Književne novine

NA PREKRETNICI iz devetnaestog u dvadeseti vek skok je novih vrednosti u srpskoj književnosti, i u poeziji, i u prozi, i u kritici. Prekretnicu u prozi označava pojava mladih pisaca koji se izdvajaju osobenom individualnošću i sažimaju u svojim radovima onc vrednosti književne koje su pre njih stvorene, a stvaraju sa svoje strane nove vrednosti. To su Bora Stanković, Ivo Ćipiko i Petar Kočić.

Svaki od njih nosi sobom, u svojoj ličnost: pejzaž zavičaja, u svom talentu njegovo podneblje. Zaljubljeni su u zavičaj detinjstva ı rane mladosti, Svi su u loj ljubavi pesnici. ] svima je ona ispovest njihove poezije, duboki intimni doživljaj, satkan od mašte i snova, od emocija i strasti, od mirisa zemlje na kojoj su rođeni. Petar Kočić ie Bosanska krajina, Zmijanje. U njegovom talentu ogledaju se bosanske planine sa svim onim silama koje su u njima prelamaju i prolamaju, od bura do tišina, od mećava i magli do Tihog šumorenja jasika i omorika. Epsko i lirsko su u njegovoj naraciji i ispovesti. Epsko su sile prirode, epsko je sudbina naroda, njegova bitka protiv robovanja, za pravo na život i egzistenciju, epsko je njegovo zavetovanje slobodi za koju će i svoj život i svoj talenat, u velikim burama i mećavama, i maglama istorije, žrtvovati. Lirsko je u unutrašnjoj tuzi, u diskretno zasenčenoi melanholiji, u skrovitom osećanju nemoći da se čoveku pomogne da iziđe iz svoga mraka i 'z pakla robovanja.

Na prvi pogled istoričaru Kočić je pisac angažovan kao patriot i slobodar, kao borac za slobodu ugnjetenog bosamskog seljaštva. On je to ne samo publicistikom, već i književnim delom. Svojim požrtvovanim angažovanjem zadužio je istoriju Bosne i Hercegovine, jer je glas patriotske i slobodarske savesti svoga naroda, jer je u njegovom deju seljak taj koji se ne pokorava carskoj sili, koji iz zemlje iziđe da iskaže gnev naroda na poniženja i nasilja. On, kao pisac, žile rođene zemlje upotrebi da njima ošine osvajača koji se drznuo da stame na ono ftle na kome trup čovečiji nije dao da se obori ni kada mu je odsečena glava. Kočić je ponosan na Zmijanje, na ljutimu Bosanske krajine, njen prkos i njenu nepokomost, On književno hajdukuje u bosanskim planinama i sa njih silazi da se satirom obračuna sa masilnikom osvajačem i da svojim zemljacima preda u oružje osvetničku priču,

TI tada kada je vidno angažovan pisac, kada pripovetkom i satirom glasno ispoveda svoje srdžbe i patriotski gnev, om je rođeni pripovedač. On izduši pripovetku. Ponekad se čini da.mu je ona potekla u pero sa planinskog izvora. Dah i miris planine je u njoj. U njoj smo na proplanku, udišemo visinski vazduh. Jezik je njen nabubren fim vazduhom, tom prirodom koja ima svetlosti i, senke, plahe sile i bujne čari. Ta priroda je i u čoveku Petra Kočića, njegova krv, ona je i u njemu samom, Zemlja sa naslagom istorije, i priroda. Zemlja oznojena mukama, okrvavljena ı tegobama borbe, i nesrećama od raznog zla u svetu, od pomora, od zavojevača i niihovog zuluma. Crna je zemlja, ali je svoja, slobodarska busija zmijanjska. Na njoj je čovek već u detinjstvu u zrelost odrastao. U detinjstvu već upoznaje silu zla i stiče snagu da se rve s njom. U detinjstvu je već naučio da brani svoju, egzistenciju golim rukama, nag je i pred vučjim zlom, Niotkuda pomoći. Ona je samo u njegovoj fizičkoj snazi okoštaloj u borbama sa silama zla iz sveta | iz prirode, u njegovom nasleđenom pafriotskom i slobodarskom ponosu i prkosu. Ginjenički i pometenički grobovi su na putu njegovog života. Čekaju ga u zasedi oružane spahijske sluge, i zlovolia prirode. Senke smrti pružaju se na njegov život, i kada plaminsko sunce vreje, i kada planina zabruji svojim mahnitanjem.

