalno čudilo. Dosad se još nisam obreo. Ali... ali... Pu!

„_ __- Dragoslav GRBIĆ

Pesme o pesmi Skola, pevanja : ' : 1

P EVA istina, što lažovima godi · pesmu o cvetu izmenmjenog lika ma dar onome koji će da se rodi s govorom kom je ćutanje razlika.

U jedan glas mole slabi i smeli, zveri su, već pripitomile ljude; predeli koje su gluvi zaposeli čekaju da ptice od mucanja polude.

Poruka pesmi

pp tiDRET se pesmo za svoje kosti: noć skriva razrokog doušnika, lažni spomenici iz pakosti

viču za tobom Yaspuklog dušnika.

'Osuda gluvih može da te snađe, prezir hrabrih kad budu zaludmi; svi spavaju ko zašli ı beznađe samo su tvoji dušmani budmi.

Prekor pesmi

O STAVIĆEŠ me ko što se ostavlja, odam kad, se smrt može da odgodi ' đok još izmišlja obnažena slavlja, š pod sumcem, je ko u nepogodi.

Ne mogu da te odmenim dok stojiš jer wi hrabre ne odmenjuje miko, na usnama mi krivim, još postojiš

ko da s tobom, nisam, wi pomniko.