Kočićev čovek ne podleže pretnjama smrti. Do poslednjeg daha rve se s njome. Ogrubeo je od tog rvanja, ispečen je iznutra na mukama života, ali može da bude i »slatke duše«, da živi i životom planinske pčele. On je uvek drugojačiji iako mu je podloga izvorno ista, uzdiže se neposredno iz prirode i njegov sklad s njom je ı poezija Kočićevog pripovedanja. Drugojačiji je David Štrbac od Simeuna Đaka, a ovaj od mračajskog prote, iako su deca cd iste majke zemlje. Najviše je one ljute i korovom, i trmjem obrasle zmijanjske zemlje u mračajskom proti, koji na prvi pogled kao da je ponikao portretom u ruskoj literaturi, u „Lovčevim zapisima“ Turgenjeva. Prkosi mrak koji izbija iz lika mračajskog prote, odmetnutog od života, zaraćenog s njime. Ljudska duša zarasla je u korov sahranjenog bola, spojila se sa zemljom zmijanjskom, sa njenim nesrećama. Tragična je usamljenost mračajskog prote u zmijanjskom mraku, ono pustinjačko samouništavanje čoveka, koji je stvorio oko svoga života okop od mržnji i rešenosti da se izluči iz. ljudskog roda.

Planinska svetlost i planinske senke su u Davidu Štrpcu i Simeunu Đaku. Mnogo je Dpisano o Davidu Štrpcu, On je i najviše rudimentom, prirodom, karakterom i psihologijom seljak: u srpskoj književnosti. Najpunokrvniji i najsočniji. Iz literature ušao je u prisnu legendu seljačkih masa. Mnogo ljubavi u narodu zaslužio je tai bosanski seljak svojim osvetničkim ruganjem okupacionom sudu i SVOjOm bunom protiv okupacije, svojom planinskom bistrinom, vedrinom i gorčinom svoga slojevitog duha, svojom pučkom glumom kada mu se duh uzvine u satiru i svojom ispovešću u kojoj se ispovedaju patnic i revolti čitavogs naroda. On je svoju istoriisku misiju izvršio, i danas ga više gledamo u onome što je ljudska priroda u njemu, živa pamčt, živac, im-

8

PEDESET GODINA OD KOČIĆEVE SMIRTI

Velibor · OPA OR a ara a OJ GLIGORIĆ · „.

stimkt i njegova krv, gustina njegove prirode u kojoj su i uruzi i jelove gore, i čamovina, i sunce koje nadvlađuju magle i mećave. Danas više gledamo njegove unutrašnje opeke pod suncem i vetrovima planinskim. Impresije se okupljaju oko Kočićevog Simeuna Đaka, Originalan 'je u njegovom liku, svoj, i neponovljen. Izmaštan je u Kočićevom snu o zmijanjskoji narodnoj poeziji, i izvađen

iz bosanskog rudnika ljudskoga. Od zemlje je.

prepečene, kao što je i od rakije prepečenme, manastirske. Sav je, od priča, i on sam priča, od legende, i on sam legenda, a prisutan je kvrgavim granama života u seljačkoj svakodnevici. On je i mašta seljaka Bosamske krajine, njihova sanjarija i pesmarica. Od davnina je u seljačkom svetu, u njegovoj zabiti, tu je da vezovima reči i slika nadvisuje surovi i jednoliki život svakodnevice. A mašta mu je za taj svet vraški opojna kao i piće koje ga prenosi u druge regione u kojima su ljudi lude hrabrosti, čudesnih podviga, dovitljive snage koji u zemljacima Simeuna Đaka silovito žive. Simeun Đak je ukopan u bosansku zemlju, a glavom je u oblacima, i njegova senka je domnkihotski velika kadđa on nadabmuto pripoveda o svojim megdanima. Plaha krv Krajišnika je u njemu, i ćud kojoj »kraja i mere« nema. Prepoznaju se zemljaci u njemu, on ım je rod rođeni, iz niihovog je unutrašnjeg sveta, i iz strujanja prirode koia i njih: omamljuje svojim rastinjem i svojim visovima iza kojih je nepoznato i za njih nedokučivo. On je i mjihovo bozorište, jer Simeun Đak glumi svoje izmišljene podvige doživljeno i opčini, slušaoce stvaranjem scene ma kojoi je om jumak na širokom platnu, primamliivim i čudnovatim događajima i doživljajimn. On se pred slušaocima prerušava kao pred gledaocima, u drugo biće, a ono je u seljačkoi duši odnjihano od detinjstva kao uzvišeno, čarobno.

T sam Kočić pripoveđa ovojno kao i njegov Simeun Đak. Građi pripovetku od ruda života, od vatriofske ljubavi i bune, i pesničkih snova. Na književnoi prekretnici je. Moderno struji sroskom književnošću. Ne može se više ići u rasplinjavanje i uprošćavamje. Jezgrovitost Kočićeve umetničke prirođe i iedrina duha i reči kondenzuju njegovo pripoveđamje. Retko ga odvlače naracija i deskripciia od glavnoga. Tako je niegova pripovetka noglavito angažovama 7avetovanom misijom, nile okamenjema u sheme. Lirski fluid, onaj gorski vazduh, ponese niepovu pripovetku u sfere simbola i alegori|a. Pripovetka Mrguđa mogla bi se spustiti u na-

U SVOMB ŽIVOTU i u svome književnom delu Petar Kočić je visoko isticao dva motiva, kojima je bila duboko prožeta njegova ličnost: motiv borbe i motiv slobode. Nadahnut borbenim patriotskim osećanjem, uvek u pokretu i akciji, zaokupljen mišlju o slobodi svoga porobljenog naroda i o tegobnom položaju seoske i gradske sirotinje, on nije stizao da književnome radu posveti onoliko vremena koliko je zahtevao hjegov bujni pripovedački talenat. Pisano uglavnom još dok se nalazio u Beču na studijama i u kratkim predasima i zatišjima političke borbe, književno delo Petra Kočića predstavlja niz mieđusobno prilično čvrsto povezanih fragmenata na osnovu kojih se može samo slutiti kolika bi bila Kočićeva snaga da je prihvatio savet Jovana Skerlića: „Ostavite politiku, ,koju može da radi svako i radite književnost, u kojoj ste vi u vašoj zemlji jedan“, Odvajao se od književnost: i ponovo joj se vraćao, smatrajući da je literatura, kao i publicistika, i kao svaka druga javna delatnost, samo jedno od sredstava nacionalne borbe, kojoj treba služiti, čitavim bićem,

Petar Kočić se u srpskoj književnosti javlja kao preteča angažovane književne reči i buntovnog realizma. Preispitujući karakter Kočićeve tendencioznosti, kritika je već zapazila da svojim delom i svojim ličnim moralnim stavom Kočić udovoljava gotovo svim uslovima koje moderno doba postavlja pred književnike. Angažovan istovremeno u političkom, nacionalnom i socijalnom smislu, Kočić je svoju poziciju u znatnoj meri približio modernoj koncepciji angažovanog pisca, koji je spreman da „čvrsto prigrli svoju epohu“ i otkuda dolazile“ (Sartr). Prema nekim shvata– njima, književnik, pre svega, mora imati smelosti da napiše istinu; on mora biti u stanju da tu istinu prepozna i da je izdvoji od laži i predrasuda; on treba da zna kako će nađenu istinu da primeni u neposrednoj borbi, a svoju reč treba da upućuje onima koji će istinom umeti da rukuju. Pored toga, književnik mora nastojati da njegovo delo što dublje prodre u mase, da se stopi s njima, pomažući im da shvate svoje doba i da steknu svest o svome položaju i svojoj Sslobodi. Nalazeći đa je, dobrih triđesetak godina Drc formulisanja tih (Brehtovih) zahteva, Petar Kočić svoju književnu misiju razvijao upravo na tim i takvim pozicijama, kritika je bila na dobrom tragu kada je angažovanost njegove rečj nastojala da objasni ozbiljnošću i dubinom realizma, koji se znatno razlikovao od realističkog postupka većine njegovih prethodnika i učitelja.

Iako je u početku književnog rada bio pod snažnim uticajem veselinovićevskih šdlličnih slika iz života („Tuba“), Kožić se vrlo brzo OSlobodio idealizacije, đoslednije primenjujući klasični realistički stvaralački postupak. Jednu od prvih svojih poznatijih priča („Jablan“) napisao je na osnovu stvarnog dog»đaja, izvlačeći iz tog malog i beznačainog slučaja ja seoskog sabora prkosnu pouku o neiscrpnoj snazi naroda i o lepoti pobede nad protivnikom. Ušavši u srpsku literaturu u trenutku kada se njena pripovetka nalazila na prekretnici između naivne se-

„da se bori protiv svih nepravdi, ma .

turalizam da nije tog fluida, onog opojnog strujamja planine u krvi te pripovetke. Lice devojke, poražene ličnom. tragedijom, ne vidimo u onoj drugoj pripoveci od magle koja obavija njen zao udes, i magle koja se upija u reči pripovedačeve, te čine da sve gubi zemljinu težu i odlazi u eterične sfere poetskih simbola. Tako i jele i omorike njihove siluete, sa, setnim šumom, znamenja su Kočićeve literature i prate je diskretno na njenom putu, kao što u stopu prate i Kočićevu tragičnu sudbinu. San su najskrovitiji i njegovog života, i njegove smrti.

Topla, duševna čovečnost ispunjava Kočićevu poeziju. Zbog toga je ı onoliko potresno dramatična kada opisuje smrt starca i dečaka pod maletom mećave. Tragično senči njegovu pripovetku, a duh spontano vitalan je razvedrava. Duh mu je alegoričan i poslovičan i rađa se na sceni mašte kao kod onih velikih dramskih pisaca koji su obdareni i talentom glume. Njegov duh se prerušava, i kada stvara fan-

MoČićev slobodarski duh

tastičan svet Simeuna Đaka, i kada Davida štr, pca, potomka Kanjoša Macedonovića, sponta.

nom inspiracijom dovodi da izraste od čove. čuljka u veliku, epsku gromadu bosanske zem. lje, i kada u Suđaniji piranđelovski preobražava svet iz života u svet scene. Humor u satirj rađa se i kod njega iz duševnog bola, a inspj. risan je uvek njegovom strasnom ljubavlju prema slobodi, njegovim ginjenjem za nju. U. nutra u sebi, on je rastužen nad čovekom, i nje. govom razrušenom srećom, a sreća mu je znamenje: sloboda. Čitavim književnim delom Kočić vodi bitku za slobodu ugnjetenog maro. da i ugnjetenog čoveka. Za slobodu žrtvuje i svoj lični život, i posvećuje joj saV svoj tale. nat. Kočić je identifikovao svoje književno de. lo sa pozivom slobode, sa njenim duhom i nje. nom etikom. Bez nje mu nije bilo ni spokojnog sna, ni pravog života.

KAFANA U KOJOJ SE KAO ĐAK HRANIO PETAR KOČIĆ

oske idiličnosti i pravog realizma, Petar Kočić je bio jedan od nosilaca književne obnove. „Javljajući se (...) pripovetkama iz nepoznatog bosanskog sela, Kočić je — po rečima Todora Kruševca — podmlađio seosku pripovetku iu nju uneo nove elemente. U pogledu forme, on je epski način pripovedanja zamenio kratkom, sažetom pripovetkom, zanimljivom ne samo bo svežem i živopisnom narodnom jeziku nego i po dramskim elementima koje gotovo redovno sadrži. Uz skladnu primenu ovih umetničkih elemenata, Kočić je dao i novu, realističku obradu pripovedačkih motiva, Umesto zadovoljnog sela, koje dotad najviše opisivao, on je prikazao nevolje seljaštva kako ih je video u planinskom selu Bosanske krajine“. U Kočićevom realizmu sadržani su istovremeno i njegova estetika i njegov etički stav. S pravom upoređivan sa ruskim piscima revolucionarima, Kočić svojom buntovnom rečju potvrđuje i oživotvoruje načela borbenog angažovanja pisaca za istinu i slobodu. Realizam Petra Kočića srodan je, na izvestan način, sa zrelim realističkim postupkom Maksima Gorkog, koji je ispovedao uverenje da je neophodno da književnost dostigne visinu stvarnosti i da je zadatak literature da podiže kolektivni duh i da preobražava svet.

Pravi karakter Kočićevog realizma najbolje se ogleda na junacima njegovih .proza. Uvek dovršeni i celoviti, Kočićevi likovi su više tumači određenih shvatanja i ideja nego nosioci dramske radnje: oni, kao po pravilu, u pripovetke ulaze ravno iz života, donoseći dah i mirise tla na kome su ponikli, vrelinu svoje uzburkane krvi, prkosnu narav nevoljnika i lukavstvo stradalnika. Uhvaćeni u pokretu, izvajani sigurnom rukom, Kočićevi junaci plene svojom životinošću: vrlo često čitalac ima utisak da su živi ljudi iznikli pred njegovim očima, obavili određene radnje, izgovorili svoje penušave, sočne, jedtre fraze i ponovo se stopili sa životom iz koga su na čas izašli da saopšte svoju gorku, jetku i podsmešljivu, buntovnu reč. Realistički postupak Kočićev, kojim su ostvareni svi njegovi znaćajni likovi, mračajski proto, Simeun Đak, David Štrbac, Relja, Mrguda, Vida, Maruška, sastojao se i u tome da se iz stvarnosti, od života, preuzme gotova ličnost i da se takva kakva je prikaže što prirodnije. Izuzev. donekle, Mrgude. nijedna važnija ličnost Kočićevih pripovedaka nije data u razvoju. Konačno uobličene, psihološki izgrađene i etički određene, pune svojih unutrašnjih napona i težnji koje su kristalno jasne i nedvosmislene, one su postojane u svoJOj dovršenosti.

Tako su David Štrbac, junak satirične aktovke „Jazavac pred sudom“, i Simeun Pejić, đak iz manastira Gomionice i glavno lice malog. ali krepkog, šaljivo i satirički intoniranog ciklusa o zgodama i nezgodama Simeuna Đaka, najživofnije ličnosti Kočićevih pripovedaka, lik mračajskog prote izdvaja se iz njegovog dela. On može da posluži i kao primer Kočićevog postupka pri građenju i uobličavanju karaktera i kao dokaz prisnog saživljavanja pisca sa objek-

ONI M IL,

Predrag PALAVESTRA ~

Tiif0h

w.

ftom koji stvara i sa realnošću kojoj posvećuje svoje delo. Namrgođen, prgav, usamljen, nepokoran, iskusivši na svojoj koži mnoga razočaranja, mnoge muke i nevolje života. gorak, samotan, opor i nepristupačan, izdvojen od svela u svoj osobenjački, mračni svet samoće, ćutanja i nepoverenja, pun pristupnjačkog stojicizma, prkosa, inata i otpora, mračajski proto je u mnogo čemu Kočićeva lična projekcija, simbol rnjegovog moralnog i psihološkog napona u borbi sa svetom koji je trebalo pokrenuti i izmeniti. Osnovni motiv u njegovom samotnom Življenju je neka vrsta prkosa, koji je više ili manje prisutan u svim Kočićevim junacima; proto se inati prema svemu što ga okružuje, prema čoveku i prema psu, ne prima nikoga, nikome ne veruje, sav je izobličen i spečen od jeda, sulud ali celovit i gromadan. kao priviđenje u teškom snu. Mračajskog protu Kočić je ocrtao sa svega dva-tri majstorska poteza, dajući sliku koja se neizbrisivo urezuje u sećanje: „Podnimio se na obje ruke i odbočio na gole, suvonjave laktove, pa ukočeno, blesasto zuri u nešto pred sobom. Na koštatom, podbulom licu, i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorno. Sijeda heserasta bradica u neredu, a kosa s ponekim crnkastim pramenom, zamršena, masna, razasirla se pO širokim, ugnutim plećima. Trže se kao iza šnd, kao iza dubokog teškog sna. dohvati kufiju. smota cigaru, pripali je i poče pušiti. Oipuši nekoliko dimova, pa povrže cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih. Onda teško uzdahnu, opet se podnimi i nešto se teško, duboko zamisli.“

Majstor portreta koji je gotovo sve svoje junake stvarao prema živim ljudima s kojima 5 susretao, Kočić je imao istančan smisao da karakter ličnosti predstavi nečim karakterističnim, gestom, frazom, pozom ili pokretom, Mračajski proto sedi zamišljen, odsutan, podivljao, i teško uzdiše od prigušenog bola. Relja (iz pripovetke „Kroz mećavu“) kao gonjen avetima i zlim dusima korača kroz smetove, „posrće, pada, ustaje, zanosi se i jezivo osjeća kako se bori s nečim strašnim, nevidljivim, što ga davi i guši, Z3U" stavlja mu paru i disanje... Kapu su mu strgli vjetrovi i odnijeli, a opanci mu negdje spali ostali u snijegu. Bio je bos i skoro go“. Vida (u pripoveci „Kroz svjetlost“) podatna i strasna, nabrekla od mladosti i snage, nemirno spava u toplom, slatkom snu, „obla se, puna njedra dižu i spuštaju, te se i bijela, tanka, malo 0Vla*šema košulja nad grudima sad zniegne sad opet šumno popusti i ulegne“. Luda Maruška („Kr maslu“) kao snoviđenje izniče iz magle, „Na njoj se kroz zamagljenu svjellost, prelijeva0 blijedosrebrnkast gerdan, a dugom, svijetlopla“ vom raspletenom kosom tresao je i poviiao lode“ ni, uznemireni vjetar“. Verujući da je duša čo” vekova u krvi, Mrguda je spremno daje svome draganu, „u trenutku istrže Mikin nož iza PT pašaja i mahnu po goloj mišici. Krv šiknu, a T#" na se razvrati. Dahćući. trže rupčić ispod nak:-

Nastavak na 9. strani

KNJIŽEVNE NOVINF